PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

Nije teško biti akademski snob. Ali je jako teško doći do pozicije u kojoj se osoba može razmetati i nametati svojom kolekcijom titula. Ja sam prosto ono ''MA'', koje mogu staviti iza svog prezimena. Za dio našeg naroda, koji je (s razlogom ili bez njega) nedovoljno obrazovan, ovo ''MA'' podjeća na slog djeteta koje pokušava izgovoriti riječ ''mama''. ''MA'' može značiti i pomireno potvrđivanje da je nešto takvo kakvo jeste. Primjer: ''Ma, šta ćeš, tako ti je to.'' ''MA'' je zgodno upotrijebiti i u ovakvoj rečenici: ''Ma koliko mi bio drag Platon, draža mi je istina''. ''MA'' može biti i skraćenica za: marketinšku aktivnost, momentalnu akciju, Moskovsku alijansu, Miralemovu aščinicu, Madridsku aleju i slično. Ja sam, uz to, i ''BA''. ''BA'' je slog riječi baba, ali može prilično dobro poslužiti kao kratica za: Bosansku armiju, brdskog avlijanera, bezobraznog alavca, brokersku agenciju itd. Završio sam prvi i drugi ciklus jednog studija. Riječ ''ciklus'' uvijek me podsjeti na menstrualni ciklus ili ciklično kretanje planeta. Dakle, riječ je o ponavljajućem, opetovanom kretanju od jedne tačke do te iste tačke. Često se upitam da li trebam iznova i iznova upisivati prvi i drugi ciklus studija, kako bih opet došao do dvije iste tačke. A onda ulovim sebe, zapetljanog u kontradikciji. Kako je moguće da sam bio na drugom ciklusu, ako me prvi ciklus vraća u svoju početnu tačku? Kako je moguće da sam izašao iz kruga i ušao u drugi? Je li riječ o nekakvoj Mebijusovoj vrpci? Nekoj petoj dimenziji? Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, nisam filozof.  

Kada neko ispred svog imena stavi ''dr. sc.'' ili ''mr. sc.'', to bi značilo da je doktor, odnosno magistar nauka/znanosti. To je donekle opravdano u slučaju magistra, jer odnedavno imamo i magistra struke (koji struke nije ni primirisao, taj sam!). Ali, zaboga, zašto ''dr. sc.''? Može li biti doktor cementa, doktor trotoara, doktor trafike, doktor strujnog kola ili doktor oblačenja? Ako osobe (tzv. akademski radnici) baš žele da naglase da nisu doktori ničega drugog, osim nauka/znanosti, preporučujem im da ispred svog imena stave ovu kraticu: ''dr. nič. dr. os. znan.'' (doktor ničega drugog osim znanosti). Pošto većina ovih ljudi zasita voli duge titule, ova bi zadovoljila njihove akademske apetite (pogledajte, dvaput se ponavlja kratica ''dr.'', što je super, jer će obični živalj misliti da su dvostruki doktori). Kako se kod nas doktorom zove i ljekar/liječnik, ne bi bilo loše da umjesto ''dr.'' koriste kraticu ''lij.'' ili ''lč.'' Možete misliti kako bi to divno izgledalo da ispred nečijeg imena stoji ''lč. sc.'' (jedna naša, druga latinska kratica, ma divotica!). 

Često se dešava da neko ko je univerzitetski profesor, osim onoga uobičajenog ''prof. dr.'' doda i ''red.'' (redovni profesor). Tako imamo sljedeću situaciju: naša skraćenica + latinska ili naša skraćenica + naša ili latinska kraćenica + (ako još doda ono zloglasno ''sc.'') latinska skraćenica. Na nesreću, ovakve kombinacije govore o elementarnoj nepismenosti nekih od onih koji ih rado koriste. Nerijetko vidimo i ovakav slučaj: ''Prof. dr. (ime , prezime), dipl. ing.''. Dakle, neke osobe, nakon svog prezimena, dodaju i titulu koja je niža od one prethodne. Da malo iskarikiram sebe, evo kako bi to izgledalo u mom slučaju: Selman Repišti, MA, BA, SSS, OŠ (magistar struke, magistar nauka, lice za završenom srednjom stručnom spremom, lice sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem). Naravno, nakon svog imena, mogao bih napisati i ovo: ''II c., I c.''. To bi značilo da sam završio drugi, ali i prvi ciklus (zamislite, moram navesti da sam završio i prvi ciklus studija, a već je poznato da sam završio drugi ciklus studija – kao da II ciklus ne podrazumijeva uspješno okončanje prvog?). 

            Nije zgoreg ''obraditi'' i značenja skraćenice ''spec.'' Laiku bi ovo moglo značiti: specifičan, nekome specimen (uzorak), specijalan, dok oni vični latinskom jeziku mogu pomisliti da je riječ o vrsti u biološkom smislu (lat. species). Zar nije bolje staviti (nakon svog prezimena) otorinolaringolog, pulmolog, defektolog ili slično? Međutim, mi smo redovno kompleksaši i bez razmišljanja usvajamo ono što nam se servira. 

Zar je vredniji neki ''prof. dr. sc.'' ili ''mr. sc. spec.'' od majke koja već 18 godina brine o djetetu sa posebnim potrebama? Zar je važnija nečija titula od oca koji radi po 14 sati dnevno, da bi svojoj porodici priskrbio najosnovnije potrepštine? Očito je da je bitnije titulirati i titulokratisati, kompleks Boga je mnogima sigurno utočište, a pozicija superiornosti idealno mjesto da anuliraju druge ljude. Naravno, donekle smo i mi krivi... Ne libimo se na ulici pozdraviti riječima: ''Dobar dan, doktore!'' ili ''Poštovanje, profesore'' (to obično izgovorimo glasnijim tonom nego što bismo pozdravili nekog sebi ravnog''). Tako možemo čuti na TV-u: ''Gospodin magistar je svečano presjekao vrpcu...'' (gospodin je osoba muškog spola, koja se odlikuje karakterističnim manirom, kavaljerskim pristupom i spontanom uglađenošću, a mnogi današnji ''magistri'' i ''doktori'' nisu vični ni kulturnoj komunikaciji niti se mogu pohvaliti decentnom, ali originalnom pojavnošću).

Akademski snobizam je i apsolutna nedodirljivost (po)štovanog ''prof. dr. sc. spec.'' On nalikuje pripadnicima bramanske kaste ili generalnom direktoru neke ultra-mega-giga-tera korporacije, kojem radnici ne mogu baš tako lako oduzeti ni minutu vremena. Akademski etablirani snob svakoga će posmatrati s visoka, trudeći se družiti sa ''sebi ravnima'', u isto vrijeme im zavideći (i gledajući ih ispod oka). On neće poštovati ničiji rad, a rado će prihvatiti tuđi, objaviti ga pod svojim imenom i hvaliti se na sva zvona kako je produktivan i naučno angažovan. Možda da zaključimo? O ovoj temi bi se još štošta moglo napisati, ali poenta svega je da smo svi ljudi, sa sličnom biološkom osnovom, načinom razmnožavanja, kretanja i zadovoljavanja temeljnih potreba. Zašto se pojedini moraju isticati na neadekvatan način, ponižavajući druge, smijući im se u brk ili ih posmatrati kao gubavce koji nisu vrijedni toplog ljudskog kontakta? Razmislimo, djelujmo, promijenimo se! Još nije kasno, ta svi smo obdareni razumom! Bolje (g)rob nego snob? Ili, bolje nešto treće, nego ovo dvoje?

Selman Repišti

Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se oni ponašaju prema nama. Zapravo, živjeti u skladu sa filozofijom ''uzvratiti udarac''. Identificirati se s nekom društvenom ulogom gdje možemo zadovoljiti potrebu za moći, dominacijom. Boriti se, udarati glavom u zid, pokazati krajnji oblik tvrdoglavosti i svojeglavosti. A sve to kako bismo zadobili primarnu kontrolu.

Ali, možemo se odlučiti da radimo na sebi, da prihvatimo filozofiju ''živjeti s tim (saznanjem, problemom)''. Mijenjati sebe, spustiti kriterijume, ovladati sobom, steći samokontrolu zajedno sa fleksibilnošću. Zadobiti sekundarnu kontrolu!

Želio bih nešto napisati i o sljedećoj pojavi, navici ili fenomenu. On(a) se zove mjesto (lokus) kontrole. Ako smatramo da je (skoro) svaki događaj u našem životu rezultat neke više sile, tuđe volje, sudbine, sticaja okolnosti, onda psiholozi kažu da imamo vanjski lokus kontrole. Drugim riječima, uticaj na važne događaje u našem životu kao da je van naše kontrole, izvan našeg djelokruga. Tipične izjave osoba sa vanjskim lokusom kontrole su:

Biće što mora biti.

