Čilska
šalitra
Čujem
da provodi predvečerja u društvu pune flaše domaćeg crvenog vina. I u razgovoru
sa ženom, omanjom kućanicom čiji pogled se nevješto probija kroz debela stakla
okruglih naočala, sada već poluispijenu flašu i gradaciju gašenja dnevnog
svjetla između građanskog i astronomskog sumraka.
Žena
je ovdje statista sa ugovorom na neodređeno, komad namještaja, neko ko je od
poodavno ništa drugo do jedno veliko, ontološko uho. Slušni aparat, koji uvijek
pažljivo natakne, kao što je nekada majčine naušnice, svjedok je postojanja
ovog ultrauha.
Vino
je ukusa crnog, panonskog grožđa, a ravnica, u naletu Božjeg jeda bačena negdje
u zagrebačko zaleđe, već miriše na ovogodišnju jesen. I Ivan se sjeća. Svake
predvečeri iznova. Imao je 17 godina kada se slučajno zadesio u tijesnom šatoru
sa desetak godina starijim parom. Kampovali su negdje u Titinoj Makarskoj. Zanu
je, nekad oko tri ujutru, probudio inače nemiran mjehur. Potajno mu je tepala,
nazivajući ga prednjom pi*kom. S godinama je naučila da jasno razlikuje ovaj od
pravog svraba. Prvi je mogao biti uvod u drugi, ako se dovoljno posveti
kontemplaciji o njemu. Mogla ga je dovesti tamo gdje treba. Kako bi došla do
izlaza iz šatora, morala je preskočiti Ivana. Bila je mala i nije čudno što se
očešala o njegov (za njega još nedovoljno poznat) ponos. Odmah je primijetila: ''Od
tebe će, bome, biti nešto vel'ko.'' On se, kao da je čuo u sebi izgovoreno
proročanstvo, probudio, postao svjestan spontane, noćne erekcije, prekrivši
genitalije jednom, a oči drugom rukom. Tik prije njegove intervencije, pogledi
su im se prikovali jedan za drugi. Nastavio je spavati, a ona je ispraznila
svoju bešiku. I bilo joj je ugodno, ugodnije nego prije.
Sljedećih
dana, Ivan nikako nije mogao izbaciti iz glave misao o tome da je ona
učiteljica. I Zana se vraćala na taj detalj o sebi. Nijedno nije znalo zašto.
Najednom je, jutro uoči povratka u Visoko, njen muž bio nekim poslom odsutan na
dva-tri sata. Oblačila se u šatoru. Željela je da neko naiđe. U isto vrijeme,
nesvjesno se ubadala noktom kažiprsta u stomak. Ivan je naišao. Začuđen. U
očima mu se jasno ocrtavalo iznenađenje i neka nevina nada. Zana je opet
pomislila da je učiteljica. On je to i izgovorio: ''Hoćeš li me naučiti?'' Zbog
onoga što je uslijedilo i potrajalo dobrih 12 godina, Ivan je gotovo opsesivno
tražio savjet od obične flaše, premda domaćeg crvenog, a opet samo vina.
Sarajevo,
novembra 1985. godine. Predratni studentski dom. Ivan joj prilazi s leđa, dok
ona nad kadom pere svoju improvizovanu odjeću. Odjeća je podsjeća na majku,
koja je vrebala svaki trebutak kada bi se Zana zadesila pred jednim jedinim
kućnim ogledalom. Govorila bi joj, bez trunke kajanja u svom zajedljivom,
sitnom glasu: ''Ti misliš da si lijepa. Izbij si tu misao iz glave''. Dodala bi
primjedbu o tome koju odjeću njena kćerka smije, a koju ni pod koju cijenu ne
smije pronosati svojom kasabom. Ulazi joj. Osjeća ga sve do mozga. Uvijek se
iznenadi. I uvijek ga želi. Do kraja. U pauzama mu pomaže da savlada osnove
voćarstva i vinogradarstva. Upisao Poljoprivredu. Ne s namjerom da je završi.
I
nanovo Sarajevo, poznog proljeća 1986. godine. Mirsadi treba pet minuta da dođe
do njegove sobe. Ne gubi vrijeme na oblačenje. Trči mu gola. Kuca jednom, a
nakon što on ne otvara, ulazi sa dvije riječi. Izvini i izvoli. On se ne buni.
Tražen je. Mirsadi nije prvi put. Sa prve strane ploče navija Štulićev glas. Oboje
su prespavali još jedan ispit. Mirsada nije jedina. Postoji nepisana lista
čekanja na noćne posjete. Pričalo se da je imao stila. Jugoslovenski rok je
pratio one koje su tiho uzdisale. Nešto bučnijim posjetiteljkama puštao je
šapat nekog instrumentala. Petkom oko pet, dolaze Zana i jedan poveći ruksak.
