Tog trenutka je Šiva, svjetski prosjak milostivog pogleda, još jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvorišta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepuštena točku dharme, prežvakavala još jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana je otišla Vesna...

Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ''ne ište ništa osim pjesme'' i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, otišla s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se duša preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka.

Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom što ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar.

Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono suštoliko, nepredstavljivo.

Hindustan je našoj pjesnikinji bilo prapočivalište i željeno posljednje odredište, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja.

Zato, zbogom Vesna, i neka ti je (a znam da jeste) laka vrhunaravna Indija.

 

Selman Repišti

7. 9. 2018.