U nekom nepoznatom kutku svijeta, a kutak je, naravno, umanjenica od riječi ''kut'', a moja prva asocijacija na to je da me kutnjak, najjači i najveći zub, često bolio... Njegova bol drugačija je od one kojom nas obraduju drugi stanovnici naše čeljusti... Ma, šta mi to čitamo? – bunite se već na početku. Neutješno je kako za mene tako i za vas da bih ovako mogao unedogled. Šta Vam zvuči ubjedljivije – ''unedogled'' ili ''u nedogled''? ''Kut'' djeluje nekako bezazleno, nenametljivo i skrajnuto, a ''ugao'' oštrije, sirovije i mutnije. Ugao me podsjeća na guranje, grubost i silu (a vas?). Elem, u tom nepoznatom (možda i nepriznatom) uglutku svijeta, a uglutka, uzgred rečeno, nema u rječnicima naših jezika... Moramo prelomiti: neka to bude Marakeš, čije ime će djelovati šarmantnije ako ga napišem u izvornom obliku (Marrakesh). Ako ga pažljivije pročitate, zvuči poput kuckanja ili šuškanja, a čini se i kao da nešto tu ne prestaje da zvoni... Dakle, ondje, gdje sam i napisao, rika kukova nepoznate djevojke (djevice?) počinje osvajati... Ne mogu završiti rečenicu, jer želim dopisati da je njena figura oblikovana dirigentskom palicom koja igra pod prstima vjetrova Atlantika, da je sazdana (ne, ne, ovo treba zvučati nježnije, pa ću reći – satkana) od gustih nanosa najfinijeg pijeska... Zadržimo se malo na ovoj pokretnoj slici...i još malo... i još jedan trenutak. Hvala. Vraćam se onoj rečenici – mislio sam napisati da ona (ne rečenica, nego plesačica koja ne zna da je upravo posmatramo) počinje osvajati neki tuđi, po svim prilikama prazan prostor. Svaki prazan prostor doživljavam kao dalek i tuđ. Odsustvo se odvajkada činilo sablasnije od prisustva. No, naoštrimo svoj pogled, jer nam se u sljedećem kadru ukazuje pupak ove djevojke. Iz njega se, vjerujte mi na riječ, poput nekih zloslutnih sjenki, počinju pomaljati svi rođeni, nerođeni i budući - planirani i neplanirani fetusi. Ali, ovdje nije riječ o djevojci iz Marrakesha (možda ona nije iz ovog grada... možda je to jedna od mnogih divnih, a nesretnih pridošlica). Ne znam zašto sam ovako počeo. Zaboravite na kutove i kukove! To je naređenje! Mene čitate, pa imam pravo i da vam nešto naredim. Ako ne budete dobri ova kratka priča (ne, ne, ovo će biti roman) će se završiti onako kako niko od vas ne želi i ne sluti. Zašto uopšte razgovaram sa vama, kada ne znam ko ste? Vi znate ko sam ja i to nije fer. Tješim se da ni drugi pisci ne znaju ko je njihova publika. To nam je zajednička boljka, ali... ko nas pita? Sami smo sebi krivi. Istina, bio sam bezobrazan kada vam nisam rekao (''vam'' sam napisao velikim početnim slovom, pa sam ipak izmijenio) ime djevojke iz grada M. I sada vas pravim budalama jer pišem samo slovo ''M'', kao da vi ne znate o kojem gradu vam govorim. Nikako da pređem na stvar, a i ovaj pasus namjerno želim produžiti. A zašto? Pa, kako bih vas odvratio od čitanja onoga što će uslijediti. Šta bih vam još mogao napisati? Možda da ponovim neku od prethodnih rečenica. Zaboravite na kutove i kukove!

Nakon što sam uzeo dobar dio vašeg vremena, a uzeti je fini način da se nekome kaže kako smo mu nešto ukrali (ovdje se malo zaustavite i udahnite: nešto sam vam upravo ukrao! Zašto me i dalje čitate?), biću pošten prema svima vama (kao da vas je ko zna koliko...), prelazeći što prije na stvar.

