PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

NELSONU MANDELI

Nepojmljivo širok za haiku,

nipošto svediv na statičnu sliku,

pagodno besmrtna starosti,

puteno ponosna blagosti,

nepobjedivi oče Madiba!

Udno obala jina i janga,

postajuć' svetiji od hinduskog Ganga,

oprezno si upisao liniju gipku,

vješto razapinjuć' crno-bijelu čipku.

Šamanski majstore Nelsone,

spajao si  južnjačke, strpljivo, eone,

tvoje su ruke, prečasni Mandela,

bile ćuprija afričkih favela.

Skrušeni oče Madiba,

za sve ti, još jednom – spasiba.

MAJCI TEREZI

Velika Majko odežde ljudske,

siromašno siroče

ubogosvako

kitila si

i štitila

okrajkom plavičastim

sarija anđeoskogpamučnog.

Majko Zemljo kore osunčane,

utroba Ti ni časa

ne bješe tijesna

za svu djecu othranjenu

porcijom škrtom

kašike paorske.

Zemljo blagorodna,

tkanja raznorodna,

svi smo,

od Skoplja do Kalkute,

i prije Tebe

odabrali Tvoje skute.

MAHATMI GANDHIJU

Neustrašivi  asketo,

ahimse luče čuvaru,

nenametljivi profeto,

čovjekoliki Avataru!

Pamte li kako ti se poklonio

dželat tvoj krvožeđuzaluđeni

što ti je atmuod tijela odvojio,

ubogi sužanj netom probuđeni?

Znaju li kako se osramotiše,

pljunuvši ljudskom rodu u lice,

u sablasti, odmah se pretvoriše,

u nakaradne, kukavne izdajice.

Blasfemijom ovilite, Mohandas,

zlatom zemaljskim pohlepno se kite,

vulkan oholosti – moderni je Parnas,

ratoljubni bataljoni – njegove su svite.

Molim te, Mahatma, uprkos tome,

Oprost im pruži, za njih se založi,

njihove su duše usljed karme trome,

na njihovo tjeme ti ruku položi.

Tek što su se upalili ulični fenjeri, gospodin Richass je izašao iz svog dvoetažnog stana, kako bi se pridružio ovosedmičnoj sjedeljci kod prijatelja koji su stanovali dva bloka dalje.

Isprva je namjeravao zaustaviti taksi, međutim, noć je hipnotički usisalanjegovu siluetu i odgurnula ga u nekom neodređenom pravcu. Nesvjestan toga, nekom silom je bio prinuđen pješice prevaliti planiranu razdaljinu. Odmah na sljedećem uglu, trenutno je dobio osjećaj da ga  ista ona sila munjevito gura prema dolje. Padajući  ravno na tvrdi pločnik, kroz misli mu je proletjelo jedno: „Je..te“ , dok je u drugom trenutku osvijestio da ga je neko uhvatio za podlakticu i spriječio neslani završetak ovog banalnog čina. Gospodin Richass prvo nije mogao doći sebi, potom se zagledao u čučeću spodobu ispod sebe, u isto vrijeme se žustro odgurnuvši u uspravni položaj.

Nakon što je otresao mikrogramske količine prašine sa svog kaputa, obratio se prosjaku sljedećim riječima:

„Mogao sam se pridići i sam. Ovako, ne gine mi hemijsko čišćenje.“

Prosjak ga je pogledao molećivo-boležljivim očima, izustivši nekoliko riječi između tri-četiri zuba koja su mu ostala u prednjoj vilici: „Oprostite gospodine, djelovao sam instinktivno. Bojao sam se da ćete se povrijediti.“

„Kako da se ovakav pojavim na večeri? Pobogu, tamo dolazi uglađena elita. Ti si kriv za sve!“ – grmio je gospodin Richass, šibajući pogledom ubogog siromaha.

„Ako nešto mogu nadoknaditi, gospodine...“ – tiho je rekao prosjak.

„Jesi li svjestan šta si uradio? Još ću pokupiti nekubolest. Samo mi je još to trebalo!“

„Gospodine, oprostite još jednom.“

Gospodin Richass je napravio polukružni zaokret, nekoliko sekundi čekao taksi i odmaglio u planiranom smjeru. Pri izlasku iz vozila, taksisti je gurnuo sitniš u ruku, ne pozdravljajući se, promrmljavši nešto poput: „Žurim, ko si ti,  da ti  polažem račune.“

Prijatelji su ga dočekali srdačno, uz gromoglasne ovacije koje su ličile na roktanje divljeg svaštojeda. Time su najavili i dobar objed, raskošnu  omamljenost čulnim užicima i veče kojem se ne vidi kraja i konca. Richass je uzvratio očekivanim kezom, obasjavajući salon odsjajem svoje nove zubne garniture. Ipak, nije se osjećao pretjerano dobro. Imao je utisak da ga obuzima neka iznenadna influenca. „Ali, kako?“, razmišljao je, „Unosim kvalitetne namirnice, redovno vježbam u svojoj kućnoj teretani. Dobro, povremeno štogod zapalim, mada i ovdje koristim kvalitetan, probran duhan.“ (...)

