PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

Tek što su se upalili ulični fenjeri, gospodin Richass je izašao iz svog dvoetažnog stana, kako bi se pridružio ovosedmičnoj sjedeljci kod prijatelja koji su stanovali dva bloka dalje.

Isprva je namjeravao zaustaviti taksi, međutim, noć je hipnotički usisalanjegovu siluetu i odgurnula ga u nekom neodređenom pravcu. Nesvjestan toga, nekom silom je bio prinuđen pješice prevaliti planiranu razdaljinu. Odmah na sljedećem uglu, trenutno je dobio osjećaj da ga  ista ona sila munjevito gura prema dolje. Padajući  ravno na tvrdi pločnik, kroz misli mu je proletjelo jedno: „Je..te“ , dok je u drugom trenutku osvijestio da ga je neko uhvatio za podlakticu i spriječio neslani završetak ovog banalnog čina. Gospodin Richass prvo nije mogao doći sebi, potom se zagledao u čučeću spodobu ispod sebe, u isto vrijeme se žustro odgurnuvši u uspravni položaj.

Nakon što je otresao mikrogramske količine prašine sa svog kaputa, obratio se prosjaku sljedećim riječima:

„Mogao sam se pridići i sam. Ovako, ne gine mi hemijsko čišćenje.“

Prosjak ga je pogledao molećivo-boležljivim očima, izustivši nekoliko riječi između tri-četiri zuba koja su mu ostala u prednjoj vilici: „Oprostite gospodine, djelovao sam instinktivno. Bojao sam se da ćete se povrijediti.“

„Kako da se ovakav pojavim na večeri? Pobogu, tamo dolazi uglađena elita. Ti si kriv za sve!“ – grmio je gospodin Richass, šibajući pogledom ubogog siromaha.

„Ako nešto mogu nadoknaditi, gospodine...“ – tiho je rekao prosjak.

„Jesi li svjestan šta si uradio? Još ću pokupiti nekubolest. Samo mi je još to trebalo!“

„Gospodine, oprostite još jednom.“

Gospodin Richass je napravio polukružni zaokret, nekoliko sekundi čekao taksi i odmaglio u planiranom smjeru. Pri izlasku iz vozila, taksisti je gurnuo sitniš u ruku, ne pozdravljajući se, promrmljavši nešto poput: „Žurim, ko si ti,  da ti  polažem račune.“

Prijatelji su ga dočekali srdačno, uz gromoglasne ovacije koje su ličile na roktanje divljeg svaštojeda. Time su najavili i dobar objed, raskošnu  omamljenost čulnim užicima i veče kojem se ne vidi kraja i konca. Richass je uzvratio očekivanim kezom, obasjavajući salon odsjajem svoje nove zubne garniture. Ipak, nije se osjećao pretjerano dobro. Imao je utisak da ga obuzima neka iznenadna influenca. „Ali, kako?“, razmišljao je, „Unosim kvalitetne namirnice, redovno vježbam u svojoj kućnoj teretani. Dobro, povremeno štogod zapalim, mada i ovdje koristim kvalitetan, probran duhan.“ (...)

Gosti su već otvarali četvrtu flašu Caberneta Sauvignona, međutim, Richassu je bio sve manje do slavlja. Njegova košulja bila je natopljena znojem, a po vratu mu se pojavio nekakav sitni osip roze boje. „Tako je to kada ti sirotinja pomaže da ustaneš. Trebali su ih istrijebiti na vrijeme, sa psima su bili mnogo efikasniji.“ – nastavljao je monolog gospodin Richass, pokušavajući da ublaži ono što ga je pogodilo.

Najednom, Richass je uspio uhvatiti prodornu zabrinutost profesionalnog pogleda iza dr Spectorovih pozlaćenih naočala.  Dr Spector je, naime, radio u Kraljevskoj bolnici, na odjelu za kardiovaskularne bolesti. Liječio je diplomate, ministre, direktore banaka, top menadžere, te njihovu djecu, unuke i sve one koji su bilireprezentativni uzorak probranih građana, a koji su imali status hinduističke najviše kaste, društva nedodirljivih.  Naravno, on se vrlo dobro razumio i u dermatološke bolesti, a kako i ne bi, kada mu je bilo dostupno najbolje obrazovanje, plaćeno vrtoglavim sumama, kojih u domu Spectorovih nikada nije manjkalo.

„Primjećujem da se ne osjećaš dobro.“ – obratio mu se dr Spector, trudeći se djelovati prisebno i odgovorno.

„Ne znam šta mi je. Samo znam da mi je to nešto neko prenio.“ – ogorčeno i sjetno je odvratio gospodin Richass, razmišljajući da li da spomene kako je imao bliski kontakt sa prosjakom.

„Pretpostavljaš li ko ti je to mogao prenijeti?'' – doktor Spector je pokušavao nastaviti razgovor, dok je diskretno odmicao svoju stolicu od potencijalno zaraznog pacijenta.

„Negdje na ulici. Nisam siguran.“ – Richass je osjećao kako ga sve više obliva znoj, dok mu je u isto vrijeme lice poprimalo tamniju nijansu crvene boje.

„Moraš što prije otići ljekaru specijalisti. Oni će znati najbolje.“

Dr Spector nije više mogao izdržati u prisustvu kontaminiranog prijatelja. Počeo se meškoljiti na stolici, tobože nešto je htio uraditi ali se ne može sjetiti šta. Potom je ustao i pridružio se polurazgolićenoj dami koja je nesebično pokazivala ornamentiku svog zamamnog poprsja.

Nedugo zatim, uzvanice su, kao da su unaprijed dogovorile redoslijed napuštanja zabave, uzimale svoje stvari i napuštale slavlje. Prvo je otišao dr. Spector, trudeći se da prikrije evidentnu pripitost i posljedičnu nesigurnost njegovog inače pravilnog hoda. Alana Frederic, samodovoljna direktorica jedne od većih farmaceutskih kompanija, posrćući se dovukla do svog kaputa, istovremeno posežući za njim i za kvakom ulaznih vrata. Za njom je otišao i Bill Stump, generalni direktor dobro poznatog lanca hotela, rekorder u broju izgovorenih riječi u jednoj minuti i zakleti pobornik rekreativne poligamije.

Otišli su i drugi. Doduše, nešto manje bitni, neznatno siromašniji od onih prije.