(Pažljivom čitaocu ili, da budemo politički korektni, dobrovoljnom konzumentu ovog petparačkog štiva, trebala je upasti u oko kratkoća prethodnog pasusa u odnosu na onaj prije njega.)

''Jugoslavija se posvađala sama sa sobom'', jednom je izjavio jedan domišljati šestogodišnjak koji je, gle slučaja, u isto vrijeme moj najstariji sin. U nekoj drugoj prilici, on je (i dalje šestogodišnjak), grunuo kao iz topa: ''Banka je ambasada budućnosti''. Tumačenje prepuštam vama. Vratimo se na Jugoslaviju. Brak mojih roditelja mogao bi trajati gotovo koliko i pomenuta, bolno upokojena država. U njoj sam živio jadnih 18 mjeseci, nakon čega sam se našao u nekoliko zemalja, ne pomjerivši se sa mjesta na kojem sam se zatekao nakon što sam prestao biti fetus. Sva tri moja sina život su započela u istoj državi, na istom mjestu, gdje su i ostali. Ja sam, čini mi se, bolje prošao. Sljedeća rečenica odgovara ovom pasusu, ali ću je, kako bih vam se makar malo iskupio za prvi pasaž, prebaciti u novi red.

(''Dobila sam cijeli pasus – i to samo za sebe!'' –  uzviknula je rečenica koja slijedi. Kamo sreće da i ova kratka priča dobije status romana, pa će se i ona pridružiti slavlju naše privilegovane rečenice.)

Dvadeset i petog aprila ove godine (kasnije ćete vidjeti koja je to godina) napisao sam sljedeće: ''Kada provedete duže vremena na jednom mjestu imate osjećaj da su stvari izgubile boju ili da ih je prekrila debela paučina.'' Možda su navodnici suvišni.

Kroz prozor upravo dolijeće jedna psovka... Slagao sam vas,doteturala se kroz balkonska vrata, ali je ljepše napisati da je njen let uključivao neki otvoren prozor. Dolijeće još jedna. Neću vam reći koje su. Uslijedio je muk. U sljedećem trenutku, dvije psovke odjekuju mislima. Da nakon njih nije nastupio muk, ne bi odjekivale mislima. Ne bi na kraju postale moje. Jedno je sigurno – ja tako ne psujem. Nove psovke su obogatile moj unutrašnji svijet (spoljašnji nisu, jer nije moj). Bilo bi ih šteta izgovarati, jer bi možda izgubile svoju moć. Ostaviću ih za sebe. Neka mirno borave u mojoj glavi. Imao sam neodoljivu potrebu da napišem kako će ove (koje?) psovke bezbrižno lješkariti u nekom kutku moje lobanje, poput blaženih fetusa koji obitavaju u pupčanom području naše marakeške djevojke. Slijedi drugi upliv spoljašnjeg svijeta (koji, podsjećam vas, nije moj)... Trenutno se na TV-u reklamira dezodorans ''za cijelo tijelo''. I ne trudim se da razmišljam o tome šta bi ovakva izjava trebala da znači. Svjedočim još jednom pokušaju promjene scenarija: slučajno sam odabrao slova Cascadia Mono Light, što mi se svidjelo, pa sam bljedunjavu monotonost Ariala, koji mi je uvijek imao prizvuk kiselog deterdženta i klizavo-ljepljive ljepote sirene, zamijenio ovom varijantom. Ne, ipak neću otkazati poslušnost neodoljivo prozaičnom fontu Times New Roman. Uzgred, zgodno bi bilo prevesti ga kao Vremena novih Rimljana.

