[ psihologija ] 15 Septembar, 2017 10:46

Uprkos trendu društvene kultivacije i globalnog imperativa urbanizacije, čini se da filogenetsko naslijeđe dobrim dijelom diktira naše: izbore, odluke, percepcije i ponašanja. U tribalnom (plemenskom) okruženju, socijalnu i ''političku'' moć najčešće su imali najstariji i najiskusniji članovi klana. Ovdje nije bilo presudno samo njihovo iskustvo, mudrost i razboritost, već i sama činjenica da su mnogo puta učestvovali u borbi za zaštitu svoga plemena i pribavljanju prirodnih i društvenih resursa za vlastitu zajednicu. Gotovo uvijek su to bili snažni i hrabri muškarci, koji su lojalno poštivali religijska i ostala socijalna pravila matičnog plemena.

Savremena istraživanja otkrivaju sklonost ljudi da za svoje nacionalne vođe biraju visoke, snažne muškarce, koji su, pored toga (posredno ili neposredno), učestvovali u ratnim dešavanjima. Dodatno, imamo tendenciju birati ljude koji poštuju tradicionalne (npr. porodične) vrijednosti, te javno zagovaraju principe vlastite religijske skupine. Njihovo učešće u ratnim događanjima (podsvjesno) se shvata kao dokaz njihovih sposobnosti, snage i moralne nepokolebljivosti, te kao sklonost da zaštite narod i obezbijede mu odgovarajuće uslove za nesmetan i siguran život.

Takođe, postoji preferencija kandidata koji su domicilno stanovništvo, jer se oni percipiraju poput sebi sličnih. A čim je neko sličan nama, smatramo da je manje opasan, tj. bezazlen i da ima slične potrebe i ciljeve našima. Ovaj efekat poznatosti djeluje čak i kada svjesno ispoljavamo animozitet prema vlastitim političarima ili političkim kandidatima. Njegova potvrda leži u činjenici da bismo prije izabrali sumnjivog kandidata naše vjere i nacije, nego isto toliko opskurnog kandidata druge vjere ili narodnosti.

Evolucijska i socijalna psihologija nas uče i tome da, što se više identifikujemo sa svojom interesnom (nacionalnom, vjerskom, političkom) grupom, to imamo jaču tendenciju da odaberemo kandidata koji je njen tipični predstavnik (pa i pod cijenu da nas to dovede do opšte stagnacije ili nazadovanja).

Veće šanse (npr. prilikom izbora budućih parlamentaraca) imaju bogatiji i inteligentniji kandidati, zato što posjeduju materijalne i psihološke resurse koji su, evoluciono gledano, veoma poželjne karakteristike. Ove kvalitete podrazumijevaju veće šanse za preživljavanje i napredak (ili očuvanje) u kontekstu društvene hijerarhije. Nesvjesni toga, obično se težimo prikloniti ovakvim ljudima, jer (opet podsvjesno) očekujemo da su naše šanse za socijalnu mobilnost (prelazak iz jedne socijalne klase u drugu, u ovom slučaju, višu) veće.

Posljednja (ali ne i najmanje bitna) stavka koja utiče na našu odluku za koga bismo glasali je fizička privlačnost. Iz perspektive teorije evolucije (u društvenom kontekstu, sociobiologije), privlačnija osoba posjeduje fizičke, fenotipske, odnosno vidljive resurse koji je predisponiraju za lakši i efikasniji prenos svojih gena. Dakle, kada na plakatima ugledamo nekoliko lica kandidata, najviše pažnje ćemo posvetiti onom koje percipiramo kao najljepše i najprivlačnije. Ako tome dodamo poseban stil oblačenja koji upućuje na visok status,prestiž, ozbiljnost i odgovornost (npr. odijelo), u našoj glavi će se ''stvoriti'' izrazito pozitivna predstava o datoj osobi. Kasnije, u skladu sa već formiranom predodžbom, selektivno ćemo posvećivati vrijeme javnim nastupima ovog kandidata, a njegove postupke ćemo tumačiti shodno prvom utisku o njemu.

Rezimirajući, evoluciona psihologija predviđa najveći uspjeh muškim kandidatima, koji su uz to: fizički privlačni, obrazovani, inteligentni i bogati. Takođe, njihova medijska i svaka druga reputacija će rasti kako budu sve više isticali svoju ulogu u proteklom ratu, te potcrtavali religijsku pripadnost i odanost tradicionalnim vrijednostima našeg podneblja. 

Selman Repišti

[ psihologija ] 14 Septembar, 2017 20:31

Dozvolite mi da ponudim pokušaj unapređenja današnjeg obrazovnog sistema iz ugla teorije izbora, sada već opštepoznatog gledišta, koje svoju punu primjenu nalazi u vaspitno-edukativnom kontekstu. Idejni nosilac ovog pristupa je Vilijam Glaser (1925 – 2013), psihoterapeut svjetskog glasa, čija se teorija bazira na motivacionom aspektu ljudskog ponašanja. 

Da bi postigao kontrolu nad vlastitom realnošću, svako od nas pravi određene izbore, koji bi trebalo da budu ''dobri'', u smislu da služe zadovoljenju naših potreba. Ukoliko su izbori ''loši'', takvo nas ponašanje udaljava od drugih ljudi, a rezultat su poremećeni odnosi i opšte nezadovoljsvto životom i sobom. Takođe, Glaser vidi ljudsko biće kao odgovorno za svoje postupke, jer ima slobodnu volju da odluči šta da radi i na koji način da to izvede. Ističe da imamo najmanje kontrole nad svojom fiziologijom, potom emocijama, pa mislima. Najviše kontrole možemo imati nad svojim ponašanjem, što je, uostalom, ono vidljivo drugima i ono što mi sami i ljudi kojima smo okruženi neprestano procjenjujemo i interpretiramo. 

Ključni aplikativni dio njegovog teorijskog sistema predstavljaju četiri klastera psiholoških potreba: moć, povezivanje (ljubav, pripadanje), zabava (uživanje) i sloboda. 

Čini se da represivna narav obrazovnog sistema guši adaptivno zadovoljenje potreba učenika/ca i nastavnika/ca, stvarajući jedan oblik militantne atmosfere u odjeljenjima, gdje je uloga autoriteta (moći) delegirana nastavniku, a učenici su tu da slušaju, izvršavaju ''naredbe'', pokoravaju se i učestvuju u kolektivnom ispunjavanju obrazovnih ciljeva. Ovakav tip liderstva, Glasser je nazvao šefovanjem, a tradicionalna socijalna psihologija govori o vođi usmjerenom na ispunjenje zadatka. U ovom kontekstu, razvija se razredna klima u kojoj se rijetko javlja ''mi'' osjećaj, a češće kolektivna frustriranost, nezadovoljstvo, usmjerenost na uradak (krajnji proizvod), uz ekstrinzičnu motivaciju (uči se da bi se zadovoljili formalni i neformalni autoriteti, postigla određena ocjena i slično). Na neki način, vrsta moći kojom se služi nastavnik/ca je nelegitimna i zadovoljava se na način da se vlastita pozicija i status stavlja ispred istinskog znanja i konstruktivne diskusije i preispitivanja vezanih za gradivo koje treba usvojiti. Učenici/e percipiraju da nisu zadovoljili/e svoje osnovne psihološke potrebe (nemaju dovoljno slobode, ne mogu uživati u onome što rade, ne dozvoljava im se adekvatno povezati sa ostalim akterima vaspitno-obrazovnog procesa i nisu u poziciji da mogu odlučivati o relevantnim stvarima). 

Čemu nas podučava Vilijam Glaser? Principi i obrazovne mjere koje on predlaže jasno su prikazane u knjigama Kvalitetna škola i Nastavnik u kvalitetnoj školi. Ovdje ću ih primijeniti na prilike u našim školama. 