Desiće se što je suđeno da se dogodi.

Sve je to Božja volja.

Takva mi je sudbina, šta ćeš.

A ako smatramo da možemo postupati i ponašati se po svojoj slobodnoj volji, te ako snosimo i preuzimamo odgovornost za svoje postupke, psiholozi kažu da je za nas karakterističan unutrašnji lokus kontrole. Dakle, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu, sadašnjost i budućnost, sreću i neraspoloženje, put ka uspjehu i neuspjehu. U ovom slučaju, odlikujemo se osobinama kao što su: aktivnost, djelotvornost, efikasnost i svrsishodnost.

Nekada se dešava da osobe s vanjskim lokusom kontrole budu pasivne i prepuste se sudbini. S druge strane, oni s unutrašnjim lokusom kontrole nekada neuspjeh koji je rezultat sticaja okolnosti pripisuju samima sebi. Oni su, u svojim očima, krivci za neku situaciju koja je bila nepredvidljiva.

Zato je dobro da smatramo kako je život u našim rukama, ali da se mogu pojaviti i neke iznenadne okolonosti, koje nisu rezultat naše volje i ponašanja. Dakle, da je naše poimanje sebe i svijeta pod uticajem unutrašnjeg lokusa kontrole, ali ne njegove ekstremne varijante. Uz to, trebamo shvatiti da izvjesni događaji nisu pod našom kontrolom. Drugim riječima, da ne možemo ostvariti apsolutnu kontrolu nad životom, već da se jednostavno trebamo pomiriti s nekim stvarima i prilagoditi im se. To znači sticati sekundarnu kontrolu.

 Selman Repišti

Socijalna podrška važan je aspekt društvenih odnosa. Ona ima pet oblika:

Emocionalna socijalna podrška ogleda se u ljubavi, prihvatanju, povjerenju i brizi i saosjećanju koje primamo od strane naše porodice i prijatelja.

Informacijska socijalna podrška ogleda se u savjetima, prijedlozima i vlastitim životnim iskustvima, koje nam saopštavaju naši najbliži, bilo da je to bračni partner, prijatelj ili roditelj.

Socijalna podrška koja se odnosi na cijenjenje i evaluaciju podrazumijeva povratne informacije od osoba koje su nam bitne, a koje žele da nam učvrste samopoštovanje, poboljšaju sliku o sebi ili da nam dobronamjerno daju do znanja koje su to naše negativne osobine i ponašanja i kako ih što bezbolnije promijeniti.

Instrumentalna socijalna podrška odnosi se na konkretnu pomoć koju primamo od nekoga. Tako nam roditelj može pričuvati dijete, prijatelj ponuditi finansijsku pomoć, a bračni partner pomoći oko kušnih poslova.

Socijalna podrška koja se odnosi na druženje ogleda se u grupnoj pripadnosti (npr. kao član neke nevladine organizacije, sportskog udruženja i slično imamo osjećaj grupne pripadnosti, osjećamo se osnaženo i povezano sa ljudima kojima smo okruženi i sa kojima dijelimo iste socijalne uloge i pripadnost).

Pored toga, dva su tipa socijalne podrške:

Očekivana socijalna podrška odnosi se na naše vjerovanje o tome da nam neko može pružiti određenu vrstu pomoći i podrške. To, u stvarnosti, ne mora biti slučaj, ali je bitno da nas drži uvjerenje kako nismo sami i kako je nekome stalo do nas.

Stvarna (primljena) socijalna podrška obuhvata socijalne resurse koje su nam već pružili ili koje će nam vrlo vjerovatno obezbijediti osobe kojima vjerujemo i na koje računamo.

Jaz između očekivane i stvarne socijalne podrške dodatno produbljuje depresiju, dok svijest o tome da imamo razgranatu mrežu socijalne podrške vodi ka optimizmu, zadovoljstvu životomi dobrom mentalnom zdravlju.

Ovaj članak pripada grupi tekstova koji se odnose na psihoedukaciju. Psihoedukacija je informisanje opšte populacije, klijenata u psihoterapiji, učenika u školama... o značenju psiholoških termina, te objašnjavanje psihosocijalnih i fizioloških procesa koji stoje u pozadini različitih psiholoških fenomena (npr. anksioznosti, ponašanja u grupi, percepciji, kreativnom mišljenju, donošenju odluka...).

Selman Repišti 

1. Reprogramirajte svoje misli!

Način mišljenja je nešto što se stiče i na šta je čovjek naviknut, te je shvata ''zdravo za gotovo''. Riječ je o obrascima koji diktiraju vaše ponašanje, osjećanja, potrebe i namjere. Svaka negativna misao djeluje poput širenja epidemije – s vremenom ''zarazi'' i druge misli. Međutim, ako je zamijenite pozitivnom, onda je po srijedi isti mehanizam djelovanja, samo što on ovdje vrši utjecaj u suprotnom smjeru. Dakle, jedna dovoljno jaka pozitivna (afirmativna) misao može poništiti nekoliko negativnih (samoporažavajućih i samoopterećujućih) misli.

Prvo što od vas tražim da uradite jeste da napišete pet negativnih misli koje vas opterećuju. Da vam olakšam posao, reći ću vam da su one obojene: kritikama i samokritikama, nezadovoljstvom, narušenim samopouzdanjem, besperspektivnošću, osjećajem nevoljenosti, te osjećajima nesposobnosti ili uskraćenosti. Evo vam i primjera: ''Ja sam glup/a'', ''Nikada sebi neću pomoći'', ''Niko me ne voli'', ''Ružan/a sam'', ''Baš sam nesposoban/a''... Nakon što ste ih stavili na papir, sada imate njihov pregled i možete preći na drugi korak. Pored svake negativne misli koju ste kod sebe ''ulovili'', napišite po jednu pozitivnu misao. Opet ću vam olakšati. Pozitivne misli ili afirmacije se trebaju odnositi na: pozitivna osjećanja prema samom sebi, visoko samopouzdanje, očekivanje radosti i emocionalne ispunjenosti, pozitivan odnos prema budućnosti, te na osjećaj da vas drugi prihvataju i cijene. Slijede primjeri: ''Ja sam inteligentna osoba'', ''Imam hrabrosti suočiti se sa svojim problemima'' (ili ''U meni leži snaga koja mi pomaže da ustrajem''), ''Uvijek ima neko ko me voli i želi u svom društvu'', ''Zgodna sam i poželjna osoba'', ''Smatram se sposobnim/om za razne stvari''...  Jedno pravilo: svaka pozitivna misao bi trebala sadržati samo riječi afirmacije. Dakle, loše definirana pozitivna misao je: ''Nisam ružna niti glupa'' (jer sadrži negaciju i dvije riječi koje nose negativne konotacije ''ružna'' i ''glupa''). Dobro definirana pozitivna misao je: ''Lijepo izgledam, a uz to sam pametna''.

Treći korak je prepisati listu pozitivnih misli na poseban papir i pokušati je naučiti napamet. Za početak, treba je nositi uza se, te je što češće čitati. Kada pozitivne misli znate napamet, lista vam više neće trebati, a ponavljanjem ovih misli ćete reprogramirati svoje misaone sheme. Iznenadit ćete se kada ćete odjednom, usljed nekog povoda (situacije, događaja, spoznaje) spontano pomisliti nešto pozitivno. To će biti znak da ste zaista ''resetovali'' svoj ''mentalni računar'', koji sada radi u vašu korist.

2. Pretvorite osjećanja strepnje u stanje opuštenosti!

Anksioznost, tj. tjeskobno iščekivanje nekog negativnog ishoda (najčešće kada on nije prijeteće prirode) stanje je koje muči veliki dio naše populacije. Ovo nije samo stanje, već produženo negativno raspoloženje koje odvraća organizam od normalnog funkcioniranja.