Još nisam odlučio da li će ovo biti kratka priča, otužan pokušaj hitrog pripovijedanja ili ozbiljno književno djelo, neki zamršen i u fizičkom smislu težak roman. Mogao sam, kako bi neki rekli, isplesti (čitajte: izmisliti) dovoljno čvrstu mrežu u koju bih ulovio svoje priče koje su već ugledale svjetlo dana, proglašavajući ih romanom. Ali, to bi značilo da sam vas prevario. Vi ste očekivali pravi roman. A šta to zapravo znači ''pravi'' (a šta li znači ''roman'')? Da li bih vas prevario ako bih vam servirao fikciju, vrhunsku izmišljotinu, znalački izrežiranu vrhunsku laž? Da li biste više željeli da vam serviram mrvice svog života, prikazujući ih (što će reći: reklamirajući ih) kao krupne zalogaje koje biste, ne trepnuvši, strpali u svoj književni želudac? Ovaj pasus pišem u srijedu, 3. juna 2026. godine, između 21.35 i 21.45h. U međuvremenu sam se vratio dva pasusa unazad i nešto dodao (neću vam reći šta je to).

Šteta bi bila da se ne vratimo na našu Marakešanku (da li se baš ovako iz imena tog grada izvodi naziv njegovih stanovnica?). Sada ću joj pokloniti jedno moje usputno zapažanje, koje je pisano za neku drugu osobu. Ne brinite, dobro će joj stajati. U njenim zjenicama počivala je neka praiskonska tuga koja je najednom prerasla u krik i obuzela cijelo njeno biće. Ne sjećam se trenutka kada je, u sveopštem užasu koji se, poput okeanskog vala (mislimo li svi na Atlantik), obrušio na one koji su je netremice posmatrali, zatvorila oči. Niko nije vidio da su u njenim očima umrli nečiji drvoredi. Ako ovom događaju niko nije svjedočio, može li to značiti da se on uopšte nije ni odigrao? Stisnuti uz skute naše Marakešanke, nikada nećemo moći da nastavimo sa pripovijedanjem (ako ga je uopšte, do sada, i bilo...).Ovo ''do sada'' su neki od vas spojili u ''dosadu'' i možda su, što bi bilo krajnje pesimistično, a neizmjerno porazno po autora, zauvijek odustali od redaka koji ih čekaju.

Želite li da vašu pažnju pridobijem pričom o svom djetinjstvu? Nekada sigurno uhvatite sebe kako žvaćete (iako niste krava, može li se reći preživate?) svoje djetinjstvo. A ponekad poslije toga, možda, imate obilnu stolicu. Bogat je onaj ko ima ovakvu stolicu. Ili, ako bih vam pripovijedao o djetinjstvu, izložio bih vas vonju svoje nezaustavljive stolice. Da li to i dalje želite?

Može li ova kratka priča (ako je uopšte i priča) prerasti u roman? Kada ćemo joj dati posljednju šansu za to? Da li ćemo joj uopšte dati zadnju šansu? Da li je zaslužila? Da li ste se sažalili nad njom? Muk. Kao poslije one dvije psovke. I dalje vam neću reći koje su bile... Da li iz pupka može nastati cijelo tijelo? Jesu li banka i ambasada sličnije nego što smo mislili? Da li biste ozbiljnije shvatili mog najstarijeg sina, da je one dvije izjave izrekao kao sedmogodišnjak?

Znajte, onaj pupak nije samo njen. On pripada svima, mada niko od nas nije više fetus. Da li se ova kratka priča, osujećena u nastojanju da postane roman, pretvorila u Jugoslaviju, ambasadu, pupak, banku, psovku ili obilnu stolicu? Odgovor na ovo pitanje prepustiću vama. Samo mi preostaje da se složim sa onim što ste rekli. Pošto sam vam oduzeo (ukrao!) toliko vremena, red je da vam napravim i jedan, upravo ovakav ustupak. A ustupak se rimuje sa ''šesto, sedmo, osmogodišnjak'', ''kutak'', za milimetar slabije i sa ''pupak''.

''Ali, ako već ne mogu biti roman, dozvoli mi da ostanem kratka priča'', pobunila se ona. Primijetite da me ne persira. Tu nije kraj. Maloprije mi je naredila da je, citiram: ''ne trpam u poeziju''. Naslov je dokaz da je ona odnijela pobjedu. 

Selman Repišti,

Podgorica,

6. 6. 2026.