[ književnost ] 03 Oktobar, 2018 13:32

''Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.''

Tvrtko Kulenović: Majka voda

 

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

 

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

[ književnost ] 07 Septembar, 2018 13:42

Tog trenutka je Šiva, svjetski prosjak milostivog pogleda, još jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvorišta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepuštena točku dharme, prežvakavala još jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana je otišla Vesna...

Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ''ne ište ništa osim pjesme'' i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, otišla s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se duša preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka.

Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom što ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar.

Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono suštoliko, nepredstavljivo.

Hindustan je našoj pjesnikinji bilo prapočivalište i željeno posljednje odredište, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja.

Zato, zbogom Vesna, i neka ti je (a znam da jeste) laka vrhunaravna Indija.

 

Selman Repišti

7. 9. 2018.

[ književnost ] 28 Avgust, 2018 10:38

Na rastanka dan, 

Ona zgrabi korak, 

Ja zadržah san. 

 

S. Repišti, 

28. 8. 2018.  

[ književnost ] 20 Jun, 2018 21:25

Ogledalo,

Kada si me zadnji put pogledalo?

Šta li si, onda, jasno ugledalo?

 

Nije tvoje pravo lice to što sam vidjelo,

nit' ispeglano, preda mnom sređeno odijelo,

Zato ne pitaj za ono što ti se zacijelo ne bi svidjelo.

 

Ogledalo,

U šta si, ukočena radoznalosti, gledalo?

Čemu si se, zapravo, ugledati nadalo?

 

Nije pogled čist to što sam vidjelo,

nit' biseri, dragulji, zlato žuto, bijelo,

Nego što ti se nikako, ama baš nikako, ne bi svidjelo.

 

Selman Repišti,

19. 6. 2018.

 

[ književnost ] 14 Januar, 2018 20:32

Prepuštajte se samo vjetrovima koji vas mogu odvesti daleko, predaleko... i još dalje. Poglede štedite i poklanjajte ih samo poljima koja su široka... i koja se još šire, dostižući apsolutne dimenzije. Kako ćete znati koja su koja? Ako im ne vidite kraja ni svršetka, vaš odabir je onaj pravi. Uvijek namignite morima koja vam se uspiju predstaviti kao okeani... Tako ćete rasti, razraštavati se, granati... Možda ćete se, uzgred, rastajati sa nekim dijelovima sebe ili svoje prošlosti... Ali, sve strastvenije ćete se zaljubljivati u vrhunsku igru balerine Zemlje, dok će vas jezgra ove planete, šaljući vam dobro znane poljupce gravitacije, sve jače privlačiti sebi.

Arabija je durbin, kroz koji nazirete siluete mainstream i Dalekog Istoka. Pobožni Hindusi su ovdje obično izvođači svih mogućih radova, čineći ''prvu liniju'' u realizaciji brutalno zahtjevnih arhitektonskih i građevinskih poduhvata. Snalažljivi Pakistanci su vozači i dogovarači prevoza, a pristupaju vam nekom od varijacija sljedeće iluminacije: ''Šta je prvo što stranac treba imati u nepoznatoj zemlji? Prijatelja, znači, mene.'' Bezbrižni Filipinci pokušavaju imitirati uzuse afroameričkog geta, a međusobno se oslovljavaju riječju ''kabayan'' – ''zemljak''. I bude im iskreno drago kada ugledaju ''svoga'' i ''svoju''. Naš durbin se ponekad okrene i prema srcolikom crnom kontinentu. Nevino nasmijani Afrikanci predano čuvaju stambene jedinice bezbrižnih petro-bogatuna, trudeći se biti uvijek na usluzi. Skupa s  Indijcima, posvećeni su i održavanju parkova koji, svi do jednog, izgledaju kao fatamorganične oaze. Ne poput onih u nemilosrdno toplom zagrljaju  dobrodošlice pustinje, već oaza uguranih među mozaične uzorke pločica, betona i asfalta. Svi ovi narodi u Arabiji vide Bliski Zapad. Njihove busole štimaju se u pravcu obećane zemlje. A Ujedinjeni Arapski Emirati su, bezmalo, Sjedinjene Američke Države Istoka.