Ostao je, naravno, domaćin zabave, snažna figura širokih ramena, novokultivisani proizvođač suhomesnatih proizvoda, koji je na mala vrata postao dio kružoka ove živopisne oligarhije.

Domaćin je dobro poznavao miris pokvarenog mesa, a učinilo mu se da sličan vonj emituje sada već iznemoglo tijelo gospodina Richassa, koji je, zavaljen u fotelji, ležao u nekom stanju polusna. Znao je da trulež ne sluti na dobro, te je odmah po svom saznanju pozvao kola hitne pomoći.

Prošlo je nepunih pet minuta, prije nego su bolničari došli na naznačenu adresu i odveli sirotog gospodina Richassa (Ne treba ni pitati koliko je domaćinu ove zabave laknulo nakon što je otklonjena opasnost iz njegove kuće. Samo ćemo reći da je žurno prikupio najbolje komade pečenja ostalog od gostiju, kako bi ih što prije ponosno smjestio u svoj burag).

(...)

Jutro je. Richass se budi u neuglednoj atmosferi jedne prigradske bolnice. Svaki krevet u prostoriji je zauzet, čuje se teško, isprekidano disanje, pomiješano sa prigušenim jaucima bolesnika. Vazduh se osjeća po buđi, ustajaloj salami i gnoju. Richass se suzdržava da ne povrati, polako shvatajući zašto se ovdje zadesio.

„Sestroooo.... Ima li koga?“ – najednom je povikao gospodin Richass.

Prošlo je desetak minuta. U prostoriju je ušla omanja crnka srednjih godina i rekla da će odmah pozvati doktora. Richass je čekao nekih pola sata, nakon čega se pojavila jedna sijeda figura, moguće sedamdesetih godina, umorna od života, a istovremeno prestravljena nadolazećom smrću.

„Gospodine, sinoć ste dovedeni ovdje. Imali ste visoku temperaturu, uz neke reakcije na koži.“ – objasnio mu je doktor.

„Jeste li saznali šta mi je? Ovo sam zaradio od vaših! Svi ste vi isti! Treba vas izolovati! Znate li Vi ko sam ja?“ – napadao je Richass.

„Gospodine, molim Vas, smirite se. Nismo još uvijek utvrdili šta Vam je. Simptomi upućuju na određene probleme, ali nakon urađenih dodatnih pretraga, zaključili smo kako Vi zapravo nemate neki fizički poremećaj“ – doktor ga je pokušavao umiriti.

„Kako? Ko ste Vi, pa dajete sebi za pravo da tako olako shvatate moje stanje? Vi ne znate ništa. Vodite me mojim doktorima!“ – bjesnio je Richass.

„Gospodine, Vaš osip je nestao, a i temperatura se vratila na normalu. Ovdje ste samo zato da bismo još neko vrijeme pratili Vaše stanje, a onda Vas otpustili“ – rekao je doktor, nešto višim tonom.

„Hoću kući. Odbijam ostati ovdje!“

„Ali, slušajte...“

Gospodin Richass je bijesno strgnuo sve one stvari koje je zvao cjevčicama i koje su, po njemu, predstavljale ozbiljnu opasnost po njegovu slobodu i preživljavanje u „ovakvim uslovima“. Doktor je nezainteresovano posmatrao ovaj prizor i samo se sklonio sa vrata, kako bi Richass izašao.

(...)

Vatra je veselo tinjala u kaminu. Gospodin Richass ipak nije uživao u spontanom utrkivanju njenih plamenova, igri nastajanja i nestajanja, kosmičkom plesu uvježbane prolaznosti. On je i dalje osjećao neku nelagodu pod jezikom, kraj srca i negdje po stražnjem dijelu glave. Bio je svjestan toga da su vidljivi simptomi nestali, međutim, i dalje je imao osjećaj da se pojačano znoji, te je povremeno imao vrtolgavicu i nagon na povraćanjem. I njegov doktor iz Kraljevske bolnice rekao mu je da to nije ništa.

Ipak, Richass je intimno i samosažaljivo bio ubijeđen da se nešto duboko unutar njega debelo poremetilo. Ako ne znaju uzrok, niti simptome mogu pripisati nekoj poznatoj bolesti, to već upućuje na još ozbiljniji problem. Richass je znao da je teže boriti se protiv nepoznatog i nedodirljivog, nego protiv svakodnevnog i vidljivog. Imao je osjećaj da će poludjeti. Niko ga nije zvao da pita kako je, nijedan prijatelj, saradnik, klijent ... ama baš niko. Samoća ga je dodatno razdirala, stoga je odlučio da se u diskreciji obrati poznatom neuropsihijatru. Imaće priliku popričati s nekim, a možda dobije i kakav koristan savjet. (Mora se priznati da je ovom odlukom gospodin Richass iznenadio samog sebe.)

(...)

Da ste danas, kojim slučajem, o smiraju dana, prošli ulicom gospodina Richassa, ugledali biste pogurenu osobu koja se sporim korakom uputila ka onom istom mjestu gdje se prije neki dan okliznula... Zatim bi vam se ukazao prizor onog istog prosjaka, koji u čudu posmatra čovjeka kako namjerno pokušava pasti, vraćajući se u uspravan položaj uz pomoć štapa od plemenite vrste drveta i preciznog omjera kosti i čvrstog metala. Štap je poslužio svrsi, a osoba koju smo možda imali prilike pratiti u ovo predvečerje se uspravila, ostala u tom stavu i ponosno nastavila koračati. Njeno lice seopustilo, bore na čelu su naglo nestale, a začulo se i tiho pjevušenje neke vesele melodije.

(...)

Nakon što je saslušao aktuelne boljke gospodina Richassa, neuropsihijatar je iznio svoj stručni sud: „Pacijent g. Richass pati od akutnog stresnog poremećaja. Okidač je bio fizički kontakt sa siromahom, za kojeg je ovaj podsvjesno pretpostavljao da će mu prenijeti neku smrtonosnu bolest, odnosno zarazu. Intenzitet nemilog događaja narušio je imunitet g. Richassa i izazvao simptome koji su ga dodatno uplašili. Možemo to tumačiti i ovako: zbog prevelikog straha g. Richassa da se neće moći izboriti sa svojim psihičkim problemom (tj. bojazni da će dobiti neku fatalnu zaraznu bolest), njegov poremećaj je 'premješten' na tjelesni nivo i pojavili su se manje ozbiljni simptomi, sa kojima čovjek već može izaći na kraj.“

Revnosni doktor je gospodinu Richassu preporučio da ode na ono isto mjesto i suoči se sa svojim strahom. Razradili su najbezbolniji scenario, koji se odigrao onako kao što smo mogli vidjeti. Isti taj doktor, željan vlastite slave i javnog priznanja od strane psihijatrijske zajednice, pribilježio je neologizam koji je skovao za novootkriveni poremećaj - Paupertas infectuosa.