Ali, glavu gore! Imam recept za vas! Logično je da stanje unutarnje pobuđenosti i strepnje nije spojivo sa unutarnjim mirom i relaksiranošću. Ova dva stanja se međusobno isključuju. Kako ćete sebi pomoći? Lezite ili sjednite na neko mirno mjesto. Pokušajte se opustiti uz tihu muziku ili govoreći sebi nešto poput: ''Ja sam miran... sve više i više se opuštam... moje noge su opuštene... moj trup je opušten... moje ruke su opuštene... moja glava je lagana i opuštena... mojim tijelom se širi mir...sve je u ravnoteži... zato se osjećam dobro...'' U isto vrijeme, pokušajte disati što laganije, u ujednačenom ritmu. Nagli udisaji i izdisaji su znak tenzije i u početku ćete primijetiti da vam oni smetaju. Ali, ne brinite. Kako vrijeme bude odmicalo, oni će se prorijediti, a vaše disanje postat će usklađenije i harmoničnije.

Drugi korak je ''prizivanje'' određenih misli i slika koje vam stvaraju tjeskobu i neprijatnost. U početku, zamislite one situacije koje vam toliko ne smetaju, ali vam ipak nisu baš prijatne. Kasnije postepeno prelazite na sve ''ozbiljnije'' situacije, odnosno one koje vam zadaju više problema. Ključna stvar je disanje. U trenucima zamišljanja ovakvih scena, trebate se potruditi da vaše disanje i opuštenost tijela ostanu što mirniji i stabilniji. Tako opuštenost ne ostavlja mjesta za anksioznost/tenziju koju biste prije osjećali pri samoj pomisli na neprijatne situacije. Naravno, nećete odmah moći ''istjerati'' strepnju i tjeskobu, ali kako budete provodili sve više vremena u ovim vježbama, tako ćete biti otporniji na stres i anksioznost. Eto vam trećeg koraka – ponavljanje ove vježbe, dok je četvrti korak suočavanje sa realnim situacijama koje vas čine anksioznim. Prilikom direktnog suočavanja (dakle, u stvarnom životu, ne više u mislima), trebate opet nastojati da sačuvate svoj unutrašnji mir, kao i prihvatljivi tempo disanja. To što ste u početku jednostavno zamišljali ove situacije i scene, pripremilo vas je za aktivno, realno suočavanje sa svojim problemima i ojačalo vaše mehanizme za odbranu od stresa.

3. Potucite depresiju kad god i gdje god stignete, sa svim sredstvima koja su vam na raspolaganju!

Depresija zna biti nevjerojatno iscrpljujući poremećaj. Nemate energije, dosadno vam je, ne volite sebe, osjećate se beznadežno, sve vam je nekako bezbojno i bezukusno, ne radujete se više starim aktivnostima, gubite apetit (ili neobuzdano jedete), ne možete spavati (ili prespavate velik dio dana), gubite na težini (ili se prekomjerno gojite)... U svakom slučaju, vaše ponašanje, navike i emocije su ekstremne i ne znate kako da sebi pomognete. Ako su ovi simptomi jako izraženi, molim vas da se obratite psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru, za svoje dobro. Oni će znati kako da vam stručno i odgovorno pomognu da ponovno zavolite život. Ako ste skloni depresiji, a ove simptome doživljavate povremeno i u manjoj mjeri, onda opet imam recept za vas. Naravno, i oni koji trebaju ići psihologu mogu paralelno sa stručnom pomoći unaprijediti svoje raspoloženje i smanjiti intenzitet i trajanje ovakvih stanja i simptoma. Evo kako ćete sebi pomoći.

Povećajte svoju energiju! Može vam se činiti da nemate dovoljno energije započeti neku aktivnost. Ali, ja samo tražim da počnete prakticirati neki vid gimnastike, brzog hodanja ili se baviti kućanskim poslovima po vlastitom izboru. E, sada nastupa iznenađenje! Jeste li spremni? Bavljenje nekom aktivnošću, po vlastitom izboru, povećava nivo vaše energije. Očekivali ste da vas iscrpi? Neće, jer tijelu šaljete signal da obnovi svoje zalihe energije i ono vam uzvraća (mehanizmom povratne sprege, ''kaže vam'': ''Trebam se aktivirati, sada ću angažirati svoje fiziološke kapacitete i sisteme da udovoljim vašem zahtjevu''). Tijelo posjeduje unutrašnju (inherentnu) mudrost i spremnost da se povinuje našim željama i očekivanjima. Ono je u službi nas, a mi smo ti koji imamo ulogu naredbodavca, odnosno neke vrste nadređenog ili šefa. Odabranu aktivnost trebate prakticirati redovno (npr. jednom dnevno po pola sata), jer će to izbalansirati nivo vaših hormona i neurotransmitera (''prijenosnika u mozgu'', zaduženih za kvalitetu i trajanje vašeg raspoloženja). Time će vaša fiziologija početi raditi za vas i vaše dobro raspoloženje. Kasnije, kada steknete naviku vezanu za odabranu aktivnost, vaš organizam će spontano pokazati potrebu za njenim upražnjavanjem. Rezultat? Postat ćete mirniji, kao i zadovoljniji samim sobom, svijetom i životom.

Druga tehnika (ili izbor) je druženje, odnosno boravak u grupi ljudi koji su vam bitni i kojima ste vi važni kao prijatelj (ili član porodice, kolega i slično). Samoća potkrepljuje depresiju, dok boravak ili rad na istom poslu (ili u istoj aktivnosti: sportu, društvenim igrama...) s drugima smanjuje osjećanja kao što su tuga, neraspoloženje, beznadežnost ili neugodnost. Istraživanja dosljedno pokazuju da su ekstraverti (komunikativne, druželjubive, dinamične i otvorene osobe) veći optimisti, zadovoljnije životom, boljeg mentalnog zdravlja i emocionalne stabilnosti. S druge strane su introverti (tihe, povučene i nedruštvene osobe), koji ne pokazuju toliko zadovoljstvo životom i samim sobom. Ali, dobra vijest je da naša odluka da duže vremena boravimo s drugim ljudima i traženje njihove podrške mogu povećati našu razinu optimizma, poboljšati sliku o sebi i učiniti nas sretnijima. Dakle, nije toliko važno koji ste tip ili profil ličnosti, važno je da razumijete koje aktivnosti i odluke vam mogu unaprijediti život i raspoloženje. Od vas jedino tražim da se odlučite na ovo, da odaberete tražiti socijalnu podršku i provodite što više vremena s drugima.

Treća tehnika odnosi se na nagrađivanje. Nakon što ste uspjeli izaći vani, družiti se i/ili završili određenu fizičku aktivnost, čestitajte sebi! Nagradite se omiljenim jelom, zanimljivim filmom, masažom, mirisnom kupkom i slično. Zapamtite, nagrada treba biti nešto što vi vrednujete kao ugodno, zanimljivo i/ili poželjno. Svako od vas treba osmisliti svoj sistem nagrađivanja.

Četvrta tehnika je pravljenje dnevnog plana. Svako veče se posvetite organiziranju sljedećeg dana. Ako ste tijekom dana nečim zauzeti, vrijeme će vam proći brže, a zaboravit ćete i na depresiju. Dakle, neće vam biti dosadno niti ćete osjećati da dan traje duže nego što zdravorazumski očekujemo. Svaki sat možete se posvetiti nekoj zanimljivoj aktivnosti, koja vas čini sretno angažiranima. Ponavljam, od vas tražim samo da počnete s takvom aktivnošću.

Na kraju, svi vi koji se osjećate depresivno, kombinujte metodu uspostavljanja obrasca pozitivnog mišljenja sa četiri opisane tehnike. Studije u ovoj oblasti pokazuju da je zajedničko djelovanje raznih tehnika samopomoći povezano sa bržim oporavkom od tjeskobnih i depresivnih stanja, te boljim i trajnijim rezultatima (tj. većim unapređenjem mentalnog zdravlja i njegovim uspješnijim održavanjem, odnosno ''njegovanjem'').

Nadam se da sam vam (bar donekle) pomogao svojim stručnim znanjima i iskustvom. I, zapamtite, osnovni principi pozitivne psihologije i savjeti koje nam nudi ostaju samo nebrojeno puta ispričana i prepričana priča koji možete čitati i o kojoj možete čuti svaki dan. Ova ''priča'' postaje dosadna, zamorna i počinje pomalo odbijati.

Međutim, ukoliko recepte pozitivne psihologije odaberete sprovoditi u djelo, mijenjajući odnos prema sebi i životu, možete vidjeti da ova oblast ima veliki potencijal za pozitivnu transformaciju svakoga od nas. Zato, nek vaš angažman ne ostane samo na čitanju ova tri teksta. Očekujem da krenete u akciju, da se zainteresirate za svoj život i ostvarite sve svoje mogućnosti i prilike koje vam se pružaju. Ono što vam garantiram i bezuvjetno pružam je moja svesrdna podrška. Dakle, zavolite sebe i inspirirajte druge! Potom uživajte u plodovima svojih odluka i aktivnosti. U tome vam želim svu sreću ovoga svijeta! Ponavljam, nemojte smetnuti s uma da uživate moju punu podršku.

