PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

Pretpostavlja se da je šah nastao na prostoru današnje Indije, oko 600. godine nove ere. Kasnije su ga Arapi ''prenijeli'' iz Persije ka zapadu.  Današnja šahovska pravila egzistiraju u gotovo neizmijenjenom obliku posljednjih 500 godina.

Šah se, u psihologiji, najviše istraživao u njene tri discipline. Prva je kognitivna psihologija (istraživanje opažanja, mišljenja, pamćenja, učenja, inteligencije i jezika), druga psihologija ličnosti (istraživanje relativno trajnih i stabilnih crta ličnosti, te dinamike i njenog razvoja), a treća zdravstvena psihologija (ispitivanje opaženog stresa kod igrača šaha i njegovih psihofizioloških indikatora). Studije o šahu su najbrojnije u kognitivnoj psihologiji i nude nam uvid u mentalne reprezentacije igrača ovog sporta, njihovu inteligenciju, memoriju, te usmjeravanje i distribuciju pažnje tokom igre.

Šahisti-eksperti su pohranili mnogo konfiguracija u dugoročnom pamćenju. Po potrebi ih prizivaju u radno pamćenje da bi iznašli što bolje rješenje problema sa kojim se susreću na šahovskoj ploči. Oni trebaju biti svjesni svih mogućnosti i prijetnji, te razmišljati nekoliko poteza unaprijed, pokušavajući predvidjeti sljedeći potez svoga protivnika. U tome im pomažu imaginacija i intuicija, odnosno mentalne reprezentacije potencijalnih odnosa među figurama i prethodno iskustvo.

Istraživanja pokazuju da eksperti, upoređeni sa amaterima u šahu, značajno bolje pamte raspored šahovskih figura na ploči (ako je on smislen). Međutim, ove razlike nisu toliko velike kada je zadatak zapamtiti nasumične konfiguracije. Zadatak koji se ekspertima u šahu prezentuje kao distraktor (tj. nešto što odvraća njihovu pažnju od glavnog fokusa), i to nakon zadatka upamćivanja smislenih konfiguracija, ne mijenja mnogo stepen njihovog dosjećanja. Kod amatera (novaka), ovakav zadatak ima značajan negativan učinak na njihovo dosjećanje rasporeda šahovskih figura na ploči. Ipak, ako se zadatak u ulozi distraktora prezentuje tokom faze upamćivanja, razlike u dosjećanju prestaju biti zanemarljive. Bez obzira na to, eksperti se i dalje bolje sjećaju zadane konfiguracije, u odnosu na amatere. Novaci su manje uspješni u otkrivanju prilika i opasnosti u igri, s povećanjem udaljenosti između figura. S druge strane, ovaj fenomen (povećanje nepažnje i porastom distance među šahovskim figurama) je zanemarljiv u grupi šahista-eksperata.

Prosjek koeficijenta generalne inteligencije šahista je značajno veći u odnosu na prosjek opšte populacije. Šahisti takođe postižu više rezultate na neverbalnom, u odnosu na verbalni dio testa inteligencije. Neverbalni dio uključuje zadatke kao što su oni koji se odnose na prostorno rezonovanje, nalaženje logičnih obrazaca u slaganju nekog mozaika ili figure i slično. Numerička inteligencija (sposobnost brzog, svrsishodnog ''baratanja'' brojevima i matematičkim operacijama) vrsta je mentalnih sposobnosti koja je najsnažnije povezana sa uspjehom u šahu.

Studije u psihologiji ličnosti upućuju na spolne razlike u povezanosti nekih osobina ličnosti sa uspješnošću u šahu. Tako se ispostavilo da su žene-ekstraverti uspješnije od žena-introverata. Dakle, otvorene, komunikativne i socijalno angažovane žene postižu bolji rejting u šahu, za razliku od samozatajnih, zatvorenih i socijalno-inhibiranih pripadnica ljepšeg spola. Ovaj efekat je kod muškaraca obrnut: tihi, nekomunikativni muškarci koji se drže po strani (riječju, introverti) bolji su igrači od energičnih, otvorenih i socijalno-dominantnih muškaraca (ekstraverata). Žene-šahisti percipiraju nešto niži nivo stresa u odnosu na  opštu populaciju i muškarce, kao i značajno viši nivo zadovoljstva životom. Iznenađujuće, žene iz ove grupe sportista izražavaju veću potrebu za postignućem u odnosu na muškarce.

Kada je riječ o studijama u području zdravlja, žene-šahisti pokazuju manju zabrinutost za vlastito fizičko zdravlje u odnosu na muškarce-šahiste. One se manje žale na tjelesne simptome od muškaraca. Istraživanja u kojima nisu ispitivane spolne razlike pokazuju da se na početku igre ubrzava rad srca šahista, da bi tokom igre ostao relativno stabilan (i viši u odnosu na neku aktivnost neutralnog karaktera). Disanje je nešto brže, a potrošnja kiseonika i kalorija nešto viša u odnosu na ''stanje mirovanja'', međutim, porast u ovim fiziološkim parametrima je zanemarljiv.

Za uspješnost u šahu važni su i još neki faktori: rani početak igranja i članstvo u nekom šahovskom klubu, broj  igara na raznim turnirima (više vježbe u realnim uslovima – veći uspjeh), te veća kontrola prilikom izražavanja emocija (kako protivnik ne bi bio u stanju ispravno ''pročitati'' govor tijela svoga suigrača: zabrinutost, nervozu, strah...).

Kao i u svakom sportu, u šahu je veoma bitna psihološka priprema igrača. Oponent sa mnogo pobjeda, priznanja i internacionalnom slavom može djelovati ''strašnije'' nego što on to zaista jeste. Neki izuzetno dobri šahisti (koji su obećavali mnogo) priznali su da se nisu plašili igre ovakvog oponenta, već njega kao međunarodno poznatog i priznatog igrača nasuprot kojega moraju sjesti. Međutim, kako je igra odmicala, više su svoju pažnju usmjerili na otvaranje, taktike, vrebanje prilika i ostale tehničke stvari koje su bile vezane za igru. U tim trenucima, njihovo samouzdanje je raslo, te su povremeno i zaboravljali ko sjedi prekoputa njih. U nekim partijama, ovi (veoma dobri) igrači koje je javnost manje veličala su i pobjeđivali. Primjer je pobjeda Judit Polgar nad Garryem Kasparovim.