No, Azijski južnjak i jugoistočnjak nerado se odriče svojih duboko ukorijenjenih navika održavanja higijene po gradskim i dogradskim ulicama, te ritualnog izbacivanja plućnog sekreta na te iste ulice i trotoare. Nerijedak prizor je češljanje tek oprane kose i dovođenje u red crnih, gustih brkova, bilo u hodu, bilo na nekom autobuskom stajalištu. U lavaboima javnih WC-a može se, katkad, naći šareni splet ribljih iznutrica. U drugim prilikama, u ''piš-kaki'' kabinama, (jugo)istočnoazijske novopridošlice prepuštaju se užitku tuširanja. Ali, trebalo bi im progledati kroz prste, budući da su im daleki preci bili začetnici jedne od najimpozantnijih renesansi: one orijentalne. Zadivljujuće je i kako se pribrano snalaze u svim zamislivim i nezamislivim gužvama i prilikama, ma kako one bile zamršene ili nedovoljno jasne na bilo koji drugi način. Oni vole biti što više pod nebom i među neprestano cirkulirajućim svijetom. Pošto su pod krovom i u srcu Svijeta, konačno mogu biti dio Svega.

Arapski vjetar ne odlazi iz gulfa (Persijskog ili Arapskog zaliva, kako ga ko nazivao...). Ali vjetrovi s Istoka neprestance naviru i ostaju da kruže ovim istim zalivom. Zapadnjaci, raskalašno i onako dionizijski, obično krstare brodicama, čamcima i jedrenjacima, posmatrajući sa sigurne distance šta se to zbiva na pjeskovitom potkontinentu. Prizivajući i oživljavajući lutalačko-voajerski, tj. darvinistički duh, ponovo se pokušavaju igrati kolonizatora. I čini se da im to prija... Postoji, dakako, i ona grupa bivših konkvistadora koji su posljednjih par decenija nešto evoluirali i prihvatili lokalne običaje domorodaca ovog potkontinenta. Oni su obično na kopnu, ali je zanimljivo da se povremeno prepuštaju impulsu kretanja prema obalnim područjima.

Riječ, dvije o Arapima? Za razliku od drugih pripadnika dugačkog južnog pojasa Azije, po stasu su izuzetno visoki, a po temperamentu opušteni i umjereni. Pokazuju onoliko interesovanja za radoznalog došljaka, koliko je to primjereno odnosu dva stranca koji su par zajedničkih sekundi svojih života proveli u nekoj tački što je opisuju koordinate javnog prostora. Arapi su tihi i blagi, a gestikulacija im je svedena tako da nipošto ne narušava lični prostor uznemireno-iscrpljenih dođoša-lutalica. U prepoznatljivim bijelim haljinama, izgledaju kao da lebde, poput duhova. Prema tome, njihova pojavnost prije je pristojno odsustvo nego objektivno, dosadno prisustvo.

I, umalo da zaboravim debeli pustinjski ćilim kojim je prekriven pljosnati, široki patos sedlolikog Arapskog kopna. Pustinja više nije nužno zlo i konkretno ovaploćenje fraze in the middle of nowhere. Ona je sve slabije i rjeđe dostupna zjenicama posjetilaca, pa postaje još mističnija nego što je bila. Ovdje se, danas, za pustinjom traga ... Ne bježi se od nje, kao što je to nekoć bio slučaj. Traganje je tim veće što smo davnije posmatrali TV reportaže s ekspedicija pjeskovitim predjelima bliske Azije i mediteranske Afrike, te što su snimci bili mutniji (a naročito ako su bili porizvod crnobijele tehnike videoprenosa). Pustinju doživljavam ne kao prokletstvo, prazninu i divljinu, već kao izazov, iskušenje i neobičnu priliku koja mi se ukazala. Prigodu da svjedočim raskošnom (a u isto vrijeme tako jednostavnom) braku vječnoplavog svoda sa njenim uporno žutim licem. Obrazom, izbrazdanim vajarskim djelima boga Eola. Dinama, koje je ovaj veliki skulptor pravio po uzoru na grbe ''pustinjskih lađa''.

Selman Repišti,

14. 1. 2018.

[ književnost ] 06 Januar, 2018 09:37

١

Karavaneći ka Istoku, izgleda vam kao da se polako truckate ka Početku. Ova s juga osunčana gromada, čini se da baca masnu bakrenu sjenku na gole obline ostatka globusa. Sudar sa Azijom sušta je suprotnost kaskadnom susretu sa Evropom. Hiperkurtoazičnost zapadnog rukoljuba postiđeno ustukne pred pijetetnim naklonom Istoka. Žuti kontinent se, za razliku od zelenog, otkrije odjednom. Zaskoči nas na prepad. Onaj zeleni se učtivo pozdravi i odmah korakne unazad, nakon isto tako kulturnog odzdravljanja. Potom nas pusti da ga otkrivamo natenane, demokratski nam prepuštajući da napravimo izbor: koliko i na koji način (i da li uopšte) želimo da mu se približimo. Čini se da se Azija, naprotiv, trudi da zakorači prema nama. Isto tako se čini da je ovaj korak nemoguće izbjeći.