Selman Repišti 

Valja li pisati,

da bi se disalo,

ili da se otkrije smisao,

il', prosto, da bi se pisalo?

Treba li pjevati,

da bi se, riječima, drugima zapovijedalo,

da bi se, iz sveg glasa, zijevalo,

il', prosto, da bi se pjevalo?

Ne valja pisati,

samo da bi se čitalo,

do u tančine interpretiralo,

do u mučnine zanovijetalo.

Ne treba pjevati,

da bi se što dalje čulo,

da bi se nešto na jastuku usnulo,

da bi nam, prosto, već jednom svanulo.

Već valja pisati,

da bi se, napisano, moglo brisati,

da bi se nanovo moglo zapisati,

il' opet, nekada, izbrisati.

A kako bi trebalo pjevati?

Onako, kako bismo mogli sazrijevati,

pobjedu nad sobom izvojevati

i novu nit u staro ruho udijevati.

Ruku na srce, pisac ima jedno jedincato pravo: da se pokatkad zaigra, kao što to stalno čini Bog. Sve ostalo je nusprodukt mašte. I ovo prvo je uobrazilja, ako se promotri iz pravog ugla.

No, sebi ću dati za pravo da njoj dam prednost.

Ona (u kratkim crtama): Dama. Samodovoljna. Životna deviza: Drag mi je Platon, ali mi je draža ku*čina. Tabakera. Ako biramo strane, uvijek sam gore. Pobjednik. Heroj. Sloboda. Predvodnik. I ako ne biramo strane. Riječju i pokretom, samoživa i Šiva.

On (u nešto dužim crtama): Što gušća sjena, to jasnije vidi. Prirodno stanište: podzemlje. Zanimanje: uhoda. Omiljena aktivnost: ono kada opiše millerovski krug. 360 stepeni. Stepen po stepen, nonšalantno. Čemu žuriti? Da vidi s kakvim životom raspolaže. Da omiriše priliku za omamu prve svježe ženke. I njenu trenutnu pomamu. Da se povuče, čim postane prikaza. Odstupi, prije nego postane nakaza.

Ona i on (u najkraćim crtama): Bludilište. Brava i ključ. Puška i metak. Pikado i meta. Slon i amnezija. Pucketanje ljuske jajeta. Grčka vatra. Arhimedov katapult. Snošaj nebule i supernove.

Ne trebaju im imena. Previše ih banalizuju, zato. Davno su ih svukli. Jedno drugom. Sporazumno. Kako im i dolikuje.

Čujem da me neko od vas pitao svodi li se njihov život na dvanaestak redova što sam ih podastro pod vaše noge. Širi su nego što slutite. Dublji su nego što ćete ikada misliti. Hajmo pokušati ponovo. Kajem se što sam najslasnije plodove njihovog života već iscrpio uvertirom. Ili pak nisam?

Ona: Ljubitelj je prolaznosti. Treptaja.Češkog folklora, premda pjeva samo klasiku. Čisti urbanizam. Kada ispusti svoj glas, to vam izgleda kao da jednim brzim potezom stisnete harmoniku među dlanove i podlaktice. Tada se iz njenih usta (zaista impresivne kubikaže, koja mogu primiti frtalj tuceta onoga što joj je draže od Platona) izmigolji prava pravcata pastirska frula. Njeno korijenje. Tačka postanka. Izvor, sa koga je potekla, čeznući za nekim stranim barama. Prekookeanskim. Spomenuh reznonantnu kutiju. Ima ona još veću. Nakon svake dionice, zavibrira joj i kloaka. Sada procijenite (ja već jesam) je li njeno stvaralaštvo veće kada pomiri harmoniju i melodiju, ili kada se olakšava, trgajući donje rublje sa dezenom i mirisom tek ocvalih magnolija?

On: Lopov. Krade ljudske priče. Nabijeđeni spisatelj. Bilo mu interesantno kada je jedna petnaest ljeta bila stalni gost postelje nekog poznanika njenog muža. Nastade priča: Malo je pet, hoće još deset. Bilo mu zanimljivo kada je druga htjela biti muško. I druga priča: And what about erekcija?Vidio on da je neki izgubio sve. U jednom danu. Cijelo cjelcato sve. Pa treća: Noć kratkih rukava. Čuo on da je drugi napustio sve. Okrenuo leđa. Spustio roletne. Napisa i četvrtu: Mozak u pijesku. Voli on i sebe potkradati. Vidio da se svako poglavlje autobiografije dobro trampi za koju stotinu dolara. Eno ga: upravo vadi svoj identitet iz unutrašnjeg džepa i maše njime po ulici. Nekada se umori, pa ga negdje okači. Da svi vide. Da ne moraju zatvoriti millerovski krug. Da im na prvu bude jasno. Da se, ionako u žurbi, dive i čeznu. Uokvirujući ga, da naprave vlastiti selfi. Ma, sve je to isto, samo se on zaigrao. Poput Boga. Poput mene. Znate, ono s početka...

''Ali, vrijeme je za svršetak!'' – bunite se vi. Ako je tako (a vjerovaću vam da jeste), staviću ovaj kraj na aukciju. Pa ko više da, njegov je. Ne, nije njegov, nego ga može promijeniti onako kako želi. Ma, eto vam dva kraja. Drugi za prvi, a prvi za drugi dio priče. Uzmi ili ostavi! Dakle (spremni ste?):

Od sudbine njihove vješala načinih. Sa Danteom svjetove zamijeniše.

Zatresoše se Sejšeli. Pakao ovozemaljski edenom proglasiše.

Počnimo sa sto švicarskih franaka. Anyone?

Ismin doprinos teoriji Velikog praska

‘Hoš sa mnom na kafu?’
‘Imate ovdje cura koliko hoćete. Što njih ne pitate?’
‘Meni je jedan Ismo tokom rata, dok sam spavo, popušio. Nako od sebe, na prepad. I meni bogam bilo fino. Bogam! Imam ti ja ženu, sa njom sina ’85. godište. Radio u ovoj firmi prekoputa nas. Pa hoš na kafu, bolan?’
‘Dajte, ne pričajte gluposti.’
‘Šteta…’

Odšepa prema Austrijskoj ambasadi. Sreo ga par mjeseci kasnije u Vilsonovom. Zagleda. Belji. Samo muškadiju.