Ne smije se zanemariti ni rad na fizičkoj kondiciji. Šah je sjedeća igra i problemi sa leđima i neaktivnošću mogu djelovati nepovoljno po uspješnost igrača. Bolovi i umor mogu odvratiti pažnju i poremetiti koncentraciju šahista. S druge strane, dovoljan dotok kiseonika u moždani krvotok bitan je preduslov uspješnosti u misaonim aktivnostima i igrama. Neurastenija (sindrom hroničnog umora) dodatno narušava fokusiranost na igru. Osoba se osjeća fizički i mentalno umornom, a da za to ne postoji vidljiv uzrok tjelesne prirode. Sve u svemu, potrebno je održavati mentalnu higijenu, kao i fizičku spremnost. Sprega između tjelesnog i psihičkog zdravlja je predmet interesovanja zdravstvene psihologije, bihevioralne medicine, psihopatologije i psihijatrije. Zato je proučavanje šahista i njihovih životnih navika u okviru pobrojanih oblasti od izuzetnog značaja za podršku i razumijevanje ovog profila sportista.

Selman Repišti,

6. 4. 2017.  

Sintagma ''bijeli ovratnici'' je slikovit naziv za visokopozicionirane zaposlenike neke firme, institucije, organizacije... U posljednje vrijeme, posebna pažnja posvećuje se kriminalnim djelima karakterističnim za pripadnike ove specifične grupe zaposlenika. 

Na počinjenje ovakvih nedozvoljenih radnji djeluju različiti faktori: pozicija (uz moć i status koje ona podrazumijeva) koju ''bijeli ovratnici'' obnašaju, povoljna situacija koja im se ukazala (uz oportunizam kao crtu ličnosti) i realne poteškoće u blagovremenom otkrivanju ovakvih djela (što spada u ''opipljivu'' grupu faktora).

Motivacija za počinjenje ovakvih djela je takođe višestruka: finansijski problemi u privatnom životu (otplaćivanje kredita, iznenadna situacija privatne ili poslovne koja je dovela do finansijske stagnacije ili nazadovanja i slično), potreba da se nadmudre ljudi sa kojima se radi (razmišljanje tipa: ''Ja sam inteligentniji od svojih saradnika, nadređenih, podređenih...''), potreba da se zaposlenik ovog profila osveti firmi i/ili nadređenima (duboko nezadovoljstvo poslom, osjećaj organizacijske nepravde, osjećaj inferiornosti, nedobivanje dovoljno poštovanja, pohvala...).

Dva su glavna načina počinjenja ovakve vrste organizacijskog kriminala - impluzivni tip (koji biva brz otkriven, budući da počinitelju hitno treba novac i da se on ne trudi toliko sakriti tragove i dokaze svojih nedozvoljenih djela) i organizirani tip (karakterizira ga dugoročno, pažljivo planiranje gotovo svakog detalja svojih akcija, te značajan napor da se prikriju tragovi i dokazi).

Ako želite pročitati nešto više o prototipu (''opštem'' profilu) kriminalaca iz grupe ''bijelih ovratnika'', te o rezultatima istraživanja u ovoj branši, molim slijedite ovaj link:

https://www.academia.edu/32161355/Profiliranje_kriminalaca_iz_grupe_bijelih_ovratnika_Profiling_white_collar_criminals_

Selman Repišti,
1. 4. 2017.

1. Koeficijent inteligencije ostaje isti tokom života

Ukoliko je koeficijent inteligencije dobiven na osnovu rezultata u testovima koji obuhvataju sposobnost rezonovanja (indukcije, dedukcije i logičkog rasuđivanja), onda on svoj maksimum dostiže u mlađoj odrasloj dobi, a potom postepeno opada. Ako smo rješavali testove koji uključuju verbalni aspekt inteligencije i neka pitanja iz oblasti opšte informiranosti, prosječni je trend da se ovdje dobiveni IQ povećava tokom života (jer prikupljamo sve više informacija o svijetu i našoj kulturi, postajemo vještiji u komunikaciji s drugima, stalno poboljšavamo vlastite jezičke sposobnosti...)

2. Koeficijent inteligencije je stabilan tokom dana

IQ blago fluktuira tokom dana, što se može dovesti u vezu sa unutrašnjim i okolinskim činiocima: umorom, nekim situacijama i sredstvima koji mogu djelovati stimulirajuće, te jednostavno čovjekovim dnevnim bioritmom. Intelektualne sposobnosti je najbolje testirati ujutro, između 9 i 12h, jer smo, uopšteno gledano, u tom dijelu dana mentalno najspremniji i ''najsvježija'' za ovakav vid aktivnosti.

3. Na uradak (rezultat) u testovima inteligencije utiče isključivo nivo intelekualnih sposobnosti osobe.

Ne. Ostali faktori koji bi mogli imati udjela su: motivacija ispitanika, psihički umor usljed testa koji ima mnogo zadataka, uvježbanost (prethodno rješavanje sličnih testova), strah od nepoznatog (ukoliko se isptanik prvi put susreće sa ovakvom vrstom testova), trema (tjeskoba, strepnja, anksioznost koja može biti i osobina ličnosti), vjerovatnoća odabira tačnog odgovora slučajnim pogađanjem (ukoliko nema negativnih bodova), kvalitet testa (tj. da li je dovoljno valjan i pouzdan)...

4. Kada bi imali dovoljno vremena, svi ispitanici bi riješili sve zadatke u testu.

Ne mora značiti. Testove možemo podijeliti na testove brzine i testove snage. U prvima imamo ograničeno vrijeme za rješavanje (a zadaci su većinom lagani), a u drugima se ispitanicima da onoliko vremena koliko im je potrebno, ali su zadaci poredani od najlakših do najtežih. S obzirom da su testovi inteligencije najčešće kombinacija testova brzine i snage, ne može se tvrditi da će svi ispitanici riješiti sve zadatke, kada bi imali dovoljno vremena (jer neke osobe jednostavno nemaju dovoljno intelektualnog kapaciteta da uopšte riješe zadatke iz kategorije ''teških'').