٢

Arabiju doživljavam kao šahovsku ploču čije crne i bijele figure, uprkos nanosima nekog stranog i nepoznatog pješčanog praha, uspijevaju odigravati partije po dobro uhodanim, ustaljenim pravilima. Žućkasto-narandžasti brežuljci i dalje nas mogu podsjećati na motive kadrova ''onih starih'' reportaža tragova života u pustinji. No, postaje sve teže i teže ostavljati tragove u pijesku... Sada prolazite neprimijećeni, hitajući da pređete ulicu po gumenoj površini užeglog asfalta. Imate utisak kao da izbjegavate sunovrat u grotlo pakla, koje vam se upravo otvara pod nogama.

٣

Indija je u međuvremenu postala nekako bliža. Time je i njena ekstatično-eterična energija  poprimila ovostrani, materijalni oblik. Ali, ona je i dalje nedovoljno obnaženi brilijant, kroz koji je još moguće zaviriti u trenutak teatralnog dodira usana Surje i Čandre. Tamo, gdje sve zamislive i nezamislive nijanse odjeće i kože uplivavaju jedna u drugu...

Indiji molitve nisu uslišene, ali za razliku od dobrog dijela ostatka svijeta, ona i dalje pada ničice pred obožavanim spasiteljima. Njen duh nije izgubio svoju čistotu, ponosno pokazujući vlastitu blistavost i prozirnost, poput prirodnog, gorskog kristala.

٤

Azijom se ne hoda uspravnih leđa i podignutog nosa. Pristojno, ali primjetno pognuti, trebate joj odati počast za sve svjetove koje je izlegla prethodnih milenijuma. Uprkos svojoj starosti, Azija je poletna, dinamična i plodna: kontinent dovoljno velik da ugosti kako ovozemaljsko, tako i inozemaljsko. Iznova se rađajući, ne prestaje da se umnožava, reinkarnirajući prethodne životne forme u nove primjere evolucije.

٥

Pridružujem se onima koji su davno uočili da faunu Istoka zacijelo odlikuju antropomorfne osobine. Miš je sitan, ali kako bi to ovdje mogli reći, sposoban da od masivne planine napravi švicarski sir. Slonove krasi mudrost kakvog prosvijetljenog jogija, te zaštitnički refleks prema onima u nevolji i potrebi. Majmunima se pripisuje prirodna sklonost bratimljenja sa raznim vrstama dvonožnih i četvoronožnih bića. Zmije su pak simbol vrludanja i vagabundisanja prostranstvima poštenja, istinoljubivosti i umjerenosti.

٦

Za jugoistočnu Aziju se bez trunke sumnje može tvrditi da više plovi po svojim vodenim žilama i pluta po morskim pejzažima, nego što biva milovana njihovim plavozelenim dlanovima. Dok ovaj kontinent pruža svoj jugozapadni ekstremitet prema lebdećem ognju, jugoistočni mu se hladi u Talesovom prapočelu, vodi. Ako, nezasiti nove kulture, odemo još istočnije, bićemo u prilici da svjedočimo mnogobrojim ukazanjima socijalne geometrije. Mnogostrukost se, ondje, prirodno posloži u prepoznatljive oblike, da bi u zenitu dostigla Japanu svojstvenu tačku singularnosti. Crveno, savršeno okruglo sunce, pristojno se upakuje u dimenzije svog centra. Područje apsolutne gustine i toplote.

٧

Ako se dvoje kreću istom brzinom, s tim da jedan krene sa Bliskog Zapada, a drugi s Dalekog Istoka, tačka u kojoj će se sresti biće mjesto najviše pogođeno fenomenom širenja vremena. U ovakvom mjestu (po svim prilikama, težišnoj tački indijskog potkontinenta), vrijeme prestaje biti relevantno i pogled na sat postaje samo stvar dobre volje njegovog vlasnika. Kako se udaljavamo lijevo ili desno od ovakve tačke, efekat temporalne dilatacije postupno slabi.  Na kraju se promptnost ostrvskog dodatka Dalekog Istoka poklopi sa novovjekovnom užurbanošću sjeverozapadnih leđa zelenog kontinenta.

