PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

Nedim belongs to the small group of those who have enough courage to open up about main issues in their society. Under the Communist regime, intellectuals who at the same time were dissidents were banned and their works did not pass the censorship process. If a poem, story, or a newspaper article included some elements (even if they were given between lines) of negative critics towards the political acme, it has been categorized as the kitsch.

Nowadays, intellectuals in Nedim's country are ignored by the political authorities. The people became less educated and they cannot make a difference between the real and the commercialized pieces of art, or literature anymore. Hence, they are not able to figure out the in-depth meaning of revolting articles that invite people to make some changes of their everyday, social reality. Thus, political bosses just put these kinds of articles aside and keep on tailoring the everyday life of the oppressed nations.

Our main character is unemployed. In fact, he likes to say that he is blissfully jobless. He regularly publishes his short articles and, as expected, nobody gives a single comment on them. Nevertheless, he is happy because he is allowed to write what he wants, without any consequences.

Nedim is such kind of person that does a lot of apologizing to his friends, acquaintances as well as to all of those who are part of his microcosmic world. It appears that he usually is not guilty and he did not do something wrong, however, he wants to apologize for some tiny, irrelevant things. He thinks that to be sorry for something is one of the signs of politeness. Another is the gratitude. Nedim wants to express his gratitude to all those who do him any favor. Or, if they turn his asking for a favor down, he says 'thanks' to them because they provided him with their refusal. In one of his articles, our protagonist divided people into four categories, based on the combination of apologizing and gratitude patterns in their behavior.

The first group comprises those who have a habit of apologizing for something, but not of gratitude. Those people use to apologize because they have low levels of self-esteem and are prone to depression. Furthermore, they have no energy and vigor to express gratitude because they are passive, introverted, and reserved.

The second category includes those who want to express gratitude to someone, but do not want to apologize for their behavior or words. The are, in fact, those who are self-confident and think of themselves as infallible. Their act of thankfulness is nothing else but their strategy of manipulating with others.

The third one encompasses people who are neither grateful nor familiar with apologizing. They are iron-handed, antisocial, cruel, and ruthless persons who are usually considered as political leaders.

The last category is a sort of a shelter for those who are pushed to the margins of society. They always feel guilty of something, despite the fact that they should be ashamed of nothing. To remind you, Nedim is a proud member of this group of his compatriots. This is because he feels that he has not done sufficient things and activities to help his fellows. Sometimes, he thinks about committing suicide. However, he always gives up because he realizes that he can be more useful for the humankind alive rather than deceased.

Accordingly, he wants to put more effort into social activism. So he collected some of the brightest eggheads of his country and made a circle called 'A prosocial laboratory'. The prime mission of this informal association was enhancing awareness of contemporary issues and making solutions that can improve community a whole.

As time passed by, the political and criminal underground impact on the media decreased and the respect for human rights was rocketed. This small circle became an influential political party. Unfortunately, this was a calm before the storm. Government leaders were working on a plot to overthrow 'A prosocial laboratory'. One day, their headquarters were set on fire. There was only one of the newspapers where a front-page headline was dedicated to this revolutionary group. Later, this newspaper was prohibited by the political authorities.

The third era has come. The intellectuals are neither prohibited nor ignored. Actually, the government lets them live in such a delusion that they can change the world. After they stick to this belief for a particular period of time, the oligarchic leaders knock them down cold-bloodedly. If Nedim was alive, he would call it 'the return to the Communist regime with the aroma of the Capitalist hypocrisy'. This is like a virus which mutated and became more dangerous for all humankind.

Selman Repišti

Početak maja ove godine treba ostati upamćen u kolektivnom sjećanju po velikom gubitku za našu nauku i struku. Nema sumnje da nas je kolega Joško Sindik višestruko zadužio svojim dugogodišnjim radom, energičnim zalaganjem koje je poprimalo granice profesionalnog sagorijevanja i izuzetno bogatom naučno-stručnom produkcijom koju je poklonio regionalnoj ali i široj akademskoj zajednici.

Naš Joško je bio odgovoran, predan svojoj profesiji, samodisciplinovan, principijelan, pošten, pravičan, iskren, strpljiv, u svakom trenutku voljan pomoći svim svojim saradnicima.  Čovjek čelične volje, nepokolebljiv u prevazilaženju prepreka koje su mu se često nalazile na putu i čovjek velikog srca.