Da bismo učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za moći (autonomijom, odnosno dominacijom), možemo učiniti sljedeće: 
• Predložiti im da odmijene nastavnika prilikom obrade neke nove nastavne jedinice, na način da sami odaberu dio obrađivane materije, koji bi mogli samostalno istražiti i uobličiti u vidu prezentacije pred cijelim razredom. Treba im dozvoliti da odaberu određeni aspekt teme gdje mogu pronaći sadržaje koji su manje poznati i koji su relativna novina i za nastavnika/cu. Tako će se učenik/ca osjećati kompetentnim/om, uspješnim/om i sigurno će se kretati ka izgradnji školskog samopoštovanja i samoefikasnosti. Na početku izlaganja, nastavnik/ca treba predstaviti našeg današnjeg predavača, a na kraju ga pohvaliti pred svima i potaći da i dalje proučava sadržaje koji ga zanimaju. 
• Predložiti učenicima i učenicama da ocijene rad nastavnika (evaluacija), ali bez pritisaka da to bude u skladu sa očekivanjima dotičnog nastavnika. Time će oni imati osjećaj da posjeduju jedan vid moći, odnosno autonomije i biće zadovoljni da se i oni sami pitaju i uvažava njihovo mišljenje. 
• Potaći razred da glasno izrazi svoje stavove i mišljenja o obrađivanim temama, da se stave u ulogu malih eksperata, tj. kritički osvrnu na sadržaje nastavnih planova i programa. Informacije koje nastavnici dobiju ovom aktivnošću mogu im biti dragocjene za naredno koncipiranje nastavnih jedinica i upravljanje kvalitetom u obrazovnom procesu. 
• Prilikom grupnog rada, omogućiti učenicima i učenicama da izaberu vođu grupe, a ne da im se nameće određena osoba, koju možda sami ne bi ni izdvojili/odabrali. 

Kako bismo svojim učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za slobodom, možemo učiniti sljedeće: 
• Dozvoliti im da se međusobno dogovore oko toga s kim bi učestvovali u grupnom radu. 
• Ukazati im na mogućnost da se neke nastavne jedinice mogu izlagati na drugi način, drugačijim redoslijedom užih tematskih cjelina i pitati ih da odaberu kako bi im najviše odgovaralo da se odvija ovaj proces. 
• Dozvoliti učenicima i učenicama da obavljaju određene aktivnosti na času, bez nadzora nastavnika/ce. Naravno, ovdje je važna fleksibilnost i domišljatost nastavnika/ce, a dozvoljava se i jedan vid ''nenametljivog rukovođenja'', kako situacija ne bi izmakla kontroli. Potreba za uživanjem (zabavom) mogla bi biti uspješno zadovoljena ovako: 
• Dozvoliti učenicima i učenicama da odaberu aktivnosti (u okviru obrađivane tematike nastavnog časa) iz kojih bi crpili ličnu satisfakciju. Neko je dobar u crtanju, drugi u pisanju, treći imaju izvrsne retoričke sposobnosti, četvrti preferiraju učiti i raditi s drugima, peti uživaju u diskusijama... 
• Stvarati pozitivnu emocionalnu klimu u učionici, koja pogoduje dobrom raspoloženju čitavog razreda. Uživanje je zarazno i brzo se prenosi na čitavu grupu, tako da ovdje nastavnik treba imati u vidu i dobro poznavati socijalne mehanizme i fenomene, kako bi stvorio podržavajuću atmosferu među svojim učenicima i učenicama. 

U periodu adolescencije, veoma je bitno pružiti mogućnost zadovoljenja potrebe za povezivanjem i pripadanjem drugima. Povjerenje u svoje kolege, socijalna podrška i dijeljenje iskustava i raspoloženja s njima, vrlo je važno u ovom kritičnom razdoblju. Zato možemo učiniti ovo: 
• Potaći učenike i učenice da se raduju uspjehu njihovih kolega i koleginica. 
• Razvijati im osjećaj za timski rad. 
• Poštovati njihovu pripadnost različitim klikama i klapama (šminkeri, štreberi i slično), ali ne tako da dođe do većih predrasuda i stereotipiziranja drugih grupa. 
• Nastavnik/ca treba dati do znanja učenicima i učenicama da poštuje njihovu potrebu za intimnim vezama, združivanjem i druženjem sa grupom prijatelja koje su sami odabrali. 
• Podučiti svoje učenike i učenice načinima uzajamnog podržavanja i prihvatanja. 

Nastavnik bi, dakle, trebao kombinovati demokratsko vođenje (balans između davanja različitih sloboda i obrazloženog postavljanja granica učenicima/ama) sa transformacijskim vođenjem (individualno uvažavanje i pristup svakom učeniku/ci, motivisanje, omogućavanje povratne informacije i uzajamne stimulacije). 

Kruna ovakve vaspitno-obrazovne prakse je proces restitucije (osmislili su je Glaser i Gosen). Učenik/ca ne treba smatrati da treba biti uzoran učenik/ca zato što to želi nastavnik/ca i/ili roditelji, već prepoznati u sebi tu namjeru i potencijal. Dakle, ''dobro se vladam i postižem uspjehe jer to drugi žele'' treba transformisati u ''dobar sam jer ja to želim, a sve zato što sam ja taj koji/a može kontrolisati svoje ponašanje''. Ovdje je riječ o putu od samoregulacije, preko samopouzdanja, do samodiscipline. Navešću jedan reprezentativan primjer. Pretpostavimo, dakle, da je učenik M. M. udario svog kolegu iz razreda N. N. Pristup u skladu sa restitucijom bi bio sljedeći: 
1) Prvo smiriti oba učenika (kada smo u afektu, emocionalni registar preplavi razum). 
2) Osvijestiti koju potrebu je počinilac pokušao (neadaptivno) zadovoljiti: moć (''ja sam jači'', ''hoću pažnju''), povezivanje i pripadanje (''ne znam adekvatno komunicirati i povezivati se s drugima, emocionalnu reakciju drugog mogu izazvati samo putem agresije''), uživanje (''osjećam se dobro, jer mi je pošlo za rukom da nekog nadjačam'') i slobodu (''prekršio sam pravilo lijepog ponašanja, izašao iz nametnutog okvira i pokazao da imam veće slobode nego drugi učenici''). 
3) Porazgovarati sa učenikom o tome da je on odgovoran za svoje ponašanje, stoga može odabrati da ga promijeni. Razgovor treba biti temeljen na argumentima, pri čemu se uvažava učenikov svijet kvaliteta (sistem vrijednosti i interesovanja). 
4) Istaći posljedice njegovog čina i osjećanja oštećenog (raditi na razvijanju saosjećanja, odnosno empatije). 
5) Pitati počinitelja šta može uraditi da promijeni osjećanja žrtve (na učeniku-počinitelju je odluka o tome šta bi sve mogao preduzeti u ovom smislu). 
6) Dati učeniku-počinitelju do znanja da cijenimo njegovu riješenost da se promijeni (dovoljno je da izgovori kako će pokušati, odnosno potruditi se da se promijeni). 

Ukoliko nastavnici i nastavnice budu postupali u skladu sa Glaserovim savjetima, učenici i učenice će u njima vidjeti legitimni autoritet, jedan vid saradnika, osoba koje im omogućavaju da se u učionici i školi osjećaju dobro, uspješno, djelotvorno, dovoljno odraslo, doraslo i slobodno. Nastavnicima i nastavnicama ostavljamo prostor da prilagode ove savjete, odnosno vaspitno-obrazovne recepte, svom odjeljenju i školskom okruženju, tako da i oni sami zadovolje potrebe o kojima smo govorili.

