[ književnost , kratka priča ] 07 Jun, 2026 17:44

U nekom nepoznatom kutku svijeta, a kutak je, naravno, umanjenica od riječi ''kut'', a moja prva asocijacija na to je da me kutnjak, najjači i najveći zub, često bolio... Njegova bol drugačija je od one kojom nas obraduju drugi stanovnici naše čeljusti... Ma, šta mi to čitamo? – bunite se već na početku. Neutješno je kako za mene tako i za vas da bih ovako mogao unedogled. Šta Vam zvuči ubjedljivije – ''unedogled'' ili ''u nedogled''? ''Kut'' djeluje nekako bezazleno, nenametljivo i skrajnuto, a ''ugao'' oštrije, sirovije i mutnije. Ugao me podsjeća na guranje, grubost i silu (a vas?). Elem, u tom nepoznatom (možda i nepriznatom) uglutku svijeta, a uglutka, uzgred rečeno, nema u rječnicima naših jezika... Moramo prelomiti: neka to bude Marakeš, čije ime će djelovati šarmantnije ako ga napišem u izvornom obliku (Marrakesh). Ako ga pažljivije pročitate, zvuči poput kuckanja ili šuškanja, a čini se i kao da nešto tu ne prestaje da zvoni... Dakle, ondje, gdje sam i napisao, rika kukova nepoznate djevojke (djevice?) počinje osvajati... Ne mogu završiti rečenicu, jer želim dopisati da je njena figura oblikovana dirigentskom palicom koja igra pod prstima vjetrova Atlantika, da je sazdana (ne, ne, ovo treba zvučati nježnije, pa ću reći – satkana) od gustih nanosa najfinijeg pijeska... Zadržimo se malo na ovoj pokretnoj slici...i još malo... i još jedan trenutak. Hvala. Vraćam se onoj rečenici – mislio sam napisati da ona (ne rečenica, nego plesačica koja ne zna da je upravo posmatramo) počinje osvajati neki tuđi, po svim prilikama prazan prostor. Svaki prazan prostor doživljavam kao dalek i tuđ. Odsustvo se odvajkada činilo sablasnije od prisustva. No, naoštrimo svoj pogled, jer nam se u sljedećem kadru ukazuje pupak ove djevojke. Iz njega se, vjerujte mi na riječ, poput nekih zloslutnih sjenki, počinju pomaljati svi rođeni, nerođeni i budući - planirani i neplanirani fetusi. Ali, ovdje nije riječ o djevojci iz Marrakesha (možda ona nije iz ovog grada... možda je to jedna od mnogih divnih, a nesretnih pridošlica). Ne znam zašto sam ovako počeo. Zaboravite na kutove i kukove! To je naređenje! Mene čitate, pa imam pravo i da vam nešto naredim. Ako ne budete dobri ova kratka priča (ne, ne, ovo će biti roman) će se završiti onako kako niko od vas ne želi i ne sluti. Zašto uopšte razgovaram sa vama, kada ne znam ko ste? Vi znate ko sam ja i to nije fer. Tješim se da ni drugi pisci ne znaju ko je njihova publika. To nam je zajednička boljka, ali... ko nas pita? Sami smo sebi krivi. Istina, bio sam bezobrazan kada vam nisam rekao (''vam'' sam napisao velikim početnim slovom, pa sam ipak izmijenio) ime djevojke iz grada M. I sada vas pravim budalama jer pišem samo slovo ''M'', kao da vi ne znate o kojem gradu vam govorim. Nikako da pređem na stvar, a i ovaj pasus namjerno želim produžiti. A zašto? Pa, kako bih vas odvratio od čitanja onoga što će uslijediti. Šta bih vam još mogao napisati? Možda da ponovim neku od prethodnih rečenica. Zaboravite na kutove i kukove!

Nakon što sam uzeo dobar dio vašeg vremena, a uzeti je fini način da se nekome kaže kako smo mu nešto ukrali (ovdje se malo zaustavite i udahnite: nešto sam vam upravo ukrao! Zašto me i dalje čitate?), biću pošten prema svima vama (kao da vas je ko zna koliko...), prelazeći što prije na stvar.

