Prepuštajte se samo vjetrovima koji vas mogu odvesti daleko, predaleko... i još dalje. Poglede štedite i poklanjajte ih samo poljima koja su široka... i koja se još šire, dostižući apsolutne dimenzije. Kako ćete znati koja su koja? Ako im ne vidite kraja ni svršetka, vaš odabir je onaj pravi. Uvijek namignite morima koja vam se uspiju predstaviti kao okeani... Tako ćete rasti, razraštavati se, granati... Možda ćete se, uzgred, rastajati sa nekim dijelovima sebe ili svoje prošlosti... Ali, sve strastvenije ćete se zaljubljivati u vrhunsku igru balerine Zemlje, dok će vas jezgra ove planete, šaljući vam dobro znane poljupce gravitacije, sve jače privlačiti sebi.

Arabija je durbin, kroz koji nazirete siluete mainstream i Dalekog Istoka. Pobožni Hindusi su ovdje obično izvođači svih mogućih radova, čineći ''prvu liniju'' u realizaciji brutalno zahtjevnih arhitektonskih i građevinskih poduhvata. Snalažljivi Pakistanci su vozači i dogovarači prevoza, a pristupaju vam nekom od varijacija sljedeće iluminacije: ''Šta je prvo što stranac treba imati u nepoznatoj zemlji? Prijatelja, znači, mene.'' Bezbrižni Filipinci pokušavaju imitirati uzuse afroameričkog geta, a međusobno se oslovljavaju riječju ''kabayan'' – ''zemljak''. I bude im iskreno drago kada ugledaju ''svoga'' i ''svoju''. Naš durbin se ponekad okrene i prema srcolikom crnom kontinentu. Nevino nasmijani Afrikanci predano čuvaju stambene jedinice bezbrižnih petro-bogatuna, trudeći se biti uvijek na usluzi. Skupa s  Indijcima, posvećeni su i održavanju parkova koji, svi do jednog, izgledaju kao fatamorganične oaze. Ne poput onih u nemilosrdno toplom zagrljaju  dobrodošlice pustinje, već oaza uguranih među mozaične uzorke pločica, betona i asfalta. Svi ovi narodi u Arabiji vide Bliski Zapad. Njihove busole štimaju se u pravcu obećane zemlje. A Ujedinjeni Arapski Emirati su, bezmalo, Sjedinjene Američke Države Istoka.

No, Azijski južnjak i jugoistočnjak nerado se odriče svojih duboko ukorijenjenih navika održavanja higijene po gradskim i dogradskim ulicama, te ritualnog izbacivanja plućnog sekreta na te iste ulice i trotoare. Nerijedak prizor je češljanje tek oprane kose i dovođenje u red crnih, gustih brkova, bilo u hodu, bilo na nekom autobuskom stajalištu. U lavaboima javnih WC-a može se, katkad, naći šareni splet ribljih iznutrica. U drugim prilikama, u ''piš-kaki'' kabinama, (jugo)istočnoazijske novopridošlice prepuštaju se užitku tuširanja. Ali, trebalo bi im progledati kroz prste, budući da su im daleki preci bili začetnici jedne od najimpozantnijih renesansi: one orijentalne. Zadivljujuće je i kako se pribrano snalaze u svim zamislivim i nezamislivim gužvama i prilikama, ma kako one bile zamršene ili nedovoljno jasne na bilo koji drugi način. Oni vole biti što više pod nebom i među neprestano cirkulirajućim svijetom. Pošto su pod krovom i u srcu Svijeta, konačno mogu biti dio Svega.

Arapski vjetar ne odlazi iz gulfa (Persijskog ili Arapskog zaliva, kako ga ko nazivao...). Ali vjetrovi s Istoka neprestance naviru i ostaju da kruže ovim istim zalivom. Zapadnjaci, raskalašno i onako dionizijski, obično krstare brodicama, čamcima i jedrenjacima, posmatrajući sa sigurne distance šta se to zbiva na pjeskovitom potkontinentu. Prizivajući i oživljavajući lutalačko-voajerski, tj. darvinistički duh, ponovo se pokušavaju igrati kolonizatora. I čini se da im to prija... Postoji, dakako, i ona grupa bivših konkvistadora koji su posljednjih par decenija nešto evoluirali i prihvatili lokalne običaje domorodaca ovog potkontinenta. Oni su obično na kopnu, ali je zanimljivo da se povremeno prepuštaju impulsu kretanja prema obalnim područjima.

Riječ, dvije o Arapima? Za razliku od drugih pripadnika dugačkog južnog pojasa Azije, po stasu su izuzetno visoki, a po temperamentu opušteni i umjereni. Pokazuju onoliko interesovanja za radoznalog došljaka, koliko je to primjereno odnosu dva stranca koji su par zajedničkih sekundi svojih života proveli u nekoj tački što je opisuju koordinate javnog prostora. Arapi su tihi i blagi, a gestikulacija im je svedena tako da nipošto ne narušava lični prostor uznemireno-iscrpljenih dođoša-lutalica. U prepoznatljivim bijelim haljinama, izgledaju kao da lebde, poput duhova. Prema tome, njihova pojavnost prije je pristojno odsustvo nego objektivno, dosadno prisustvo.

I, umalo da zaboravim debeli pustinjski ćilim kojim je prekriven pljosnati, široki patos sedlolikog Arapskog kopna. Pustinja više nije nužno zlo i konkretno ovaploćenje fraze in the middle of nowhere. Ona je sve slabije i rjeđe dostupna zjenicama posjetilaca, pa postaje još mističnija nego što je bila. Ovdje se, danas, za pustinjom traga ... Ne bježi se od nje, kao što je to nekoć bio slučaj. Traganje je tim veće što smo davnije posmatrali TV reportaže s ekspedicija pjeskovitim predjelima bliske Azije i mediteranske Afrike, te što su snimci bili mutniji (a naročito ako su bili porizvod crnobijele tehnike videoprenosa). Pustinju doživljavam ne kao prokletstvo, prazninu i divljinu, već kao izazov, iskušenje i neobičnu priliku koja mi se ukazala. Prigodu da svjedočim raskošnom (a u isto vrijeme tako jednostavnom) braku vječnoplavog svoda sa njenim uporno žutim licem. Obrazom, izbrazdanim vajarskim djelima boga Eola. Dinama, koje je ovaj veliki skulptor pravio po uzoru na grbe ''pustinjskih lađa''.

Selman Repišti,

14. 1. 2018.