Oboje na vikend. Sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I tako svaki
vikend, ljetovanje, pa vikend, pa zimovanje. Zimovanje na moru. Zaokruže
mjesec, rastanu se negdje na pola puta, tješeći se da Visoko nije toliko daleko
od Sarajeva. U međuvremenu, oboje slušaju drugu stranu one iste ploče, tražeći
mjesto u Štulićevoj poetici.
Još
jednom Sarajevo, duboka jesen 1991. godine. Ivan se boji rata, odlazi u
Hrvatsku. I ona ga se plaši, ali nema gdje otići. Tako se (doduše glumeći)
bojala njegovog, a on je tješio riječima kako je i ''ku*ac meso ... nema kosti
... neće te ubosti''. Nakon njegovog iznenadnog odlaska, tutanj granate, odsjaj
tuđe kame i preciznost po ko zna kojeg snajpera ostali su u pozadini. S one
strane velike pozornice. Nije se obazirala na opasnost. Čekala je da se nešto
desi. Susret ili smrt.
Te
je godine zadocnio posljednji snijeg i okopnio tek u maju. S prvim žuborom
vode, stigla je vijest da je Ivan povukao neke veze i da Zana samo treba dati
zeleno svjetlo. Neko bi je dovezao do Rumunije, gdje bi se sastali i otišli
zajedno u svijet. Odlučila je napraviti rez. Ovdje se završava i njen dnevnik.
Tačno petnaest godina kasnije, počela je osjećati onaj isti svrab u predjelu
mjehura. Nije jenjavao i ovaj put je bio neprijatan. Prošlo je još pet godina i
negdje oko tri poslije ponoći, u sparnoj avgustovskoj večeri, muž se probudio
sa erekcijom, a nju zatekao u lokvi krvi. Te noći se, prije nego što je utonula
u san iz kojeg se više neće probuditi na ovom svijetu, molila za svoj oprost.
Ne zna da li ga je dobila.
Burkini
Slagao
sam. Vidjeli su se još jednom. Na sahrani njene majke. Nisu razgovarali, samo
joj je izjavio saučešće. Primijetila je da se iskrivio, smršao, podobro
osijedio i da hoda jako sporo. Trudila se da ostane suzdržana. Isto popodne,
počeli su se javljati simptomi kancera. Mogla je napipati neku masu loptastog
oblika u donjem abdomenu. Odlučila je da je treba ignorisati. Nekada joj se, u
sanjivom bunilu, činilo da nosi njegovo dijete. Ni trenutka nije pomislila da
ga abortira. Budila se, polako shvatajući šta se dešava. ''Od njega je'',
mislila je, ''makar to bilo i nešto što bi joj naudilo.'' Držala se tako kao da
je sve uredu. Gordo i arogantno, po običaju.
Svakog
ljeta, imala je osjećaj da joj neko želi nauditi. Njoj i bebi. Imala je naviku
šarmirati sve muškarce koji su, makar slučajno, ukrstili korak s njenim. Šarm
je sada iščilio, a od njega ostala samo olupina na njenom licu – blagi,
iznureni osmijeh kakav viđamo u horor filmovima, pred sveopšti pokolj koji podmuklo
visi u zraku. Neizostavan dio njene opreme za more – crnobijeli ili tamnoplavi
bikini zamijenila je jednodijelnim, po mišljenju većine (i nje same) neprivlačnim kupaćim kostimom.
Jedino
njemu je dopuštala da je uzme onako kako on želi. Inače, grozila se odnosa
sprijeda, budući da je njen ujak (koji je umro na sličan način poput njenog),
negdje kada je navršila šesnaestu godinu, iskoristio priliku i uletio joj u
sobu. Hvatajući je lijevom rukom za desnu dojku, a kažiprstom druge pritišćući
donji dio njenog stomaka, dudlao je komunističku ''Drinu'' i proizvodio neke
čudne zvuke. Nešto između mljackanja, kašljucanja i otpuhivanja. Radio je
nemilosrdno žvakao neku pjesmu s Opatijskog festivala, za koju je Zanina mama
izjavila da je po njenoj volji i ukusu. Otada je Zana izgubila svako povjerenje
u starije muškarce, kako je govorila, ''one koji bi joj mogli biti nešto kao
otac''. I otada se gnušala svakog intimnog odnosa. Njen muž i Ivan imali su
posebne povlastice, zadobivši teško stečeno povjerenje, prvi od njenog struka do
koljena, a drugi od tjemena i sve do tabana.