(Pažljivom čitaocu ili, da budemo politički korektni, dobrovoljnom konzumentu ovog petparačkog štiva, trebala je upasti u oko kratkoća prethodnog pasusa u odnosu na onaj prije njega.)

''Jugoslavija se posvađala sama sa sobom'', jednom je izjavio jedan domišljati šestogodišnjak koji je, gle slučaja, u isto vrijeme moj najstariji sin. U nekoj drugoj prilici, on je (i dalje šestogodišnjak), grunuo kao iz topa: ''Banka je ambasada budućnosti''. Tumačenje prepuštam vama. Vratimo se na Jugoslaviju. Brak mojih roditelja mogao bi trajati gotovo koliko i pomenuta, bolno upokojena država. U njoj sam živio jadnih 18 mjeseci, nakon čega sam se našao u nekoliko zemalja, ne pomjerivši se sa mjesta na kojem sam se zatekao nakon što sam prestao biti fetus. Sva tri moja sina život su započela u istoj državi, na istom mjestu, gdje su i ostali. Ja sam, čini mi se, bolje prošao. Sljedeća rečenica odgovara ovom pasusu, ali ću je, kako bih vam se makar malo iskupio za prvi pasaž, prebaciti u novi red.

(''Dobila sam cijeli pasus – i to samo za sebe!'' –  uzviknula je rečenica koja slijedi. Kamo sreće da i ova kratka priča dobije status romana, pa će se i ona pridružiti slavlju naše privilegovane rečenice.)

Dvadeset i petog aprila ove godine (kasnije ćete vidjeti koja je to godina) napisao sam sljedeće: ''Kada provedete duže vremena na jednom mjestu imate osjećaj da su stvari izgubile boju ili da ih je prekrila debela paučina.'' Možda su navodnici suvišni.

Kroz prozor upravo dolijeće jedna psovka... Slagao sam vas,doteturala se kroz balkonska vrata, ali je ljepše napisati da je njen let uključivao neki otvoren prozor. Dolijeće još jedna. Neću vam reći koje su. Uslijedio je muk. U sljedećem trenutku, dvije psovke odjekuju mislima. Da nakon njih nije nastupio muk, ne bi odjekivale mislima. Ne bi na kraju postale moje. Jedno je sigurno – ja tako ne psujem. Nove psovke su obogatile moj unutrašnji svijet (spoljašnji nisu, jer nije moj). Bilo bi ih šteta izgovarati, jer bi možda izgubile svoju moć. Ostaviću ih za sebe. Neka mirno borave u mojoj glavi. Imao sam neodoljivu potrebu da napišem kako će ove (koje?) psovke bezbrižno lješkariti u nekom kutku moje lobanje, poput blaženih fetusa koji obitavaju u pupčanom području naše marakeške djevojke. Slijedi drugi upliv spoljašnjeg svijeta (koji, podsjećam vas, nije moj)... Trenutno se na TV-u reklamira dezodorans ''za cijelo tijelo''. I ne trudim se da razmišljam o tome šta bi ovakva izjava trebala da znači. Svjedočim još jednom pokušaju promjene scenarija: slučajno sam odabrao slova Cascadia Mono Light, što mi se svidjelo, pa sam bljedunjavu monotonost Ariala, koji mi je uvijek imao prizvuk kiselog deterdženta i klizavo-ljepljive ljepote sirene, zamijenio ovom varijantom. Ne, ipak neću otkazati poslušnost neodoljivo prozaičnom fontu Times New Roman. Uzgred, zgodno bi bilo prevesti ga kao Vremena novih Rimljana.

Još nisam odlučio da li će ovo biti kratka priča, otužan pokušaj hitrog pripovijedanja ili ozbiljno književno djelo, neki zamršen i u fizičkom smislu težak roman. Mogao sam, kako bi neki rekli, isplesti (čitajte: izmisliti) dovoljno čvrstu mrežu u koju bih ulovio svoje priče koje su već ugledale svjetlo dana, proglašavajući ih romanom. Ali, to bi značilo da sam vas prevario. Vi ste očekivali pravi roman. A šta to zapravo znači ''pravi'' (a šta li znači ''roman'')? Da li bih vas prevario ako bih vam servirao fikciju, vrhunsku izmišljotinu, znalački izrežiranu vrhunsku laž? Da li biste više željeli da vam serviram mrvice svog života, prikazujući ih (što će reći: reklamirajući ih) kao krupne zalogaje koje biste, ne trepnuvši, strpali u svoj književni želudac? Ovaj pasus pišem u srijedu, 3. juna 2026. godine, između 21.35 i 21.45h. U međuvremenu sam se vratio dva pasusa unazad i nešto dodao (neću vam reći šta je to).