٨

Susret sa žutim kontinentom počinje i završava udahom. Isključivo kroz nos. Prvi put napunimo pluća vlažno-ljepljivim zrakom, otežanog mješavinom spravljenom od mirisa u čudnim omjerima. Posljednji put udahnemo da bismo zrakom jednako sladunjavo začinjenim kao i prije (na koji smo u međuvremenu svikli) vječno natopili svoje suhe nozdrve.

٩

Sibirski turban navučen je tako da prekriva obrve žutog kontinenta. Kako ipak ne zaklanja vidno polje Azije, njene oči ostaju uvijek na vama. Čak i kada se (što nije nimalo rijedak scenario) naizgled nepovratno izgubite u njenim lavirintima. Azija vam, zapravo, dozvoljava da pronađete svoje ''ja'', i to onda kada se, putem, negdje i nekako zagubi vaš dosadašnji ''ego''. Čim se to dogodi, shvatite da vas je Azija itekako dobro poznavala i prije nego što ste kročili na njeno tlo.

 

Selman Repišti,

5. 1. 2018.

[ književnost ] 18 Novembar, 2017 12:41

 Njujork, nevina igra i jedan pogrešan gutljaj

- Nama kažete? Odnekud se poznajemo?

Da, vama se obraćam. Pridružite mi se u večernjoj šetnji jednom, danas neuglednom uličicom naslikanom na platnu jesenjeg izdanja Menhetna. Sada polako podižite pogled kao kada se, krotko, želite obratiti onom Jednom i Jedinom. I još samo zalijepite svoje zjenice na osvijetljeni prozor na zadnjem katu art deco zgradurine u koju upravo upirem svojim prstenjakom. (Kažiprstom se koristim jedino kada, daleko od tuđih pogleda, imam priliku da regulišem nosnu hidrauliku. Srednjim prstom, u vrlo vrlo rijetkim trenucima, pokazujem da sam čitao prvo izdanje bontona antikurtoazije. Palcem se, u poznatom simetričnom gestu poslužim kada nekome želim sreću, a na mali prst gotovo uvijek zaboravim, kao da i ne postoji.)

Spremni na ono što ćete ugledati? Iza velikog pravougaonog okna bočno oivičenog dvijema karijatidama, igra se mala Ben Sur. Trogodišnje dijete, na pohabanom brodskom podu svoje sobe, upravo trpa golemu, izlizanu kraljicu u mala, balava usta. Halapljivi gutljaj (za koji je prethodno uzela podobar zalet) praćen je sa par gromkih udaraca dlanovima u onu olupinu od poda. Instantno, uz jedan škripeći ''tras'', otvaraju se vrata, istiskujući očevu golemu, masnu figuru. Poput spasioca koji hitro, hladne glave, izbavlja onesviještene brodolomnike, zgrabi svoju kćerku i vještim pokretom joj istjera najšarmantniju šahovsku figuru iz grla.

 

U ljepoti je više kiča nego u tuzi

- Ben, zar to nije muško ime? Mogu li te zvati Veliki Ben? Koliko je uopšte sati u Londonu? – Endrju se konačno obrati svojoj petnaestogodišnjoj, do sada petoj djevojci.

- Ne, možeš. Ondje je, za tvoju informaciju, upravo vrijeme za čaj. – spremno odvrati gospođica Al-Zar.

- Prije bih espresso macchiato bez obzira koje je doba dana.

- I, šta to govori o tebi? Da imaš ukusa?

- Da me čini sretnim i normalnim, samo to. Ko još u današnje vrijeme srče šoljicu čaja? I to u javnosti...

- Tvrdiš da ima neke estetike u normalnosti? U zrnu kafe i kapljici mlijeka propuštenim kroz pištavi mehanizam neke brzopotezne mašinerije? – Ben ga upitno pogleda svojim velikim zjenicama, iza kojih se činilo da su sakrivene dvije minijature dalekog Neptuna. 

- Ako baš hoćeš filozofirati, ljepota je u sreći. Tužno je uvijek bilo i ostaće ružno. Meni je to sasvim logično – Endrju će mirno.

- Pa ti nisi čestito tugovao. U mojoj domovini, slikarstvo i skulptura razvili su se iz duboke kolektivne boli. Moji nomadi su željeli pretvoriti nalete svoje unutrašnje oluje u privremene vanjske objekte. A sve da bi ih mogli pogledati u oči i dati im do znanja da ih se ne boje. Figure su bile od pijeska. Njih su šibali vazdušni bičevi pustinjskih oluja. Oker-skuplture nestajale su pred očima, bombardovane kovitlacima tog istog pijeska. Mom narodu je u tim trenucima bilo lakše. Cijela čerga je, bar nekoliko trenutaka, mogla odahnuti. I crteži po površini mora pijeska imali su kratak životni vijek. Taman pomisliš da ih dlijeto u rukama vjetra želi dodatno dotjerati, a ono im na kraju zbriše sve konture.

