PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.

Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?

Profesor: Ne, ne, ne... Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.

Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?

Profesor: Vid'te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i... eto doktorata. A poslije, je l' te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.

Mula: Jeste li napisali neku knjigu?

Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.

Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?

Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ''znanost'', to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ''nauku'', e to je nešto onako općepoznato.

Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?

Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.

Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?

Profesor: Vid'te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l' te? Ovo su one... kako se to zove... bijele laži, što se ono kaže u narodu...

Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?

Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.

Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?

Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.

Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?

Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.

Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?

Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.

Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?

Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.

Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?

Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.

Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.

Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al' ćemo se valjda nekako dogovoriti.

Selman Repišti,

18. 6. 2017.

U našem zen-kavezu, 
Ne oklijevam posmatrati te iz ptičje perspektive. 
Ne, na to nisam prinuđen. 
Niti je moj pogled iznuđen, 
Već je riječ o sretnoj okolnosti da jednim treptajem 
Obuhvatim čitavu panoramu fraktalne fizionomije 
Toliko nam ljubljene Andaluzije, 
Dadilje neba i zemlje. 
Raspoređujući prste duž tvog razdjeljka, nadobudno ispipavam 
Dok se ne uspavam, 
Plovnost rijeke Gvadalkivir i arapsku ornamentalistiku Sevilje, 
Pokušavajući se uvući u jednu od uzanih ulica antiknog dijela Kordobe. 

Sada znam puzati putevima imaginarne seobe.

Kako te je jedino moguće smjestiti cijelu, 
Onako ružičastu i bijelu, 
U bezdimenzionalni prozor nadrealistički uprizorene fraze, 
Svjestan sam da bi objektivni posmatrač, 
Još jedan akademski otirač, 
Prilikom filigranskog reljefiranja tvoga tijela 
Sigurno pribjegao zakonitostima neeuklidske geometrije, 
Onaj neuki možda samo planimetrije, 
Nakon čega bi se oboje predali, 
Pokleknuvši pred nemogućim zadatkom, 
Te šokirani neopisivim ostatkom, 
U najboljem slučaju završili nepovratno poljuljanom stručnom sujetom. 

Sada znam zašto te ispraćaju s dubokim pijetetom. 

Često ulovim svoje očne jabučice 
Kako netremice 
Prate krivulju dima, 
Produkta novopripaljene cigarete kojoj si, očekivano 
I predano, 
Udahnula šansu za jednokratni život. 
Vizuelno mapirajući ovu putanju, 
Obuzima me miris i toplota rastakanja već istopljenog Dalijevog sata, 
Dok kroz neka unutrašnja vrata 
Prisluškujem nebrušeni vokal dalekog Lisabona 
Koji se pita je li dostojan pjevati u svoje ime 
Interpretirati već poznate rime 
Dobro znane epidemije nostalgije. 

Sada znam zašto mi prijaju tolike količine sangrije. 

Ne trebam te gledati, da bih te ugledao. 
Onako, kako sam nekoć izgledao, 
Ravno je rifu nenaštimane gitare španskog vagabunda. 
U hermetičnoj semiotici jedne gibraltarske sumaglice 
Tačno na sredini neke bezimene ulice, 
Posmatramo flamenko naših kontura, 
Igre persone i sjene, ulivanje i pretakanje, 
Preraslo u uigrano uskakanje. 
Dok se ova serija samozavodljivih scena bliži kraju, 
Shvatamo da smo svjedočili nevinoj fatamorgani diplopije, 
Koja je uspjela da nas opije, 
Objasni Veliki prasak i otkrije tajnu bitka. 

Konačno, poznat mi je sadržaj svoje sudbine svitka.

Selman Repišti 

Proza svakako u sebi nosi određeni (makar diskretni) lirizam, dakako, ne u onoj mjeri u kojoj ga trpi poezija. Međutim, proza ima jedan dodatni kvalitet, koji je možda najviše razlikuje od poezije – fabulu, odnosno naraciju.

Prozom se, zato, prikazuje neka životna priča ili više njih. Ona ima svoj sadržaj i nije jednostavno umjetnost per se (larpurlartizam), za razliku od poezije. Poeziju, stoga, ne prepričavamo, dok je proza upravo pogodna za dalje sužavanje, mijenjanje i naknadno kazivanje. Tako možemo reći da prozu čini dobra (zanimljiva, aktuelna, netipična) priča, uz stilski pečat pripovjedača (pisca). S druge strane, poezijom dominira karakterističan pjesnički stil i forma pjesme (vrsta rime, strofe, stilske figure).

U skladu sa prethodno napisanim redovima, proza može ostaviti utisak na čitaoca samom svojom pričom (bez obzira na izbrušeni stil pisanja njenog autora). Sâmi stil ''pada'' u sjenu. U drugi plan. Stil je u prozi pomoćno sredstvo da se ispriča određena priča, sekvenca događaja. Međutim, glavna dimenzija poezije jeste upravo specifičan pjesnički stil.

Zaključak je sljedeći: dobro prihvaćenog pisca od strane čitalaca definiše njegov izbor tema (npr. devijantna seksualnost ili hiperseksualnost, kritika aktuelnog političkog sistema, vlastita biografija nakon što je postao poznat, neobična snalažljivost protagoniste, misteriozna ubistva...) i žanr u kome piše. Naravno da će stručnjaci u oblasti književnosti prepoznati jedinstven, precizan i dovoljno izbrušen stil, dok će laicima biti važno da je ono što je napisano ispripovijedano na jednostavan, opšterazumljiv način. U poeziji, najčešće nema naracije, te je bitan faktor ''pjevljivost'' (rima), milozvučnost stihova i metaforika koja kod čitalaca pobuđuje snažne emocije i upečatljive mentalne slike.