Na sahrani njene majke lila je kiša. Zana se
sjetila one pjesme s Opatijskog festivala. Neko je nekog čekao na kiši. I onda
je onaj koji je to sve vidio komponovao pjesmu. Pa se ispostavilo da je pjesma
pobjednička. Po stručnom sudu komunističkog žirija i jugoslovenske
omladine. Njen sprovod izgledao je
potpuno drugačije. Praćen orkestrom čuđenja i tišine. Jedino se iz daljine čuo
svadbeni poklič krajiških grmalja. Zagrebački komad Panonije je, s druge
strane, bio ravniji nego ikada. I, još jedna flaša bila je sravnjena sa svojim
dnom.
Selman Repišti
Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo
dati približan odgovor, budući da se fado
ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni
dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno
veći problem stvara onaj drugi
(specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt
njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam... Fado je kulturno-suzdržana dužnost
iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi
i sjeti. Fado povezuje sve one zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno
(ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.
Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne
poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u
sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno
je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko
koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj
kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika
konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je
okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem
da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja
izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu
kob. On je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i
bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo
pljunuo u lice. Nije lako ''donijeti'' fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo
shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument,
nauštrb svog fizičkog oblika.
Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam
preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto
slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najvremešnijeg
lisabonskog kvarta (Alfama). Ova
četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto
poput hamama. Prostire se od estuara
rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv
''Bijela ruža'', po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti.
Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za
ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja
polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta
je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta
je Loucura (''Ludilo''), u kojoj se
pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se
nastavio pronositi glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom
narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i
privrženost. Drugim riječima, fadista
naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod.
A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ''ono nešto'' tanano, paperjasto,
mekano i nečujno... taj čarobni fado:
Alfama
Kada bi mrak na Lisabon pao
Poput bez jedra jedrenjaka
Cijela Alfama izgleda kao
Bez prozora baraka
U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.
Mansarda to je,
Od tuge skrivena
gdje Alfama robuje
Među četiri zida vodena
Četiri lelek-zara
I četiri zida strepnje
Gdje se noću pjesma stvara
Što se uz gradske zidine, blistava, penje...
U svojoj boli zatočena,
To u dertu Alfama grca i stenje.
Ali, Alfama na fado ne miriše,
Već na usamljenost ljudske tuge,
I zbog bolne rane tiho diše,
Gorki je začin mekog hljeba za uboge...
Alfama fado ne izdiše,
Ali šta može, kad nema pjesme druge.
Rosa
branca (Bijela ruža)
Na podiju, dok ružu na grudi privijam
Sa mnom će plesati svako
Ne prestajem da se izvijam
Ruža se slomila, kao da je staklo.
Svak' kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek' bijelu ružu ubere
I stavi na grudi, da čuje njihov damar.
O grmlju ruže, mala ružo
Ukrasu moje bašte cvjetne
Ti, koji toliko ruže ljubiš
Zašto ne zavoliš i mene?
Svak' kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek' bijelu ružu ubere
I privije na grudi. Osjetiće damar.
Recusa
(Poricanje)
Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila
fadista,
Iz očiju sunce izgubiti
Postati kip, skultptura il' bista,
Tad' ja fadista ne mogu biti.
Ako biti fadista znači biti sjetan
Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista
I ako fado kaže: ''Nemoj biti sretan'',
Ja nisam i ne mogu biti fadista.
Ako iza fada stoji
šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh
Koji u svom lutanju svačija usta zadoji
Biti fadista, isto je što i grijeh.
Ali ako mogu pobjedu izvojevati
Nad stihovima zaboravljenim
Ni tada fadista neću postati,
Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.
Loucura
(Ludilo)
Fadu pripadam
Onom koga u dušu poznajem,
Živim pjesmu
koju skladam,
Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.
On se riječima ne može izraziti,
Ali kad srcu dopustim pjevati,
Vidim da me je znalo pažljivo slušati.
Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.
I da na mojoj strani niste odvajkada,
Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,
Nit' dubokog jada našeg fada.
U ovako bolnom glasu
Leži krivica svih vas
Poeta u mog života spasu...
Ludilo, to je ono što stalno slušam
Ali blagoslovljena je ludost
Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se
okušam.
Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.
I da na mojoj strani niste odvajkada,
Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,
Niti našeg fada.
Povo
que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci...)
Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću!
Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,
Koji svetu zemlju može kupiti od vas
Ali kojem svoj život dati ne moraš.
Za okrugli stol sjedam
Onako pijana, u kolibi, u kojoj se skrivam
I poljubac po poljubac snivam.