Gosti su već otvarali četvrtu flašu Caberneta Sauvignona, međutim, Richassu je bio sve manje do slavlja. Njegova košulja bila je natopljena znojem, a po vratu mu se pojavio nekakav sitni osip roze boje. „Tako je to kada ti sirotinja pomaže da ustaneš. Trebali su ih istrijebiti na vrijeme, sa psima su bili mnogo efikasniji.“ – nastavljao je monolog gospodin Richass, pokušavajući da ublaži ono što ga je pogodilo.

Najednom, Richass je uspio uhvatiti prodornu zabrinutost profesionalnog pogleda iza dr Spectorovih pozlaćenih naočala.  Dr Spector je, naime, radio u Kraljevskoj bolnici, na odjelu za kardiovaskularne bolesti. Liječio je diplomate, ministre, direktore banaka, top menadžere, te njihovu djecu, unuke i sve one koji su bilireprezentativni uzorak probranih građana, a koji su imali status hinduističke najviše kaste, društva nedodirljivih.  Naravno, on se vrlo dobro razumio i u dermatološke bolesti, a kako i ne bi, kada mu je bilo dostupno najbolje obrazovanje, plaćeno vrtoglavim sumama, kojih u domu Spectorovih nikada nije manjkalo.

„Primjećujem da se ne osjećaš dobro.“ – obratio mu se dr Spector, trudeći se djelovati prisebno i odgovorno.

„Ne znam šta mi je. Samo znam da mi je to nešto neko prenio.“ – ogorčeno i sjetno je odvratio gospodin Richass, razmišljajući da li da spomene kako je imao bliski kontakt sa prosjakom.

„Pretpostavljaš li ko ti je to mogao prenijeti?'' – doktor Spector je pokušavao nastaviti razgovor, dok je diskretno odmicao svoju stolicu od potencijalno zaraznog pacijenta.

„Negdje na ulici. Nisam siguran.“ – Richass je osjećao kako ga sve više obliva znoj, dok mu je u isto vrijeme lice poprimalo tamniju nijansu crvene boje.

„Moraš što prije otići ljekaru specijalisti. Oni će znati najbolje.“

Dr Spector nije više mogao izdržati u prisustvu kontaminiranog prijatelja. Počeo se meškoljiti na stolici, tobože nešto je htio uraditi ali se ne može sjetiti šta. Potom je ustao i pridružio se polurazgolićenoj dami koja je nesebično pokazivala ornamentiku svog zamamnog poprsja.

Nedugo zatim, uzvanice su, kao da su unaprijed dogovorile redoslijed napuštanja zabave, uzimale svoje stvari i napuštale slavlje. Prvo je otišao dr. Spector, trudeći se da prikrije evidentnu pripitost i posljedičnu nesigurnost njegovog inače pravilnog hoda. Alana Frederic, samodovoljna direktorica jedne od većih farmaceutskih kompanija, posrćući se dovukla do svog kaputa, istovremeno posežući za njim i za kvakom ulaznih vrata. Za njom je otišao i Bill Stump, generalni direktor dobro poznatog lanca hotela, rekorder u broju izgovorenih riječi u jednoj minuti i zakleti pobornik rekreativne poligamije.

Otišli su i drugi. Doduše, nešto manje bitni, neznatno siromašniji od onih prije.

Ostao je, naravno, domaćin zabave, snažna figura širokih ramena, novokultivisani proizvođač suhomesnatih proizvoda, koji je na mala vrata postao dio kružoka ove živopisne oligarhije.

Domaćin je dobro poznavao miris pokvarenog mesa, a učinilo mu se da sličan vonj emituje sada već iznemoglo tijelo gospodina Richassa, koji je, zavaljen u fotelji, ležao u nekom stanju polusna. Znao je da trulež ne sluti na dobro, te je odmah po svom saznanju pozvao kola hitne pomoći.

Prošlo je nepunih pet minuta, prije nego su bolničari došli na naznačenu adresu i odveli sirotog gospodina Richassa (Ne treba ni pitati koliko je domaćinu ove zabave laknulo nakon što je otklonjena opasnost iz njegove kuće. Samo ćemo reći da je žurno prikupio najbolje komade pečenja ostalog od gostiju, kako bi ih što prije ponosno smjestio u svoj burag).

(...)

Jutro je. Richass se budi u neuglednoj atmosferi jedne prigradske bolnice. Svaki krevet u prostoriji je zauzet, čuje se teško, isprekidano disanje, pomiješano sa prigušenim jaucima bolesnika. Vazduh se osjeća po buđi, ustajaloj salami i gnoju. Richass se suzdržava da ne povrati, polako shvatajući zašto se ovdje zadesio.

„Sestroooo.... Ima li koga?“ – najednom je povikao gospodin Richass.

Prošlo je desetak minuta. U prostoriju je ušla omanja crnka srednjih godina i rekla da će odmah pozvati doktora. Richass je čekao nekih pola sata, nakon čega se pojavila jedna sijeda figura, moguće sedamdesetih godina, umorna od života, a istovremeno prestravljena nadolazećom smrću.

„Gospodine, sinoć ste dovedeni ovdje. Imali ste visoku temperaturu, uz neke reakcije na koži.“ – objasnio mu je doktor.

„Jeste li saznali šta mi je? Ovo sam zaradio od vaših! Svi ste vi isti! Treba vas izolovati! Znate li Vi ko sam ja?“ – napadao je Richass.