- Pobjednici pišu istoriju. Oni su sretni. Ko preživi, pisaće. I smijaće se. Zar to nije dovoljno? – uskliknu Endrju.

- Jesi li ikada čuo da je dobar pisac isto što i sretan literata? Liči li ti život na burni planinski potok što se obrušava s obronaka Kordiljera ili na smrdljivu vodu stajaćicu koja isuši svake prestupne godine? – razočarano će Ben Sur.

- Izgleda da nismo jedno za drugo. – zaključi Endrju.

Oboje se složiše.

 

Kako se čita... tako se i piše... jednostavno je... poštuj kliše!

-Muče me dva pitanja, madam! – reče mademoiselle Al-Zar, podižući svoje naliv-pero u zrak.

-Izvol'te, Ben Sur. Vi uvijek imate nešto pitati. – umorno, ali zainteresovano odgovori šezdesetogodišnja profesorica američke književnosti.

- Englezi i Amerikanci uvijek persiraju, zar ne?

- Koliko ja znam, to nije tačno. Oni nikada ne koriste ovaj oblik pristojnosti. Ali zato imaju druge načine...

- Ali, kako molim?  ''You'' je uvijek propraćeno sa ''are'', a ''are'' se koristi za množinu. Čak i uz ''you'' koje koristimo da zamijenimo samo jednu osobu.

- Bojim se i sigurna sa da nisam nikada tako razmišljala niti pročitala išta slično.

- Ali, nije li tako, kada sada razmislite o tome?! – ljutito će naša Ben Sur.

- Ne znam. Treba vremena da se svare ovakve stvari. Zasad nije. Prvi put čujem da je neko izjavio ovako nešto. A koje je Vaše drugo pitanje, molim? – pomirujućim tonom odvrati profesorica.

- Da... Zašto književnike koji ne pristaju uz vladajuću politiku kroz modernu istoriju svrstavaju u dječje pisce? Da se malo bolje izrazim, ubace ih u fioku dječje književnosti, koju čim prije zapečatiraju.

- Hm... Pa to i nije baš tako... Uzmite primjer...

- Znači li to da pripovjedač koji se ne miješa u politiku nije odrastao? Hoću reći, nije sazreo?

- Nee... ne bi trebalo.

- Ne bi trebalo, ali takvim ga smatraju, zar ne?

- Hajmo to ostaviti za neki drugi put, važi? – profesorica klima glavom očekujući da se nadobudna Ben složi. Bar iz pristojnosti.

- Hajmo – žustro odgovori naša junakinja (i dodade u sebi: ''...kao i sve drugo, ostaviti ga za nikada'').

 

Mladi smo, dok smo drugima smiješni; stari, kada još samo sebe smatramo ridikulom

Oktobar se vratio s godišnjeg odmora i opet uselio na Menhetn. U međuvremenu je ugodno kremasta obalna sumaglica porodila plejadu nekih novih skajskrejpera. Iz moje perspektive, ovi  neboderi podjećaju na niz dezodoransa u rafovima kakvog supermarketa i uspravno postavljenih napuhanih prezervativa. Ovako složeni, ravni su mega-instalaciji neofuturističkog hedoniste u čijem svijetu su godišnja doba prije anomalija nego što su pravilo. Ipak, Ben Sur i dalje uživa u jesenjem izdanju oronule višekatnice u kojoj nije prestajala živjeti od male, intimne nezgode sa velikom, hladnom drvenom figurom.

Ako ste još raspoloženi za popodnevnu šetnju, opet ću vas zamoliti da pogledate prema istom prozoru. Ali, da se pripremite za drugi prizor. U staklu su se, pritisnute tegom vremena, otisnule bore jednog nekada doobro prepoznatljivog lica. Lica, kojem su (samo ili čak) preostali pogled i osmijeh. Dobro ste primijetili, ovo lice gleda samo sebe, jer je vanjska strana stakla toliko mutna da je prozorsko okno postalo jedno veliko uokvireno ogledalo. A kome se to lice smije? Tu ste u krivu. Smije se nama, jer se nismo uspjeli iskobeljati iz odijela skrojenog po standardnoj mjeri. Istrošenog sakoa, za kojeg smo mislili da je sliven po našim dimenzijama. Ludačke košulje, u kojoj visimo po tuđim obzorima.