Lani otegnuo papke. Prije nego su ga otpravili u vječna lovišta, racku mu bio, priča se, k’o palma. Jaja k’o hurme. Sramota za jaja. 

Proeta

Reda rečenice k’o domine. Samo to radi po vascijeli dan. Tačka, pa veliko slovo, pa opet tačka. Veliko slovo. Svaka k’o za romana. A onda spektakl. Tranžira ih, po pet-šest riječi svaki red. Da napravi stih. Ka’e malo po malo – i eto ti pjesme. Čeka ne’ak’i festival. Priprema se po’ godine ranije. Psihički. I mehanički. Žiri oduševljen – pjesma pun pogodak, a ono iskasapljeni romančić. Pripovijeda. Ne pjeva. Samo kazuje. Sve se vrti oko para teških riječi. Publika pada na koljena. U toj pozi, ženama aplaudiraju dojke. Dekoltirana pneumatika. On se znoji i što se više čuje, tim više likuje. 

Neki poeta u zadnjem redu, čija elegija nije ušla u uži krug, prozva ga proeta.


Majstore, morel’ zadnja?

O njoj samo znam da su je tri-četiri povalila na zadnjem sjedištu nečijeg golfa. Na čistini. Par puta. Tako se razrasla prvi put. Drugi golf je, ubrzo nakon mature, odvez’o u glavni grad. Pet sati, bez pauze. Nije se isplatilo gubiti vrijeme. Čim je vid’la prvu zgradu, drugi put se razrasla. Odmah odlučila: pušiće Marlboro, pit’ kafu s mlijekom ili Ajriš kofi, živjet’ prekoputa Centralne banke, zaposlit’ se u međunarodnoj firmi i probit’ međ’ gradske face. Lizat’ šam-kremu sa ulaštenih pločnika. Ovaj luksuz nije bilo teško priuštiti, s obzirom da je posjedovala vjernu presliku kravljeg jezika, koji je više uzbuđivao one kauboje sa zadnjeg sjedišta nego njene bradavice, poluuspjele replike omanje balege. 

Prođoše godine, a ona završi (kako je običavala reći) ‘vlakutet’. Zatim se našla u nazavidnoj ‘sitovaciji’: šta radit’ ako se ne dobije pos’o? Da l’ se vratit’ nazad prugom (golf je odavno nadrasla) ili ostat’ i čekat’? Odlučila se za ovo drugo. Otvorila se i nova dilema: Da l’ radit’ štogod u struci (kako bi ona rekla ‘struki’) ili ‘bilo šta što ti neko da’? Prifati se opet drugog. Zaposli se k’o hostesa. A ona? K’o da je stjuardesa. Treći put se razrasla. 

U autu nikad nije sjedila na zadnjem sjedištu, osim kad je ufati neki dert, pa ko biva da obnovi gradivo. Da sanja budna. Tad je bila svoja na svome. A vako, javno, gospođa. Ne mereš joj pera odbit’. Što bi ovdje rekli – ‘rodžena’ Sarajka.

Selman Repišti

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

- Šta je prav ugao?

- Šta proučava slavistika?

- Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ''Možda je riječ o pravougaoniku... hm... možda je to ugao između dvije prave linije ... dakle koji nije krivolinijski...'' Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ''Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ''v'' od ''f''. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ''mačjim kašljem'' (naročito zato što ... nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ''U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega... Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti...''. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

- Pravougaonik.

- Naučno područje o svim vrstama slavlja.

- Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

- Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

- Koja je vrijednost broja pi?

- Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

- 25.

- 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ''rješenje'' 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

- Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvorEnesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje ...)

(...)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(...)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ''Da''. Hitro je dodao: ''Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi ... sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio...''

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ''Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane 'sud', te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.''

Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.

Sjećate li se, kada je ona
pariških kabarea primadona, 
bajna i prpošna, pažnje gladna, 
upoznala onog  udvarača, nametljiva, odvratna?

Svoju je krepost na kocku stavila, 
odjednom se, sirota, ozarila, 
onako slobodna, nestalna, slasna,
podlegla šarmu nekog probisvijeta glasna. 

Loši maniri monmartrovskog boema, 
za njene uši, postadoše poema, 
bljutava, niska, priprosta serenada, 
cijelim njenim bićem netom ovlada.

Najednom, kao što biva iznebuha, 
napusti predjele našega sluha, 
pokvari se, chanteuse-balerina, 
više se ne navija, uzalud aplauz i potoci vina. 

Negdje sredinom prošloga vijeka, 
pojavila se, opet, odmjereno-prijeka,
ali njena put je, zbog ljubavnika sramna, 
sad već bila mračna, gorčinom izbrazdana.

No, nemojte da vas pokoleba,
ova nepravda, šćućurena između zemlje i neba, 
plesala je, nikad prevaziđena primadona,  
po nepisanim pravilima kafanskog bontona.

Napomena: chanteuse - fr. pjevačica

Selman Repišti 

''Jebeš državu bez valute'' – iskašlja Tereza i nastavi srkati svoje treće pivo.

''Znam da Vam je ovdje bolje. Mislim u Bosni. Bolje nego je bilo meni.'' – dodade nakon što se, na trenutak, zagrcnu. Brzo se povratila. Ta, ona ima toliko kafanskog staža.

Kao što se očekuje od ovog profila ljudi, odmah pređe na stvar. Na sagu o svom djetinjstvu. Rane godine provela je u jednom sarajevskom sirotištu. U sirotištu, u kome je bila roditelj drugoj djeci. Sanjala je da bude vaspitačica... Jednu je nekom prilikom i pretukla, što joj je tada dalo privremeni smisao života.

''Izašla sam jača nego što sam mislila da ću ikada biti'' – rekla je kroz lavlji smijeh, busajući se lijevom šakom u prsa (u desnoj je bila prazna krigla kojom je signalizirala konobaru još jednu turu).

''I željela sam očeličiti svoju kćerku. Nema pravo da mi zamjeri. Moj je izbor što sam je donijela na ovaj svijet.''

Potom se prihvatila propovijedi o, kako je to zvala, ''olovnoj, ali dobrohotnoj disciplini''.