Selman Repišti

''Jebeš državu bez valute'' – iskašlja Tereza i nastavi srkati svoje treće pivo.

''Znam da Vam je ovdje bolje. Mislim u Bosni. Bolje nego je bilo meni.'' – dodade nakon što se, na trenutak, zagrcnu. Brzo se povratila. Ta, ona ima toliko kafanskog staža.

Kao što se očekuje od ovog profila ljudi, odmah pređe na stvar. Na sagu o svom djetinjstvu. Rane godine provela je u jednom sarajevskom sirotištu. U sirotištu, u kome je bila roditelj drugoj djeci. Sanjala je da bude vaspitačica... Jednu je nekom prilikom i pretukla, što joj je tada dalo privremeni smisao života.

''Izašla sam jača nego što sam mislila da ću ikada biti'' – rekla je kroz lavlji smijeh, busajući se lijevom šakom u prsa (u desnoj je bila prazna krigla kojom je signalizirala konobaru još jednu turu).

''I željela sam očeličiti svoju kćerku. Nema pravo da mi zamjeri. Moj je izbor što sam je donijela na ovaj svijet.''

Potom se prihvatila propovijedi o, kako je to zvala, ''olovnoj, ali dobrohotnoj disciplini''.

''Sigurno se pitate kako ja, koja sam iz Sarajeva, ne miješam izgovor afrikata ... Ni moja kćerka nema problema sa razlikovanjem č i ć, dž i đ... A znate li zašto (persirala je svaku punoljetnu osobu koju je srela makar i deseti put u životu i oduvijek se pitala zašto ne persiramo Bogu)? Morala je sići niz stepenice i opet se uspeti izgovarajući 'ćup', 'četka', 'džak' i 'đak'. Ako pogriješi, mora ispočetka. Živjele smo na četvrtom spratu, što je doprinijelo ozbiljnosti ove bezazlene vježbice.''

Konobar je već donosio četvrto Sarajevsko, a ona je odmahivala glavom, mrmljajući neke molitve. Odjednom, lice joj se, navodno od stida, sakrilo iza zara sjete.

''Nisam zadovoljna. Kćerka mi je izrasla u neku nepoznatu, površnu osobu.''

''Ljudi su, što dublje zarone u sebe, sve dalje od sebe'' – nekako mi se ote iz grla.

''Onda je ona svoja na svome. Niko joj to ne spori. Zato je toliko zaljubljena u sebe, e to me već boli. Zapravo, voli samo svoje 'ja' i svog 'duhovnog' učitelja. Oblijepila mi je zidove njegovim slikama. Nisu joj ravni ni tapetar ni Warhol! Zamisli, još me tjera da ga držim ispod jastuka.''

''Jebeš majku'', otpi gutljaj, ''čija je kćerka od sebe napravila valutu'', pa još jedan veliki gutljaj, ''i koja košta sve skuplje i skuplje''.

Pljunu, ustade, zamanta joj se, brzo se devranisa i odgega prema Imperijalu.

S. Repišti 

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ''ukus'' bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem  i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ''tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati''. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ''nepobitnoj činjenici mjesta rođenja'').

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ''mehki kao duša''. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše...

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ''svojem'' Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ''preselio'' na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija... Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ''Da mi je samo jedan griz... Onda bih mirne duše mogla umrijeti''. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala... U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta.  Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ''svoje ljude'', ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko ... konačno ... i ispeče.

Selman Repišti

Čilska šalitra

Čujem da provodi predvečerja u društvu pune flaše domaćeg crvenog vina. I u razgovoru sa ženom, omanjom kućanicom čiji pogled se nevješto probija kroz debela stakla okruglih naočala, sada već poluispijenu flašu i gradaciju gašenja dnevnog svjetla između građanskog i astronomskog sumraka.

Žena je ovdje statista sa ugovorom na neodređeno, komad namještaja, neko ko je od poodavno ništa drugo do jedno veliko, ontološko uho. Slušni aparat, koji uvijek pažljivo natakne, kao što je nekada majčine naušnice, svjedok je postojanja ovog ultrauha.

Vino je ukusa crnog, panonskog grožđa, a ravnica, u naletu Božjeg jeda bačena negdje u zagrebačko zaleđe, već miriše na ovogodišnju jesen. I Ivan se sjeća. Svake predvečeri iznova. Imao je 17 godina kada se slučajno zadesio u tijesnom šatoru sa desetak godina starijim parom. Kampovali su negdje u Titinoj Makarskoj. Zanu je, nekad oko tri ujutru, probudio inače nemiran mjehur. Potajno mu je tepala, nazivajući ga prednjom pi*kom. S godinama je naučila da jasno razlikuje ovaj od pravog svraba. Prvi je mogao biti uvod u drugi, ako se dovoljno posveti kontemplaciji o njemu. Mogla ga je dovesti tamo gdje treba. Kako bi došla do izlaza iz šatora, morala je preskočiti Ivana. Bila je mala i nije čudno što se očešala o njegov (za njega još nedovoljno poznat) ponos. Odmah je primijetila: ''Od tebe će, bome, biti nešto vel'ko.'' On se, kao da je čuo u sebi izgovoreno proročanstvo, probudio, postao svjestan spontane, noćne erekcije, prekrivši genitalije jednom, a oči drugom rukom. Tik prije njegove intervencije, pogledi su im se prikovali jedan za drugi. Nastavio je spavati, a ona je ispraznila svoju bešiku. I bilo joj je ugodno, ugodnije nego prije.  

Sljedećih dana, Ivan nikako nije mogao izbaciti iz glave misao o tome da je ona učiteljica. I Zana se vraćala na taj detalj o sebi. Nijedno nije znalo zašto. Najednom je, jutro uoči povratka u Visoko, njen muž bio nekim poslom odsutan na dva-tri sata. Oblačila se u šatoru. Željela je da neko naiđe. U isto vrijeme, nesvjesno se ubadala noktom kažiprsta u stomak. Ivan je naišao. Začuđen. U očima mu se jasno ocrtavalo iznenađenje i neka nevina nada. Zana je opet pomislila da je učiteljica. On je to i izgovorio: ''Hoćeš li me naučiti?'' Zbog onoga što je uslijedilo i potrajalo dobrih 12 godina, Ivan je gotovo opsesivno tražio savjet od obične flaše, premda domaćeg crvenog, a opet samo vina.

Sarajevo, novembra 1985. godine. Predratni studentski dom. Ivan joj prilazi s leđa, dok ona nad kadom pere svoju improvizovanu odjeću. Odjeća je podsjeća na majku, koja je vrebala svaki trebutak kada bi se Zana zadesila pred jednim jedinim kućnim ogledalom. Govorila bi joj, bez trunke kajanja u svom zajedljivom, sitnom glasu: ''Ti misliš da si lijepa. Izbij si tu misao iz glave''. Dodala bi primjedbu o tome koju odjeću njena kćerka smije, a koju ni pod koju cijenu ne smije pronosati svojom kasabom. Ulazi joj. Osjeća ga sve do mozga. Uvijek se iznenadi. I uvijek ga želi. Do kraja. U pauzama mu pomaže da savlada osnove voćarstva i vinogradarstva. Upisao Poljoprivredu. Ne s namjerom da je završi.

I nanovo Sarajevo, poznog proljeća 1986. godine. Mirsadi treba pet minuta da dođe do njegove sobe. Ne gubi vrijeme na oblačenje. Trči mu gola. Kuca jednom, a nakon što on ne otvara, ulazi sa dvije riječi. Izvini i izvoli. On se ne buni. Tražen je. Mirsadi nije prvi put. Sa prve strane ploče navija Štulićev glas. Oboje su prespavali još jedan ispit. Mirsada nije jedina. Postoji nepisana lista čekanja na noćne posjete. Pričalo se da je imao stila. Jugoslovenski rok je pratio one koje su tiho uzdisale. Nešto bučnijim posjetiteljkama puštao je šapat nekog instrumentala. Petkom oko pet, dolaze Zana i jedan poveći ruksak. Oboje na vikend. Sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I tako svaki vikend, ljetovanje, pa vikend, pa zimovanje. Zimovanje na moru. Zaokruže mjesec, rastanu se negdje na pola puta, tješeći se da Visoko nije toliko daleko od Sarajeva. U međuvremenu, oboje slušaju drugu stranu one iste ploče, tražeći mjesto u Štulićevoj poetici.