 Selman Repišti 

[ psihologija ] 04 Avgust, 2017 18:10

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ''za'' i ''protiv'', te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

 Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980).  Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

a)       ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;

b)       klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;

c)       klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ''dovela'' do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

 

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13 year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

 

Selman Repišti,

4. 8. 2017.

[ psihologija ] 28 Jul, 2017 17:55

U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ''Po život opasni pacijenti''. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba - one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).

U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da  mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).

Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.

Međutim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006).  Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razrađen plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje određenog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje određenog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (''kruto'') razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.

Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:

1)   identifikacija i proučavanje problema (uzeti u obzir 20 navedenih rizikofaktora, te pokušati zaštititi pacijenta, uz njegov dobrovoljni pristanak);

2)    predložiti alternativna rješenja, odnosno pristupe problemu suicida u datom slučaju (ambulantno liječenje, medikamentozna terapija, hospitalizacija; definisanje kratkoročnog  cilja: osigurati bezbjednost klijenta i dugoročnog cilja: tretiranje njegovog mentalnog poremećaja);

3)    evaluacija (uzeti u obzir i želje pacijenta vezane za korak broj dva; ako je pacijent označen kao vrlo suicidalan, treba ga hospitalizovati);

4)    izvođenje onoga što je određeno u koracima 2) i 3) (pažljivo motrenje pacijentovog ponašanja, te nadgledano provođenje propisanog tretmana) i

5)     praćenje u vidu stalnih procjena (cijelo vrijeme se procjenjuje stepen suicidalnosti i  evaluira svaka provedena intervencija od strane kriznog tima, kome pripada i sam  psihoterapeut).

Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Međutim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ''legalni izgovor'' psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.

Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.

Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.

 

Literatura

1.      Davison, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

2.      Knapp, S. J. & VandeCreek. L. D. (2006). Practical Ethics for Psychologists: A Positive Approach. Washington: APA.

3.      Koocher, G. P. & Keith-Spiegel, P. (1998). Ethics in Psychology: Professional Standards and Cases. New York/Oxford: Oxford University Press.

4.      Worchel, D. & Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

  

Selman Repišti,

28. 7. 2017.

[ psihologija ] 18 Jul, 2017 13:31

William Glasser (1925-2013) u svojoj knjizi ''Realitetna terapija u primjeni'' navodi pregršt slučajeva iz prakse, među kojima se jasno ističe jedan koji se tiče suicidalnog klijenta.

George je poslovno uspješan muškarac, oženjen i ima dijete. Teško priznaje terapeutu da je transseksualac i da bi želio promijeniti pol. Za njega je to, međutim, nemoguća opcija, pa radije bira samoubistvo kao najbrže i napraktičnije okončanje problema vlastitog seksualnog identiteta. Glasser je terapeut koji djeluje u okviru paradigme teorije izbora (''Svako je odgovoran za svoje ponašanje i slobodno bira vlastite akcije i reakcije''). On ima izvrstan pristup klijentu, kome već na početku seanse kaže: ''Mogu Vam pomoći samo ako ostanete živi i ako mi iskreno kažete o čemu razmišljate'' (str. 85). Nešto kasnije, nastavlja: ''Nemam snage viđati Vas ako moram brinuti o tome da u svakom trenutku možete okončati svoj život'' (str. 86). Dogovaraju se oko (već opisanog) ugovora, koji će oboje potpisati, potom Glasser od njega traži pištolj kojim se ovaj namjeravao ubiti. Predlažu rok od šest mjeseci tokom koga će mu pokušati pomoći. George daje Glasseru pištolj, a on ga čuva u svom radnom stolu. Ovo bi možda ličilo na neki ilegalni čin, međutim, riječ je o načinu upravljanja rizikom, te vještini i umješnosti jednog psihoterapeuta koji njeguje individualni pristup svakom od klijenata.

 Završetak ovog inserta psihoterapije može se ukratko opisati ovako: George je odustao od samoubistva, rekao ženi i djetetu da će primijeniti pol i to je naposlijetku učinio u jednoj od američkih klinika.

Pravno gledano, terapeut se u ovom slučaju izložio velikom riziku, jer je situacija bila neizvjesna. Međutim, on je znao zadržati pribranost, prisebnost i jednu dozu profesionalnosti (koja se ipak graničila i sa određenim stepenom prijateljske podrške i dogovora). Uzimajući u obzir ishod situacije, terapeut je postupio moralno ispravno, premda se rukovodio načelom ''cilj ne bira sredstvo''. Ipak, Glasser se cijelo vrijeme ponašao u skladu sa osnovnom pretpostavkom realitetne terapije, a to je sloboda izbora pojedinca. Dakle, uvažio je slobodnu volju svog klijenta, koji je dobrovoljno pristao na ovakav vid tretmana.

Ostavljamo neodgovorenim pitanje: ''Šta je bilo bolje za Georgeovu porodicu: da se ubio ili promijenio pol?'' Pošto je poznato da ga porodica nije adekvatno prihvatila nakon operacije, da li bi njegova supruga i dijete doživjeli isti stepen boli i bijesa da je izvršio suicid?

Ipak, ovo su pitanja koja više zadiru u spekulacije filozofske prirode. Dužnost svakog psihološkog savjetnika i psihoterapeuta jeste da podstiče klijenta da ovaj ustraje u ponašanjima koja su odraz nagona za životom (Eros), te da koriguje ponašanja koja su rezultat nagona za smrću (Tanatos).

 

Selman Repišti,

18. 7. 2017.

[ psihologija ] 16 Jul, 2017 15:28

Model četiri stadijuma kompetencije (Model stadijuma učenja, Matricu svjesne kompetencije ili Ljestvicu svjesne kompetencije) vjerovatno je osmislio Noel Burch, zaposlenik korporacije Gordon Training International (GTI). Zapravo, još se spekuliše o tome ko je autor ovog pristupa učenju, kao i na osnovu kojih prethodnih sistema učenja je on osmišljen.

Po ovom modelu, četiri su ''stepenice'' (stadijuma, nivoa) usvajanja nove vještine, znanja ili bilo koje druge kompetencije:

1. nesvjesna nekompetentnost (eng. unconscious incompetence)

2. svjesna nekompetentnost (eng. conscious incompetence)

3. svjesna kompetentnost (eng. conscious competence) i

4. nesvjesna kompetentnost (eng. unconscious competence).

U prvom stadijumu, učenik/student ne zna ili ne razumije kako da uradi određeni zadatak. On ne zna ni to da ne posjeduje vještinu ili znanje relevantno za obavljanje ovakvog zadatka. Zapravo, učenik/student ne bi smatrao da je ovladavanje pomenutom vještinom (znanjem) nužno za izvršenje onoga što je zadato.

U drugom stadijumu, učenik/student shvata da ne razumije zadatak (problem) i da ne posjeduje ključne kompetencije potrebne za njegovo rješavanje. Na ovom nivou, počinje da uči novu vještinu, obično praveći neizbježne pogreške prilikom njene primjene.

U trećem stadijumu, vještina je savladana, jer učenik/student zna kako uraditi postavljeni zadatak, odnosno kako primijeniti stečena znanja. Međutim, kako bi pokazao svoju novostečenu vještinu i fond znanja, potrebno je da se koncentriše i da uloži napor. Dakle, demonstriranje vještine i ispravnog procesa rješavanja postavljenog problema nije nešto što učenik/student radi spontano. On prati i nadgleda svoje ponašanje i razmišljanje, a u isto vrijeme nije dovoljno siguran u sebe.

U posljednjem stadijumu, dolazi do spontanog pokazivanja novostečene vještine. Ono što je naučeno i uvježbano, sada se primjenjuje automatski i sa mnogo više samopouzdanja nego prije. Pri tome, broj pogreški je minimalan, a novoj (sada u potpunosti savladanoj) vještini učenik/student može podučavati druge. Isto tako, zadaci koji se temelje na onome što je ovako dobro naučeno i uvježbano, mogu se rješavati paralelno sa drugim problemima. Drugim riječima, demonstracija usavršene vještine ne zauzima mnogo kratkoročne memorije, niti iziskuje veliki napor prilikom prizivanja sadržaja iz dugoročne memorije.