 

Selman Repišti,

17. 11. 2017. 

[ književnost ] 03 Oktobar, 2017 12:56

 

Sanjaj!

Ali samo kad si budan.

Da možeš dosanjati

Što će spavač, u tvrdom mraku, tek prisanjati.

I tiho, u besvijesti, prespavati.

 

Sanjaj!

Al' se nemoj  uspavati!

Tako možeš usnuti

Dublje nego kad želiš, samo, brzo zaspati.

I sljedeće zore, naglo, ustati.

 

Budi se!

Al' se nemoj uplitati!

Jasnije ćeš vidjeti

Nego kad bi se, namah, htio umiješati.

Zaletjeti, i život prekrojiti.

 

Sanjaj!

Ali znaj da su ti kapci sneni!

 

A ako zaboraviš da se probudiš,

To je kao da nisi, nijednom, istinski usnuo.

 

Putuj!

Ali ne prosto da bi okončao putešestvije.

 

A ako si vođen, samo, dolaskom na odredište,

To je kao da pravi putnik, nikada, nisi znao postati.

 

Putuj!

Ali se ne zaplići o tuđe korake.

 

A ako krišom, nesiguran i bez karte, tuđe putokaze pratiš,

To je kao da si, još jednom, promašio svoj svojcati put.

 

Selman Repišti,

3. 10. 2017.

 

[ književnost ] 25 Avgust, 2017 18:43

Voljene košonke i dragi košoni,

Moralnog sumraka sinovi, o mili moroni!

 

Vi, mazne drugarice i željezni drugovi,

Hej, nevjerne Tome i vaši hirovi!

 

Znate li za onog krpara, odrpanca,

Što zime ispraća iza zatvorskog katanca?

 

Lutalački gen kažnjavaju redari.

Samo ga ljeti, asfaltom vrelim puste da krstari.

 

Ritavac, sinoć, skliznu u rijeku, o punoj luni,

Jedinim svjedokom. Jer se zatetura, malo se zbuni.

 

Molebnim glasom pozva nekog, da ga taj izbavi.

Ne utopi se, nego se zadnjim riječima udavi.

 

Prkosna gospodo, svima vam i vama, oblaporne dame,

Poslanicu prenosim, o voajeri ulične drame!

 

Kakvu je i sam čuh, iz Njegovih kletve punih usta,

fetvu opomene, bez trunke oprosta.

 

N. B. Posljednja pjesma iz ciklusa Stilske vježbe u poeziji.

Selman Repišti, 

25. 8. 2017. 

[ književnost ] 25 Avgust, 2017 15:26

Tebi, koji u pedalj poznaješ široke pute,

Što, suh poput mesne vješalice, nosiš grunge kapute,

Urbanoj ludi, starom majstoru mimogreda,

Poklonimo se! Ta, dođemo ti bar glasni Salute!

 

N. B. Rubaije (četvorke) su pjesme koje se najčešće sastoje od jednog katrena (četvorostiha).

Pjesma je dio ciklusa Stilske vježbe u poeziji posvećenog prosjacima, ogledalu savremenog društva.

 

Selman Repišti,  

25. 8. 2017. 

[ književnost ] 24 Avgust, 2017 21:43

(Nastavak ciklusa pjesama Stilske vježbe u poeziji, ovaj put o odnosu bogova prema našem sirotanu koji umire od gladi, kraj punog kontejnera)

Kako je tužno biti Bog.
On, naprimjer, nema koga pozvati na ples.
Vječno nezadovoljan, pušući u rog,
Na krivima odvajkada iskaljuje bijes.

Mučeniku našem ne dade ni Dijanu,
A kamoli Vestu, Minervu, Junonu,
Ostavi ga, polusvjesnog, u mrklom bezdanu,
Da već za života upozna Sotonu.

A ovaj Hermesa, Hefesta i Posejdona,
Prokle za vatru, tuču i val,
Jer mu nebeska trojka, bez ikakvog pardona,
Priredi krvavi, za pamćenje, bal.

K tome mu Morana i Perun slavni,
U ljubavi vrhuncu, zaneseni, bestidni,
Zadaše groma udarac pradavni,
Bogovi, na ljudskoj pojavi vječno zavidni.

Zbogom, sujetni, a ipak moj Bože,
Ubožnik se Olimpu, napokon, obrati,
Ti, revni čuvaru grčko-rimske lože,
Svom božjaku, red je, trpnju prekrati.

Selman Repišti,
23. 8. 2017.