Još jednom Sarajevo, duboka jesen 1991. godine. Ivan se boji rata, odlazi u Hrvatsku. I ona ga se plaši, ali nema gdje otići. Tako se (doduše glumeći) bojala njegovog, a on je tješio riječima kako je i ''ku*ac meso ... nema kosti ... neće te ubosti''. Nakon njegovog iznenadnog odlaska, tutanj granate, odsjaj tuđe kame i preciznost po ko zna kojeg snajpera ostali su u pozadini. S one strane velike pozornice. Nije se obazirala na opasnost. Čekala je da se nešto desi. Susret ili smrt.

Te je godine zadocnio posljednji snijeg i okopnio tek u maju. S prvim žuborom vode, stigla je vijest da je Ivan povukao neke veze i da Zana samo treba dati zeleno svjetlo. Neko bi je dovezao do Rumunije, gdje bi se sastali i otišli zajedno u svijet. Odlučila je napraviti rez. Ovdje se završava i njen dnevnik. Tačno petnaest godina kasnije, počela je osjećati onaj isti svrab u predjelu mjehura. Nije jenjavao i ovaj put je bio neprijatan. Prošlo je još pet godina i negdje oko tri poslije ponoći, u sparnoj avgustovskoj večeri, muž se probudio sa erekcijom, a nju zatekao u lokvi krvi. Te noći se, prije nego što je utonula u san iz kojeg se više neće probuditi na ovom svijetu, molila za svoj oprost. Ne zna da li ga je dobila.

Burkini

Slagao sam. Vidjeli su se još jednom. Na sahrani njene majke. Nisu razgovarali, samo joj je izjavio saučešće. Primijetila je da se iskrivio, smršao, podobro osijedio i da hoda jako sporo. Trudila se da ostane suzdržana. Isto popodne, počeli su se javljati simptomi kancera. Mogla je napipati neku masu loptastog oblika u donjem abdomenu. Odlučila je da je treba ignorisati. Nekada joj se, u sanjivom bunilu, činilo da nosi njegovo dijete. Ni trenutka nije pomislila da ga abortira. Budila se, polako shvatajući šta se dešava. ''Od njega je'', mislila je, ''makar to bilo i nešto što bi joj naudilo.'' Držala se tako kao da je sve uredu. Gordo i arogantno, po običaju.

Svakog ljeta, imala je osjećaj da joj neko želi nauditi. Njoj i bebi. Imala je naviku šarmirati sve muškarce koji su, makar slučajno, ukrstili korak s njenim. Šarm je sada iščilio, a od njega ostala samo olupina na njenom licu – blagi, iznureni osmijeh kakav viđamo u horor filmovima, pred sveopšti pokolj koji podmuklo visi u zraku. Neizostavan dio njene opreme za more – crnobijeli ili tamnoplavi bikini zamijenila je jednodijelnim, po mišljenju većine  (i nje same) neprivlačnim kupaćim kostimom.

Jedino njemu je dopuštala da je uzme onako kako on želi. Inače, grozila se odnosa sprijeda, budući da je njen ujak (koji je umro na sličan način poput njenog), negdje kada je navršila šesnaestu godinu, iskoristio priliku i uletio joj u sobu. Hvatajući je lijevom rukom za desnu dojku, a kažiprstom druge pritišćući donji dio njenog stomaka, dudlao je komunističku ''Drinu'' i proizvodio neke čudne zvuke. Nešto između mljackanja, kašljucanja i otpuhivanja. Radio je nemilosrdno žvakao neku pjesmu s Opatijskog festivala, za koju je Zanina mama izjavila da je po njenoj volji i ukusu. Otada je Zana izgubila svako povjerenje u starije muškarce, kako je govorila, ''one koji bi joj mogli biti nešto kao otac''. I otada se gnušala svakog intimnog odnosa. Njen muž i Ivan imali su posebne povlastice, zadobivši teško stečeno povjerenje, prvi od njenog struka do koljena, a drugi od tjemena i sve do tabana.

Na sahrani njene majke lila je kiša. Zana se sjetila one pjesme s Opatijskog festivala. Neko je nekog čekao na kiši. I onda je onaj koji je to sve vidio komponovao pjesmu. Pa se ispostavilo da je pjesma pobjednička. Po stručnom sudu komunističkog žirija i jugoslovenske omladine.  Njen sprovod izgledao je potpuno drugačije. Praćen orkestrom čuđenja i tišine. Jedino se iz daljine čuo svadbeni poklič krajiških grmalja. Zagrebački komad Panonije je, s druge strane, bio ravniji nego ikada. I, još jedna flaša bila je sravnjena sa svojim dnom.

Selman Repišti 

Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo dati približan odgovor, budući da se fado ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno veći problem  stvara onaj drugi (specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam... Fado je kulturno-suzdržana dužnost iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi i sjeti. Fado povezuje sve one zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno (ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.

Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu kob. On je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo pljunuo u lice. Nije lako ''donijeti'' fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument, nauštrb svog fizičkog oblika.

Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najvremešnijeg lisabonskog kvarta (Alfama). Ova četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto poput hamama.  Prostire se od estuara rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv ''Bijela ruža'', po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti. Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta je Loucura (''Ludilo''), u kojoj se pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se nastavio pronositi glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i privrženost. Drugim riječima, fadista naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod. A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ''ono nešto'' tanano, paperjasto, mekano i nečujno... taj čarobni fado:

Alfama

Kada bi mrak na Lisabon pao

Poput bez jedra jedrenjaka

Cijela Alfama izgleda kao

Bez prozora baraka

U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.

Mansarda to je,

Od tuge skrivena

gdje Alfama robuje

Među četiri zida vodena

Četiri lelek-zara

I četiri zida strepnje

Gdje se noću pjesma stvara

Što se uz gradske zidine, blistava, penje...

U svojoj boli zatočena,

To u dertu Alfama grca i stenje.

Ali, Alfama na fado ne miriše,

Već na usamljenost ljudske tuge,

I zbog bolne rane tiho diše,

Gorki je začin mekog hljeba za uboge...

Alfama fado ne izdiše,

Ali šta može, kad nema pjesme druge.

Rosa branca (Bijela ruža)

Na podiju, dok ružu na grudi privijam

Sa mnom će plesati svako

Ne prestajem da se izvijam

Ruža se slomila, kao da je staklo.

Svak' kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek' bijelu ružu ubere

I stavi na grudi, da čuje njihov damar.

O grmlju ruže, mala ružo

Ukrasu moje bašte cvjetne

Ti, koji toliko ruže ljubiš

Zašto ne zavoliš i mene?

Svak' kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek' bijelu ružu ubere

I privije na grudi. Osjetiće damar.

Recusa (Poricanje)

Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila fadista,

Iz očiju sunce izgubiti

Postati kip, skultptura il' bista,

Tad' ja fadista ne mogu biti.

Ako biti fadista znači biti sjetan

Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista

I ako fado kaže: ''Nemoj biti sretan'',

Ja nisam i ne mogu biti fadista.

Ako iza fada stoji

šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh

Koji u svom lutanju svačija usta zadoji

Biti fadista, isto je što i grijeh.

Ali ako mogu pobjedu izvojevati

Nad stihovima zaboravljenim

Ni tada fadista neću postati,

Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.

Loucura (Ludilo)

Fadu pripadam 

Onom koga u dušu poznajem,

Živim  pjesmu koju skladam,

Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.

On se riječima ne može izraziti,

Ali kad srcu dopustim pjevati, 

Vidim da me je znalo pažljivo slušati.

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,

Nit' dubokog jada našeg fada.

U ovako bolnom glasu

Leži krivica svih vas

Poeta u mog života spasu...

Ludilo, to je ono što stalno slušam

Ali blagoslovljena je ludost

Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se okušam.

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,

Niti našeg fada.

Povo que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci...)

Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću!

Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,

Koji svetu zemlju može kupiti od vas

Ali kojem svoj život dati ne moraš.

Za okrugli stol sjedam

Onako pijana, u kolibi, u kojoj se skrivam

I poljubac po poljubac snivam.

Ono što si mi dao bilo je vino

Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,

Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.

S mirisom svjetlosti i s ukusom blata

Ljubav sam vodila

Za njih sam bila udata...

Narode, ljudi, vaša sam oduvijek bila               

Zbog vas sam u tamjana visine poslata

Ali vam život nikad nisam uzela.

Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću,

Tu može biti onaj koji te brani, znaš,

Koji može kupiti svetu zemlju od vas

Ali kojem svoj život prodati ne moraš.

Evo nekoliko linkova:

https://www.youtube.com/watch?v=HJ-ugf0_YPg

https://www.youtube.com/watch?v=7d4CgbMe9mM

https://www.youtube.com/watch?v=Oyk0x4yk424

Selman Repišti 

Nesanica (insomnija) pogađa nekih 30% opšte populacije. Međutim, ozbiljna, ponavljajuća nesanica prisutna je kod 10-15% opšte populacije. Nešto je češća kod razvedenih ili rastavljenih osoba, žena i starijih ljudi.

Više je podjela insomnije, stoga, i više njenih oblika/vrsta. Po vremenskom intervalu u kojem nastupa, nesanica može biti inicijalna (poteškoće prilikom padanja u san), tranzitorna (problemi sa održavanjem sna, u smislu učestalog buđenja tokom noći) i terminalna (poteškoće koje se ogledaju u veoma ranom buđenju, uprkos potrebi organizma da odspava još neko vrijeme i uprkos tome što nam objektivne prilike dozvoljavaju duže spavanje).Po tome šta joj je uzrok, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nesanica je zaseban psihofiziološki problem, odnosno poremećaj spavanja, dok je sekundarna nesanica rezultat nekog medicinskog ili psihološkog problema ili nastaje kao reakcija na specifične okolinske uslove. Po trajanju, insomnija se javlja u dva oblika: akutnom (nesanica ograničenog trajanja, koja je rezultat novonastale situacije: doživljenog stresa usljed npr. preopterećenosti na poslu, preseljenja, važnog životnog događaja i slično; ova vrsta nesanice nestaje čim dođe do prilagodbe na nove okolnosti) i hroničnom obliku (može potrajati godinama i zahtijeva pravovremeni, adekvatan tretman).

Kako da pomognete sebi i drugima?

1. Prestanite piti kafu i alkoholne napitke nekoliko sati prije spavanja.

2. Radite neku vrstu vježbi, gimnastike tokom dana (ali ne i neposredno pred spavanje, jer to može dodatno povećati budnost).

3. Odredite tačno vrijeme buđenja i ustajanja svakog dana (kako biste na neki način podesili svoj bioritam).

4. Idite u krevet kada osjetite da ste baš umorni.

5. Ne upotrebljavajte laptope, tablete, mobilne telefone... bar sat-dva prije spavanja.

6. Ne jedite velike obroke unutar nekoliko sati prije odlaska u krevet.

7. Obezbijedite sebi odgovarajuće vanjske uslove za spavanje (adekvatnu temperaturu i zamračenu prostoriju koliko je god moguće izolovanu od buke, te kvalitetan madrac i jastuk koji vam odgovara).

8. Nakon što legnete, izbjegavajte gledati u sat (jer to dodatno može povećati vašu tjeskobu glede nesanice).

9. Ne koristite svoju spavaću sobu u druge svrhe, osim u svrhu spavanja i seksa (dakle, u ovoj sobi ne biste trebali raditi, obavljati telefonske pozive, gledati TV i slično).

10. Pošto nesanica može biti rezultat problema sa kojima se susrećete svakog dana, pokušajte razmisliti kako ih riješiti. Za početak, napišite listu problema, presavijte papir i ostavite ga van spavaće sobe.

11. Pokušajte stvoriti neki vid rutina ili rituala koji vam olakšavaju odlazak na spavanje (npr. topli čaj, čitanje nekog lakog štiva pred spavanje, masaža i slično).

12. Pokušajte koristiti što manje količine tableta za spavanje, zbog mogućnosti navikavanja (ovisnosti).

Na kraju, provjerite da li zaista imate problema sa spavanjem. Nije strašno ako ne možete zaspati prvih 15-20 minuta nakon što legnete. Međutim, ako to traje više od pola sata, a naročito nekoliko sati i ako se ponavlja iz noći u noć, potražite stručnu pomoć. Takođe, ukoliko ne možete sami da se izborite sa svojim svakodnevnim problemima, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Možda se, u međuvremenu, riješite i nesanice.

S. Repišti 

Partnerske veze su neiscrpna i uvijek aktualna tema, kako u medijskom prostoru, privatnom životu, tako i u kružocima psihologa. Ovdje ću vas upoznati sa nekim rezultatima istraživanja u ovom domenu ljudskih interakcija.

Na samo zasnivanje partnerske veze utiče nekoliko grupa faktora: fizička privlačnost, blizina, sličnost i uzajamnost. Fizička privlačnost je evolucijska zaostavština. Privlačne su nam velike ženske grudi, zato što su one u prošlosti bile znak plodnosti, tj. garancija za uspješno othranjivanje tek rođenih potomaka – djece. Obline su indikator uredno naslaganog masnog tkiva, koje služi kao nutritivna (hranidbena) rezerva. Duga i njegovana kosa kod žena znak je njihovog dobrog fizičkog zdravlja u proteklih nekoliko godina. Omjer struka i kukova je indikator sposobnosti i kapaciteta žene da dobro podnese trudnoću i omogući adekvatne uslove za rast i razvoj fetusa. Čista i zdrava koža znaci su njene vitalnosti i mladolikosti. A pozitivna ocjena ženine mladosti od strane muškarca odnosi se na njegov utisak da je sposobna rađati zdravu djecu, te da njegovo sjeme ''pada na plodno tlo''. S druge strane, širina ramena muškarca, veličina i oblik njegovih mišića (tj. razvijena muskulatura) indikatori su izdržljivosti, spretnosti, spremnosti na borbu, snage i hrabrosti. Simetrične crte lica također ukazuju na dobro fizičko zdravlje i stabilnost. Dakle, biološki smo programirani da za partnere biramo fizički izazovne, lijepe i zgodne žene, odnosno atraktivne i razvijene muškarce.

Drugi faktor je blizina. Ono što nam je blisko, češće percipiramo poznatijim i manje opasnim nego ono što se nalazi daleko od nas. Tako postupamo i sa potencijalnim partnerima. Ako se s njima često susrećemo, postoji veća vjerovatnoća da se upustimo u intimnu vezu. Prostornu daljinu shvatamo kao otežavajući faktor, a o osobi koja nije ''pred našim očima'' često razmišljamo kao o nekome ko ima slobodu da nam iza leđa uradi nešto što nam se možda i ne bi svidjelo.

Treći faktor je sličnost. Osobe koje su sličnije nama (npr. po interesovanjima, stavovima, vrijednostima...) donekle poistovjećujemo sa samima sobom. Možemo percipirati i neki vid zajedničke pripadnosti, odnosno povezanosti (npr. potencijalni partner sluša istu vrstu muzike, bavi se istim poslom, ima sličan stil života našemu...). Kao i u slučaju blizine, ovakve ljude doživljavamo manje opasnim i više naklonjenim nama. Istraživanja u oblasti socijalne psihologije pokazala su da veze zasnovane na sličnosti partnera traju nešto duže od onih u kojima se partneri razlikuju.

Posljednji faktor je uzajamnost. Za uspostavljanje partnerske veze potrebno je da osjećanja i interesovanje budu obostrani. Tako uzajamno pozitivan stav i emocije vode do rađanja nečeg trećeg – same veze. Ljudi često misle da ih je u vezi dvoje, međutim, postoji i ono treće što su stvorili – njihov emocionalni odnos. Tako dobar psihoterapeut nikada neće zauzeti stranu jednog od bračnih/intimnih partnera već će biti na strani njihovog odnosa.

Prominentni američki psiholog Robert Sternberg predložio je teoriju ljubavi, po kojoj ona ima tri komponente: intimnost, strast i posvećenost (zalaganje). Romantična je ljubav, po njemu, skladan miks strasti i intimnosti. S druge strane imamo partnersku ljubav, koju čine intimnost i posvećenost. Treća je luckasto-apsudna ljubav, koja ima dvije naizgled isključive  komponente – strast i posvećenost. U ovoj teoriji, čista strast je nazvana zaljubljenošću, čista intimnost jednostavnim sviđanjem, a uporna posvećenost ''praznom ljubavlju''. Potpuna, odnosno ispunjavajuća ljubav ne isključuje nijedan segment. Ona ima sve potrebne sastojke – strast, intimnost i posvećenost partneru.