''Sigurno se pitate kako ja, koja sam iz Sarajeva, ne miješam izgovor afrikata ... Ni moja kćerka nema problema sa razlikovanjem č i ć, dž i đ... A znate li zašto (persirala je svaku punoljetnu osobu koju je srela makar i deseti put u životu i oduvijek se pitala zašto ne persiramo Bogu)? Morala je sići niz stepenice i opet se uspeti izgovarajući 'ćup', 'četka', 'džak' i 'đak'. Ako pogriješi, mora ispočetka. Živjele smo na četvrtom spratu, što je doprinijelo ozbiljnosti ove bezazlene vježbice.''

Konobar je već donosio četvrto Sarajevsko, a ona je odmahivala glavom, mrmljajući neke molitve. Odjednom, lice joj se, navodno od stida, sakrilo iza zara sjete.

''Nisam zadovoljna. Kćerka mi je izrasla u neku nepoznatu, površnu osobu.''

''Ljudi su, što dublje zarone u sebe, sve dalje od sebe'' – nekako mi se ote iz grla.

''Onda je ona svoja na svome. Niko joj to ne spori. Zato je toliko zaljubljena u sebe, e to me već boli. Zapravo, voli samo svoje 'ja' i svog 'duhovnog' učitelja. Oblijepila mi je zidove njegovim slikama. Nisu joj ravni ni tapetar ni Warhol! Zamisli, još me tjera da ga držim ispod jastuka.''

''Jebeš majku'', otpi gutljaj, ''čija je kćerka od sebe napravila valutu'', pa još jedan veliki gutljaj, ''i koja košta sve skuplje i skuplje''.

Pljunu, ustade, zamanta joj se, brzo se devranisa i odgega prema Imperijalu.

S. Repišti 

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ''ukus'' bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem  i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ''tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati''. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ''nepobitnoj činjenici mjesta rođenja'').

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ''mehki kao duša''. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše...

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ''svojem'' Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ''preselio'' na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija... Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ''Da mi je samo jedan griz... Onda bih mirne duše mogla umrijeti''. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala... U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta.  Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ''svoje ljude'', ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko ... konačno ... i ispeče.

Selman Repišti

Čilska šalitra

Čujem da provodi predvečerja u društvu pune flaše domaćeg crvenog vina. I u razgovoru sa ženom, omanjom kućanicom čiji pogled se nevješto probija kroz debela stakla okruglih naočala, sada već poluispijenu flašu i gradaciju gašenja dnevnog svjetla između građanskog i astronomskog sumraka.

Žena je ovdje statista sa ugovorom na neodređeno, komad namještaja, neko ko je od poodavno ništa drugo do jedno veliko, ontološko uho. Slušni aparat, koji uvijek pažljivo natakne, kao što je nekada majčine naušnice, svjedok je postojanja ovog ultrauha.

Vino je ukusa crnog, panonskog grožđa, a ravnica, u naletu Božjeg jeda bačena negdje u zagrebačko zaleđe, već miriše na ovogodišnju jesen. I Ivan se sjeća. Svake predvečeri iznova. Imao je 17 godina kada se slučajno zadesio u tijesnom šatoru sa desetak godina starijim parom. Kampovali su negdje u Titinoj Makarskoj. Zanu je, nekad oko tri ujutru, probudio inače nemiran mjehur. Potajno mu je tepala, nazivajući ga prednjom pi*kom. S godinama je naučila da jasno razlikuje ovaj od pravog svraba. Prvi je mogao biti uvod u drugi, ako se dovoljno posveti kontemplaciji o njemu. Mogla ga je dovesti tamo gdje treba. Kako bi došla do izlaza iz šatora, morala je preskočiti Ivana. Bila je mala i nije čudno što se očešala o njegov (za njega još nedovoljno poznat) ponos. Odmah je primijetila: ''Od tebe će, bome, biti nešto vel'ko.'' On se, kao da je čuo u sebi izgovoreno proročanstvo, probudio, postao svjestan spontane, noćne erekcije, prekrivši genitalije jednom, a oči drugom rukom. Tik prije njegove intervencije, pogledi su im se prikovali jedan za drugi. Nastavio je spavati, a ona je ispraznila svoju bešiku. I bilo joj je ugodno, ugodnije nego prije.  

Sljedećih dana, Ivan nikako nije mogao izbaciti iz glave misao o tome da je ona učiteljica. I Zana se vraćala na taj detalj o sebi. Nijedno nije znalo zašto. Najednom je, jutro uoči povratka u Visoko, njen muž bio nekim poslom odsutan na dva-tri sata. Oblačila se u šatoru. Željela je da neko naiđe. U isto vrijeme, nesvjesno se ubadala noktom kažiprsta u stomak. Ivan je naišao. Začuđen. U očima mu se jasno ocrtavalo iznenađenje i neka nevina nada. Zana je opet pomislila da je učiteljica. On je to i izgovorio: ''Hoćeš li me naučiti?'' Zbog onoga što je uslijedilo i potrajalo dobrih 12 godina, Ivan je gotovo opsesivno tražio savjet od obične flaše, premda domaćeg crvenog, a opet samo vina.

Sarajevo, novembra 1985. godine. Predratni studentski dom. Ivan joj prilazi s leđa, dok ona nad kadom pere svoju improvizovanu odjeću. Odjeća je podsjeća na majku, koja je vrebala svaki trebutak kada bi se Zana zadesila pred jednim jedinim kućnim ogledalom. Govorila bi joj, bez trunke kajanja u svom zajedljivom, sitnom glasu: ''Ti misliš da si lijepa. Izbij si tu misao iz glave''. Dodala bi primjedbu o tome koju odjeću njena kćerka smije, a koju ni pod koju cijenu ne smije pronosati svojom kasabom. Ulazi joj. Osjeća ga sve do mozga. Uvijek se iznenadi. I uvijek ga želi. Do kraja. U pauzama mu pomaže da savlada osnove voćarstva i vinogradarstva. Upisao Poljoprivredu. Ne s namjerom da je završi.