Nekada se uz ovaj model navodi i peti stadijum (koji, dakle, nije dio izvornog modela). Na petoj ''stepenici'', učenik/student je u stanju naučno objasniti sticanje određene vještine, osmisliti jednostavniji i efektniji način njenog usvajanja (tj. pokazati relevantnu inventivnost i praktičnost) i tome podučavati druge.

Cilj obrazovnog procesa trebao bi biti da učenici/studenti napreduju do četvrtog stadija, odnosno do nesvjesne kompetentnosti. Peti stadijum podrazumijeva njegovanje kvaliteta kao što su: kreativnost, preduzimljivost, originalnost i refleksivno mišljenje. Zato bi peti stadijum bio ''šlag na torti'' edukacijskog procesa.

Izvori

www.businessballs.com

www.exceptionalleaderslab.com

www.drillscience.com

 

Selman Repišti,

16. 7. 2017.

[ psihologija ] 28 Jun, 2017 16:22

Početak maja ove godine treba ostati upamćen u kolektivnom sjećanju po velikom gubitku za našu nauku i struku. Nema sumnje da nas je kolega Joško Sindik višestruko zadužio svojim dugogodišnjim radom, energičnim zalaganjem koje je poprimalo granice profesionalnog sagorijevanja i izuzetno bogatom naučno-stručnom produkcijom koju je poklonio regionalnoj ali i široj akademskoj zajednici.

Naš Joško je bio odgovoran, predan svojoj profesiji, samodisciplinovan, principijelan, pošten, pravičan, iskren, strpljiv, u svakom trenutku voljan pomoći svim svojim saradnicima.  Čovjek čelične volje, nepokolebljiv u prevazilaženju prepreka koje su mu se često nalazile na putu i čovjek velikog srca.

Prilikom pripreme naučnih i svih ostalih radova, stalno se trudio rasteretiti svoje saradnike, tako što je veliki dio posla odrađivao samostalno, kvalitetno i na vrijeme. Svakom kolegi priznavao je zasluge koje su im objektivno i pripadale, s tim što je nerijetko znao i pružiti nam, po mom mišljenju, i više od toga. Neumorno je pružao čvrstu i sigurnu podršku svima nama koji smo mu se obraćali bilo za profesionalni bilo za savjet koji se tiče života uopšte. Odazivao se ažurno na svaki zahtjev, molbu i upit, a njegovi odgovori bili su iscrpni, često motivacione prirode, te puni iskrenog saosjećanja i razumijevanja.

Joško Sindik je tokom svog radnog vijeka ''zaronio'' u podobar broj naučnih disciplina: psihologiju, pedagogiju (odgojne nauke), kineziologiju, antropologiju, kriminologiju, statistiku u društvenim naukama, metodologiju, medicinu, informatiku, turizmologiju... Uzmimo samo doprinose u okviru psiholoških disciplina: razvojne psihologije, psihologije ličnosti, socijalne psihologije, edukacijske psihologije, psihopatologije, kliničke psihologije, kognitivne psihologije, sportske psihologije, zdravstvene psihologije, industrijske/ organizacijske psihologije...  Siguran sam da će, i nakon njegovog ''odlaska'', sljedećih par godina iz štampe izlaziti naučni i stručni članci koje je pisao odgovorno, objektivno i predano. Pored toga, bavio se književnošću, s tim da je imao sposobnost povući jasnu crtu između svojih naučnih i literarnih aktivnosti. Njegova poezija bila je (i ostala) odmjerena, koncizna, pristojna, precizna, a najvećma svima razumljiva i dostupna.

Smatram da je jako mali broj elektronskih medija i portala koji su propratili ovaj tužan događaj i nenadoknadiv ljudski i profesionalni gubitak. Jošku smo mnogo veći dužnici, te se trebamo sramiti zbog ovakvog laissez-faire odnosa prema moralnim, iznimno produktivnim i prosocijalno angažovanim profilima kakav je bio. Drugim riječima, on je pozitivni egzemplar budućim generacijama koje su stalno u potrazi za pravim uzorima i modelima ponašanja i vladanja. Na nama (mladim istraživačima, a bogme i nešto vremešnijim kolegama) je da pokušamo nastaviti naučno-profesionalnu tradiciju i filozofiju koju je Joško propagirao kroz svoju bibliografiju: poštivanje etičkih standarda nauke i struke, pomaganje kolegama na ma kojem nivou profesionalnih znanja i vještina oni bili, nesebično dijeljenje znanja sa akademskom i širom društvenom zajednicom, kao i neprestano samousavršavanje kroz proces edukacije koja se ne završava svršetkom formalnog obrazovanja.

Joško, hvala Ti za sve što si uradio za nas! Izražavam iskreno žaljenje što Ti se nismo uspjeli ni znali odužiti onako i onoliko koliko zaslužuješ. Završio bih citirajući naslov pjesme iz jedne od zbirki poezije koje si napisao (Lik iz drugog filma): bio si ''s naporom prosječan ili s lakoćom genijalan''.

 

Selman Repišti,

28. 6. 2017.

[ psihologija ] 15 Jun, 2017 18:54

1.

Transegzistencijalna psihologija nije u potpunosti nova disciplina, odnosno praksa povratka apsolutu i istinskoj vlastitosti: ''Već je bar jednom rečeno - kako se vratiti na početak?''

 

2.

Transcendent je subjekt, koji se nalazi na putu širenja vlastitog  ja ili je već postigao trenutke jedinstva sa samim sobom (tj. univerzumom): ''Upražnjavanjem prakse širenja egzistencijalnog polja, postajemo ono što trebamo biti.''

 

3.

Iskustvo ''s one strane svijesti'' (npr. uranjanje u apsolut i/ili okeansko osjećanje i/ili vrhunski doživljaj) naziva se transcend: ''Ekstenzivna iskustva su očigledne manifestacije univerzalnog, kosmičkog  ja.''

 

4.

Transpersonalni ambijent  je vlasništvo svih nas: ''Mjesto u nemjestu područje je samosustizanja, bez naznaka bilo kakve interferencije.''

 

5.

Egzistencijalna pukotina je stanje između biti i ne biti, stvarnosti i imaginarnog, postojanja i nepostojanja, subjekta i objekta, pitanja i odgovora: ''Među(ne)- postojanje je prvi korak ka samoutrnuću.''

 

6.

Susret sa samim sobom trebao bi biti najvažniji događaj u našem životu: ''Sam sebi postajem životni par-tner/spiritualni vođa/duhovno oličenje/egzistencijalni blizanac.''

7.

Samospoznaja je sinonimno određena kao: samo-postizanje, samostapanje, blažena samovitost, samo-dovoljna ostvarenost i samootrgnuće.

8.

Samouništenje nije ništa drugo, do uništenje vlastitih želja i očekivanja, u cilju samonadilaženja (samotran-scendencije): ''Lišite se mene, da biste došli do Sebe.''

 

9.

Svrha života je, pored ostalog, odbacivanje bremena prošlosti, fantazija i projekcija budućnosti i prihvatanje sadašnjosti kao jedinog ontološki ispravnog egzistencijalnog okvira: ''Sadašnjost je jedina realnost. Ona je takva kakvom se upravo prikazuje.''

 

10.

Nužno je shvatiti kako je poželjno prihvatiti da, što više dajemo (odnosno, odričemo se materijalnih sredstava, predmeta i objekata za koje smo vezani), to ćemo više imati (tj. brže se i uspješnije povezati sa samima sobom): ''Pružanje je oblik duhovnog/istinskog stjecanja.''