Studije provedene u oblasti sociolingvistike uče nas da komunikacijska sredstva (verbalne i neverbalne prirode) muškaraca gotovo uvijek služe za dominaciju, kontrolu okoline, davanje naredbe, isticanje nadmoći i dokazivanje da su oni u pravu. Rezultati sličnih ispitivanja ženskih komunkacijskih obrazaca upućuju na podređenost, izražavanje emocija, samootkrivanje, slaganje sa tuđim mišljenjem i tendenciju ka smirivanju konflikata. Također, muškarci su skloniji tražiti praktično rješenje određenog problema, dok su žene više usmjerene na njegov emocionalni aspekt i traženje podrške prilikom neke nezavidne situacije. Opet se možemo vratiti na teoriju evolucije, te osvijestiti i razumjeti ove spolne razlike, kako naše veze ne bi rezultirale krizom ili stagnacijom. Dakle, muškarci trebaju dopustiti ženama da od njih otvoreno traže pomoć i izraze svoja osjećanja. S druge strane, žene trebaju dopustiti muškarcima da donekle kontroliraju situaciju u kojoj se nalaze i da određene stvari obave na svoj način, makar bili vidljivo tvrdoglavi u tim nastojanjima. Naravno, ekstremno isticanje ovih razlika nije poželjno, jer bi to rezultiralo apsolutnom dominacijom muškaraca i potpunom inferiornošću žena. Živimo u suvremenom dobu i trebamo biti svjesni činjenice da u nekim stvarima i poslovima muškarci i žene mogu i sposobni su zamijeniti svoje uloge. Ali, u određenim prilikama, treba dopustiti izražavanje spolno specifičnih tendencija i ponašanja. Tako će oba partnera biti zadovoljna i osjećat će se onim što istinski jesu.

Po Carlu Gustavu Jungu, dobro znanom švicarskom psihijatru, svaki muškarac u sebi ima skrivenu žensku stranu (Animu), dok svaka žena ima latentne maskuline osobine (Animusa). Idealan scenario bio bi da svi mi osvijestimo kod sebe osobine suprotnog spola, jer nam one mogu pomoći da pronađemo ravnotežu u životu, bolje se prilagodimo na svoju okolinu, prihvatimo sebe i realističnije posmatramo svijet oko nas. Istraživanja su pokazala da osobe s androginim osobinama (združenim muško-ženskim karakteristikama) pokazuju veće mentalno zdravlje, bolju adaptiranost, višusocijalnu i emocionalnu inteligenciju, zreliji pogled na život i odgovorniji odnos prema sebi i drugim ljudima. Ovo ne znači da svako treba pošto-poto težiti da usvoji kvalitete suprotnog spola, već da s vremena na vrijeme ispolji pozitivne osobine koje se vežu za drugi spol. Tako se muškarac ne treba plašiti iskreno izraziti svoje emocije (to ne znači da je slab i nesposoban, već da je emocionalno zreo) ili recimo učestvovati u kućanskim poslovima (ovo ne znači da je feminiziran, već da je savjestan, odgovoran i da želi pomoći svojoj partnerici). Žena se ne treba plašiti da bude prodornija ili samosvjesnija (to ne znači da je muškobanjasta, već da je skupila snage i hrabrosti da se zauzme za svoja prava), niti da se bavi nekim muškim poslovima (ovo ne znači da je izgubila svoju žensku ulogu, već da je pokazala vlastitu praktičnu inteligenciju, te da je sposobna baviti se širokim dijapazonom poslova).

Ukratko ću se osvrnuti na konflikte u partnerskim vezama. Kako bi veza bila kvalitetnija, uspješnija i duža, partneri ne trebaju jedno drugo optuživati, kritikovati i omalovažavati.Jako je bitno aktivno slušati (dakle, ne samo klimanje glavom ili požurivanje partnera da izgovori sve što je htio). Također, partneri trebaju što više isticati svoje sličnosti, sjetiti se poteškoća i problema u prošlosti koje su riješili zajedničkim naporima (dakle, skupa i oslanjajući se jedno na drugo), te insistirati na  projektima za budućnost koje oboje visoko vrednuju i kojima teže.

Međutim, ukoliko se veza nikako ne može održati, partneri trebaju raditi na mirnom razilaženju, koje će im otvoriti mogućnosti za buduće, kvalitetnije odnose sa novim partnerom. Nije dobro ''povlačiti'' određeni odnos, bolje ga je produktivno završiti, oporaviti se, prikupiti snage, i nastaviti sa životom. Niko ne treba tegliti emocionalno breme prošlosti, jer ono stvara probleme u budućim vezama. Neki/a sljedeći/a partner/ica može ispaštati zbog negativnih iskustava iz prošlih veza svoje partnerice/a, a to vodi ponavljanju nerazriješenih konflikata.

Kako bih završio u pozitivnom tonu, preporučujem vam da pronađete (ili zadržite) partnera, sa kojim se možete voljeti iskreno, uz uzajamne znake brižnosti, nježnosti i pažnje. Neka vaša ljubav bude autentična, kreativna i ispunjavajuća za oboje!

Zato što nailazite na pet glavnih prepreka:

1. Većina zdravstvenih navika stečena je tokom djetinjstva

Višesatno gledanje TV-a možda vas podsjeća na porodična okupljanja, kada ste bili skupa sa roditeljima i svojom braćom/sestrama. Jedenje velikih količina hrane može biti povezano sa ljubavlju vaše majke, koja je, pored ostalog, ispoljavana tako da ste dobivali velike, ukusne obroke koje ste jeli halapljivo, puni zadovoljstva i zahvalnosti, uz doživljaj emocionalne topline i ispunjenosti.

2. Zdravstvene navike znaju biti nezavisne jedna od druge

Možete biti nepušač i ne konzumirati alkohol, ali ne morate redovno raditi vježbe. S druge strane, možete održavati normalnu tjelesnu težinu, a da ste pritom pušač. Isto tako, možete se napijati vikendima, ali se truditi da slobodno vrijeme provodite na svježem zraku i u obaveznoj popodnevnoj šetnji.

3. Često nismo dovoljno (ili nikako) motivisani da promijenimo nepoželjne zdravstvene navike

Razlog leži u posljedicama loših navika, koje najčešće nisu trenutne, već se javljaju kasnije. Tako prekomjerno uzimanje hrane neće imati trenutne negativne učinke, već će oni biti prolongirani (odloženi za par sedmica, mjeseci...). Slično je sa konzumiranjem alkoholnih pića i cigareta, te tjelesnom neaktivnošću.

4. Zdravstvene navike nisu stabilne tokom vremena

Ako smršate pet kilograma, nećete uvijek imati isti broj kilograma manje, već postoji mogućnost da se vratite na stare navike hranjenja i dobijete npr. sedam kilograma. Ako odlučite prestati pušiti i uspijete u svom naumu, možete nakon nekog vremena opet početi sa ovom negativnom zdravstvenom navikom. Ukoliko odlučite redovno ići na zdravstvene preglede, kasnije možete ponovo zanemariti svoje zdravlje i prestati ići ljekaru.

5. Društvene i kulturalne prilike nam nisu uvijek naklonjene

Pušenje i pijenje je češće u društvu u kome skoro svi to rade. Ovo su nepovoljni socijalni faktori. Slično, u kulturi kojoj pripadamo neke od (negativnih) zdravstvenih navika mogu biti norma po kojoj se ''treba'' ponašati: dugotrajno sjedenje i ležanje; pretjerivanje u konzumiranju tijesta, masne hrane, alkohola i kafe; prekomjeran i naporan rad koji dovodi do stresa i izgaranja...

O prevazilaženju ili zaobilaženju ovih prepreka biće riječi u nekom od narednih članaka.

Ushićeno je zgrabio svoju diplomu, primijetivši da je veoma velika i da će mu dobro poslužiti kao zidna tapeta. Stisnuvši ruku aktuelnog rektora, odmah se prepustio odjeku kakofoničnog aplauza uzvanica izvještačene vanjštine, u svakako akustičnoj, polupraznoj svečanoj sali. Treba li pojasniti da danas proglašavaju novopečene doktore nauka.

Kravata se ležerno njihala, u ritmu nečujnog salta podnevnog vjetra. Odijelo je bilo novo, kupljeno tokom kulminacije dnevne špice u otmenom butiku za džentlmene. Iz prednjeg džepa je izvadio svoj mobilni telefon, a pošto se odmah prisjetio da je sinoć skinuo novu aplikaciju, oblio ga je neopisiv osjećaj zadovoljstva. Ne, to nije bio digitalni orgazam, već samoponos našeg protagoniste na performanse svog ljubimca – mobilnog uređaja.