Šteta bi bila da se ne vratimo na našu Marakešanku (da li se baš ovako iz imena tog grada izvodi naziv njegovih stanovnica?). Sada ću joj pokloniti jedno moje usputno zapažanje, koje je pisano za neku drugu osobu. Ne brinite, dobro će joj stajati. U njenim zjenicama počivala je neka praiskonska tuga koja je najednom prerasla u krik i obuzela cijelo njeno biće. Ne sjećam se trenutka kada je, u sveopštem užasu koji se, poput okeanskog vala (mislimo li svi na Atlantik), obrušio na one koji su je netremice posmatrali, zatvorila oči. Niko nije vidio da su u njenim očima umrli nečiji drvoredi. Ako ovom događaju niko nije svjedočio, može li to značiti da se on uopšte nije ni odigrao? Stisnuti uz skute naše Marakešanke, nikada nećemo moći da nastavimo sa pripovijedanjem (ako ga je uopšte, do sada, i bilo...).Ovo ''do sada'' su neki od vas spojili u ''dosadu'' i možda su, što bi bilo krajnje pesimistično, a neizmjerno porazno po autora, zauvijek odustali od redaka koji ih čekaju.

Želite li da vašu pažnju pridobijem pričom o svom djetinjstvu? Nekada sigurno uhvatite sebe kako žvaćete (iako niste krava, može li se reći preživate?) svoje djetinjstvo. A ponekad poslije toga, možda, imate obilnu stolicu. Bogat je onaj ko ima ovakvu stolicu. Ili, ako bih vam pripovijedao o djetinjstvu, izložio bih vas vonju svoje nezaustavljive stolice. Da li to i dalje želite?

Može li ova kratka priča (ako je uopšte i priča) prerasti u roman? Kada ćemo joj dati posljednju šansu za to? Da li ćemo joj uopšte dati zadnju šansu? Da li je zaslužila? Da li ste se sažalili nad njom? Muk. Kao poslije one dvije psovke. I dalje vam neću reći koje su bile... Da li iz pupka može nastati cijelo tijelo? Jesu li banka i ambasada sličnije nego što smo mislili? Da li biste ozbiljnije shvatili mog najstarijeg sina, da je one dvije izjave izrekao kao sedmogodišnjak?

Znajte, onaj pupak nije samo njen. On pripada svima, mada niko od nas nije više fetus. Da li se ova kratka priča, osujećena u nastojanju da postane roman, pretvorila u Jugoslaviju, ambasadu, pupak, banku, psovku ili obilnu stolicu? Odgovor na ovo pitanje prepustiću vama. Samo mi preostaje da se složim sa onim što ste rekli. Pošto sam vam oduzeo (ukrao!) toliko vremena, red je da vam napravim i jedan, upravo ovakav ustupak. A ustupak se rimuje sa ''šesto, sedmo, osmogodišnjak'', ''kutak'', za milimetar slabije i sa ''pupak''.

''Ali, ako već ne mogu biti roman, dozvoli mi da ostanem kratka priča'', pobunila se ona. Primijetite da me ne persira. Tu nije kraj. Maloprije mi je naredila da je, citiram: ''ne trpam u poeziju''. Naslov je dokaz da je ona odnijela pobjedu. 

Selman Repišti,

Podgorica,

6. 6. 2026.   

[ književnost , kratka priča , društvo , medicina ] 07 Jun, 2026 17:43

Žedan sam dobrog slova, a gladan još bolje metafore. Imam 68 godina. Imam i demenciju. Penzionisani sam profesor psihijatrije. I pisac sam… ili sam bar to nekada bio. Predavao sam, između ostalog, poremećaje pamćenja. Sve su prilike da ću i njih uskoro da zaboravim.