 

11.

Trebamo naučiti kako da učimo od svojih sugovornika, kao i iz svake situacije (bila ona pozitivna ili negativna): ''Prihvati ulogu vječnog učenika.''

 

12.

Poželjno je da razumijemo i usvojimo pojam mindfulness (svjesnost cjelovitosti i punine trenutnog opažaja, doživljaja i/ili iskustva), te da postanemo svjesni što više situacija tokom dana u kojima smo doživjeli ovo stanje: ''Sada sam u potpunosti ovdje.''

 

13.

Svako dolazi do svoje suštine (srži vlastite ličnosti i slično) na sebi svojstven način: ''Svako do sebe može isključivo kroz sebe'', ''Svako svoj put prelazi drugačijim koracima.''

 

14.

Teorijska znanja treba primjenjivati u maksimalnoj mogućoj mjeri na široki dijapazon prilika i situacija u kojima sudjelujemo: ''Neka tas prakse bude bar u ravnoteži sa tasom teorije.''

 

15.

Njegovati umjetnost šutnje: ''Uvježbavati osluškivanje glasa tišine''.

 

16.

Doživjeti suprotnosti kao dva ravnopravna, međusobno prožimajuća aspekta jedne (jedine) stvarnosti: ''Crno je u onoj mjeri bijelo u kojoj je bijelo crno'', ''Paradoksima nije mjesto u prosvijetljenom umu'', ''Rođenje je drugi naziv za smrt, a smrt je termin za rođenje''.

 

17.

Naš zadatak je zatvoriti unutarnji krug koji je jedino vidljiv i obuhvatljiv iz ugla vječnosti (odnosno proširenog selfa): ''Geštalt je univerzalno-individualna samosličnost.''

 

18.

Spoznajom sebe, dolazimo do saznanja da smo isti kao prije, ali sa potpunim uvidom u ono što istinski jesmo: ''Spiritualna metamorfoza omogućuje dinamičnu kon-zistentnost našeg bića.''

 

19.

Iskustvo prosvjetljenja nastaje kada shvatimo da nema razlike između pitanja i odgovora: ''Kada zamre dijalektika, dijalozi postaju suvišni.''

 

20.

Dužni smo podučiti druge kako se korača, ali ne smijemo hodati umjesto njih: ''Osvijetlite im staze, a potom ih pustite da sami održavaju plamen onako kako su ga naučili zapaliti.''

 

21.

Ne treba gledati u ogledalo, da bi se vidio vlastiti odraz. ''Gledajte kroz i unutar ogledala.''

 

 

22.

Misli iz vlastitog selfa, preispitaj realnost /Think from your own self, question reality/: ''Probudite se, jer ćete jedino tako postati i ostati (biti) svjesni.''

 

23.

Ostanimo nepoljuljani. To je početak unutarnjeg rasta. ''Ma šta se dešavalo oko vas, zadržite unutarnji osmijeh.''

 

24.

Podesimo frekvenciju vlastite egzistencije tačno između subjekta i objekta. ''Postanite promatrač i promatrani. U isto vrijeme, budite učenik i učitelj.''

 

25.

Krajnji rezultat transpersonalnog izleta može se opisati kao osjećaj bezvremene, samodovoljne šutnje: ''Na kraju će se čuti samo tišina. Bit će sve na svom mjestu.''

 

26.

Širina, dubina i tačka slivaju se u jedno. ''Nek sve vidljivo i spoznatljivo bude ono što uistinu jest.''

                                                                   27.

Egzistencijalni prostor, odnosno ''manevriranja'' u njemu, klasificirana su na sljedeći način:

a)      primarna egzistencija (1E): nivo (modalitet, registar) koji je odraz postignuća egzistencijalnog subjekta, a tiče se izjednačavanja egzistencije i esencije (apsolutna zaokruženost), predstavlja najviši oblik bivstvovanja;

b)      sekundarna (prijelazna) egzistencija: može se javiti u dva oblika: antiegzistencija (2AE) -nihilacija standardnog registra bivstvovanja i duhovni put od egzistencije ka esenciji (2EE) - zagovaraju ga različiti legitimni religijski pravci i frakcije i

c)      tercijarna (standardna) egzistencija (3SE): najniži oblik življenja - odnosi se na uobičajeni egzistencijalni registar i velika većina ljudi egzistira u ovom modalitetu bivstvovanja. 

Selman Repišti

(Iz istoimene knjige objavljene 2013. godine) 

[ psihologija ] 05 Maj, 2017 11:49

''Zodijak'' je naziv pripisan serijskom ubici koji je bio aktivan 1960-ih i 1970-ih godina na području Kalifornije. Policiji je slao detalje svojih ubistava, kako bi ih uvjerio da je on počinilac koga traže. Redakcijama poznatih dnevnih novina slao je i šifrovane poruke, od kojih je dešifrovana samo jedna. Do dan-danas nije sa sigurnošću utvrđen pravi identitet ovog serijskog ubice. 

Analizirao sam specifičan jezik koji je ''Zodijak'' koristio u svojim pismima i porukama, kao i njihov sadržaj, te ponudio profil ovog počinioca. Članak je dostupan putem sljedećih linkova:

 https://www.researchgate.net/publication/315714208_Forenzicko-lingvisticka_i_psiholoska_studija_slucaja_bazirana_na_Zodijakovim_pismima_A_case_study_of_the_Zodiac_letters_based_on_forensic_linguistics_and_psychology

 https://www.academia.edu/32162271/FORENZI%C4%8CKO-LINGVISTI%C4%8CKA_I_PSIHOLO%C5%A0KA_STUDIJA_SLU%C4%8CAJA_BAZIRANA_NA_ZODIJAKOVIM_PISMIMA_A_case_study_of_the_Zodiac_letters_based_on_forensic_linguistics_and_psychology_

 

Selman Repišti, 

5. 5. 2017. 

[ psihologija ] 27 April, 2017 13:21

Prije se govorilo o kratkoročnim i dugoročnim ciljevima, a u posljednje vrijeme se pažnja posvećuje i srednjeročnim ciljevima.

Kratkoročni ciljevi se, kako im to samo ime kaže, postavljaju na kraći rok. Obično je za njihovo postizanje dovoljan vremenski interval do godinu dana. Primjeri su: sakupiti novac za plaćanje struje za prethodni ili tekući mjesec, otići na izlet sa porodicom (npr. izdvojiti jednu subotu ili nedjelju u mjesecu), sakupiti novac za plaćanje semestra na nekom fakultetu...

Oko srednjeročnih ciljeva ne postoji jasan konsenzus. Po nekima, njihovo postavljanje može se ''tempirati'' na period od jedne do pet godina. Po drugima, to su ciljevi koji se ostvaruju u periodu od jedne do 10 godina nakon njihovog postavljanja. Po trećima, deadline za postizanje ovakvih ciljeva može se poklopiti s odlaskom u penziju. Srednjeročni cilj može biti otplaćivanje kredita u roku od npr. četiri godine, kao i kupovina automobila.

Na kraju, dugoročni ciljevi su obično oni ciljevi koji iziskuju velika finansijska i materijalna sredstva, posvećenost, izuzetnu strpljivost i motiviranost. Dugoročni cilj može biti kupovina kuće ili stana na nekom mjestu koje nam nudi potpunu relaksaciju i komfor kakav smo oduvijek željeli. Ovakav cilj može biti i ulaganje velike količine vremena u svoj hobi (koji može, a i ne mora biti finansijski zahtjevan). Neki ljudi moraju čekati penziju da postigli ovakve ciljeve. Kao prvo, trebaju dovoljno uštedjeti. Kao drugo, trebaju biti u mogućnosti da izdvoje dovoljno vremena ako je riječ o nekoj omiljenoj aktivnosti (interesovanju, hobiju). Interval za ostvarenje dugoročnih ciljeva teško je odrediti. Orijentaciono, za njihovo ostvarenje je potrebno više od 10 ili 20 godina.