„Gospodine, molim Vas, smirite se. Nismo još uvijek utvrdili šta Vam je. Simptomi upućuju na određene probleme, ali nakon urađenih dodatnih pretraga, zaključili smo kako Vi zapravo nemate neki fizički poremećaj“ – doktor ga je pokušavao umiriti.

„Kako? Ko ste Vi, pa dajete sebi za pravo da tako olako shvatate moje stanje? Vi ne znate ništa. Vodite me mojim doktorima!“ – bjesnio je Richass.

„Gospodine, Vaš osip je nestao, a i temperatura se vratila na normalu. Ovdje ste samo zato da bismo još neko vrijeme pratili Vaše stanje, a onda Vas otpustili“ – rekao je doktor, nešto višim tonom.

„Hoću kući. Odbijam ostati ovdje!“

„Ali, slušajte...“

Gospodin Richass je bijesno strgnuo sve one stvari koje je zvao cjevčicama i koje su, po njemu, predstavljale ozbiljnu opasnost po njegovu slobodu i preživljavanje u „ovakvim uslovima“. Doktor je nezainteresovano posmatrao ovaj prizor i samo se sklonio sa vrata, kako bi Richass izašao.

(...)

Vatra je veselo tinjala u kaminu. Gospodin Richass ipak nije uživao u spontanom utrkivanju njenih plamenova, igri nastajanja i nestajanja, kosmičkom plesu uvježbane prolaznosti. On je i dalje osjećao neku nelagodu pod jezikom, kraj srca i negdje po stražnjem dijelu glave. Bio je svjestan toga da su vidljivi simptomi nestali, međutim, i dalje je imao osjećaj da se pojačano znoji, te je povremeno imao vrtolgavicu i nagon na povraćanjem. I njegov doktor iz Kraljevske bolnice rekao mu je da to nije ništa.

Ipak, Richass je intimno i samosažaljivo bio ubijeđen da se nešto duboko unutar njega debelo poremetilo. Ako ne znaju uzrok, niti simptome mogu pripisati nekoj poznatoj bolesti, to već upućuje na još ozbiljniji problem. Richass je znao da je teže boriti se protiv nepoznatog i nedodirljivog, nego protiv svakodnevnog i vidljivog. Imao je osjećaj da će poludjeti. Niko ga nije zvao da pita kako je, nijedan prijatelj, saradnik, klijent ... ama baš niko. Samoća ga je dodatno razdirala, stoga je odlučio da se u diskreciji obrati poznatom neuropsihijatru. Imaće priliku popričati s nekim, a možda dobije i kakav koristan savjet. (Mora se priznati da je ovom odlukom gospodin Richass iznenadio samog sebe.)

(...)

Da ste danas, kojim slučajem, o smiraju dana, prošli ulicom gospodina Richassa, ugledali biste pogurenu osobu koja se sporim korakom uputila ka onom istom mjestu gdje se prije neki dan okliznula... Zatim bi vam se ukazao prizor onog istog prosjaka, koji u čudu posmatra čovjeka kako namjerno pokušava pasti, vraćajući se u uspravan položaj uz pomoć štapa od plemenite vrste drveta i preciznog omjera kosti i čvrstog metala. Štap je poslužio svrsi, a osoba koju smo možda imali prilike pratiti u ovo predvečerje se uspravila, ostala u tom stavu i ponosno nastavila koračati. Njeno lice seopustilo, bore na čelu su naglo nestale, a začulo se i tiho pjevušenje neke vesele melodije.

(...)

Nakon što je saslušao aktuelne boljke gospodina Richassa, neuropsihijatar je iznio svoj stručni sud: „Pacijent g. Richass pati od akutnog stresnog poremećaja. Okidač je bio fizički kontakt sa siromahom, za kojeg je ovaj podsvjesno pretpostavljao da će mu prenijeti neku smrtonosnu bolest, odnosno zarazu. Intenzitet nemilog događaja narušio je imunitet g. Richassa i izazvao simptome koji su ga dodatno uplašili. Možemo to tumačiti i ovako: zbog prevelikog straha g. Richassa da se neće moći izboriti sa svojim psihičkim problemom (tj. bojazni da će dobiti neku fatalnu zaraznu bolest), njegov poremećaj je 'premješten' na tjelesni nivo i pojavili su se manje ozbiljni simptomi, sa kojima čovjek već može izaći na kraj.“

Revnosni doktor je gospodinu Richassu preporučio da ode na ono isto mjesto i suoči se sa svojim strahom. Razradili su najbezbolniji scenario, koji se odigrao onako kao što smo mogli vidjeti. Isti taj doktor, željan vlastite slave i javnog priznanja od strane psihijatrijske zajednice, pribilježio je neologizam koji je skovao za novootkriveni poremećaj - Paupertas infectuosa.

Selman Repišti 

Ne postoji osoba koja se bar jednom nije požalila na stres. Stres je stanje organizma, koje nekada može prerasti u hronične probleme različite vrste. Prvo je važno napraviti razliku između dvije vrste stresa. Prva je dobro poznati osjećaj neprijatnosti, nelagode, neadekvatnosti i nezadovoljstva, koji nazivamo distres. Drugi nastaje usljed događaja sa pozitivnim predznakom, koji su intenzivni, nagli i koji jednostavno preplavljuju naš organizam. Ova vrsta stresa naziva se eustres (''dobri stres''). Primjer eustresa je naša reakcija na iznenadni veliki novčani dobitak ili neku izrazito pozitivnu vijest. Bez obzira što je riječ o povoljnom i poželjnom događaju, ishodu ili vijesti, opet se uznemirimo, povisi nam se tlak, a organizam odreagira burno.