Uvjeren sam da ću, ako budem stalno pisao, ponavljajući već napisano, sačuvati neke uspomene duže nego što bi to bilo moguće da se uopšte ne koristim ovom tehnikom. Psihijatar sam, koji je prije tri godine otišao u penziju. Okačio kopačke o klin.

Žedan sam dobre metafore, a gladan još boljeg slova. Imam šezdeset i kusur godina… gotovo sedamdeset. Već dvije godine imam demenciju. Sve više i više zaboravljam… nespretniji sam nego prije, a problematična je i moja orijentacija u prostoru i vremenu. Bio sam, a možda i ostao, pisac. Nisam vam rekao da sam psihijatar… A, da, već sam to napisao na početku. Nekulturno je ako se neko odmah ne predstavi. Bio sam i pisac… Vidim da ste i to već saznali.

Nekadašnji pisac ne može se baš istog trenutka sjetiti riječi koja mu u tom momentu zatreba. Zato ću, jer trenutno čitam Milerovu obratnicu, uzeti nekoliko riječi iz nje i napisati tri rečenice. Mislim da se moj mozak neće žaliti na ovu vježbu. Zaboravlja li, zaboravlja… pa ću ovako da ga, koliko-toliko, obuzdam.  

Možda uz Rakovu obratnicu od američkog pisca Harolda Milera sve bude lakše… Sada sam vidio da se ovaj pisac zove Henri a ne Harold. Henri, Henri, Henri…

Katastrofa je kada je pogreb u isto vrijeme komičan i patetičan.

U malom kavezu sjedi mala ptica grabežljivog kljuna.

Želim da dovršim knjigu u krevetu do podne.

Milerove prevedene riječi sam pisao u italijanskom stilu… Čekajte! Ne kaže se tako, nego u… italiku. Da li je kič ako riječ "italik" napišem u italiku? Ili je to (treba mi rječnik, pa malo sačekajte)...?  Pleo... Da, pleonazam! U pravu sam.

Vježba sa tri rečenice je dobra za moj mozak. Mislim da se neće žaliti jer mu stvarno može pomoći. Samo da otvorim knjigu o kojoj sam vam pričao. Da, Miler, sjećam se da sam ga spominjao... Vidim, vidim... već sam smislio one tri rečenice. Ovako, biću iskren: plašim se da ne počnem koristiti tuđe riječi, misleći da su moje, ne znajući da kroz mene govori... zapravo...druga osoba. A neću da budem neko drugi. Ja sam bio profesor psihijatrije do prije tri godine. Jedno od mojih predavanja moralo je biti posvećeno poremećajima pamćenja. Plašim se da ću i njih zaboraviti. Nije problem da zaboravim halucinacije i maniju, ali bi mi bilo baš žao ako se ne bih mogao sjetiti poremećaja pamćenja. Ovih dana čitam Rakovu obratnicu. Možda je poštenije da priznam kako je prelistavam već nekoliko mjeseci. Držim svoj mozak u kondiciji – koliko god je to moguće. Ne gledajući u tu knjigu, upravo se prisjećam da ju je napisao Harold Miler. Ovo ''Miler'' se na engleskom piše sa dva ''l''. Miler je imao i srednje ime, ali to nije od neke velike važnosti za nastavak ove priče. Ne moram baš toliko znati u ovim godinama. A uskoro će mi punih sedamdeset. Dobrog sam zdravlja, samo je problem to prokleto zaboravljanje. To se stručno naziva ''demencija''. I nije nimalo bezazleno. Pišem, kako bih je makar malo usporio...

Ja sam bio i pisac. Sada ponavljam ovu činjenicu, kako je vi ne biste zaboravili. Jeste li čitali Slona od porculana, moju najuspješniju zbirku priča? A da niste možda imali u rukama zbirku poezije koju sam nazvao Kameno ostrvo? Ne, u ovoj drugoj knjizi su kratke priče, a u prvoj pjesme. Priča je bilo 18, a pjesama pedesetak. Brzo sabiram brojeve, pa vidim da je rezultat jednak broju mojih sadašnjih godina. A prije dvije godine sam dobio demenciju. Da je u pitanju virus, rekao bih da sam je ''zakačio''. Ali nije. To nije nimalo bezazlena stvar! Ja sam doktor i svjestan sam koliko je to krupno... Krupna stvar!