Za postizanje većine ciljeva, važno je biti vješt u području ličnog finansijskog menadžmenta. Prvo, trebate znati koliki vam je trenutni budžet. Drugo, trebate procijeniti vlastiti budžet (uzimajući u obzir priliv novca i troškove) za kraj tekućeg mjeseca, te za svaki kvartal godine. Ako želite i hoćete štedjeti, potrebno je napraviti realan plan koga ćete se pridržavati. Ostvarenje kratkoročnih ciljeva samo po sebi djeluje motivirajuće, zato što pozitivni rezultati dolaze brzo i sa manje truda. Međutim, kako se motivirati za čekanje i odricanje prilikom postizanja srednjeročnih i dugoročnih ciljeva? Tako što ih razložite na podciljeve. Ovako ćete uvijek imati neki podcilj koji ste postigli i to će vas potaknuti da nastavite u njihovom ostvarivanju. Na ovaj način, postajete svjesni da ste efikasni i sposobni, što vam daje energiju i motivaciju za dalje napredovanje u postizanju onoga što ste isplanirali. Takođe, posložite prioritete, jer je vrlo moguće da nemaju baš svi ciljevi podjednak značaj vama lično ili vašoj porodici. Još je važno da redovno pravite reviziju svog budžeta, te inventara ciljeva koje ste postavili. Budžet se uvijek mijenja i treba biti svjestan tih promjena, te blagovremeno reagovati na njih. Time postižete kontrolu nad svojim finansijskim stanjem. Kada je riječ o ciljevima, u jednom periodu života, neki cilj nam je prioritetan, dok kasnije izgubi svoju važnost i privlačnost. Neki drugi cilj s vremenom postane važniji (npr. održati dobro zdravlje u starijoj dobi).

ZA KRAJ...

Dakle, odgovorno se odnosite prema svojem budžetu i ciljevima. Nemojte biti pretjerano strogi prema sebi, nekada se i nagradite (ma koliko sitna ta nagrada bila, trebamo je). Jedna od najvažnijih karakteristika uspješnih osoba jeste sposobnost samomotivacije. Oslanjanje na sebe, samopouzdanje, samokontrola i uvid u vlastito ponašanje i unutrašnje stanje (planove, ciljeve osjećanja, razmišljanja...), uz ugodnu dozu fleksibilnosti prema sebi i drugima, ostale su osobine koje posjeduju afirmisane osobe.

 

Selman Repišti,

27. 4. 2017. 

[ psihologija ] 19 April, 2017 20:21

Prilikom donošenja svakodnevnih ili važnih životnih odluka bitno je osvijestiti razliku između vlastitih (ili porodičnih) potreba želja.

Potreba je, kao što to kaže sama riječ, nešto što trebamo i bez čega obično ne možemo. U osnovne potrebe spada: jedenje, pijenje, san, obavljanje nužde i slično. U potrebe nešto višeg nivoa ubrajaju se finansijska i stambena sigurnost. U kontekstu primjene ovog savjeta, takođe ih smatrajte osnovnim potrebama.

S druge strane, želje su sve ono bez čega možemo, ali to nešto predstavlja značajnu vrijednost za nas i povećava nam zadovoljstvo kada bude ostvareno, dobiveno ili postignuto. Želja je kupiti novi mobilni telefon (bez obzira što je stari dovoljno funkcionalan) ili npr. otići u neku egzotičnu zemlju (uprkos plati koja jedva premašuje vrijednost prosječne potrošačke korpe kod nas). Obično ne budu potrebe te koje nas ''vidljivo udare'' po džepu, već naše želje.

Ako hoćete pametnije i odgovornije upravljati svojim životom, te regulisati vlastite finansije na zadovoljavajući način, napravite jasnu razliku između potreba i želja. Prvo se potrudite zadovoljiti potrebe, a ako vam ostane vremena i novca, pažljivo ga planirajte za ostvarivanje nekoliko realističnih želja.

Selman Repišti, 

19. 4. 2017.

[ psihologija ] 17 April, 2017 10:34

Saosjećajte sa sobom. Možda djeluje neobično, ali svako od nas treba biti spreman da sam sebi bude podrška, psihoterapeut, savjetnik, partner i osoba koja sama sebe najbolje razumije. Suosjećanje nije sažaljenje. Sažaljenje je poimanje sebe ili drugoga kao nekoga ko je inferioran, nedorastao ili nemoćan, a kome želite dati do znanja da ste svjesni njegovog stanja. S druge strane, suosjećanje je ''partnerski odnos'' sa samim sobom ili drugima, gdje dijelimo zajedničke emocije, pružamo podršku i uzajamno se tješimo. Nemojte se opterećivati ako ljudi oko vas ne pokazuju dovoljno suosjećanja prema vama. Pokažite ga prema sebi! Budite svjesni svog truda, napora i zalaganja i budite sebi najsigurnije i najtoplije utočište. Kapacitet za suosjećanje je jedan od znakova visoke emocionalne inteligencije. Vi posjedujete ovu sposobnost, samo je trebate sprovest u djelo. Gajenje osjećanja prema samome sebi nije nikakav grijeh, to je poželjna vještina koja unapređuje vaše mentalno zdravlje i psihosocijalno blagostanje. Zato, budite slobodni razumjeti sebe, pažljivo poslušati svoj unutarnji glas, uvažiti vlastito mišljenje, poštovati svoje želje i ciljeve i – uspjeh nikako neće izostati!

Spontano razvijajte svoj smisao za humor. Ne morate se smijati na tuđi račun, niti zbijajte šale na vlastiti. Postoji jedna vrsta humora koja se zove afilijativni humor, a odnosi na društveno prihvatljive šale, na koje svi dobro i spremno reagiraju. Cilj ovakve vrste humora je unaprijediti opće raspoloženje, stvoriti dobru atmosferu, zabaviti se na autentičan način i učiniti život podnošljivijim (tj. življenjem, a ne životarenjem). Nema potrebe da čekate druge da vas razvesele, budite vi ta osoba koja će ispričati smiješnu anegdotu, izreći luckasto zapažanje o nekom događanju, primijetiti zabavan aspekt određene situacije. Vaša aktivnost i riješenost da sebi uljepšate dan je nešto što vam dugoročno može povećati razinu optimizma, te unaprijediti suočavanje sa stvarnošću i ljudima koji vas okružuju.

Pomozite drugima. Kada kažem ''pomozite'', ne mislim nužno na materijalnu pomoć. Ljudima će svakodnevica biti uljepšana i raznim simboličnim gestama, koje su najčešće emocionalne prirode. Pohvalite nekoga, recite svom bližnjem da se ponosite njime, da je dobro obavio neki posao, da vas je danas  nečim obradovao... Dajte do znanja ljudima oko vas da vam znače i da su vam bitni. Svako ima određenih problema, životnih nedaća, strepnji i bojazni. Zato, budite strpljivi s ljudima, saslušajte ih, pokažite im da vam je stalo do njihovog života i težnji. Pozitivna promjena neće izostati, jer jedan od osnovnih principa socijalne psihologije glasi: ''Recipročnost (uzajamnost) se isplati''. Ljudi blagonaklono gledaju na povezanost, razmjenu i međusobno pomaganje. Uostalom, čovjek je predisponiran za život s drugima, a obitavanje u zajednici povećava šanse za preživljavanjem, ostvarivanjem različitih prava, ciljeva i namjera.