Kako si pomoći? Dat ću vam deset kratkih uputa, koje možete sami sprovoditi u djelo. Spremni? Ja jesam i jedva čekam ovo podijeliti sa vama!

1.Naučite prepoznati znakove stresa!

Četiri su vrste reakcija na stres: tjelesne (napetost, osjećaj pritiska u grudima, nepravilno disanje, ubrzan puls, glavobolje...), emocionalne (neraspoloženje, gubitak zadovoljstva, osjećaj neprijatnosti, utučenost, tjeskoba...), kognitivne/mentalne (oslabljeno pamćenje, pad koncentracije, mentalna konfuzija, psihički umor...) i ponašajne (bezvoljnost, pad opće vitalnosti, nedostatak inicijative...). Na profesionalno sagorijevanje (tj. na neugodu usljed izraženog stresa na poslu) upućuju tri vrste znakova: osjećaj smanjenog ličnog i profesionalnog postignuća, emocionalna iscrpljenost i nejasni osjećaj otuđenosti od radnih  zadataka i od sebe u ulozi zaposlenika.

2. Poredajte prioritete!         

Sastavite listu svojih obaveza, tako da pri samom vrhu stavite one najnužnije (''neodložne''), a pri dnu napišete sve one dužnosti i planove za određeni dan koji vam nisu toliko hitni i neodložni. Ovim ćete napraviti razliku između bitnog i manje važnog, te kreirati jedan vid ''malog plana'' koji će vam pomoći da obavite ono što ste namjeravali i što očekujete od sebe.

3. Popišite kratkoročne i dugoročne ciljeve!

U životu je važno imati okvirni plan svojih aktivnosti, namjera, želja i projekata. Ako imate ideju vodilju (odnosno, cilj), vaše ponašanje je svrsishodno, ima smisla i vodi pozitivnim, vidljivim rezultatima. Prvo ćete, naravno, razmisliti o kratkoročnim ciljevima, te ih polako ostvarivati. Potom ćete popisati i dugoročne ciljeve, a put do njih treba podijeliti u nekoliko manjih koraka, kako bi vam njihovo postizanje bilo lakše i bezbolnije. Najbolje bi bilo da dugoročne ciljeve podijelite na nekoliko podciljeva, te da razmislite o načinima njihovog ostvarivanja.

4. Ne nervirajte se ako ne ide sve po planu!

Ostvarivanje naših namjera i planova često zna biti nekako usporeno ili zaustavljeno. To stvara osjećaj frustriranosti, jer percipiramo da na putu između nas i ciljeva koje smo postavili postoji neka prepreka. Međutim, vaše je da pokušate prevazići ili zaobići barijeru. Ako uz uporan trud to ne uspijete ostvariti, posvetite se nekom drugom, lakšem cilju. Tako ćete smanjiti razinu stresa i frustriranosti. Nakon što se ukaže bolja prilika da se ''izborite'' sa svojom preprekom, možete pokušati ponovno. U svakom slučaju, budite uporni do određene granice, a kada osjetite da to šteti vašem fizičkom i/ili psihičkom zdravlju i odnosima sa drugima, povucite se i usmjerite pažnju na druge stvari koje želite postići ili uraditi.

5.Naučite upravljati svojim vremenom!

Danas je menadžment vremena postao goruća tema. Ono što je dobro jeste da je to skup vještina i znanja, koji vam pomažu da isplanirate svoj dan, sedmicu, mjesec, s ciljem da  sebi i svojim bližnjima omogućite što više zadovoljstva, ugode, zabave i koristi (misli se na pribavljanje sredstava za nesmetano vođenje života). Prvo pravilo je da vrijeme rezervirano za dužnosti na radnom mjestu ne miješate sa vremenom koje želite posvetiti svojoj porodici i/ili sebi. Dakle, kada ste na poslu, u potpunosti se posvetite radnim zadacima i aktivnostima. S druge strane, kada ste sa svojim bližnjima, budite svjesni svakog trenutka koji provodite zajedno i pokušajte iz toga izvući maksimalni užitak. Planirajte i godišnji odmor, nemojte sve raditi u zadnji trenutak. Također, ako se odlučite posvetiti određenoj aktivnosti ili poslu, nemojte mnogo odstupati od količine vremena za koju ste procijenili da je možete posvetiti toj aktivnosti ili poslu.

6. Snizite razinu svojih očekivanja!

Ako od sebe ili od drugih očekujete previše, postavljate stroge kriterije i standarde, uz sklonost perfekcionizmu, velika je vjerojatnost da ćete se razočarati. Drugi često ne ispune naša očekivanja, a ni mi baš uvijek ne ispunimo svoja. Međutim, ukoliko snizite razinu očekivanja, tj. svedete ih na prihvatljiv nivo, ona će biti mnogo realističnija, a vi ćete biti zadovoljniji. Očekivanja su čudo, na njih se svodi veliki dio interakcija s drugima. Zato vas molim da ovaj savjet shvatite ozbiljno i primijenite ga prie svih drugih! Hvala vam na tome, nećete se pokajati.