Ne znam jesam li vam rekao... Morao bih uložiti nadljudski napor da, u gustoj šumi onoga što sam napisao do sada, pronađem da li sam pomenuo nešto što mi je bilo na umu. I, nekada imam problem da utvrdim jesam li nešto samo pomislio ili sam to i rekao...

Dakle, možda vam jesam, a možda pak nisam rekao da mi je, prije četiri godine, umrla supruga. Bilo je to na drugom spratu gradske klinike. Izgledalo je kao da se samo spustila u zemlju. Poslije ženine smrti, stekao sam averziju prema bijeloj boji. Umrla je na drugom spratu ove klinike... prije neke četiri godine. A prije 34 godine, na istoj klinici, ali na nekom drugom spratu... rodio mi se sin. Sjetio sam se! Na petom spratu! Izgledalo je kao da se nekim čudom spustio sa neba, jer je peti sprat bio zadnji u zgradi koju sam vam spomenuo. On sada ima 34 godine i pokušava biti pisac. Kao ja. Sjećam se da sam vam rekao da sam pisac. Za svaki slučaj, podsjećam vas da sam bio i psihijatar. Ja nikada nisam bio sklon ponavljanju. To mi je došlo s godinama, kao i svakoj drugoj osobi koja zađe u sedmu deceniju. Međutim, sad sam posve siguran da napreduje prebrzo za moj ukus. To je sigurno demencija. Rekao sam vam da imam demenciju. I prezirem bijelu boju. Ovakav odnos prema jednoj naizgled bezazlenoj i bezličnoj boji vezan je za jedan moj lični gubitak. Krupan gubitak. Opisao sam ga u jednoj pjesmi. Njene stihove znam napamet. Ja sam bio i pjesnik. Nisam pisao samo prozu. Imam i zbirku poezije koju sam objavio pod naslovom Ostrvo od porculana. Proveo sam mnogo vremena pišući pjesme. A ona pjesma glasi ovako (nisam je zaboravio):

Umiranje je, bez sumnje,

Dostojanstveniji događaj

Nego što je to rođenje...

Čin rođenja je bučan

Hiljade truba iz dječijih usta

U jedan glas progovore

A umiranje krasi samo

Ukras diskretni –

Mekani dodir svečane tišine.

Ovo što mi se dešava moglo me pogoditi u 86-oj, a ne u 68-oj. Međutim, mislim da je sada kasno za ikakve prepravke. To mi je upravo saopštio pisac ove kratke priče. Bio je nemilosrdan prema meni i mojoj sudbini.

Ali, nisam te ubio na kraju priče! – ovako sam se obratio bezimenom psihijatru.

Ne mogu mu vjerovati, jer pripovijedanje još nije stiglo do svog konca. Možda već u sljedećem pasusu budem mrtav.

Proglasio sam te i pjesnikom! Bio si i psihijatar! Pozajmio sam ti prvu rečenicu priče. Znaš li ti koliko si normalnih ljudi poslao na psihijatriju? Ovaj jezivi detalj tvoje ne baš slavne profesionalne prošlosti nisam otkrio čitaocima. Blagoslovio sam te zaboravom tih i sličnih mrlja u tvom životu i karijeri. Nisi baš zahvalan lik! Ali, smrt ne zaslužuješ. Dovoljno si kažnjen zaboravom.

Ne sviđa mi se naziv koji si dao priči o meni. Zvuči kao da mi se izruguješ! Kako da se neko prisjeti amnezije? Bolje je bilo da si me ubio na samom početku, kako ne bih morao da raspravljam sa tobom. I, otkud ti pravo da se baviš mojim životom? Ja se tvojim ne bavim, niti to namjeravam. Apsolutno me ne zanima! Zašto si me ovdje zarobio? Zašto si mi uopšte rekao da sam pisac? Sada će svi znati sa kakvim problemima se suočavam. Moj ugled je na kocki, razumiješ li? Moj ugled...