5. Inteligencija je neovisna o kontekstu ispitivanja.

Većinom netačno. Istraživanja pokazuju da neka djeca postižu niske ili prosječne rezultate na standardnim testovima inteligencije, te loše ocjene iz školskih predmeta gdje se mogu ispoljiti date intelektualne sposobnosti. Međutim, kada se od te iste grupe djece zatraži da pokažu ove sposobnosti tokom igranja njima omiljenih video-igrica: redovno se dešava da ovdje postižu iznadprosječne rezultate!

6. Koeficijent inteligencije dobiven na osnovu testova sa Interneta je valjan pokazatelj nečijih intelektualnih sposobnosti.

Nipošto. Testovi inteligencije koji se nalaze na Internetu nisu psihološki validirani instrumenti, tako da je upitna njihova: pouzdanost (tj. preciznost dobivenih rezultata), valjanost (pitanje je šta zapravo mjere, da li je to samo inteligencija ili sadrže pitanja koja provjeravaju opseg znanja iz neke oblasti itd.) i osjetljivost (tj. svojstvo testa da utvrdi male razlike među ispitanicima u mjerenoj karakteristici). Takođe, Internet-testovi inteligencije najčešće nisu normirani, odnosno rezultat se ne izračunava kao otklon od prosječnog rezultata osoba koje su ga rješavale, već je unaprijed određeno da rješenje određenog zadatka nosi ''nekoliko IQ bodova''.

7. Ako nam je neko rekao da mu je IQ=145, time smo dobili sve informacije o njegovim intelektualnim sposobnostima.

Kada čujemo ovaj podatak, možemo se zapitati sljedeće: ''Koji test je ispitanik rješavao?'',''Koje su norme za ovaj test (tj. koji rezultati spadaju u kategoriju prosječnih a koji u kategoriju ispod/iznadprosječnih rezultata)?'', ''Koji aspekt (ili aspekte) inteligencije mjeri dati test (percepciju, pamćenje, računanje, rezonovanje, verbalno razumijevanje, rječitost...)?'', ''Da li je ispitanik već rješavao isti test, ako jeste, da li je prošlo dovoljno vremena od prethodnog testiranja?''

Selman Repišti

Ne vjerujte psihologu koji o radosti života govori s maskom na licu, ukočeno, svisoka – zaleđenog osmijeha, hladnog pogleda i krutog tjelesnog stava. On ne misli ono što govori – život je za njega samo projekat, odnosno, scena koja mu služi za manipulaciju drugima. 

Ne vjerujte osobi koja se ne raduje spontanim trenucima pošteno zaslužene tuđe sreće (makar bila i vezana za nekoga ko joj nije naročito drag). One neće iskreno pozdraviti ni vašu sreću.

Ne vjerujte ljudima koji se ne raduju na autentičan način vašem (opet zasluženom i teškom mukom stečenom) uspjehu. Oni su, jednostavno, dobro uvježbani glumci na daskama života i prijateljstva. 

Ne vjerujte onima koji vas (navodno) slušaju, ali vas ne čuju. Oni samo nervozno klimaju glavom dok im nešto pričate, a ustvari ne pokazuju nikakvo interesovanje za sadržaj onoga što ste podijelili s njima (makar to bilo intimno i delikatno).

Ne vjerujte osobama koje bez uzbuđenja i inspiracije pričaju o svojim životnim ciljevima, nadama i željama. Oni su proračunate, lijene i, nerijetko, emocionalno hladne.

Vjerujte onima koji istinski vjeruju u vas, bezuslovno vas prihvataju i spremno opraštaju vaše pogreške. Za njih vrijedi živjeti!

Selman Repišti

PRVO PRAVILO

Kada planirate da u npr. sljedećih mjesec dana potrošite novac na neke stvari ili aktivnosti, uvijek uzmite u obzir gornju granicu prihvatljivih troškova (npr. ako planirate kupiti neki komad namještaja, te ako procjenjujete da bi vas to koštalo 100 - 200 KM, uvijek planirajte da će koštati 200 KM; kasnije, kada uspijete dobiti neki popust ili kupiti jeftiniji komad namještaja koji vam se sviđa, a recimo koji košta 120 KM, imat ćete osjećaj da ste u plusu 80KM (jer se plaćena cijena za 80KM manja od one koju ste planirali platiti). 

DRUGO PRAVILO

Jedno zanimljivo pravilo koje smo davno pročitali u jednom priručniku popularnog karaktera je sljedeće: potrudite se da vani ne kupujete ono što lako možete napraviti kod kuće (ovo se prvenstveno odnosi na hranu i piće).

TREĆE PRAVILO

Istraživanja u oblasti ekonomske psihologije pokazuju da smo više skloni kupovati, ukoliko u novčaniku imamo starije (''istrošenije'') novčanice i sitniš, nego kada imamo nove, krupne novčanice. Dakle, ovaj bi savjet glasio ovako: ako nemate potrebe za tim, nemojte razbijati krupne novčanice, nemojte nositi mnogo kovanica i trudite se da nosite novije novčanice. 

ČETVRTO PRAVILO

U kupovinu idite, uvijek kada je to moguće, kada ste siti i kada niste žedni. Tada, psihološki, odnosno nesvjesno, kupimo manje stvari.

PETO PRAVILO

Režije, po mogućnosti, plaćajte u prostorima (poslovnicama) koji pripadaju vodovodu, elektrodistribuciji..., jer u tom slučaju ne plaćate proviziju (provizija je niska, ali je bolje nešto uštedjeti, nego prosto ostaviti novac koji ne morate dati).

ŠESTO PRAVILO

Istraživanja također pokazuju da, kada smo napeti, nezadovoljni ili razdražljivi, tada kupujemo impulzivno i neracionalno (te potrošimo više novca nego što smo planirali). Stoga, pokušajte ići u shopping opušteni i smireni.