Kraj njega, samozadovoljno je kaskala porodična horda, a on, kao predvodnik, kriomice je bacao pogled na displej fotoaparata najmlađeg člana svog plemena. Ondje je vizuelno dokumentovana važna stepenica njegovog profesionalnog života. Istini za volju, bilo ju je teško preći... Valjalo je platiti pozamašnu sumu novca i 45 minuta se crveniti pred komisijom vlastitih prijatelja, članova društva elitnih planinara i ljubitelja lova na krupnu divljač. Uvijek je isticao važnost vraćanja prirodi, pritom potvrđujući da propisno štuje i poštuje beskompromisne principe svoje vjeroispovijesti.

Naša uglađena trupa je nastavila svoje hodočašće ka poznatom gradskom restoranu, stjecištu viđenih, viđenijih i navodno kultivisanih urbanih spodoba. Ondje će ih dočekati ostatak profanih istomišljenika, po njihovom sudu – samoostvarenih individua, čije je životno geslo: ''Odvadi pa ne daj, ukradi pa vladaj.''

Znam, znam, pitate se: ''Zašto bi ova družina odabranih išla pješice do željenog odredišta?'' Otkriću vam samo tri razloga: da bi sa običnim narodom podijelili komadić vlastite sreće, da bi drugi vidjeli koliko su mizerni u odnosu na našeg glavnog junaka i kako bi sreli nekog poznanika ili prijatelja koji se u tim trenucima slučajno zadesio na ulici. Javne čestitke su uvijek dobrodošle.

Stigli su. Iz četiri velika zvučnika, neumorno se intonira refren jednog folk-hita (čiji ćemo tempo, za potrebe naše opservacije, odrediti kao vivace cantabile):

Stavi ga, metni ga što prije,
Sjeme je dobro kad se sije,
Ako mi ga ne daš, bolje da te nije,
Čim mi ga daš, sunce me ugrije.

Nedovoljno pripiti konobar (može on to i bolje) pokazao im je stol na kome je kaligrafski pisalo réservé, pored čega je bilo istaknuto njihovo prezime. Dotični je svakome pomogao da sjedne, pažljivo izmičući stolice i čekajući trenutak kada će ovi naručiti aperitiv. Kroz zvučnike su se i dalje emitovala najnovija ostvarenja reputabilnih pjevaljki. Sada je to zvučalo ovako:

Kupi moje tijelo, pa prodaj me,
Iskoristi moje popuste,
Naučiću te sve što znam,
Nisam ti žena, za tebe harem sam.

Svježeproklamovani doktor nauka se odlučio otići u toalet, kako bi oprao ruke prije jela. Samouvjereno je odmarširao do vrata, na kojima je bila slika dječaka koji vrši malu nuždu. Spremno bi nastavio do kabine koja bi mu omogućila kulturno mokrenje, da nije ugledao dvadesetpetogodišnjeg muškarca koji je upravo završavao pisoarsku simfoniju. Mladić je ovaj čin vršio na nešto indiskretniji način, nego što to propisuju društvene norme i nepisana pravila pristojnosti.

''Oprosti, mladiću, ali malo si nepristojan u javnosti'' – obratio mu se naš doktor nauka.
 
''Bombiks mori'' – mladić je rekao, čim se okrenuo prema kritički raspoloženom posjetiocu WC-prostora.
 
''Molim?'' – odvratio je novoproglašeni doktor.
 
''Vaša kravata. Zar ne znate?'' – začuđeno će mladić, povlačeći šlic nagore.
 
''Ne, ovo je svila.'' – pomalo uvrijeđeno odvrati doktor.
 
''Upravo to i govorim. Bombiks mori je latinski naziv za dudovog svilca'' – pojašnjavao je naš dvadesetpetogodišnjak – ''Zovem se Alen.''
 
''Doktor Damir Pčelarbegović, doktor bioloških nauka'' – jedva je dočekao da se predstavi. Titula je triput odzvonila WC-prostorom.
 
''Onda sigurno znate šta je urea. Biologija je prilično korisna nauka u svakodnevnom životu'' – ljubopitljivo će mladić.
 
''Kao prvo, ne kaže se urea, nego urin. Kao drugo, nepristojno je govoriti o tome'' – mudro je govorio dr Pčelarbegović.
 
''Vjerujem da ste se malo prevarili. Urea ili karbamid je hemijsko jedinjenje pronađeno u mokraći. Inače, riječ je o prvom organskom jedinjenju, sintetiziranom iz neorganskog, početkom 19. stoljeća.''
 
''Ko si ti da mene podučavaš? Uostalom, to nije moja oblast. Ja sam doktorirao na temu očuvanja životne sredine na našim prostorima'' – ljutio se naš doktor.

''Pretpostavljam da ste otkrili nešto novo. Nešto, do čega nije došao niko prije Vas.''
 
''Kako se samo usuđuješ? Ovo je sve ispod nivoa. Ko si ti da se meni suprotstavljaš?''
 
''Kao što sam Vam već rekao, ja sam Alen, završio sam opću gimnaziju i nisam imao novca da se dalje školujem.''
 
''Ovo je sramotno! Šta ti znaš o brizi za životnu sredinu? Ti si nepismen!!'' – grmio je doktor.
 
''Ok, uvaženi doktore, reći ću Vam ako Vi meni ovdje (pokazuje na zid na kome su vidljivi tragovi vlage i plijesni) predstavite hemijsku strukturu ozona.''
 
''Ovo je prevršilo svaku mjeru! Zašto uopće razgovaram s tobom?''
 
''Doktore, Vi ustvari razgovarate sa samim sobom. Tačnije, suočavate se sa vlastitim akademskim snobizmom. Jesam li u pravu?''
 
''Sram te bilo! Jesu li te tako učili da razgovaraš sa starijima od sebe?''
 
''Doktore, nacrtajte ono što sam tražio i ostaviću Vas na miru. Ili da mi možda odgovorite ko je prvi put uspješno presadio srce kod ljudi.''
 
''Luj Paster, naravno. Ma, zašto ja tebi uopće odgovaram?''
 
''Doktore, kako izgleda pasti ispit u toaletu?''
 
''Je.em ti sve! Znaš li ti ko sam ja? Kome ti kvariš dan? Nikada nećeš uspjeti u životu kao ja!'' – vikao je doktor, dok je odlazio u zasebnu kabinu. Kada je izašao, mladića više nije bilo. Međutim, bacivši pogled na pisoar ispred koga su razgovarali, ugledao je ostatke krvi. Pljunuo je samo jednom i uputio se ka izlazu.

Restoransko raspoloženje i dalje se održavalo zahvaljujući nemilosrdnom utrkivanju turbofolk dionica i pratećeg teksta. Na red su došli sljedeći stihovi:

I idi, i idi, neka ti se neko drugi svidi.
Ako je bolja od mene, neću ni tad' rezat' vene,
Pa ti pazi, pa ti vidi,
Daleko se čuje plač ljubomorne žene.

Naš protagonista je trebao malo čistog zraka. Uprkos tek donesenom pečenju, koje ga je svojim mirisom mamilo da zasjedne sa ostatkom plemena, dr Pčelarbegović je pojurio ka izlaznim vratima. Udahnuo je dvaput – jednom prilično duboko, drugi put plitko i odsječno. Prilikom posljednjeg uvlačenja zraka u pluća, u unutrašnjem džepu je osjetio pritisak nekog oštrog geometrijskog oblika. Posegnuvši za neidentifikovanom stvarčicom, odjednom mu je sinulo da je riječ o sinoćnjoj bajaderi, koju je ponio ukoliko mu padne nivo šećera u krvi. Bajaderu je hitro odmotao, ubacio u suha usta, bacivši njen omot tik pored sebe (čitaj: na ulicu). Tako je dr Pčelarbegović čuvao svoju životnu sredinu.

Najednom se prisjetio da je danas postao uvaženi član akademske zajednice, što mu je izmamilo širok osmijeh. Druga misao je izazvala je osjećanje ponosa, a odnosila se na doktorovu svijest o vlastitoj ekološkoj osviještenosti i osjetljivosti. Oduvijek se divio svojoj sposobnosti da u trenutku popravi vlastito raspoloženje i postavi se kao uzor i primjer drugima. Stoga se, u svojim očima kao pobjednik, vratio u restoran, potisnuvši neugodni WC-razgovor. Njegovom samopouzdanju dodatno je prijala melodija koja ga je dočekala prilikom povratka:

Ne može mi niko ništa,
Mogu samo da mi zavide,
Ja sam glava svog ognjišta,
Najjači sam, nek svi vide.

Selman Repišti