Bio si psihijatar i pisac. Trenutno imaš 68 godina. Živimo u istom gradu. Poznajem ti sina. Želi biti pisac. Baš kao i ti. Poznavao sam ti i suprugu. I ja zazirem od bijele boje. Dodao bih da trenutno čitam 'Rakovu obratnicu'. Treći put. Pročitao sam trećinu. Pozajmio sam ti neka svoja iskustva. Sada smo kvit. I, nemoj računati na to da ću te ubiti. Dok budeš nastavljao svoje pripovijedanje, sam ćeš sebi produžavati život. Neću se više javljati. Ne želim te više prekidati. Idem da pišem novu priču – 'Kameno ostrvo i na njemu slon od porculana'.

Hej! Sada ti kradeš moje ideje! Ja sam prije nekoliko decenija pisao o onome o čemu bi ti sada pisao! Vidio si šta čitam, pa su i tebe zasvrbjele oči i prsti. Kako živimo u istom gradu, ako sam ja samo izmišljeni lik? Jesi li nam to izmislio i grad? Ova polustvarnost mi ide na živce. Izvuci me odavde! Iskupi se! Sada se više ne ljutim. Preklinjem te!

(...)

Imam 36 godine i pokušavam biti pisac. Jedan američki književnik je rekao da, ako želimo postati ozbiljni pisci, svakog dana trebamo napisati bar 1000 riječi (ili 2000, nisam siguran). Mislim da se lakše pridržavati tog principa nego preći 10000 koraka, kako savjetuju neki drugi profili stručnjaka. Dok je moj otac bio mlad, nije bilo ovakvih savjeta. Ni prvog ni drugog. On je bio psihijatar, ali i – pazite sada – pisac. Ja, za razliku od njega, pišem samo prozu. Nekako mi se nikada nije pjevalo. Uostalom, proza je konkretnija i ima više smisla od poezije. Ovdje sam prepričao njegovu pjesmu:

Ne smijemo sumnjati u to da je proces umiranja dostojanstveniji od procesa rađanja. Ima neke iritantne buke u samom činu rođenja. Dječji plač zvuči poput glasnog orkestra u kojem dominira zvuk velikog broja glomaznih truba. Rađanje se umnogome razlikuje od umiranja i sahranjivanja, čijoj atmosferi najviše doprinosi kurtoazna šutnja. Dok tišina ovom događaju daje svečanu notu, rođenje se može poistovjetiti sa nesnosnom bukom koja nimalo ne prija ničijem uhu.

Moram vam priznati da je, krajem života, moj otac malo pomjerio pameću, tvrdeći da ga je neko zarobio u priči koju je pisao (Sjećanje na jednu amneziju, prekucao sam je iznad svog teksta). Još nevjerovatnija tvrdnja je da mu je taj neko rekao da dobro poznaje našu porodicu. Nisam rekao da ih 'dobro' poznajem, već da ih, jednostavno, poznajem. Tada sam odmahivao glavom, ali sada svjedočim sličnom doživljaju: da sve što upravo pišem nezaustavljivo izlazi iz mene i da me niko ne pita želim li zaista napisati sve ovo. Čudan je to osjećaj... I, ako nije previše neobično, svakih petnaestak sekundi čini mi se da čujem nečiji šapat. A taj neko mi govori:

Nastavi, nastavi...

 

Selman Repišti,

Podgorica,

28. 12. 2025.

[ književnost ] 07 Jun, 2026 17:40

Selman Repišti

 

Iako slijedi nekoliko naizgled nepovezanih bilješki (zvaćemo ih literarnim mrvicama), autor napominje da ih treba shvatiti kao izraz jednog (naravno, ne i jedinog) pogleda na (današnji) svijet (ma šta podrazumijevali pod tim).

 

1. (1. 3. 2026)

Istina ima etiku koju laž ne posjeduje. Laž ima morbidnu estetiku koje nema u istini. Pod uslovom da je istina makar malo iskrivljena, ona bi se mogla okvalifikovati kao laž. Dakle, umjetničko djelo je estetizovana istina, što će reći – laž. Pod uslovom da logičku koherentnost istine smatramo minimalističkim umjetničkim zahvatom, i istina bi imala svoju estetiku. Da li bismo, na tom tragu, eleganciju jedne neprikosnovene uzročno-posljedične dosljednosti istine mogli prihvatiti kao apstraktnu estetsku minijaturu?