Prilikom pripreme naučnih i svih ostalih radova, stalno se trudio rasteretiti svoje saradnike, tako što je veliki dio posla odrađivao samostalno, kvalitetno i na vrijeme. Svakom kolegi priznavao je zasluge koje su im objektivno i pripadale, s tim što je nerijetko znao i pružiti nam, po mom mišljenju, i više od toga. Neumorno je pružao čvrstu i sigurnu podršku svima nama koji smo mu se obraćali bilo za profesionalni bilo za savjet koji se tiče života uopšte. Odazivao se ažurno na svaki zahtjev, molbu i upit, a njegovi odgovori bili su iscrpni, često motivacione prirode, te puni iskrenog saosjećanja i razumijevanja.

Joško Sindik je tokom svog radnog vijeka ''zaronio'' u podobar broj naučnih disciplina: psihologiju, pedagogiju (odgojne nauke), kineziologiju, antropologiju, kriminologiju, statistiku u društvenim naukama, metodologiju, medicinu, informatiku, turizmologiju... Uzmimo samo doprinose u okviru psiholoških disciplina: razvojne psihologije, psihologije ličnosti, socijalne psihologije, edukacijske psihologije, psihopatologije, kliničke psihologije, kognitivne psihologije, sportske psihologije, zdravstvene psihologije, industrijske/ organizacijske psihologije...  Siguran sam da će, i nakon njegovog ''odlaska'', sljedećih par godina iz štampe izlaziti naučni i stručni članci koje je pisao odgovorno, objektivno i predano. Pored toga, bavio se književnošću, s tim da je imao sposobnost povući jasnu crtu između svojih naučnih i literarnih aktivnosti. Njegova poezija bila je (i ostala) odmjerena, koncizna, pristojna, precizna, a najvećma svima razumljiva i dostupna.

Smatram da je jako mali broj elektronskih medija i portala koji su propratili ovaj tužan događaj i nenadoknadiv ljudski i profesionalni gubitak. Jošku smo mnogo veći dužnici, te se trebamo sramiti zbog ovakvog laissez-faire odnosa prema moralnim, iznimno produktivnim i prosocijalno angažovanim profilima kakav je bio. Drugim riječima, on je pozitivni egzemplar budućim generacijama koje su stalno u potrazi za pravim uzorima i modelima ponašanja i vladanja. Na nama (mladim istraživačima, a bogme i nešto vremešnijim kolegama) je da pokušamo nastaviti naučno-profesionalnu tradiciju i filozofiju koju je Joško propagirao kroz svoju bibliografiju: poštivanje etičkih standarda nauke i struke, pomaganje kolegama na ma kojem nivou profesionalnih znanja i vještina oni bili, nesebično dijeljenje znanja sa akademskom i širom društvenom zajednicom, kao i neprestano samousavršavanje kroz proces edukacije koja se ne završava svršetkom formalnog obrazovanja.

Joško, hvala Ti za sve što si uradio za nas! Izražavam iskreno žaljenje što Ti se nismo uspjeli ni znali odužiti onako i onoliko koliko zaslužuješ. Završio bih citirajući naslov pjesme iz jedne od zbirki poezije koje si napisao (Lik iz drugog filma): bio si ''s naporom prosječan ili s lakoćom genijalan''.

Selman Repišti,

28. 6. 2017.

Mula se, onako zdepasta i bezlična, niti konj niti magarac, nastavlja gegati po balkanskoj pustoši. Ovaj put traži novinare, kako bi joj ovi mogli predati ključ koji otvara vrata nepresušnog stručnog umijeća koje posjeduju.

Mula: Gospođice Dogmatarević, čast mi je razgovarati sa Vama. Željela bih da mi ukratko dočarate  užitak koji doživljavate prilikom obavljanja svog posla, odnosno...

Žurnalistica (prekida mulu): Hvala Vam, mulo, što ste osjet'li potrebu razgovarat' s pravim ljudima, kojima, eto, pripada i moja malenkost. Kako bi odgovorila na Vaše pitanje, ispričat ču Vam jednu anegdotu. Za razgovor sa svojim sugovornicima, gotovo se nikako ne pripremam. Užitak koji crpim iz toga očituje se u mojem smijehu koji nastupi čim pogriješim neki biografski podatak o osobi koju intervjuiram. Meni je to zabavno. Ljudski je griješit', kako bi to rekao jedan filozof.

Mula: Oprostite, ali nije mi jasno zašto se ne pripremite za intervjue.

Žurnalistica: Pa, kako ne s'vatate. Ne moram Vam crtati. To je zato jer ne poštujem svog sugovornika. Ja sam sebi najbitnija i imam potpuno legitimno pravo na ovaj osječaj. Čemu se krit'? To je sasvim transparentna stvar.