SEDMO PRAVILO

Pokušajte planirati dugoročno (''na duge staze''). Dakle, polako odvajajte novac za omiljenu stvar koju želite kupiti ili aktivnost koja vas ispunjava i pričinjava vam zadovoljstvo. Nakon perioda štednje novca i nakon što sebi priuštite tu stvar (koja u trenutku kupovine može biti na sniženju ili još većem popustu nego što je bila kada ste je prvi put htjeli kupiti), osjećaćete se samoefikasno, primijetićete da je vaša strpljivost urodila plodom i bićete zadovoljni sobom što ste uspjeli odložiti zadovoljstvo - pokazujući pritom sposobnost da se oduprete početnom impulsu, racionalnim razmišljanjem i ponašanjem. Istraživanja pokazuju da osobe koje mogu odložiti zadovoljstvo, polakoga iščekivajući i živeći u nadi da će si ga uspjeti priskrbiti - imaju bolje mentalno zdravlje, veći su optimisti i emocionalno su stabilniji. 

Selman Repišti 

Prvi i osnovni princip je tzv. ”pravilo 10%”. Od svake svoje zarade (plate, honorara, sitnih privatnih poslova) odvojite 10% od ukupnog iznosa. Ovaj dio zarade ostavite sa strane do kraja mjeseca. Na kraju tekućeg mjeseca, kada većina nas u finansijskom smislu ostane ”kratkih rukava”, iznenadiće se da je na ovaj način uspjela sačuvati određenu sumu novca, koju može potrošiti na neka sitna zadovoljstva, slobodne aktivnosti, plaćanje jednog dijela režija i slično.

Drugo pravilo racionalnog raspolaganja novca je da u supermarket idete tek onda kada ste napravili definitivni spisak namirnica i stvari koje su vam potrebne. Dakle, ne kupujte ništa što se ne nalazi na ovom spisku. Također, preporučujem da uzmete običnu korpu, a ne kolica, jer sama veličina kolica djeluje na nas tako da kupimo više stvari nego što nam treba.

Treće pravilo je da se povremeno pokušate lišiti nekih malih, ali gotovo svakodnevnih troškova. Uzmimo za primjer kafu koju pijete u kafiću. Ne morate svaki dan popiti kafu negdje vani. Nekada je puno ljepša atmosfera kod kuće. Isto tako, imam primjer za one koji konzumiraju cigarete. Ako pretpostavimo da pušite po jednu kutiju dnevno, cigara koje koštaju oko 4 KM (2 eura), možemo vam savjetovati da ne ispušite svih 20 cigara, već 17. Na mjesečnoj bazi, to je ušteda od 3x 0,20  x 30 = 18 KM (tj. tri cigare po 0,20 feninga puta 30 dana).  Za ušteđeni novac možete recimo platiti račun za Internet, vodu… ili si priuštiti neki vid razonode na kraju mjeseca.

Četvrto pravilo je nošenje manje novca uza se. Dakle, izađete vani, ponesete recimo 20-30% manje novca nego što ste planirali i time sebe ograničite po pitanju izdataka koje ćete imati tokom tog izlaska.

Peto pravilo odnosi se na sedmična (nedjeljna) sniženja. Za neke namirnice i ostale kućne potrepštine možete sačekati dan (ili dane) u sedmici kada su one snižene, te tako ostvariti još jedan vid uštede.

Pretpostavljam da vjerovatno znate za većinu ovih pravila, ali svrha ovog teksta je da vas podsjeti na njih i da vas podržim u njihovoj primjeni.

Sretno,

Psihološka regeneracija (u daljem tekstu PR) ili samoobnova (SO) odnosila bi se na sve ono što preduzimamo kako bismo uspjeli da očuvamo, njegujemo i obnovimo svoj psihološki potencijal. Prije svega, PR podrazumijeva sposobnost da pomognemo sebi u situacijama (i nakon njih) kada nam je narušeno samopoštovanje, te kada određeni unutrašnji ili vanjski faktori prijete da naruše naš duševni mir, mentalno zdravlje i emocionalnu stabilnost.

PR je proces koji može započeti i prije neke nemile i neprijatne okolnosti. U tom slučaju, ogleda se u anticipiranju (pretpostavljanju i predviđanju) mogućih ishoda pomenutih okolnosti – procjenu eventualne psihološke štete ili opasnosti, te analiziranje svih mehanizama koji su nam na raspolaganju da je preveniramo, prihvatimo i nosimo se s njom. Dakle, PR može biti svjestan proces, kada ''hladne glave'' procjenjujemo omjer gubitaka i dobitaka, odnosno potencijal naših strategija prevladavanja stresa u datim okolnostima i nakon njih. SO se, stoga, tiče naše volje i unutrašnje snage da situaciju preokrenemo u svoju korist, ili da iz nje (ukoliko je zaista neprijatna) izađemo sa što manje gubitaka i ostalih negativnih ishoda.

Primjer:Još jedan u nizu intervjua za posao

Ovdje je dobro poslužiti se strategijom snižavanja očekivanja. Budimo spremni na različite ishode. Nemojmo puno očekivati od intervjua. Jednostavno, pripremimo se najbolje što možemo, a negativan ishod ne mora biti naša krivica. Ukoliko pak dođe do pozitivnog ishoda, radost će biti tim veća što nismo mnogo očekivali od datog intervjua. Međutim, ako ne budemo primljeni na određeno radno mjesto i osjećamo da nam je profesionalno samopoštovanje i vjerovanje u svoje sposobnosti narušeno, naše je da kažemo sebi kako dovoljno vrijedimo, kako smo se potrudili koliko smo mogli i kako ovaj nepovoljan ishod prosto ne zaslužuje da mu više posvećujemo svoje vrijeme i pažnju.