I nanovo Sarajevo, poznog proljeća 1986. godine. Mirsadi treba pet minuta da dođe do njegove sobe. Ne gubi vrijeme na oblačenje. Trči mu gola. Kuca jednom, a nakon što on ne otvara, ulazi sa dvije riječi. Izvini i izvoli. On se ne buni. Tražen je. Mirsadi nije prvi put. Sa prve strane ploče navija Štulićev glas. Oboje su prespavali još jedan ispit. Mirsada nije jedina. Postoji nepisana lista čekanja na noćne posjete. Pričalo se da je imao stila. Jugoslovenski rok je pratio one koje su tiho uzdisale. Nešto bučnijim posjetiteljkama puštao je šapat nekog instrumentala. Petkom oko pet, dolaze Zana i jedan poveći ruksak. Oboje na vikend. Sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I tako svaki vikend, ljetovanje, pa vikend, pa zimovanje. Zimovanje na moru. Zaokruže mjesec, rastanu se negdje na pola puta, tješeći se da Visoko nije toliko daleko od Sarajeva. U međuvremenu, oboje slušaju drugu stranu one iste ploče, tražeći mjesto u Štulićevoj poetici.

Još jednom Sarajevo, duboka jesen 1991. godine. Ivan se boji rata, odlazi u Hrvatsku. I ona ga se plaši, ali nema gdje otići. Tako se (doduše glumeći) bojala njegovog, a on je tješio riječima kako je i ''ku*ac meso ... nema kosti ... neće te ubosti''. Nakon njegovog iznenadnog odlaska, tutanj granate, odsjaj tuđe kame i preciznost po ko zna kojeg snajpera ostali su u pozadini. S one strane velike pozornice. Nije se obazirala na opasnost. Čekala je da se nešto desi. Susret ili smrt.

Te je godine zadocnio posljednji snijeg i okopnio tek u maju. S prvim žuborom vode, stigla je vijest da je Ivan povukao neke veze i da Zana samo treba dati zeleno svjetlo. Neko bi je dovezao do Rumunije, gdje bi se sastali i otišli zajedno u svijet. Odlučila je napraviti rez. Ovdje se završava i njen dnevnik. Tačno petnaest godina kasnije, počela je osjećati onaj isti svrab u predjelu mjehura. Nije jenjavao i ovaj put je bio neprijatan. Prošlo je još pet godina i negdje oko tri poslije ponoći, u sparnoj avgustovskoj večeri, muž se probudio sa erekcijom, a nju zatekao u lokvi krvi. Te noći se, prije nego što je utonula u san iz kojeg se više neće probuditi na ovom svijetu, molila za svoj oprost. Ne zna da li ga je dobila.

Burkini

Slagao sam. Vidjeli su se još jednom. Na sahrani njene majke. Nisu razgovarali, samo joj je izjavio saučešće. Primijetila je da se iskrivio, smršao, podobro osijedio i da hoda jako sporo. Trudila se da ostane suzdržana. Isto popodne, počeli su se javljati simptomi kancera. Mogla je napipati neku masu loptastog oblika u donjem abdomenu. Odlučila je da je treba ignorisati. Nekada joj se, u sanjivom bunilu, činilo da nosi njegovo dijete. Ni trenutka nije pomislila da ga abortira. Budila se, polako shvatajući šta se dešava. ''Od njega je'', mislila je, ''makar to bilo i nešto što bi joj naudilo.'' Držala se tako kao da je sve uredu. Gordo i arogantno, po običaju.

Svakog ljeta, imala je osjećaj da joj neko želi nauditi. Njoj i bebi. Imala je naviku šarmirati sve muškarce koji su, makar slučajno, ukrstili korak s njenim. Šarm je sada iščilio, a od njega ostala samo olupina na njenom licu – blagi, iznureni osmijeh kakav viđamo u horor filmovima, pred sveopšti pokolj koji podmuklo visi u zraku. Neizostavan dio njene opreme za more – crnobijeli ili tamnoplavi bikini zamijenila je jednodijelnim, po mišljenju većine  (i nje same) neprivlačnim kupaćim kostimom.

Jedino njemu je dopuštala da je uzme onako kako on želi. Inače, grozila se odnosa sprijeda, budući da je njen ujak (koji je umro na sličan način poput njenog), negdje kada je navršila šesnaestu godinu, iskoristio priliku i uletio joj u sobu. Hvatajući je lijevom rukom za desnu dojku, a kažiprstom druge pritišćući donji dio njenog stomaka, dudlao je komunističku ''Drinu'' i proizvodio neke čudne zvuke. Nešto između mljackanja, kašljucanja i otpuhivanja. Radio je nemilosrdno žvakao neku pjesmu s Opatijskog festivala, za koju je Zanina mama izjavila da je po njenoj volji i ukusu. Otada je Zana izgubila svako povjerenje u starije muškarce, kako je govorila, ''one koji bi joj mogli biti nešto kao otac''. I otada se gnušala svakog intimnog odnosa. Njen muž i Ivan imali su posebne povlastice, zadobivši teško stečeno povjerenje, prvi od njenog struka do koljena, a drugi od tjemena i sve do tabana.

Na sahrani njene majke lila je kiša. Zana se sjetila one pjesme s Opatijskog festivala. Neko je nekog čekao na kiši. I onda je onaj koji je to sve vidio komponovao pjesmu. Pa se ispostavilo da je pjesma pobjednička. Po stručnom sudu komunističkog žirija i jugoslovenske omladine.  Njen sprovod izgledao je potpuno drugačije. Praćen orkestrom čuđenja i tišine. Jedino se iz daljine čuo svadbeni poklič krajiških grmalja. Zagrebački komad Panonije je, s druge strane, bio ravniji nego ikada. I, još jedna flaša bila je sravnjena sa svojim dnom.

Selman Repišti 

Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo dati približan odgovor, budući da se fado ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno veći problem  stvara onaj drugi (specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam... Fado je kulturno-suzdržana dužnost iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi i sjeti. Fado povezuje sve one zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno (ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.

Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu kob. On je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo pljunuo u lice. Nije lako ''donijeti'' fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument, nauštrb svog fizičkog oblika.

Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najvremešnijeg lisabonskog kvarta (Alfama). Ova četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto poput hamama.  Prostire se od estuara rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv ''Bijela ruža'', po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti. Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta je Loucura (''Ludilo''), u kojoj se pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se nastavio pronositi glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i privrženost. Drugim riječima, fadista naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod. A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ''ono nešto'' tanano, paperjasto, mekano i nečujno... taj čarobni fado:

Alfama

Kada bi mrak na Lisabon pao

Poput bez jedra jedrenjaka

Cijela Alfama izgleda kao

Bez prozora baraka

U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.