Mula: A zašto često, u ulozi spikerke, koristite neprikladan i neprirodan akcenat koji nije u duhu našeg govornog jezika? Da li je to...?

Žurnalistica (prekida mulu): Zato što me to izdvaja od običnih ljudi, koji i nisu baš tako pismeni. Mislim da se ti ljudi zbog svog siromaštva ne mogu posvetiti pravilnom govorenju. Spajaju kraj s krajem i sve ostalo... E, a ja ne želim biti dio te grupe.

Mula: Jedno vrijeme ste vodili emisiju Osjećajte se zdravo i sretno... U kojoj mjeri ste potkovani u oblasti medicine, nutricionistike i slično?

Žurnalistica: Pravo da Vam kažem, tu sam baš ono tanka. Al' izguglam neki krači tekst koji je neko objavio na Internetu, pa se iz njega podrobno informiram. I to je, zapravo, dovoljno. Ljudi hoče nešto jednostavno, da mogu odmah primijenit'.

Mula: Čujem da ste nedavno imali promociju svoje knjige Tople ispovijesti žene koja živi pod jorganom. Možete li nam reći nešto više o tome?

Žurnalistica: Da, redovno čitam žutu štampu, pa sam preuzela ključne životne mudrosti izrečene od strane džet-seta iz našeg regiona. Malo sam to nadogradila, pa je sve otišlo u štampu. Narod dobro reagira na to, a posebno moje kolege. Čak štaviše, nude mi da se ubrzo opet izda, u večem tiražu nego što je bio moj.

Mula: Hvala Vam na iscrpnim odgovorima. Molim Vas da mi kažete i šta držite  za svoj najveći profesionalni uspjeh...

Žurnalistica (prekida mulu): To je nesumnjivo raspirivanje međunacionalne mržnje u našoj državi, pa i u regionu. Za to, moram priznati, trebam zahvaliti svojim nadredženima. Oni pišu, a ja to lijepo pročitam pred kamerom. I, moram Vam reč', dobro zvuči. Da nije ovol'ke podijeljenosti u društvu i k tome da dodam nacionalističkih naboja, ja bi možda ostala bez posla. Zna se koju opciju ja zastupam i, hvala Bogu, jako dobro kotiramo, mogu vam reč'.

Mula: Za kraj, da li znate da se velika većina gledalaca žali na Vašu boju glasa i usiljenost prilikom medijskih nastupa?

Žurnalistica: Poznato mi je to da se gro gledaoca žale... negdje sam načula... Ali, ja sam sebi dobra kakva jesam i meni moj glas uopće ne smeta. Nakon svakog nastupa, uradim selfi i snimim kratku poruku za svoje prijatelje na društvenim mrežama, pa se onda objavim da me drugi lajkaju i šeraju.

Mula: Želim Vam uspješan nastavak karijere.

Žurnalistica: Valja. Ne sumljaj u to.

Selman Repišti,

20. 6. 2017.

Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.

Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?

Profesor: Ne, ne, ne... Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.

Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?

Profesor: Vid'te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i... eto doktorata. A poslije, je l' te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.

Mula: Jeste li napisali neku knjigu?

Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.

Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?

Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ''znanost'', to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ''nauku'', e to je nešto onako općepoznato.

Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?

Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.

Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?

Profesor: Vid'te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l' te? Ovo su one... kako se to zove... bijele laži, što se ono kaže u narodu...

Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?

Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.

Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?

Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.

Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?

Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.

Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?

Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.

Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?

Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.

Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?

Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.

Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.

Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al' ćemo se valjda nekako dogovoriti.

Selman Repišti,

18. 6. 2017.

1.

Transegzistencijalna psihologija nije u potpunosti nova disciplina, odnosno praksa povratka apsolutu i istinskoj vlastitosti: ''Već je bar jednom rečeno - kako se vratiti na početak?''

2.

Transcendent je subjekt, koji se nalazi na putu širenja vlastitog  ja ili je već postigao trenutke jedinstva sa samim sobom (tj. univerzumom): ''Upražnjavanjem prakse širenja egzistencijalnog polja, postajemo ono što trebamo biti.''

3.

Iskustvo ''s one strane svijesti'' (npr. uranjanje u apsolut i/ili okeansko osjećanje i/ili vrhunski doživljaj) naziva se transcend: ''Ekstenzivna iskustva su očigledne manifestacije univerzalnog, kosmičkog  ja.''

4.