PR se odvija i uz pomoć područja emocija. Da bismo se unaprijed pripremlili na neku neprijatnu situaciju, trebamo sniziti svoj nivo anksioznosti (tjeskobe) i pokušati se prepustiti pozitivnim emocijama (raditi stvari koje nas ispunjavaju, motivišu, opuštaju i ohrabruju). Važno je, dakle, da prevagnu pozitivna osjećanja. Nakon situacije koja je bila bolna, takođe treba biti otvoren za pozitivna iskustva, osjećanja i osobe. Obratiti se nekome ko je harizmatičan, optimističan, inspirativan. Prepustiti se dobrom raspoloženju, jer vjerujte – negativne emocije nisu vrijedne našeg života. Stoga ne smijemo biti fiksirani na njih, niti dozvoliti da one vladaju našim mišljenjem i ponašanjem. Zapamtite da ste Vi jedina osoba koja vlada svojim ponašanjem, emocijama, mišljenjem, izborima i donošenjem odluka. Premda naše emocije često budu proizvod neke situacije, one ipak nastaju u našoj glavi i podložne su našem uticaju. Na nama je da odaberemo da negativna osjećanja pretvorimo u pozitivna.

Primjer: Uprkos svemu što ste uradili za svoje dijete, ono je nezahvalno i ravnodušno prema Vama

Ovakav odnos direktno pogađa Ahilovu petu svakog normalnog, angažovanog roditelja. Ali, nedajte da Vas zavede! Vaša savjest je mirna. I to je najbitnije. Ako ste djetetu dali maltene sve što ste mogli, Vi ste dovoljno uradili za svoj odnos s njim. Trebate biti staloženi, jer ste mu pružili ono što možda Vi niste imali tokom svog djetinjstva i odrastanja. Dakle, budite svjesni pozitivne slike o sebi (ako je Vaše dijete nije osvijestilo). Vi ste roditelj za primjer – budite svjesni svog ponosa, zadovoljstva i ispunjenosti. Nekada djetetu treba vremena, da sazrije, da Vas razumije, da dođe u Vašu ulogu – ulogu dobrog i podržavajućeg roditelja. Stoga, glavu gore, jer Vi ste već obavili svoju životnu misiju. Zahvalnost bi trebala uslijediti kad-tad, zato budite strpljivi i opušteni.

Nadam se da sam Vam bar donekle uspio dočarati neke od mehanizama psihološke regeneracije (samoobnove). Sažimajući, osnovni principi bi glasili ovako:

a)  Budite dovoljno racionalni. Razmišljanje ''hladne glave'' nam omogućava da pronađemo alternativna rješenja za svoje probleme i prihvatljiva objašnjenja za tuđe i vlastito ponašanje u datim okolnostima.

b)     Uvijek održavajte pozitivnu sliku o sebi u svojim očima (ako drugi ne žele vidjeti i spoznati koliko vrijedite – nemojte tome pridavati važnost, to je njihov problem).

c)      Učinite sve da Vaše samopoštovanje bude stabilno – cijenite sebe, ističite vlastite vrline i nemojte dozvoliti da Vas iko pokoleba u ovom nastojanju.

d)     Povežite se sa svojim osjećanjima. Osluškujte puls svojih emocija. Suočite se s njima, a potom negativna transformišite u pozitivna. Neka Vam ovo postane navika – kao neki vid životne gimnastike.

       Selman Repišti 

Ne postoji osoba koja se bar jednom nije požalila na stres. Stres je stanje organizma, koje nekada može prerasti u hronične probleme različite vrste. Prvo je važno napraviti razliku između dvije vrste stresa. Prva je dobro poznati osjećaj neprijatnosti, nelagode, neadekvatnosti i nezadovoljstva, koji nazivamo distres. Drugi nastaje usljed događaja sa pozitivnim predznakom, koji su intenzivni, nagli i koji jednostavno preplavljuju naš organizam. Ova vrsta stresa naziva se eustres (''dobri stres''). Primjer eustresa je naša reakcija na iznenadni veliki novčani dobitak ili neku izrazito pozitivnu vijest. Bez obzira što je riječ o povoljnom i poželjnom događaju, ishodu ili vijesti, opet se uznemirimo, povisi nam se tlak, a organizam odreagira burno.

Kako si pomoći? Dat ću vam deset kratkih uputa, koje možete sami sprovoditi u djelo. Spremni? Ja jesam i jedva čekam ovo podijeliti sa vama!

1.Naučite prepoznati znakove stresa!

Četiri su vrste reakcija na stres: tjelesne (napetost, osjećaj pritiska u grudima, nepravilno disanje, ubrzan puls, glavobolje...), emocionalne (neraspoloženje, gubitak zadovoljstva, osjećaj neprijatnosti, utučenost, tjeskoba...), kognitivne/mentalne (oslabljeno pamćenje, pad koncentracije, mentalna konfuzija, psihički umor...) i ponašajne (bezvoljnost, pad opće vitalnosti, nedostatak inicijative...). Na profesionalno sagorijevanje (tj. na neugodu usljed izraženog stresa na poslu) upućuju tri vrste znakova: osjećaj smanjenog ličnog i profesionalnog postignuća, emocionalna iscrpljenost i nejasni osjećaj otuđenosti od radnih  zadataka i od sebe u ulozi zaposlenika.

2. Poredajte prioritete!         

Sastavite listu svojih obaveza, tako da pri samom vrhu stavite one najnužnije (''neodložne''), a pri dnu napišete sve one dužnosti i planove za određeni dan koji vam nisu toliko hitni i neodložni. Ovim ćete napraviti razliku između bitnog i manje važnog, te kreirati jedan vid ''malog plana'' koji će vam pomoći da obavite ono što ste namjeravali i što očekujete od sebe.

3. Popišite kratkoročne i dugoročne ciljeve!

U životu je važno imati okvirni plan svojih aktivnosti, namjera, želja i projekata. Ako imate ideju vodilju (odnosno, cilj), vaše ponašanje je svrsishodno, ima smisla i vodi pozitivnim, vidljivim rezultatima. Prvo ćete, naravno, razmisliti o kratkoročnim ciljevima, te ih polako ostvarivati. Potom ćete popisati i dugoročne ciljeve, a put do njih treba podijeliti u nekoliko manjih koraka, kako bi vam njihovo postizanje bilo lakše i bezbolnije. Najbolje bi bilo da dugoročne ciljeve podijelite na nekoliko podciljeva, te da razmislite o načinima njihovog ostvarivanja.