Dakle, radite na svom samopoštovanju i samopouzdanju, prihvatite sebe onakvima kakvi jeste, pružajte sebi podršku i ''rame za plakanje'', svugdje gdje možete učinite atmosferu zabavnom (koristeći afilijativni humor) i budite širokogrudi prema ljudima koji vas okružuju. Svi ovi savjeti odnose se na vještine koje trebate usavršavati, a dobro je poznato da se svaka vještina može naučiti, uvježbati, unaprijediti i primijeniti. I, zapamtite, ne morate biti rođeni sa predispozicijom da budete zadovoljni sobom i svojim životom.  Srećnim/om se postaje, dobrom raspoloženju se uči. A što više učite i primjenjujete naučeno, to više postajete svoj predmet učenja. Zato, budite subjekt vlastite sreće, glavni glumac svoga života i glavna uloga koju obnašate na putu samoostvarenja i kompletnog razvoja vlastitih potencijala!

Selman Repišti 

[ psihologija ] 06 April, 2017 15:38

Pretpostavlja se da je šah nastao na prostoru današnje Indije, oko 600. godine nove ere. Kasnije su ga Arapi ''prenijeli'' iz Persije ka zapadu.  Današnja šahovska pravila egzistiraju u gotovo neizmijenjenom obliku posljednjih 500 godina.

Šah se, u psihologiji, najviše istraživao u njene tri discipline. Prva je kognitivna psihologija (istraživanje opažanja, mišljenja, pamćenja, učenja, inteligencije i jezika), druga psihologija ličnosti (istraživanje relativno trajnih i stabilnih crta ličnosti, te dinamike i njenog razvoja), a treća zdravstvena psihologija (ispitivanje opaženog stresa kod igrača šaha i njegovih psihofizioloških indikatora). Studije o šahu su najbrojnije u kognitivnoj psihologiji i nude nam uvid u mentalne reprezentacije igrača ovog sporta, njihovu inteligenciju, memoriju, te usmjeravanje i distribuciju pažnje tokom igre.

Šahisti-eksperti su pohranili mnogo konfiguracija u dugoročnom pamćenju. Po potrebi ih prizivaju u radno pamćenje da bi iznašli što bolje rješenje problema sa kojim se susreću na šahovskoj ploči. Oni trebaju biti svjesni svih mogućnosti i prijetnji, te razmišljati nekoliko poteza unaprijed, pokušavajući predvidjeti sljedeći potez svoga protivnika. U tome im pomažu imaginacija i intuicija, odnosno mentalne reprezentacije potencijalnih odnosa među figurama i prethodno iskustvo.

Istraživanja pokazuju da eksperti, upoređeni sa amaterima u šahu, značajno bolje pamte raspored šahovskih figura na ploči (ako je on smislen). Međutim, ove razlike nisu toliko velike kada je zadatak zapamtiti nasumične konfiguracije. Zadatak koji se ekspertima u šahu prezentuje kao distraktor (tj. nešto što odvraća njihovu pažnju od glavnog fokusa), i to nakon zadatka upamćivanja smislenih konfiguracija, ne mijenja mnogo stepen njihovog dosjećanja. Kod amatera (novaka), ovakav zadatak ima značajan negativan učinak na njihovo dosjećanje rasporeda šahovskih figura na ploči. Ipak, ako se zadatak u ulozi distraktora prezentuje tokom faze upamćivanja, razlike u dosjećanju prestaju biti zanemarljive. Bez obzira na to, eksperti se i dalje bolje sjećaju zadane konfiguracije, u odnosu na amatere. Novaci su manje uspješni u otkrivanju prilika i opasnosti u igri, s povećanjem udaljenosti između figura. S druge strane, ovaj fenomen (povećanje nepažnje i porastom distance među šahovskim figurama) je zanemarljiv u grupi šahista-eksperata.

Prosjek koeficijenta generalne inteligencije šahista je značajno veći u odnosu na prosjek opšte populacije. Šahisti takođe postižu više rezultate na neverbalnom, u odnosu na verbalni dio testa inteligencije. Neverbalni dio uključuje zadatke kao što su oni koji se odnose na prostorno rezonovanje, nalaženje logičnih obrazaca u slaganju nekog mozaika ili figure i slično. Numerička inteligencija (sposobnost brzog, svrsishodnog ''baratanja'' brojevima i matematičkim operacijama) vrsta je mentalnih sposobnosti koja je najsnažnije povezana sa uspjehom u šahu.

Studije u psihologiji ličnosti upućuju na spolne razlike u povezanosti nekih osobina ličnosti sa uspješnošću u šahu. Tako se ispostavilo da su žene-ekstraverti uspješnije od žena-introverata. Dakle, otvorene, komunikativne i socijalno angažovane žene postižu bolji rejting u šahu, za razliku od samozatajnih, zatvorenih i socijalno-inhibiranih pripadnica ljepšeg spola. Ovaj efekat je kod muškaraca obrnut: tihi, nekomunikativni muškarci koji se drže po strani (riječju, introverti) bolji su igrači od energičnih, otvorenih i socijalno-dominantnih muškaraca (ekstraverata). Žene-šahisti percipiraju nešto niži nivo stresa u odnosu na  opštu populaciju i muškarce, kao i značajno viši nivo zadovoljstva životom. Iznenađujuće, žene iz ove grupe sportista izražavaju veću potrebu za postignućem u odnosu na muškarce.

Kada je riječ o studijama u području zdravlja, žene-šahisti pokazuju manju zabrinutost za vlastito fizičko zdravlje u odnosu na muškarce-šahiste. One se manje žale na tjelesne simptome od muškaraca. Istraživanja u kojima nisu ispitivane spolne razlike pokazuju da se na početku igre ubrzava rad srca šahista, da bi tokom igre ostao relativno stabilan (i viši u odnosu na neku aktivnost neutralnog karaktera). Disanje je nešto brže, a potrošnja kiseonika i kalorija nešto viša u odnosu na ''stanje mirovanja'', međutim, porast u ovim fiziološkim parametrima je zanemarljiv.

Za uspješnost u šahu važni su i još neki faktori: rani početak igranja i članstvo u nekom šahovskom klubu, broj  igara na raznim turnirima (više vježbe u realnim uslovima – veći uspjeh), te veća kontrola prilikom izražavanja emocija (kako protivnik ne bi bio u stanju ispravno ''pročitati'' govor tijela svoga suigrača: zabrinutost, nervozu, strah...).

Kao i u svakom sportu, u šahu je veoma bitna psihološka priprema igrača. Oponent sa mnogo pobjeda, priznanja i internacionalnom slavom može djelovati ''strašnije'' nego što on to zaista jeste. Neki izuzetno dobri šahisti (koji su obećavali mnogo) priznali su da se nisu plašili igre ovakvog oponenta, već njega kao međunarodno poznatog i priznatog igrača nasuprot kojega moraju sjesti. Međutim, kako je igra odmicala, više su svoju pažnju usmjerili na otvaranje, taktike, vrebanje prilika i ostale tehničke stvari koje su bile vezane za igru. U tim trenucima, njihovo samouzdanje je raslo, te su povremeno i zaboravljali ko sjedi prekoputa njih. U nekim partijama, ovi (veoma dobri) igrači koje je javnost manje veličala su i pobjeđivali. Primjer je pobjeda Judit Polgar nad Garryem Kasparovim.

Ne smije se zanemariti ni rad na fizičkoj kondiciji. Šah je sjedeća igra i problemi sa leđima i neaktivnošću mogu djelovati nepovoljno po uspješnost igrača. Bolovi i umor mogu odvratiti pažnju i poremetiti koncentraciju šahista. S druge strane, dovoljan dotok kiseonika u moždani krvotok bitan je preduslov uspješnosti u misaonim aktivnostima i igrama. Neurastenija (sindrom hroničnog umora) dodatno narušava fokusiranost na igru. Osoba se osjeća fizički i mentalno umornom, a da za to ne postoji vidljiv uzrok tjelesne prirode. Sve u svemu, potrebno je održavati mentalnu higijenu, kao i fizičku spremnost. Sprega između tjelesnog i psihičkog zdravlja je predmet interesovanja zdravstvene psihologije, bihevioralne medicine, psihopatologije i psihijatrije. Zato je proučavanje šahista i njihovih životnih navika u okviru pobrojanih oblasti od izuzetnog značaja za podršku i razumijevanje ovog profila sportista.