2. (2 ili 3. 3. 2026)

Poezija je glas srca, a proza pretežno govor razuma. Poezija je muzika, a proza, u ovom kontekstu, nešto poput nauke. Može li se muzika svesti na poeziju? Može li se nauka svesti na prozu? Može li se između života i književnosti staviti znak jedakosti? Da li je književnost, zapravo, život kojem je pribrojen njegov višak, uz  raznorazne nusprodukte življenja? U tom slučaju, književnost je, u odnosu na život, nešto veće i obimnije. A da li je onda život jedna od mnogobrojnih verzija književnosti?

3. (5. 3. 2026)

Zagnjuren u svoje nove knjige (koje su najčešće stara izdanja, nerijetko starija od mene), podvlačim njihove redove, ne olovkom već cijelim svojim tijelom (preciznije, bićem). Pokret, koji titra između tjemena i pete, mogao bi se opisati kao krivolinijsko (možda sinusoidno?) kretanje. Svakako, ovakvo kretanje, ako bi se pažljivo pratilo, ličilo bi na neku vrstu ritma (možda zaista sinusoidnog tipa).

4. (7. 3. 2026)

U duši svakog od nas leži po jedna duševna bolnica. Danas je korektnije zvati je psihijatrijskom bolnicom, ali ono ''duševna'' nekako više priliči literarnom izrazu. Ona je nastanjena poznatim i nepoznatim likovima. Jedni čuče u nekom uglu, drugi o nečemu raspravljaju, treći su nam posve nepoznati, a četvrti nepomično leže. Ja nisam ja. Ja sam svi mi. Mislim na one u sebi. Svi smo mi svi oni u sebi.

 

5. (6. 3. 2026)

Mi nismo sami. I upravo se iz tog osjećanja ili doživljaja rađa usamljenost. Kao da nam drugi, dok smo u njihovom društvu ili dok razmišljamo o tome da smo među njima, otimaju dio nas samih. Kao da i mi krademo dio tuđe ličnosti. Ako je obostrano, ne znači da je prijatno. Ako niko ne postavlja pitanja o tome, ne znači da je tako najbolje. Biti usamljen znači ne biti u mogućnosti biti sam. Dok je samoća metafizički ideal i nasušna potreba našeg bića, usamljenost je neizbježna vanjska realnost. Stvarnost koja tupo boli.

6. (26. 2. 2026)

U očima jednog djeteta (samo jednog?) odražava se naša kolektivna savjest. Kada je u zjenicama tog djeteta (samo tog?) zamro svaki sjaj, s njim je umrla i savjest čitavog svijeta. Živimo u vrijeme takvog umiranja. I djece i savjesti. Čovjek još ne zna da je već mrtav. Neki misle da je samo spao na niže grane evolucije (možda se sada nalazi rame uz rame sa životinjskim carstvom), odbacivši krila ljudskosti. Ko će posvjedočiti da smo mrtvi, ako nikoga od nas više nema među živima? Ko će mi vjerovati?

7. (7. 3. 2026)

Neki ljudi nisu ništa drugo do svoja prošlost. Sadašnjost nesmetano prolazi pored njih. Više je ne pozdravljaju, niti ih ona otpozdravlja. Sadašnjost je to davno prestala činiti. O budućnosti da i ne govorimo... Ovi ljudi kreću se unatraške, što ih dovodi u zabludu da će u nekoj dalekoj budućnosti svjedočiti trenutku svog rođenja (ili začeća?). U njihovom vrtu rastu samo pupoljci koji nikada ne postanu ruže. Zeleni pupoljci vječito zeleni i vječno pupoljci. Oni sebe nikada ne vide u mrtvačkom sanduku. Mogu se zamisliti samo u kolijevci. Oni nikada nisu bili veliki jer su uvijek ostajali minijaturni. Oni nikada nisu živjeli, jer se ne mogu pomiriti sa vlastitom smrtnošću. To što ih možda neki od nas nisu sreli, ne znači da se oni ne nalaze među nama. To su sjenke čije postojanje ne podrazumijeva da su nečija projekcija. Oni su antimaterija koja pluta u nekoj razvodnjenoj dimenziji polupostojanja. Da objasnimo još jednom, za svaki slučaj: oni su nijemi posmatrači svoje prošlosti. A možda i naše. Ili zajedničke.