4. Ne nervirajte se ako ne ide sve po planu!

Ostvarivanje naših namjera i planova često zna biti nekako usporeno ili zaustavljeno. To stvara osjećaj frustriranosti, jer percipiramo da na putu između nas i ciljeva koje smo postavili postoji neka prepreka. Međutim, vaše je da pokušate prevazići ili zaobići barijeru. Ako uz uporan trud to ne uspijete ostvariti, posvetite se nekom drugom, lakšem cilju. Tako ćete smanjiti razinu stresa i frustriranosti. Nakon što se ukaže bolja prilika da se ''izborite'' sa svojom preprekom, možete pokušati ponovno. U svakom slučaju, budite uporni do određene granice, a kada osjetite da to šteti vašem fizičkom i/ili psihičkom zdravlju i odnosima sa drugima, povucite se i usmjerite pažnju na druge stvari koje želite postići ili uraditi.

5.Naučite upravljati svojim vremenom!

Danas je menadžment vremena postao goruća tema. Ono što je dobro jeste da je to skup vještina i znanja, koji vam pomažu da isplanirate svoj dan, sedmicu, mjesec, s ciljem da  sebi i svojim bližnjima omogućite što više zadovoljstva, ugode, zabave i koristi (misli se na pribavljanje sredstava za nesmetano vođenje života). Prvo pravilo je da vrijeme rezervirano za dužnosti na radnom mjestu ne miješate sa vremenom koje želite posvetiti svojoj porodici i/ili sebi. Dakle, kada ste na poslu, u potpunosti se posvetite radnim zadacima i aktivnostima. S druge strane, kada ste sa svojim bližnjima, budite svjesni svakog trenutka koji provodite zajedno i pokušajte iz toga izvući maksimalni užitak. Planirajte i godišnji odmor, nemojte sve raditi u zadnji trenutak. Također, ako se odlučite posvetiti određenoj aktivnosti ili poslu, nemojte mnogo odstupati od količine vremena za koju ste procijenili da je možete posvetiti toj aktivnosti ili poslu.

6. Snizite razinu svojih očekivanja!

Ako od sebe ili od drugih očekujete previše, postavljate stroge kriterije i standarde, uz sklonost perfekcionizmu, velika je vjerojatnost da ćete se razočarati. Drugi često ne ispune naša očekivanja, a ni mi baš uvijek ne ispunimo svoja. Međutim, ukoliko snizite razinu očekivanja, tj. svedete ih na prihvatljiv nivo, ona će biti mnogo realističnija, a vi ćete biti zadovoljniji. Očekivanja su čudo, na njih se svodi veliki dio interakcija s drugima. Zato vas molim da ovaj savjet shvatite ozbiljno i primijenite ga prie svih drugih! Hvala vam na tome, nećete se pokajati.

7. Posvetite određeni dio dana isključivo sebi!

Svakome od nas treba neko vrijeme da obnovimo zalihe energije, odmarajući se od svega što se dešava oko nas. Svakog dana odvojite po pola sata do sat vremena da se povučete na neko prijatno mjesto, prije čega ćete ugasiti ili stišati svoj mobilni telefon, TV ili se skloniti od različitih neprijatnih zvukova i gužve. U tim trenucima, možete meditirati, drijemati ili samo zatvoriti oči i pokušati ne misliti ni na šta. U početku će vam navirati različite misli, jer je naš mozak ''udešen'' na primanje podražaja, te kad ga naglo ''isključimo'', pojavljuju nam se ''odjeci'' zaostalih stimulusa, u vidu predodžbi, boja, slika, zvukova i misli. Kasnije će vam biti mnogo lakše, jer će se mozak adaptirati na odabrani dio dana tokom kojeg ćete se posvetiti svom miru i odmoru. Naš centralni nervni sistem u sebi sadrži mehanizam sličan onom po kojem radi sat. Mi imamo svoj biološki sat, koji uz malo vježbe možemo i ''naviti''.

8. Razvijajte dobre zdravstvene navike!

Potrudite se da jedete sporije, u sjedećem položaju i u mirnoj atmosferi. Pokušajte biti svjesni ukusa vašeg obroka i svakog zalogaja koji stavite u usta. Drugim riječima, kažem vam da uživate u jelu i da se u potpunosti posvetite ovoj aktivnosti. Nakon jela, provedite još malo vremena sjedeći, potom polako ustajući. Nakon jela možete lagano i prošetati. Mnogi ljudi nesvjesno pojedu velike količine hrane, a onda naglo ustanu i brzo se vrate svojim obavezama. I ovo može doprinijeti povećanju vašeg nivoa stresa. Zato, dajte sebi vremena da se počastite porcijom hrane koju volite i da ukažete jedan vid poštovanja prema svom obroku, kako je to slučaj u mnogim kulturama koje pojam vremena shvataju posve drugačije u odnosu na našu i na sve zapadne kulture. Također, unosite dovoljno vitamina i minerala, uz vrlo male količine ugljikohidrata i masti. Nije floskula – unosite dovoljne količine tečnosti, jer nedostatak tečnosti može izazvati glavobolje i umor.

9. Boravite što više na otvorenom!

Pokušajte, bar vikendom, otići u prirodu i opustiti se van gradske vreve i brzog života. Osim toga, pokazalo se da zelena boja djeluje umirujuće, a zrak koji udišete tokom boravka u prirodi djeluje okrepljujuće i pomaže u obavljanju vašeg organizma. Drugim riječima, povećava vašu vitalnost, normalizira ritam disanja i ... smanjuje napetost (čitajte: stres).