[ književnost ] 14 Jul, 2017 17:07

Kako percipiramo neugodna iskustva iz prošlosti? Na koji način možemo pomoći drugima i sebi? Šta se o tome može saznati iz ugla socijalne psihologije, te psihoterapije?

Cijeli tekst možete pročitati na sljedećem linku http://www.dwp-balkan.org/en/blog_one.php?cat_id=8&text_id=6

Selman Repišti 

[ književnost ] 30 Jun, 2017 11:14

Nedim belongs to the small group of those who have enough courage to open up about main issues in their society. Under the Communist regime, intellectuals who at the same time were dissidents were banned and their works did not pass the censorship process. If a poem, story, or a newspaper article included some elements (even if they were given between lines) of negative critics towards the political acme, it has been categorized as the kitsch.

Nowadays, intellectuals in Nedim's country are ignored by the political authorities. The people became less educated and they cannot make a difference between the real and the commercialized pieces of art, or literature anymore. Hence, they are not able to figure out the in-depth meaning of revolting articles that invite people to make some changes of their everyday, social reality. Thus, political bosses just put these kinds of articles aside and keep on tailoring the everyday life of the oppressed nations.

Our main character is unemployed. In fact, he likes to say that he is blissfully jobless. He regularly publishes his short articles and, as expected, nobody gives a single comment on them. Nevertheless, he is happy because he is allowed to write what he wants, without any consequences.

Nedim is such kind of person that does a lot of apologizing to his friends, acquaintances as well as to all of those who are part of his microcosmic world. It appears that he usually is not guilty and he did not do something wrong, however, he wants to apologize for some tiny, irrelevant things. He thinks that to be sorry for something is one of the signs of politeness. Another is the gratitude. Nedim wants to express his gratitude to all those who do him any favor. Or, if they turn his asking for a favor down, he says 'thanks' to them because they provided him with their refusal. In one of his articles, our protagonist divided people into four categories, based on the combination of apologizing and gratitude patterns in their behavior.

The first group comprises those who have a habit of apologizing for something, but not of gratitude. Those people use to apologize because they have low levels of self-esteem and are prone to depression. Furthermore, they have no energy and vigor to express gratitude because they are passive, introverted, and reserved.

The second category includes those who want to express gratitude to someone, but do not want to apologize for their behavior or words. The are, in fact, those who are self-confident and think of themselves as infallible. Their act of thankfulness is nothing else but their strategy of manipulating with others.

The third one encompasses people who are neither grateful nor familiar with apologizing. They are iron-handed, antisocial, cruel, and ruthless persons who are usually considered as political leaders.

The last category is a sort of a shelter for those who are pushed to the margins of society. They always feel guilty of something, despite the fact that they should be ashamed of nothing. To remind you, Nedim is a proud member of this group of his compatriots. This is because he feels that he has not done sufficient things and activities to help his fellows. Sometimes, he thinks about committing suicide. However, he always gives up because he realizes that he can be more useful for the humankind alive rather than deceased.

Accordingly, he wants to put more effort into social activism. So he collected some of the brightest eggheads of his country and made a circle called 'A prosocial laboratory'. The prime mission of this informal association was enhancing awareness of contemporary issues and making solutions that can improve community a whole.

As time passed by, the political and criminal underground impact on the media decreased and the respect for human rights was rocketed. This small circle became an influential political party. Unfortunately, this was a calm before the storm. Government leaders were working on a plot to overthrow 'A prosocial laboratory'. One day, their headquarters were set on fire. There was only one of the newspapers where a front-page headline was dedicated to this revolutionary group. Later, this newspaper was prohibited by the political authorities.

The third era has come. The intellectuals are neither prohibited nor ignored. Actually, the government lets them live in such a delusion that they can change the world. After they stick to this belief for a particular period of time, the oligarchic leaders knock them down cold-bloodedly. If Nedim was alive, he would call it 'the return to the Communist regime with the aroma of the Capitalist hypocrisy'. This is like a virus which mutated and became more dangerous for all humankind.

Selman Repišti

[ književnost ] 20 Jun, 2017 12:00

Mula se, onako zdepasta i bezlična, niti konj niti magarac, nastavlja gegati po balkanskoj pustoši. Ovaj put traži novinare, kako bi joj ovi mogli predati ključ koji otvara vrata nepresušnog stručnog umijeća koje posjeduju.

Mula: Gospođice Dogmatarević, čast mi je razgovarati sa Vama. Željela bih da mi ukratko dočarate  užitak koji doživljavate prilikom obavljanja svog posla, odnosno...