8. (8. 3. 2026)

Ko je glavni junak u mitu o Adamu i Evi (ili, Evi i Adamu)? Zmija? Ona nije ni dobra ni loša. Ona je, jednostavno, onakva kakva jeste. Dobar ili loš može biti samo dvojac iz prve rečenice. Da li je zmija naivna? Ne! Naivni, lukavi ili mudri mogu samo biti Adam i Eva. I smokvin list je jedan neutralni rekvizit ove prascene. Isto važi za jabuku. Zmija, smokvin list i jabuka su dio scenografije. Adam i Eva su žrtve te namještaljke. Oni su dio jedne uspješne režije. Možda im je i radnja predstave bila unaprijed poznata. Stoga je njihova krivica ništa do oblik umjetničkog izraza. Ali, ako su oboje umjetnici, onda oni nešto stvaraju? Možda donekle i jesu krivi. Ali, ko su bili alternativni glumci? Možda su Adam i Eva, pojavivši se na sceni, učinili nekome uslugu? Ako su oni prihvatili da počine grijeh, kako bi spasili nekog drugog, vjerujem da bi im publika aplaudirala. Da li ovacije znače slavljenje grijeha ili pokušaj da se vikne: ''Niste sami! Vidite koliko nas je.'' Međutim, da li Adam i Eva zaista imaju publiku? Za koga igraju tu predstavu? Da li je svrha predstave pohvala apoteoza umjetničke samodovoljnosti? Da li možemo govoriti o umjetnosti koja nema svoju publiku?

9. (8. 3. 2026)

Zavidim svima koji mogu svjedočiti drugačijem proljeću, onome koje nije moje i koje nisam nikada imao prilike da upoznam. Kada govorimo o godišnjim dobima, proljeće i jesen ipak ne bismo trebali zvati zasebnim godišnjim dobima. Zašto dio jeseni i proljeća ne dodijelimo zimi, a dio ljetu? Samo su ljeto i zima prava godišnja doba, zato što predstavljaju istinsku dihotomiju (dvopolnost? dvojezičnost? dvoličnost?) prirode – toplo i hladno, širenje i skupljanje, okrenutost prema vani i prema unutra.

Moram se osvrnuti i na užasni ambis vremenskih zona. Ne mogu ni pojmiti kako je onima koji su u vremenskoj zoni drugačijoj od moje. Mogu samo naslutiti da su njihova mentalna bića drugačije oblikovana od mojeg. Oni ne samo da žive po diktatu neke nepoznate ruke vremena, već obitavaju i u drugačijem prostoru. Izgleda da postoje i oni paralelni svjetovi koji se mogu vidjeti. Međutim, iako se čini da su međusobno blizu, oni su daleki i otuđeni jedni od drugih. Otuđenost je alijenacija, a alien je vanzemaljac. Ali, svjetovi o kojima pišem nisu vanzemaljski.

Dodao bih da prostor ne može bez vremena. Kada bi stalo vrijeme, zaustavio bi se i prostor. Kada bi se okamenio prostor, ukipile bi se i kazaljke. 

10. (nije datirano)

Ne mora značiti da svi oni koji imaju kuću posjeduju i dom. Dom nije fizička, opipljiva kategorija. I kuća i dom mogu biti oduzeti, napušteni, srušeni i spaljeni. Ipak, dom je ideja, pa se i više opire uništenju. Ali, i ideje mogu biti oduzete. I dom se može ugasiti. Za razliku od kuće, to može biti zauvijek.

11. (31. 12. 2025)


Ne mogu napisati roman jer će se, dok budem pisao, štošta oko mene i u meni promijeniti. A kada se promijeni, roman bi trebalo pisati iznova. A kada bih ga pisao iznova, neminovno je uzeti u obzir sve nove promjene. Za kratku priču treba mi manje vremena, što je praćeno znatno slabijim mijenjanjem unutrašnjeg i društvenog pejzaža. Te mikropromjene su mi prilično podnošljive, pa mi i svaka priča koju završim lakše padne na želudac. Ovakav rasplet djeluje prilično ohrabrujuće jer je stomak obično veoma osjetljiv dio tijela svakog pisca.

Podgorica, 8. mart 2026.