Selman Repišti,

 

6. 4. 2017.  

[ psihologija ] 01 April, 2017 11:53

Sintagma ''bijeli ovratnici'' je slikovit naziv za visokopozicionirane zaposlenike neke firme, institucije, organizacije... U posljednje vrijeme, posebna pažnja posvećuje se kriminalnim djelima karakterističnim za pripadnike ove specifične grupe zaposlenika. 

Na počinjenje ovakvih nedozvoljenih radnji djeluju različiti faktori: pozicija (uz moć i status koje ona podrazumijeva) koju ''bijeli ovratnici'' obnašaju, povoljna situacija koja im se ukazala (uz oportunizam kao crtu ličnosti) i realne poteškoće u blagovremenom otkrivanju ovakvih djela (što spada u ''opipljivu'' grupu faktora).

Motivacija za počinjenje ovakvih djela je takođe višestruka: finansijski problemi u privatnom životu (otplaćivanje kredita, iznenadna situacija privatne ili poslovne koja je dovela do finansijske stagnacije ili nazadovanja i slično), potreba da se nadmudre ljudi sa kojima se radi (razmišljanje tipa: ''Ja sam inteligentniji od svojih saradnika, nadređenih, podređenih...''), potreba da se zaposlenik ovog profila osveti firmi i/ili nadređenima (duboko nezadovoljstvo poslom, osjećaj organizacijske nepravde, osjećaj inferiornosti, nedobivanje dovoljno poštovanja, pohvala...).

Dva su glavna načina počinjenja ovakve vrste organizacijskog kriminala impluzivni tip (koji biva brz otkriven, budući da počinitelju hitno treba novac i da se on ne trudi toliko sakriti tragove i dokaze svojih nedozvoljenih djela) i organizirani tip (karakterizira ga dugoročno, pažljivo planiranje gotovo svakog detalja svojih akcija, te značajan napor da se prikriju tragovi i dokazi).

Ako želite pročitati nešto više o prototipu (''opštem'' profilu) kriminalaca iz grupe ''bijelih ovratnika'', te o rezultatima istraživanja u ovoj branši, molim slijedite ovaj link:

https://www.academia.edu/32161355/Profiliranje_kriminalaca_iz_grupe_bijelih_ovratnika_Profiling_white_collar_criminals_

 

Selman Repišti,
1. 4. 2017.

[ psihologija ] 11 Novembar, 2016 10:28
  1. Koeficijent inteligencije ostaje isti tokom života

Ukoliko je koeficijent inteligencije dobiven na osnovu rezultata u testovima koji obuhvataju sposobnost rezonovanja (indukcije, dedukcije i logičkog rasuđivanja), onda on svoj maksimum dostiže u mlađoj odrasloj dobi, a potom postepeno opada. Ako smo rješavali testove koji uključuju verbalni aspekt inteligencije i neka pitanja iz oblasti opšte informiranosti, prosječni je trend da se ovdje dobiveni IQ povećava tokom života (jer prikupljamo sve više informacija o svijetu i našoj kulturi, postajemo vještiji u komunikaciji s drugima, stalno poboljšavamo vlastite jezičke sposobnosti...)

  1. Koeficijent inteligencije je stabilan tokom dana

IQ blago fluktuira tokom dana, što se može dovesti u vezu sa unutrašnjim i okolinskim činiocima: umorom, nekim situacijama i sredstvima koji mogu djelovati stimulirajuće, te jednostavno čovjekovim dnevnim bioritmom. Intelektualne sposobnosti je najbolje testirati ujutro, između 9 i 12h, jer smo, uopšteno gledano, u tom dijelu dana mentalno najspremniji i ''najsvježija'' za ovakav vid aktivnosti.

  1. Na uradak (rezultat) u testovima inteligencije utiče isključivo nivo intelekualnih sposobnosti osobe.

Ne. Ostali faktori koji bi mogli imati udjela su: motivacija ispitanika, psihički umor usljed testa koji ima mnogo zadataka, uvježbanost (prethodno rješavanje sličnih testova), strah od nepoznatog (ukoliko se isptanik prvi put susreće sa ovakvom vrstom testova), trema (tjeskoba, strepnja, anksioznost koja može biti i osobina ličnosti), vjerovatnoća odabira tačnog odgovora slučajnim pogađanjem (ukoliko nema negativnih bodova), kvalitet testa (tj. da li je dovoljno valjan i pouzdan)...

  1. Kada bi imali dovoljno vremena, svi ispitanici bi riješili sve zadatke u testu.

Ne mora značiti. Testove možemo podijeliti na testove brzine i testove snage. U prvima imamo ograničeno vrijeme za rješavanje (a zadaci su većinom lagani), a u drugima se ispitanicima da onoliko vremena koliko im je potrebno, ali su zadaci poredani od najlakših do najtežih. S obzirom da su testovi inteligencije najčešće kombinacija testova brzine i snage, ne može se tvrditi da će svi ispitanici riješiti sve zadatke, kada bi imali dovoljno vremena (jer neke osobe jednostavno nemaju dovoljno intelektualnog kapaciteta da uopšte riješe zadatke iz kategorije ''teških'').

  1. Inteligencija je neovisna o kontekstu ispitivanja.

Većinom netačno. Istraživanja pokazuju da neka djeca postižu niske ili prosječne rezultate na standardnim testovima inteligencije, te loše ocjene iz školskih predmeta gdje se mogu ispoljiti date intelektualne sposobnosti. Međutim, kada se od te iste grupe djece zatraži da pokažu ove sposobnosti tokom igranja njima omiljenih video-igrica: redovno se dešava da ovdje postižu iznadprosječne rezultate!

  1. Koeficijent inteligencije dobiven na osnovu testova sa Interneta je valjan pokazatelj nečijih intelektualnih sposobnosti.

Nipošto. Testovi inteligencije koji se nalaze na Internetu nisu psihološki validirani instrumenti, tako da je upitna njihova: pouzdanost (tj. preciznost dobivenih rezultata), valjanost (pitanje je šta zapravo mjere, da li je to samo inteligencija ili sadrže pitanja koja provjeravaju opseg znanja iz neke oblasti itd.) i osjetljivost (tj. svojstvo testa da utvrdi male razlike među ispitanicima u mjerenoj karakteristici). Takođe, Internet-testovi inteligencije najčešće nisu normirani, odnosno rezultat se ne izračunava kao otklon od prosječnog rezultata osoba koje su ga rješavale, već je unaprijed određeno da rješenje određenog zadatka nosi ''nekoliko IQ bodova''.

  1. Ako nam je neko rekao da mu je IQ=145, time smo dobili sve informacije o njegovim intelektualnim sposobnostima.

Kada čujemo ovaj podatak, možemo se zapitati sljedeće: ''Koji test je ispitanik rješavao?'',''Koje su norme za ovaj test (tj. koji rezultati spadaju u kategoriju prosječnih a koji u kategoriju ispod/iznadprosječnih rezultata)?'', ''Koji aspekt (ili aspekte) inteligencije mjeri dati test (percepciju, pamćenje, računanje, rezonovanje, verbalno razumijevanje, rječitost...)?'', ''Da li je ispitanik već rješavao isti test, ako jeste, da li je prošlo dovoljno vremena od prethodnog testiranja?''

Selman Repišti