7. Posvetite određeni dio dana isključivo sebi!

Svakome od nas treba neko vrijeme da obnovimo zalihe energije, odmarajući se od svega što se dešava oko nas. Svakog dana odvojite po pola sata do sat vremena da se povučete na neko prijatno mjesto, prije čega ćete ugasiti ili stišati svoj mobilni telefon, TV ili se skloniti od različitih neprijatnih zvukova i gužve. U tim trenucima, možete meditirati, drijemati ili samo zatvoriti oči i pokušati ne misliti ni na šta. U početku će vam navirati različite misli, jer je naš mozak ''udešen'' na primanje podražaja, te kad ga naglo ''isključimo'', pojavljuju nam se ''odjeci'' zaostalih stimulusa, u vidu predodžbi, boja, slika, zvukova i misli. Kasnije će vam biti mnogo lakše, jer će se mozak adaptirati na odabrani dio dana tokom kojeg ćete se posvetiti svom miru i odmoru. Naš centralni nervni sistem u sebi sadrži mehanizam sličan onom po kojem radi sat. Mi imamo svoj biološki sat, koji uz malo vježbe možemo i ''naviti''.

8. Razvijajte dobre zdravstvene navike!

Potrudite se da jedete sporije, u sjedećem položaju i u mirnoj atmosferi. Pokušajte biti svjesni ukusa vašeg obroka i svakog zalogaja koji stavite u usta. Drugim riječima, kažem vam da uživate u jelu i da se u potpunosti posvetite ovoj aktivnosti. Nakon jela, provedite još malo vremena sjedeći, potom polako ustajući. Nakon jela možete lagano i prošetati. Mnogi ljudi nesvjesno pojedu velike količine hrane, a onda naglo ustanu i brzo se vrate svojim obavezama. I ovo može doprinijeti povećanju vašeg nivoa stresa. Zato, dajte sebi vremena da se počastite porcijom hrane koju volite i da ukažete jedan vid poštovanja prema svom obroku, kako je to slučaj u mnogim kulturama koje pojam vremena shvataju posve drugačije u odnosu na našu i na sve zapadne kulture. Također, unosite dovoljno vitamina i minerala, uz vrlo male količine ugljikohidrata i masti. Nije floskula – unosite dovoljne količine tečnosti, jer nedostatak tečnosti može izazvati glavobolje i umor.

9. Boravite što više na otvorenom!

Pokušajte, bar vikendom, otići u prirodu i opustiti se van gradske vreve i brzog života. Osim toga, pokazalo se da zelena boja djeluje umirujuće, a zrak koji udišete tokom boravka u prirodi djeluje okrepljujuće i pomaže u obavljanju vašeg organizma. Drugim riječima, povećava vašu vitalnost, normalizira ritam disanja i ... smanjuje napetost (čitajte: stres).

10. Družite se sa ljudima koji su optimisti!

Istraživanja pokazuju (naravno, nimalo iznenađujuće i posve očekivano) da je održavanje pozitivnog mentalnog stava jedan od najznačajnih zaštitnih faktora, kada je riječ o prevenciji stresa. Nemojte se  prepuštati lošim vijestima, tužnim pričama i nezadovoljstvu koje iskazuju ljudi u vašoj okolini. Budite otvoreni za sve ono što donosi pozitivne emocije, dobro raspoloženje i što čini svakodnevicu podnošljivom. Pesimistične osobe će selektivno biti naklonjene negativnim iskustvima, vijestima i informacijama. I, ne samo to. One imaju naviku preuveličati ih, širiti i prepričavati. Pokušajte ne sudjelovati u ovakvim razgovorima. Neka vas svakog dana inspirira neka lijepa priča, zanimljiva dogodovština, smiješna situacija ili uspješna i sretna osoba. Onda ćete i vi sami zračiti pozitivnom energijom, dobiti nadahnuće i spontano se pretvoriti u optimističnu osobu. Zapravo, vi ste već naklonjeni optimizmu i doživljavanju radosti, samo što to trebate otkriti u sebi.

Može zvučati paradoksalno, ali vi sebi možete puno više pomoći nego bilo ko drugi. Vi ste odgovorni za svoj život. Posvetite mu se i pratite svoj napredak ka onome što ste oduvijek željeli biti ... ka istinskom, sretnom, zadovoljnom i ispunjenom sebi! Sretno!

Valja li pisati,

da bi se disalo,

ili da se otkrije smisao,

il', prosto, da bi se pisalo?

Treba li pjevati,

da bi se, riječima, drugima zapovijedalo,

da bi se, iz sveg glasa, zijevalo,

il', prosto, da bi se pjevalo?

Ne valja pisati,

samo da bi se čitalo,

do u tančine interpretiralo,

do u mučnine zanovijetalo.

Ne treba pjevati,

da bi se što dalje čulo,

da bi se nešto na jastuku usnulo,

da bi nam, prosto, već jednom svanulo.

Već valja pisati,

da bi se, napisano, moglo brisati,

da bi se nanovo moglo zapisati,

il' opet, nekada, izbrisati.

A kako bi trebalo pjevati?