10. Družite se sa ljudima koji su optimisti!

Istraživanja pokazuju (naravno, nimalo iznenađujuće i posve očekivano) da je održavanje pozitivnog mentalnog stava jedan od najznačajnih zaštitnih faktora, kada je riječ o prevenciji stresa. Nemojte se  prepuštati lošim vijestima, tužnim pričama i nezadovoljstvu koje iskazuju ljudi u vašoj okolini. Budite otvoreni za sve ono što donosi pozitivne emocije, dobro raspoloženje i što čini svakodnevicu podnošljivom. Pesimistične osobe će selektivno biti naklonjene negativnim iskustvima, vijestima i informacijama. I, ne samo to. One imaju naviku preuveličati ih, širiti i prepričavati. Pokušajte ne sudjelovati u ovakvim razgovorima. Neka vas svakog dana inspirira neka lijepa priča, zanimljiva dogodovština, smiješna situacija ili uspješna i sretna osoba. Onda ćete i vi sami zračiti pozitivnom energijom, dobiti nadahnuće i spontano se pretvoriti u optimističnu osobu. Zapravo, vi ste već naklonjeni optimizmu i doživljavanju radosti, samo što to trebate otkriti u sebi.

Može zvučati paradoksalno, ali vi sebi možete puno više pomoći nego bilo ko drugi. Vi ste odgovorni za svoj život. Posvetite mu se i pratite svoj napredak ka onome što ste oduvijek željeli biti ... ka istinskom, sretnom, zadovoljnom i ispunjenom sebi! Sretno!

Odlike zrele i psihički snažne ličnosti, kao i savjete koji vam mogu pomoći da to postanete, sažeo sam u osam kategorija. Nisam ih naveo po važnosti, jer je svaka od njih ravnopravan i jednakovrijedan dio mozaika koji objedinjuje različite aspekte rada na sebi.

1. Emocionalno i socijalno zrela ličnost će preuzeti odgovornost za svoje odluke i postupke

Priznajući svoje greške, pokazujemo da smo sposobni kritički i realno se osvrnuti na sve ono što radimo. Osim toga, preuzimanje odgovornosti u situacijama gdje zaista jesmo odgovorni za određeni ishod, posljedicu ili efekat naših djela, ukazuje na to da posjedujemo vrline i kvalitete kao što su: poštenje, iskrenost, objektivnost i uviđavnost.

2. Snažna ličnost je sposobna reći ''ne''!

Poštujte sebe, svoje potrebe, stavove i vrijeme koje vam je na raspolaganju. Ako niste u mogućnosti nešto uraditi za drugu osobu, ili ako ona od vas traži ono što ne biste željeli učiniti, ne oklijevajte joj dati odričan odgovor. Nekada ste umorni, opterećeni vlastitim problemima, željni da se bavite onim što volite... Zato, nemojte dopustiti da vas neko ograničava u tome. Uostalom, reći NE može se na mnogo načina, koji neće uvrijediti našeg sagovornika. Imajte takta, ali ostanite pri svom. Ovakve situacije (gdje argumentirano i s uvažavanjem sagovornika iskazujete negativan odgovor) jačaju vašu ličnost, doprinose njenoj stabilnosti i olakšavaju vam da u budućim, sličnim situacijama možete postupiti na isti način.

3. Budite autentični!

Nema potrebe da kopirate druge osobe, niti da budete ljubomorni na njih. Naravno, dobro je da imate pozitivan uzor. Međutim, ukoliko se stopite s masom drugih ljudi, gubite onaj istinski ''ja osjećaj'' i prestajete slijediti svoje želje, navike, karakterističan stil i neponovljiv izraz.

4. Budite fleksibilni i otvoreni za nova iskustva!

Fleksibilnost za sobom nosi kreativnost, a i uvjet je za dobru prilagodbu na vašu psihosocijalnu okolinu. Ako ste uz to otvoreni za nova iskustva i doživljaje, to svjedoči o vašoj hrabrosti da prihvatite promjene i spremnost da naučite nove stvari. Zapravo, ovaj vid otvorenosti je, slikovito rečeno, ''eliksir za psihološku mladost''. Sve dok stičete nova znanja i vještine i svakog dana unosite dašak nečeg novog u vaš život, može se reći da ste mentalno i socijalno vitalni.

5. Aktivno se suočavajte s problemima!

Nemojte zaobilaziti prepreke! Pristupite im konstruktivno i promišljeno, odmjeravajući dobitke i gubitke. Pravilo je da se problemi rješavaju što prije, ali prije toga treba promisliti o njima i racionalno ih ''napasti''. I ova aktivnost učvršćuje vašu ličnost, čineći vas otpornim na životne poteškoće i probleme koji slijede. Osim toga, više nećete gledati na problem kao na nešto nesavladivo, već kao na izazov i priliku da budete još snažnija ličnost.

6. Slijedite svoj sistem vrijednosti!

Principijelnost nije kruto pristajanje uz neki sistem vrijednosti, već način da naše odluke, reakcije i ponašanje budu u skladu sa onim što zaista jesmo. Svako od nas ima svoj sistem vrijednosti, a ako ga se ne pridržavamo, ljudi nam često ''prišivaju'' ove etikete: nepouzdan/a, neodgovoran/a, prevrtljiv/a, dvoličan/a, licemjeran/a, neprincipijelan/a... Ako budete poštovali svoje principe, i drugi ljudi će vas poštovati i u vama vidjeti zrelu, odnosno snažnu ličnost.

7. Usavršite svoje komunikacijske vještine!

Interpersonalne vještine su ključni aspekt produktivnog i uzajamnog, obostranog odnosa sa drugima. Emocionalna i socijalna inteligencija uslov su za: razumijevanje osjećanja drugih ljudi, adekvatno odgovaranje na njihova osjećanja, slobodno ispoljavanje vlastitih emocija, mišljenja i stavova, konstruktivnu komunikaciju i uspješno potvrđivanje svog mjesta u društvu/kulturi/sredini kojoj pripadate.

8. Zrelu ličnost odlikuje sposobnost uvida u vlastita, unutrašnja stanja i doživljaje

Ovakav uvid, pri kojem možemo trezveno procijenjivati i spremno pratiti tok vlastitih misli, doživljaja i raspoloženja, naziva se intrapersonalnom inteligencijom. Naravno, ova vještina se može uvježbavati, jer intrapersonalna inteligencija nije nešto što je fiksno, nepromjenjivo. Intrapersonalni uvid vam omogućuje da bolje vladate sobom, osluškujete svoje potrebe i kontrolirate vlastito ponašanje, usmjeravajući ga ka željenim ciljevima.