Mansarda to je,

Od tuge skrivena

gdje Alfama robuje

Među četiri zida vodena

Četiri lelek-zara

I četiri zida strepnje

Gdje se noću pjesma stvara

Što se uz gradske zidine, blistava, penje...

U svojoj boli zatočena,

To u dertu Alfama grca i stenje.

Ali, Alfama na fado ne miriše,

Već na usamljenost ljudske tuge,

I zbog bolne rane tiho diše,

Gorki je začin mekog hljeba za uboge...

Alfama fado ne izdiše,

Ali šta može, kad nema pjesme druge.

Rosa branca (Bijela ruža)

Na podiju, dok ružu na grudi privijam

Sa mnom će plesati svako

Ne prestajem da se izvijam

Ruža se slomila, kao da je staklo.

Svak' kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek' bijelu ružu ubere

I stavi na grudi, da čuje njihov damar.

O grmlju ruže, mala ružo

Ukrasu moje bašte cvjetne

Ti, koji toliko ruže ljubiš

Zašto ne zavoliš i mene?

Svak' kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek' bijelu ružu ubere

I privije na grudi. Osjetiće damar.

Recusa (Poricanje)

Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila fadista,

Iz očiju sunce izgubiti

Postati kip, skultptura il' bista,

Tad' ja fadista ne mogu biti.

Ako biti fadista znači biti sjetan

Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista

I ako fado kaže: ''Nemoj biti sretan'',

Ja nisam i ne mogu biti fadista.

Ako iza fada stoji

šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh

Koji u svom lutanju svačija usta zadoji

Biti fadista, isto je što i grijeh.

Ali ako mogu pobjedu izvojevati

Nad stihovima zaboravljenim

Ni tada fadista neću postati,

Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.

Loucura (Ludilo)

Fadu pripadam 

Onom koga u dušu poznajem,

Živim  pjesmu koju skladam,

Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.

On se riječima ne može izraziti,

Ali kad srcu dopustim pjevati, 

Vidim da me je znalo pažljivo slušati.

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,

Nit' dubokog jada našeg fada.

U ovako bolnom glasu

Leži krivica svih vas

Poeta u mog života spasu...

Ludilo, to je ono što stalno slušam

Ali blagoslovljena je ludost

Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se okušam.

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,

Niti našeg fada.

Povo que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci...)

Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću!

Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,

Koji svetu zemlju može kupiti od vas

Ali kojem svoj život dati ne moraš.

Za okrugli stol sjedam

Onako pijana, u kolibi, u kojoj se skrivam

I poljubac po poljubac snivam.

Ono što si mi dao bilo je vino

Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,

Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.

S mirisom svjetlosti i s ukusom blata

Ljubav sam vodila

Za njih sam bila udata...

Narode, ljudi, vaša sam oduvijek bila               

Zbog vas sam u tamjana visine poslata

Ali vam život nikad nisam uzela.

Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću,

Tu može biti onaj koji te brani, znaš,

Koji može kupiti svetu zemlju od vas

Ali kojem svoj život prodati ne moraš.

Evo nekoliko linkova:

https://www.youtube.com/watch?v=HJ-ugf0_YPg

https://www.youtube.com/watch?v=7d4CgbMe9mM

https://www.youtube.com/watch?v=Oyk0x4yk424

Selman Repišti 

Ushićeno je zgrabio svoju diplomu, primijetivši da je veoma velika i da će mu dobro poslužiti kao zidna tapeta. Stisnuvši ruku aktuelnog rektora, odmah se prepustio odjeku kakofoničnog aplauza uzvanica izvještačene vanjštine, u svakako akustičnoj, polupraznoj svečanoj sali. Treba li pojasniti da danas proglašavaju novopečene doktore nauka.

Kravata se ležerno njihala, u ritmu nečujnog salta podnevnog vjetra. Odijelo je bilo novo, kupljeno tokom kulminacije dnevne špice u otmenom butiku za džentlmene. Iz prednjeg džepa je izvadio svoj mobilni telefon, a pošto se odmah prisjetio da je sinoć skinuo novu aplikaciju, oblio ga je neopisiv osjećaj zadovoljstva. Ne, to nije bio digitalni orgazam, već samoponos našeg protagoniste na performanse svog ljubimca – mobilnog uređaja.

Kraj njega, samozadovoljno je kaskala porodična horda, a on, kao predvodnik, kriomice je bacao pogled na displej fotoaparata najmlađeg člana svog plemena. Ondje je vizuelno dokumentovana važna stepenica njegovog profesionalnog života. Istini za volju, bilo ju je teško preći... Valjalo je platiti pozamašnu sumu novca i 45 minuta se crveniti pred komisijom vlastitih prijatelja, članova društva elitnih planinara i ljubitelja lova na krupnu divljač. Uvijek je isticao važnost vraćanja prirodi, pritom potvrđujući da propisno štuje i poštuje beskompromisne principe svoje vjeroispovijesti.

Naša uglađena trupa je nastavila svoje hodočašće ka poznatom gradskom restoranu, stjecištu viđenih, viđenijih i navodno kultivisanih urbanih spodoba. Ondje će ih dočekati ostatak profanih istomišljenika, po njihovom sudu – samoostvarenih individua, čije je životno geslo: ''Odvadi pa ne daj, ukradi pa vladaj.''

Znam, znam, pitate se: ''Zašto bi ova družina odabranih išla pješice do željenog odredišta?'' Otkriću vam samo tri razloga: da bi sa običnim narodom podijelili komadić vlastite sreće, da bi drugi vidjeli koliko su mizerni u odnosu na našeg glavnog junaka i kako bi sreli nekog poznanika ili prijatelja koji se u tim trenucima slučajno zadesio na ulici. Javne čestitke su uvijek dobrodošle.

Stigli su. Iz četiri velika zvučnika, neumorno se intonira refren jednog folk-hita (čiji ćemo tempo, za potrebe naše opservacije, odrediti kao vivace cantabile):

Stavi ga, metni ga što prije,
Sjeme je dobro kad se sije,
Ako mi ga ne daš, bolje da te nije,
Čim mi ga daš, sunce me ugrije.

Nedovoljno pripiti konobar (može on to i bolje) pokazao im je stol na kome je kaligrafski pisalo réservé, pored čega je bilo istaknuto njihovo prezime. Dotični je svakome pomogao da sjedne, pažljivo izmičući stolice i čekajući trenutak kada će ovi naručiti aperitiv. Kroz zvučnike su se i dalje emitovala najnovija ostvarenja reputabilnih pjevaljki. Sada je to zvučalo ovako:

Kupi moje tijelo, pa prodaj me,
Iskoristi moje popuste,
Naučiću te sve što znam,
Nisam ti žena, za tebe harem sam.