Onako, kako bismo mogli sazrijevati,

pobjedu nad sobom izvojevati

i novu nit u staro ruho udijevati.

Ruku na srce, pisac ima jedno jedincato pravo: da se pokatkad zaigra, kao što to stalno čini Bog. Sve ostalo je nusprodukt mašte. I ovo prvo je uobrazilja, ako se promotri iz pravog ugla.

No, sebi ću dati za pravo da njoj dam prednost.

Ona (u kratkim crtama): Dama. Samodovoljna. Životna deviza: Drag mi je Platon, ali mi je draža ku*čina. Tabakera. Ako biramo strane, uvijek sam gore. Pobjednik. Heroj. Sloboda. Predvodnik. I ako ne biramo strane. Riječju i pokretom, samoživa i Šiva.

On (u nešto dužim crtama): Što gušća sjena, to jasnije vidi. Prirodno stanište: podzemlje. Zanimanje: uhoda. Omiljena aktivnost: ono kada opiše millerovski krug. 360 stepeni. Stepen po stepen, nonšalantno. Čemu žuriti? Da vidi s kakvim životom raspolaže. Da omiriše priliku za omamu prve svježe ženke. I njenu trenutnu pomamu. Da se povuče, čim postane prikaza. Odstupi, prije nego postane nakaza.

Ona i on (u najkraćim crtama): Bludilište. Brava i ključ. Puška i metak. Pikado i meta. Slon i amnezija. Pucketanje ljuske jajeta. Grčka vatra. Arhimedov katapult. Snošaj nebule i supernove.

Ne trebaju im imena. Previše ih banalizuju, zato. Davno su ih svukli. Jedno drugom. Sporazumno. Kako im i dolikuje.

Čujem da me neko od vas pitao svodi li se njihov život na dvanaestak redova što sam ih podastro pod vaše noge. Širi su nego što slutite. Dublji su nego što ćete ikada misliti. Hajmo pokušati ponovo. Kajem se što sam najslasnije plodove njihovog života već iscrpio uvertirom. Ili pak nisam?

Ona: Ljubitelj je prolaznosti. Treptaja.Češkog folklora, premda pjeva samo klasiku. Čisti urbanizam. Kada ispusti svoj glas, to vam izgleda kao da jednim brzim potezom stisnete harmoniku među dlanove i podlaktice. Tada se iz njenih usta (zaista impresivne kubikaže, koja mogu primiti frtalj tuceta onoga što joj je draže od Platona) izmigolji prava pravcata pastirska frula. Njeno korijenje. Tačka postanka. Izvor, sa koga je potekla, čeznući za nekim stranim barama. Prekookeanskim. Spomenuh reznonantnu kutiju. Ima ona još veću. Nakon svake dionice, zavibrira joj i kloaka. Sada procijenite (ja već jesam) je li njeno stvaralaštvo veće kada pomiri harmoniju i melodiju, ili kada se olakšava, trgajući donje rublje sa dezenom i mirisom tek ocvalih magnolija?

On: Lopov. Krade ljudske priče. Nabijeđeni spisatelj. Bilo mu interesantno kada je jedna petnaest ljeta bila stalni gost postelje nekog poznanika njenog muža. Nastade priča: Malo je pet, hoće još deset. Bilo mu zanimljivo kada je druga htjela biti muško. I druga priča: And what about erekcija?Vidio on da je neki izgubio sve. U jednom danu. Cijelo cjelcato sve. Pa treća: Noć kratkih rukava. Čuo on da je drugi napustio sve. Okrenuo leđa. Spustio roletne. Napisa i četvrtu: Mozak u pijesku. Voli on i sebe potkradati. Vidio da se svako poglavlje autobiografije dobro trampi za koju stotinu dolara. Eno ga: upravo vadi svoj identitet iz unutrašnjeg džepa i maše njime po ulici. Nekada se umori, pa ga negdje okači. Da svi vide. Da ne moraju zatvoriti millerovski krug. Da im na prvu bude jasno. Da se, ionako u žurbi, dive i čeznu. Uokvirujući ga, da naprave vlastiti selfi. Ma, sve je to isto, samo se on zaigrao. Poput Boga. Poput mene. Znate, ono s početka...

''Ali, vrijeme je za svršetak!'' – bunite se vi. Ako je tako (a vjerovaću vam da jeste), staviću ovaj kraj na aukciju. Pa ko više da, njegov je. Ne, nije njegov, nego ga može promijeniti onako kako želi. Ma, eto vam dva kraja. Drugi za prvi, a prvi za drugi dio priče. Uzmi ili ostavi! Dakle (spremni ste?):

Od sudbine njihove vješala načinih. Sa Danteom svjetove zamijeniše.

Zatresoše se Sejšeli. Pakao ovozemaljski edenom proglasiše.

Počnimo sa sto švicarskih franaka. Anyone?

Odlike zrele i psihički snažne ličnosti, kao i savjete koji vam mogu pomoći da to postanete, sažeo sam u osam kategorija. Nisam ih naveo po važnosti, jer je svaka od njih ravnopravan i jednakovrijedan dio mozaika koji objedinjuje različite aspekte rada na sebi.