Sazrijevanje je kontinuiran proces na kome svako od nas može raditi. Dakle, nemojte se prosto prepuštati životu. Uzmite kormilo u svoje ruke i samouvjereno se otisnite na pučinu svoje budućnosti!

Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se oni ponašaju prema nama. Zapravo, živjeti u skladu sa filozofijom ''uzvratiti udarac''. Identificirati se s nekom društvenom ulogom gdje možemo zadovoljiti potrebu za moći, dominacijom. Boriti se, udarati glavom u zid, pokazati krajnji oblik tvrdoglavosti i svojeglavosti. A sve to kako bismo zadobili primarnu kontrolu.

Ali, možemo se odlučiti da radimo na sebi, da prihvatimo filozofiju ''živjeti s tim (saznanjem, problemom)''. Mijenjati sebe, spustiti kriterijume, ovladati sobom, steći samokontrolu zajedno sa fleksibilnošću. Zadobiti sekundarnu kontrolu!

Želio bih nešto napisati i o sljedećoj pojavi, navici ili fenomenu. On(a) se zove mjesto (lokus) kontrole. Ako smatramo da je (skoro) svaki događaj u našem životu rezultat neke više sile, tuđe volje, sudbine, sticaja okolnosti, onda psiholozi kažu da imamo vanjski lokus kontrole. Drugim riječima, uticaj na važne događaje u našem životu kao da je van naše kontrole, izvan našeg djelokruga. Tipične izjave osoba sa vanjskim lokusom kontrole su:

Biće što mora biti.

Desiće se što je suđeno da se dogodi.

Sve je to Božja volja.

Takva mi je sudbina, šta ćeš.

A ako smatramo da možemo postupati i ponašati se po svojoj slobodnoj volji, te ako snosimo i preuzimamo odgovornost za svoje postupke, psiholozi kažu da je za nas karakterističan unutrašnji lokus kontrole. Dakle, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu, sadašnjost i budućnost, sreću i neraspoloženje, put ka uspjehu i neuspjehu. U ovom slučaju, odlikujemo se osobinama kao što su: aktivnost, djelotvornost, efikasnost i svrsishodnost.

Nekada se dešava da osobe s vanjskim lokusom kontrole budu pasivne i prepuste se sudbini. S druge strane, oni s unutrašnjim lokusom kontrole nekada neuspjeh koji je rezultat sticaja okolnosti pripisuju samima sebi. Oni su, u svojim očima, krivci za neku situaciju koja je bila nepredvidljiva.

Zato je dobro da smatramo kako je život u našim rukama, ali da se mogu pojaviti i neke iznenadne okolonosti, koje nisu rezultat naše volje i ponašanja. Dakle, da je naše poimanje sebe i svijeta pod uticajem unutrašnjeg lokusa kontrole, ali ne njegove ekstremne varijante. Uz to, trebamo shvatiti da izvjesni događaji nisu pod našom kontrolom. Drugim riječima, da ne možemo ostvariti apsolutnu kontrolu nad životom, već da se jednostavno trebamo pomiriti s nekim stvarima i prilagoditi im se. To znači sticati sekundarnu kontrolu.

 Selman Repišti

Socijalna podrška važan je aspekt društvenih odnosa. Ona ima pet oblika:

Emocionalna socijalna podrška ogleda se u ljubavi, prihvatanju, povjerenju i brizi i saosjećanju koje primamo od strane naše porodice i prijatelja.

Informacijska socijalna podrška ogleda se u savjetima, prijedlozima i vlastitim životnim iskustvima, koje nam saopštavaju naši najbliži, bilo da je to bračni partner, prijatelj ili roditelj.

Socijalna podrška koja se odnosi na cijenjenje i evaluaciju podrazumijeva povratne informacije od osoba koje su nam bitne, a koje žele da nam učvrste samopoštovanje, poboljšaju sliku o sebi ili da nam dobronamjerno daju do znanja koje su to naše negativne osobine i ponašanja i kako ih što bezbolnije promijeniti.

Instrumentalna socijalna podrška odnosi se na konkretnu pomoć koju primamo od nekoga. Tako nam roditelj može pričuvati dijete, prijatelj ponuditi finansijsku pomoć, a bračni partner pomoći oko kušnih poslova.

Socijalna podrška koja se odnosi na druženje ogleda se u grupnoj pripadnosti (npr. kao član neke nevladine organizacije, sportskog udruženja i slično imamo osjećaj grupne pripadnosti, osjećamo se osnaženo i povezano sa ljudima kojima smo okruženi i sa kojima dijelimo iste socijalne uloge i pripadnost).

Pored toga, dva su tipa socijalne podrške:

Očekivana socijalna podrška odnosi se na naše vjerovanje o tome da nam neko može pružiti određenu vrstu pomoći i podrške. To, u stvarnosti, ne mora biti slučaj, ali je bitno da nas drži uvjerenje kako nismo sami i kako je nekome stalo do nas.

Stvarna (primljena) socijalna podrška obuhvata socijalne resurse koje su nam već pružili ili koje će nam vrlo vjerovatno obezbijediti osobe kojima vjerujemo i na koje računamo.

Jaz između očekivane i stvarne socijalne podrške dodatno produbljuje depresiju, dok svijest o tome da imamo razgranatu mrežu socijalne podrške vodi ka optimizmu, zadovoljstvu životomi dobrom mentalnom zdravlju.

Ovaj članak pripada grupi tekstova koji se odnose na psihoedukaciju. Psihoedukacija je informisanje opšte populacije, klijenata u psihoterapiji, učenika u školama... o značenju psiholoških termina, te objašnjavanje psihosocijalnih i fizioloških procesa koji stoje u pozadini različitih psiholoških fenomena (npr. anksioznosti, ponašanja u grupi, percepciji, kreativnom mišljenju, donošenju odluka...).

Selman Repišti