Svježeproklamovani doktor nauka se odlučio otići u toalet, kako bi oprao ruke prije jela. Samouvjereno je odmarširao do vrata, na kojima je bila slika dječaka koji vrši malu nuždu. Spremno bi nastavio do kabine koja bi mu omogućila kulturno mokrenje, da nije ugledao dvadesetpetogodišnjeg muškarca koji je upravo završavao pisoarsku simfoniju. Mladić je ovaj čin vršio na nešto indiskretniji način, nego što to propisuju društvene norme i nepisana pravila pristojnosti.

''Oprosti, mladiću, ali malo si nepristojan u javnosti'' – obratio mu se naš doktor nauka.
 
''Bombiks mori'' – mladić je rekao, čim se okrenuo prema kritički raspoloženom posjetiocu WC-prostora.
 
''Molim?'' – odvratio je novoproglašeni doktor.
 
''Vaša kravata. Zar ne znate?'' – začuđeno će mladić, povlačeći šlic nagore.
 
''Ne, ovo je svila.'' – pomalo uvrijeđeno odvrati doktor.
 
''Upravo to i govorim. Bombiks mori je latinski naziv za dudovog svilca'' – pojašnjavao je naš dvadesetpetogodišnjak – ''Zovem se Alen.''
 
''Doktor Damir Pčelarbegović, doktor bioloških nauka'' – jedva je dočekao da se predstavi. Titula je triput odzvonila WC-prostorom.
 
''Onda sigurno znate šta je urea. Biologija je prilično korisna nauka u svakodnevnom životu'' – ljubopitljivo će mladić.
 
''Kao prvo, ne kaže se urea, nego urin. Kao drugo, nepristojno je govoriti o tome'' – mudro je govorio dr Pčelarbegović.
 
''Vjerujem da ste se malo prevarili. Urea ili karbamid je hemijsko jedinjenje pronađeno u mokraći. Inače, riječ je o prvom organskom jedinjenju, sintetiziranom iz neorganskog, početkom 19. stoljeća.''
 
''Ko si ti da mene podučavaš? Uostalom, to nije moja oblast. Ja sam doktorirao na temu očuvanja životne sredine na našim prostorima'' – ljutio se naš doktor.

''Pretpostavljam da ste otkrili nešto novo. Nešto, do čega nije došao niko prije Vas.''
 
''Kako se samo usuđuješ? Ovo je sve ispod nivoa. Ko si ti da se meni suprotstavljaš?''
 
''Kao što sam Vam već rekao, ja sam Alen, završio sam opću gimnaziju i nisam imao novca da se dalje školujem.''
 
''Ovo je sramotno! Šta ti znaš o brizi za životnu sredinu? Ti si nepismen!!'' – grmio je doktor.
 
''Ok, uvaženi doktore, reći ću Vam ako Vi meni ovdje (pokazuje na zid na kome su vidljivi tragovi vlage i plijesni) predstavite hemijsku strukturu ozona.''
 
''Ovo je prevršilo svaku mjeru! Zašto uopće razgovaram s tobom?''
 
''Doktore, Vi ustvari razgovarate sa samim sobom. Tačnije, suočavate se sa vlastitim akademskim snobizmom. Jesam li u pravu?''
 
''Sram te bilo! Jesu li te tako učili da razgovaraš sa starijima od sebe?''
 
''Doktore, nacrtajte ono što sam tražio i ostaviću Vas na miru. Ili da mi možda odgovorite ko je prvi put uspješno presadio srce kod ljudi.''
 
''Luj Paster, naravno. Ma, zašto ja tebi uopće odgovaram?''
 
''Doktore, kako izgleda pasti ispit u toaletu?''
 
''Je.em ti sve! Znaš li ti ko sam ja? Kome ti kvariš dan? Nikada nećeš uspjeti u životu kao ja!'' – vikao je doktor, dok je odlazio u zasebnu kabinu. Kada je izašao, mladića više nije bilo. Međutim, bacivši pogled na pisoar ispred koga su razgovarali, ugledao je ostatke krvi. Pljunuo je samo jednom i uputio se ka izlazu.

Restoransko raspoloženje i dalje se održavalo zahvaljujući nemilosrdnom utrkivanju turbofolk dionica i pratećeg teksta. Na red su došli sljedeći stihovi:

I idi, i idi, neka ti se neko drugi svidi.
Ako je bolja od mene, neću ni tad' rezat' vene,
Pa ti pazi, pa ti vidi,
Daleko se čuje plač ljubomorne žene.

Naš protagonista je trebao malo čistog zraka. Uprkos tek donesenom pečenju, koje ga je svojim mirisom mamilo da zasjedne sa ostatkom plemena, dr Pčelarbegović je pojurio ka izlaznim vratima. Udahnuo je dvaput – jednom prilično duboko, drugi put plitko i odsječno. Prilikom posljednjeg uvlačenja zraka u pluća, u unutrašnjem džepu je osjetio pritisak nekog oštrog geometrijskog oblika. Posegnuvši za neidentifikovanom stvarčicom, odjednom mu je sinulo da je riječ o sinoćnjoj bajaderi, koju je ponio ukoliko mu padne nivo šećera u krvi. Bajaderu je hitro odmotao, ubacio u suha usta, bacivši njen omot tik pored sebe (čitaj: na ulicu). Tako je dr Pčelarbegović čuvao svoju životnu sredinu.

Najednom se prisjetio da je danas postao uvaženi član akademske zajednice, što mu je izmamilo širok osmijeh. Druga misao je izazvala je osjećanje ponosa, a odnosila se na doktorovu svijest o vlastitoj ekološkoj osviještenosti i osjetljivosti. Oduvijek se divio svojoj sposobnosti da u trenutku popravi vlastito raspoloženje i postavi se kao uzor i primjer drugima. Stoga se, u svojim očima kao pobjednik, vratio u restoran, potisnuvši neugodni WC-razgovor. Njegovom samopouzdanju dodatno je prijala melodija koja ga je dočekala prilikom povratka:

Ne može mi niko ništa,
Mogu samo da mi zavide,
Ja sam glava svog ognjišta,
Najjači sam, nek svi vide.

Selman Repišti