Žurnalistica (prekida mulu): Hvala Vam, mulo, što ste osjet'li potrebu razgovarat' s pravim ljudima, kojima, eto, pripada i moja malenkost. Kako bi odgovorila na Vaše pitanje, ispričat ču Vam jednu anegdotu. Za razgovor sa svojim sugovornicima, gotovo se nikako ne pripremam. Užitak koji crpim iz toga očituje se u mojem smijehu koji nastupi čim pogriješim neki biografski podatak o osobi koju intervjuiram. Meni je to zabavno. Ljudski je griješit', kako bi to rekao jedan filozof.

Mula: Oprostite, ali nije mi jasno zašto se ne pripremite za intervjue.

Žurnalistica: Pa, kako ne s'vatate. Ne moram Vam crtati. To je zato jer ne poštujem svog sugovornika. Ja sam sebi najbitnija i imam potpuno legitimno pravo na ovaj osječaj. Čemu se krit'? To je sasvim transparentna stvar.

Mula: A zašto često, u ulozi spikerke, koristite neprikladan i neprirodan akcenat koji nije u duhu našeg govornog jezika? Da li je to...?

Žurnalistica (prekida mulu): Zato što me to izdvaja od običnih ljudi, koji i nisu baš tako pismeni. Mislim da se ti ljudi zbog svog siromaštva ne mogu posvetiti pravilnom govorenju. Spajaju kraj s krajem i sve ostalo... E, a ja ne želim biti dio te grupe.

Mula: Jedno vrijeme ste vodili emisiju Osjećajte se zdravo i sretno... U kojoj mjeri ste potkovani u oblasti medicine, nutricionistike i slično?

Žurnalistica: Pravo da Vam kažem, tu sam baš ono tanka. Al' izguglam neki krači tekst koji je neko objavio na Internetu, pa se iz njega podrobno informiram. I to je, zapravo, dovoljno. Ljudi hoče nešto jednostavno, da mogu odmah primijenit'.

Mula: Čujem da ste nedavno imali promociju svoje knjige Tople ispovijesti žene koja živi pod jorganom. Možete li nam reći nešto više o tome?

Žurnalistica: Da, redovno čitam žutu štampu, pa sam preuzela ključne životne mudrosti izrečene od strane džet-seta iz našeg regiona. Malo sam to nadogradila, pa je sve otišlo u štampu. Narod dobro reagira na to, a posebno moje kolege. Čak štaviše, nude mi da se ubrzo opet izda, u večem tiražu nego što je bio moj.

Mula: Hvala Vam na iscrpnim odgovorima. Molim Vas da mi kažete i šta držite  za svoj najveći profesionalni uspjeh...

Žurnalistica (prekida mulu): To je nesumnjivo raspirivanje međunacionalne mržnje u našoj državi, pa i u regionu. Za to, moram priznati, trebam zahvaliti svojim nadredženima. Oni pišu, a ja to lijepo pročitam pred kamerom. I, moram Vam reč', dobro zvuči. Da nije ovol'ke podijeljenosti u društvu i k tome da dodam nacionalističkih naboja, ja bi možda ostala bez posla. Zna se koju opciju ja zastupam i, hvala Bogu, jako dobro kotiramo, mogu vam reč'.

Mula: Za kraj, da li znate da se velika većina gledalaca žali na Vašu boju glasa i usiljenost prilikom medijskih nastupa?

Žurnalistica: Poznato mi je to da se gro gledaoca žale... negdje sam načula... Ali, ja sam sebi dobra kakva jesam i meni moj glas uopće ne smeta. Nakon svakog nastupa, uradim selfi i snimim kratku poruku za svoje prijatelje na društvenim mrežama, pa se onda objavim da me drugi lajkaju i šeraju.

Mula: Želim Vam uspješan nastavak karijere.

Žurnalistica: Valja. Ne sumljaj u to.

 

Selman Repišti,

20. 6. 2017.

 

[ književnost ] 19 Jun, 2017 10:57

Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.

Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?

Profesor: Ne, ne, ne... Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.

Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?

Profesor: Vid'te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i... eto doktorata. A poslije, je l' te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.

Mula: Jeste li napisali neku knjigu?

Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.

Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?

Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ''znanost'', to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ''nauku'', e to je nešto onako općepoznato.

Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?

Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.

Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?

Profesor: Vid'te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l' te? Ovo su one... kako se to zove... bijele laži, što se ono kaže u narodu...

Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?

Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.

Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?

Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.

Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?

Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.

Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?

Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.

Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?

Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.

Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?

Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.

Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.

Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al' ćemo se valjda nekako dogovoriti.

 

Selman Repišti,

18. 6. 2017.

1 2 3  Sledeći»