1. Emocionalno i socijalno zrela ličnost će preuzeti odgovornost za svoje odluke i postupke

Priznajući svoje greške, pokazujemo da smo sposobni kritički i realno se osvrnuti na sve ono što radimo. Osim toga, preuzimanje odgovornosti u situacijama gdje zaista jesmo odgovorni za određeni ishod, posljedicu ili efekat naših djela, ukazuje na to da posjedujemo vrline i kvalitete kao što su: poštenje, iskrenost, objektivnost i uviđavnost.

2. Snažna ličnost je sposobna reći ''ne''!

Poštujte sebe, svoje potrebe, stavove i vrijeme koje vam je na raspolaganju. Ako niste u mogućnosti nešto uraditi za drugu osobu, ili ako ona od vas traži ono što ne biste željeli učiniti, ne oklijevajte joj dati odričan odgovor. Nekada ste umorni, opterećeni vlastitim problemima, željni da se bavite onim što volite... Zato, nemojte dopustiti da vas neko ograničava u tome. Uostalom, reći NE može se na mnogo načina, koji neće uvrijediti našeg sagovornika. Imajte takta, ali ostanite pri svom. Ovakve situacije (gdje argumentirano i s uvažavanjem sagovornika iskazujete negativan odgovor) jačaju vašu ličnost, doprinose njenoj stabilnosti i olakšavaju vam da u budućim, sličnim situacijama možete postupiti na isti način.

3. Budite autentični!

Nema potrebe da kopirate druge osobe, niti da budete ljubomorni na njih. Naravno, dobro je da imate pozitivan uzor. Međutim, ukoliko se stopite s masom drugih ljudi, gubite onaj istinski ''ja osjećaj'' i prestajete slijediti svoje želje, navike, karakterističan stil i neponovljiv izraz.

4. Budite fleksibilni i otvoreni za nova iskustva!

Fleksibilnost za sobom nosi kreativnost, a i uvjet je za dobru prilagodbu na vašu psihosocijalnu okolinu. Ako ste uz to otvoreni za nova iskustva i doživljaje, to svjedoči o vašoj hrabrosti da prihvatite promjene i spremnost da naučite nove stvari. Zapravo, ovaj vid otvorenosti je, slikovito rečeno, ''eliksir za psihološku mladost''. Sve dok stičete nova znanja i vještine i svakog dana unosite dašak nečeg novog u vaš život, može se reći da ste mentalno i socijalno vitalni.

5. Aktivno se suočavajte s problemima!

Nemojte zaobilaziti prepreke! Pristupite im konstruktivno i promišljeno, odmjeravajući dobitke i gubitke. Pravilo je da se problemi rješavaju što prije, ali prije toga treba promisliti o njima i racionalno ih ''napasti''. I ova aktivnost učvršćuje vašu ličnost, čineći vas otpornim na životne poteškoće i probleme koji slijede. Osim toga, više nećete gledati na problem kao na nešto nesavladivo, već kao na izazov i priliku da budete još snažnija ličnost.

6. Slijedite svoj sistem vrijednosti!

Principijelnost nije kruto pristajanje uz neki sistem vrijednosti, već način da naše odluke, reakcije i ponašanje budu u skladu sa onim što zaista jesmo. Svako od nas ima svoj sistem vrijednosti, a ako ga se ne pridržavamo, ljudi nam često ''prišivaju'' ove etikete: nepouzdan/a, neodgovoran/a, prevrtljiv/a, dvoličan/a, licemjeran/a, neprincipijelan/a... Ako budete poštovali svoje principe, i drugi ljudi će vas poštovati i u vama vidjeti zrelu, odnosno snažnu ličnost.

7. Usavršite svoje komunikacijske vještine!

Interpersonalne vještine su ključni aspekt produktivnog i uzajamnog, obostranog odnosa sa drugima. Emocionalna i socijalna inteligencija uslov su za: razumijevanje osjećanja drugih ljudi, adekvatno odgovaranje na njihova osjećanja, slobodno ispoljavanje vlastitih emocija, mišljenja i stavova, konstruktivnu komunikaciju i uspješno potvrđivanje svog mjesta u društvu/kulturi/sredini kojoj pripadate.

8. Zrelu ličnost odlikuje sposobnost uvida u vlastita, unutrašnja stanja i doživljaje

Ovakav uvid, pri kojem možemo trezveno procijenjivati i spremno pratiti tok vlastitih misli, doživljaja i raspoloženja, naziva se intrapersonalnom inteligencijom. Naravno, ova vještina se može uvježbavati, jer intrapersonalna inteligencija nije nešto što je fiksno, nepromjenjivo. Intrapersonalni uvid vam omogućuje da bolje vladate sobom, osluškujete svoje potrebe i kontrolirate vlastito ponašanje, usmjeravajući ga ka željenim ciljevima.

Sazrijevanje je kontinuiran proces na kome svako od nas može raditi. Dakle, nemojte se prosto prepuštati životu. Uzmite kormilo u svoje ruke i samouvjereno se otisnite na pučinu svoje budućnosti!