Transpersonalni ambijent  je vlasništvo svih nas: ''Mjesto u nemjestu područje je samosustizanja, bez naznaka bilo kakve interferencije.''

5.

Egzistencijalna pukotina je stanje između biti i ne biti, stvarnosti i imaginarnog, postojanja i nepostojanja, subjekta i objekta, pitanja i odgovora: ''Među(ne)- postojanje je prvi korak ka samoutrnuću.''

6.

Susret sa samim sobom trebao bi biti najvažniji događaj u našem životu: ''Sam sebi postajem životni par-tner/spiritualni vođa/duhovno oličenje/egzistencijalni blizanac.''

7.

Samospoznaja je sinonimno određena kao: samo-postizanje, samostapanje, blažena samovitost, samo-dovoljna ostvarenost i samootrgnuće.

8.

Samouništenje nije ništa drugo, do uništenje vlastitih želja i očekivanja, u cilju samonadilaženja (samotran-scendencije): ''Lišite se mene, da biste došli do Sebe.''

9.

Svrha života je, pored ostalog, odbacivanje bremena prošlosti, fantazija i projekcija budućnosti i prihvatanje sadašnjosti kao jedinog ontološki ispravnog egzistencijalnog okvira: ''Sadašnjost je jedina realnost. Ona je takva kakvom se upravo prikazuje.''

10.

Nužno je shvatiti kako je poželjno prihvatiti da, što više dajemo (odnosno, odričemo se materijalnih sredstava, predmeta i objekata za koje smo vezani), to ćemo više imati (tj. brže se i uspješnije povezati sa samima sobom): ''Pružanje je oblik duhovnog/istinskog stjecanja.''

11.

Trebamo naučiti kako da učimo od svojih sugovornika, kao i iz svake situacije (bila ona pozitivna ili negativna): ''Prihvati ulogu vječnog učenika.''

12.

Poželjno je da razumijemo i usvojimo pojam mindfulness (svjesnost cjelovitosti i punine trenutnog opažaja, doživljaja i/ili iskustva), te da postanemo svjesni što više situacija tokom dana u kojima smo doživjeli ovo stanje: ''Sada sam u potpunosti ovdje.''

13.

Svako dolazi do svoje suštine (srži vlastite ličnosti i slično) na sebi svojstven način: ''Svako do sebe može isključivo kroz sebe'', ''Svako svoj put prelazi drugačijim koracima.''

14.

Teorijska znanja treba primjenjivati u maksimalnoj mogućoj mjeri na široki dijapazon prilika i situacija u kojima sudjelujemo: ''Neka tas prakse bude bar u ravnoteži sa tasom teorije.''

15.

Njegovati umjetnost šutnje: ''Uvježbavati osluškivanje glasa tišine''.

16.

Doživjeti suprotnosti kao dva ravnopravna, međusobno prožimajuća aspekta jedne (jedine) stvarnosti: ''Crno je u onoj mjeri bijelo u kojoj je bijelo crno'', ''Paradoksima nije mjesto u prosvijetljenom umu'', ''Rođenje je drugi naziv za smrt, a smrt je termin za rođenje''.

17.

Naš zadatak je zatvoriti unutarnji krug koji je jedino vidljiv i obuhvatljiv iz ugla vječnosti (odnosno proširenog selfa): ''Geštalt je univerzalno-individualna samosličnost.''

18.

Spoznajom sebe, dolazimo do saznanja da smo isti kao prije, ali sa potpunim uvidom u ono što istinski jesmo: ''Spiritualna metamorfoza omogućuje dinamičnu kon-zistentnost našeg bića.''

19.

Iskustvo prosvjetljenja nastaje kada shvatimo da nema razlike između pitanja i odgovora: ''Kada zamre dijalektika, dijalozi postaju suvišni.''

20.

Dužni smo podučiti druge kako se korača, ali ne smijemo hodati umjesto njih: ''Osvijetlite im staze, a potom ih pustite da sami održavaju plamen onako kako su ga naučili zapaliti.''

21.

Ne treba gledati u ogledalo, da bi se vidio vlastiti odraz. ''Gledajte kroz i unutar ogledala.''

22.

Misli iz vlastitog selfa, preispitaj realnost /Think from your own self, question reality/: ''Probudite se, jer ćete jedino tako postati i ostati (biti) svjesni.''

23.

Ostanimo nepoljuljani. To je početak unutarnjeg rasta. ''Ma šta se dešavalo oko vas, zadržite unutarnji osmijeh.''

24.