Ono što si mi dao bilo je vino
Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,
Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.
S mirisom
svjetlosti i s ukusom blata
Ljubav sam
vodila
Za njih sam bila
udata...
Narode, ljudi, vaša
sam oduvijek bila
Zbog vas sam u
tamjana visine poslata
Ali vam život nikad
nisam uzela.
Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću,
Tu može biti onaj koji te brani, znaš,
Koji može kupiti svetu zemlju od vas
Ali kojem svoj život prodati ne moraš.
Evo nekoliko linkova:
https://www.youtube.com/watch?v=HJ-ugf0_YPg
https://www.youtube.com/watch?v=7d4CgbMe9mM
https://www.youtube.com/watch?v=Oyk0x4yk424
Selman Repišti
Nesanica
(insomnija) pogađa nekih 30% opšte
populacije. Međutim, ozbiljna, ponavljajuća nesanica prisutna je kod 10-15%
opšte populacije. Nešto je češća kod razvedenih ili rastavljenih osoba, žena i
starijih ljudi.
Više
je podjela insomnije, stoga, i više njenih oblika/vrsta. Po vremenskom
intervalu u kojem nastupa, nesanica može biti inicijalna (poteškoće prilikom padanja u san), tranzitorna (problemi sa održavanjem sna, u smislu učestalog
buđenja tokom noći) i terminalna
(poteškoće koje se ogledaju u veoma ranom buđenju, uprkos potrebi organizma da
odspava još neko vrijeme i uprkos tome što nam objektivne prilike dozvoljavaju
duže spavanje).Po tome šta joj je uzrok, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nesanica je zaseban psihofiziološki problem,
odnosno poremećaj spavanja, dok je sekundarna nesanica rezultat nekog
medicinskog ili psihološkog problema ili nastaje kao reakcija na specifične
okolinske uslove. Po trajanju, insomnija se javlja u dva oblika: akutnom (nesanica ograničenog trajanja,
koja je rezultat novonastale situacije: doživljenog stresa usljed npr.
preopterećenosti na poslu, preseljenja, važnog životnog događaja i slično; ova
vrsta nesanice nestaje čim dođe do prilagodbe na nove okolnosti) i hroničnom obliku (može potrajati
godinama i zahtijeva pravovremeni, adekvatan tretman).
Kako da pomognete sebi i drugima?
1.
Prestanite piti kafu i alkoholne napitke nekoliko sati prije spavanja.
2.
Radite neku vrstu vježbi, gimnastike tokom dana (ali ne i neposredno pred
spavanje, jer to može dodatno povećati budnost).
3.
Odredite tačno vrijeme buđenja i ustajanja svakog dana (kako biste na neki
način podesili svoj bioritam).
4.
Idite u krevet kada osjetite da ste baš umorni.
5.
Ne upotrebljavajte laptope, tablete, mobilne telefone... bar sat-dva prije
spavanja.
6.
Ne jedite velike obroke unutar nekoliko sati prije odlaska u krevet.
7.
Obezbijedite sebi odgovarajuće vanjske uslove za spavanje (adekvatnu
temperaturu i zamračenu prostoriju koliko je god moguće izolovanu od buke, te
kvalitetan madrac i jastuk koji vam odgovara).
8.
Nakon što legnete, izbjegavajte gledati u sat (jer to dodatno može povećati
vašu tjeskobu glede nesanice).
9.
Ne koristite svoju spavaću sobu u druge svrhe, osim u svrhu spavanja i seksa
(dakle, u ovoj sobi ne biste trebali raditi, obavljati telefonske pozive,
gledati TV i slično).
10.
Pošto nesanica može biti rezultat problema sa kojima se susrećete svakog dana,
pokušajte razmisliti kako ih riješiti. Za početak, napišite listu problema,
presavijte papir i ostavite ga van spavaće sobe.
11.
Pokušajte stvoriti neki vid rutina ili rituala koji vam olakšavaju odlazak na
spavanje (npr. topli čaj, čitanje nekog lakog štiva pred spavanje, masaža i
slično).
12.
Pokušajte koristiti što manje količine tableta za spavanje, zbog mogućnosti
navikavanja (ovisnosti).
Na
kraju, provjerite da li zaista imate problema sa spavanjem. Nije strašno ako ne
možete zaspati prvih 15-20 minuta nakon što legnete. Međutim, ako to traje više
od pola sata, a naročito nekoliko sati i ako se ponavlja iz noći u noć,
potražite stručnu pomoć. Takođe, ukoliko ne možete sami da se izborite sa
svojim svakodnevnim problemima, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta.
Možda se, u međuvremenu, riješite i nesanice.
S. Repišti