Ismin doprinos teoriji Velikog praska

‘Hoš sa mnom na kafu?’
‘Imate ovdje cura koliko hoćete. Što njih ne pitate?’
‘Meni je jedan Ismo tokom rata, dok sam spavo, popušio. Nako od sebe, na prepad. I meni bogam bilo fino. Bogam! Imam ti ja ženu, sa njom sina ’85. godište. Radio u ovoj firmi prekoputa nas. Pa hoš na kafu, bolan?’
‘Dajte, ne pričajte gluposti.’
‘Šteta…’

Odšepa prema Austrijskoj ambasadi. Sreo ga par mjeseci kasnije u Vilsonovom. Zagleda. Belji. Samo muškadiju.

Lani otegnuo papke. Prije nego su ga otpravili u vječna lovišta, racku mu bio, priča se, k’o palma. Jaja k’o hurme. Sramota za jaja. 

Proeta

Reda rečenice k’o domine. Samo to radi po vascijeli dan. Tačka, pa veliko slovo, pa opet tačka. Veliko slovo. Svaka k’o za romana. A onda spektakl. Tranžira ih, po pet-šest riječi svaki red. Da napravi stih. Ka’e malo po malo – i eto ti pjesme. Čeka ne’ak’i festival. Priprema se po’ godine ranije. Psihički. I mehanički. Žiri oduševljen – pjesma pun pogodak, a ono iskasapljeni romančić. Pripovijeda. Ne pjeva. Samo kazuje. Sve se vrti oko para teških riječi. Publika pada na koljena. U toj pozi, ženama aplaudiraju dojke. Dekoltirana pneumatika. On se znoji i što se više čuje, tim više likuje. 

Neki poeta u zadnjem redu, čija elegija nije ušla u uži krug, prozva ga proeta.


Majstore, morel’ zadnja?

O njoj samo znam da su je tri-četiri povalila na zadnjem sjedištu nečijeg golfa. Na čistini. Par puta. Tako se razrasla prvi put. Drugi golf je, ubrzo nakon mature, odvez’o u glavni grad. Pet sati, bez pauze. Nije se isplatilo gubiti vrijeme. Čim je vid’la prvu zgradu, drugi put se razrasla. Odmah odlučila: pušiće Marlboro, pit’ kafu s mlijekom ili Ajriš kofi, živjet’ prekoputa Centralne banke, zaposlit’ se u međunarodnoj firmi i probit’ međ’ gradske face. Lizat’ šam-kremu sa ulaštenih pločnika. Ovaj luksuz nije bilo teško priuštiti, s obzirom da je posjedovala vjernu presliku kravljeg jezika, koji je više uzbuđivao one kauboje sa zadnjeg sjedišta nego njene bradavice, poluuspjele replike omanje balege. 

Prođoše godine, a ona završi (kako je običavala reći) ‘vlakutet’. Zatim se našla u nazavidnoj ‘sitovaciji’: šta radit’ ako se ne dobije pos’o? Da l’ se vratit’ nazad prugom (golf je odavno nadrasla) ili ostat’ i čekat’? Odlučila se za ovo drugo. Otvorila se i nova dilema: Da l’ radit’ štogod u struci (kako bi ona rekla ‘struki’) ili ‘bilo šta što ti neko da’? Prifati se opet drugog. Zaposli se k’o hostesa. A ona? K’o da je stjuardesa. Treći put se razrasla. 

U autu nikad nije sjedila na zadnjem sjedištu, osim kad je ufati neki dert, pa ko biva da obnovi gradivo. Da sanja budna. Tad je bila svoja na svome. A vako, javno, gospođa. Ne mereš joj pera odbit’. Što bi ovdje rekli – ‘rodžena’ Sarajka.

Selman Repišti

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

- Šta je prav ugao?

- Šta proučava slavistika?

- Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ''Možda je riječ o pravougaoniku... hm... možda je to ugao između dvije prave linije ... dakle koji nije krivolinijski...'' Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ''Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ''v'' od ''f''. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ''mačjim kašljem'' (naročito zato što ... nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ''U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega... Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti...''. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

- Pravougaonik.

- Naučno područje o svim vrstama slavlja.

- Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

- Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

- Koja je vrijednost broja pi?

- Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

- 25.

- 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ''rješenje'' 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

- Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvorEnesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje ...)

(...)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(...)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ''Da''. Hitro je dodao: ''Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi ... sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio...''

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ''Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane 'sud', te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.''

Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.

Sjećate li se, kada je ona
pariških kabarea primadona, 
bajna i prpošna, pažnje gladna, 
upoznala onog  udvarača, nametljiva, odvratna?

Svoju je krepost na kocku stavila, 
odjednom se, sirota, ozarila, 
onako slobodna, nestalna, slasna,
podlegla šarmu nekog probisvijeta glasna. 

Loši maniri monmartrovskog boema, 
za njene uši, postadoše poema, 
bljutava, niska, priprosta serenada, 
cijelim njenim bićem netom ovlada.

Najednom, kao što biva iznebuha, 
napusti predjele našega sluha, 
pokvari se, chanteuse-balerina, 
više se ne navija, uzalud aplauz i potoci vina. 

Negdje sredinom prošloga vijeka, 
pojavila se, opet, odmjereno-prijeka,
ali njena put je, zbog ljubavnika sramna, 
sad već bila mračna, gorčinom izbrazdana.

No, nemojte da vas pokoleba,
ova nepravda, šćućurena između zemlje i neba, 
plesala je, nikad prevaziđena primadona,  
po nepisanim pravilima kafanskog bontona.

Napomena: chanteuse - fr. pjevačica

Selman Repišti