Podesimo frekvenciju vlastite egzistencije tačno između subjekta i objekta. ''Postanite promatrač i promatrani. U isto vrijeme, budite učenik i učitelj.''

25.

Krajnji rezultat transpersonalnog izleta može se opisati kao osjećaj bezvremene, samodovoljne šutnje: ''Na kraju će se čuti samo tišina. Bit će sve na svom mjestu.''

26.

Širina, dubina i tačka slivaju se u jedno. ''Nek sve vidljivo i spoznatljivo bude ono što uistinu jest.''

                                                                   27.

Egzistencijalni prostor, odnosno ''manevriranja'' u njemu, klasificirana su na sljedeći način:

a)      primarna egzistencija (1E): nivo (modalitet, registar) koji je odraz postignuća egzistencijalnog subjekta, a tiče se izjednačavanja egzistencije i esencije (apsolutna zaokruženost), predstavlja najviši oblik bivstvovanja;

b)      sekundarna (prijelazna) egzistencija: može se javiti u dva oblika: antiegzistencija (2AE) -nihilacija standardnog registra bivstvovanja i duhovni put od egzistencije ka esenciji (2EE) - zagovaraju ga različiti legitimni religijski pravci i frakcije i

c)      tercijarna (standardna) egzistencija (3SE): najniži oblik življenja - odnosi se na uobičajeni egzistencijalni registar i velika većina ljudi egzistira u ovom modalitetu bivstvovanja. 

Selman Repišti

(Iz istoimene knjige objavljene 2013. godine) 

U našem zen-kavezu, 
Ne oklijevam posmatrati te iz ptičje perspektive. 
Ne, na to nisam prinuđen. 
Niti je moj pogled iznuđen, 
Već je riječ o sretnoj okolnosti da jednim treptajem 
Obuhvatim čitavu panoramu fraktalne fizionomije 
Toliko nam ljubljene Andaluzije, 
Dadilje neba i zemlje. 
Raspoređujući prste duž tvog razdjeljka, nadobudno ispipavam 
Dok se ne uspavam, 
Plovnost rijeke Gvadalkivir i arapsku ornamentalistiku Sevilje, 
Pokušavajući se uvući u jednu od uzanih ulica antiknog dijela Kordobe. 

Sada znam puzati putevima imaginarne seobe.

Kako te je jedino moguće smjestiti cijelu, 
Onako ružičastu i bijelu, 
U bezdimenzionalni prozor nadrealistički uprizorene fraze, 
Svjestan sam da bi objektivni posmatrač, 
Još jedan akademski otirač, 
Prilikom filigranskog reljefiranja tvoga tijela 
Sigurno pribjegao zakonitostima neeuklidske geometrije, 
Onaj neuki možda samo planimetrije, 
Nakon čega bi se oboje predali, 
Pokleknuvši pred nemogućim zadatkom, 
Te šokirani neopisivim ostatkom, 
U najboljem slučaju završili nepovratno poljuljanom stručnom sujetom. 

Sada znam zašto te ispraćaju s dubokim pijetetom. 

Često ulovim svoje očne jabučice 
Kako netremice 
Prate krivulju dima, 
Produkta novopripaljene cigarete kojoj si, očekivano 
I predano, 
Udahnula šansu za jednokratni život. 
Vizuelno mapirajući ovu putanju, 
Obuzima me miris i toplota rastakanja već istopljenog Dalijevog sata, 
Dok kroz neka unutrašnja vrata 
Prisluškujem nebrušeni vokal dalekog Lisabona 
Koji se pita je li dostojan pjevati u svoje ime 
Interpretirati već poznate rime 
Dobro znane epidemije nostalgije. 

Sada znam zašto mi prijaju tolike količine sangrije. 

Ne trebam te gledati, da bih te ugledao. 
Onako, kako sam nekoć izgledao, 
Ravno je rifu nenaštimane gitare španskog vagabunda. 
U hermetičnoj semiotici jedne gibraltarske sumaglice 
Tačno na sredini neke bezimene ulice, 
Posmatramo flamenko naših kontura, 
Igre persone i sjene, ulivanje i pretakanje, 
Preraslo u uigrano uskakanje. 
Dok se ova serija samozavodljivih scena bliži kraju, 
Shvatamo da smo svjedočili nevinoj fatamorgani diplopije, 
Koja je uspjela da nas opije, 
Objasni Veliki prasak i otkrije tajnu bitka. 

Konačno, poznat mi je sadržaj svoje sudbine svitka.

Selman Repišti