Ipak, nekada se i proza i poezija podvode pod pojam poetike. U nekim književnim kritikama, riječ ''poetika'' koristi se da se označi nečiji književnoumjetnički izraz, makar taj autor bio i romanopisac.

Selman Repišti,

29. 5. 2017.

Opet ponedjeljak. Ista prostorija za grupnu psihoterapiju kao i prvi put. Ista procedura dovođenja pacijenata.

Opet se čuje razgovor između bolesnika. Danas je glasniji, nego prošli put. Medicinski brat i sestra ih povremeno opominju da stišaju svoj glas, u iščekivanju velikog meštra, primarijusa Ludviga Beringa.

Dr Bering danas kasni. Konačno, dolazi u 12:30.

DR BERING (Čim se pojavio na vratima): Dobar dan. Izvinite što kasnim. Današnja seansa će trajati jedan sat. Potrudiću se da to ne umanji vaš napredak. Odmah ćemo rekapitulirati postignuća sa prehodnog susreta. Ko želi ponoviti šta smo novo saznali i gdje smo stali? (Pogledom luta od jednog do drugog člana grupe)

LANA: Nek ponovi Hans, on je najmlađi. Svakako nas smatrate djecom, doktore Bering. U njegovom slučaju se bar ne varate.

HANS: Kod Lane se očito pojavio materinski nagon. Ali, upozoravam, njen biološki sat davno je već otkucao ponoć. Nije da joj prebacujem, već samo očitavam vrijeme. (Lana ga ljutito gleda još od prve rečenice)

LANA: Preći ću preko ovoga, kako bih pokazala svoju zrelost, u odnosu na ovog balavca.

HANS: Emocionalnu zrelost, pretpostavljam? (Lana ga mrko gleda) Kao što rekoste, ja sam najmlađi, a uz to sam, dodajem, psiholog... Doktore Bering, vjerujem da se nećete naljutiti što ću se na trenutak postaviti u Vašu profesionalnu ulogu. Ili, ipak hoćete?

DR BERING: Ni najmanje. Malo sam razmišljao o svima vama i došao do zaključka da vam trebam dati više slobode.

HANS: Odlično, onda ću odmah početi. Na prvoj seansi smo svi mi pokazivali odbrambeno raspoloženje. Svako je branio svoju struku i vlastiti identitet odeđivao preko svog profesionalnog angažmana. Umjesto nas petoro, pardon, šestoro, vidio sam i osjećao šest različitih oblasti djelovanja, šest zanimanja.

POL: To se i meni učinilo.

LANA: Svako od nas se borio za svoj dio prostora, podsjećali smo na pse koji zapišavaju svoj teren.

HEMFRI: Tada smo civilizaciji rekli laku noć. Ma kako da smo obrazovani, načitani i iskusni u nekoj uskostručnoj oblasti, ponašali smo se atavistički i animalno.

SIGMUND: A bog je sve to gledao i molio se da ga zamolite za oprost.

LANA: Evo, sada Vas molimo, gospode Sigmunde.

SIGMUND: Nikada nije kasno da se moja djeca pokaju, makar to bilo i uoči sudnjeg dana. Jer ja sam milostiv.

DR BERING: Sjajno. Hanse, molim Vas da nastavite.

HANS: Nakon što smo stekli uvid u vlastito stanje, odnosno u samu činjenicu da posjedujemo enormno nabujali ego, a to je bilo između prve i druge seanse, u drugoj smo već bili nešto drugačiji.

POL: Primijetio sam promjenu. Sebi sam djelovao ranjiviji nego inače.

HEMFRI (Mirno, ujednačenim tonom): Postali smo otvoreniji.

LANA: Narušili smo svoju strukturu, otvorili vrata bastiona i ispričali stvari koje ne bismo svakome i svugdje.

HANS: Da, u drugoj seansi smo bili spremni izaći iz svoje kože i indirektno smo priznali svoje slabosti, na kojima treba dalje raditi.

LANA: Počeli smo jedni drugima pomagati.

HANS: Ali, ostala je određena količina netrpeljivosti koja visi u vazduhu.

SIGMUND: Ja ću je raspršiti. Da nije tako, zrno loše prošlosti postalo bi breme budućnosti.

LANA: Kao između nas dvoje, Hans. Međutim, dovoljno sam odrasla da je neću uzeti za ozbiljno. Pokušaću zanemariti tvoje hirove.

POL: Lana, ne započinji svađu.

LANA: Pol, vjerujte, više se u to ne bih upuštala.

DR  BERING: Vidite, svi smo tu kako bismo jedni drugima pomogli.

HANS: Doktore Bering, ili bolje, kolega Bering, mislio sam da je Vaše terapijsko geslo nešto poput ovoga: ''Vi ste jedni drugima prijatelji, ali, ja sam vam svima najbolji prijatelj.'' Ili, pak: ''Vi se međusobno podržavajte, ali izlječenje dolazi kroz i preko mene.''

DR BERING: Mene je malo sramota što ću ovo priznati, i time sigurno gubim dio autoriteta u vašim očima, ali... (Nakašlja se) I ja sam napredovao u posljednje dvije seanse i u intervalu između njih. Zapravo, naglo nakon druge sesije. (Svi gledaju u doktora, čak i gospod Sigmund)

HANS (Poluironično): Dočarajte nam to, molim Vas.

DR BERING: Počeo sam tražiti sebe, tamo gdje se ni najmanje nisam nadao da bih mogao biti.

LANA: Govorite previše filozofski. A to je, gdje?

DR BERING: U vama, potom i u sebi.

LANA: Zvučite kao Hans ili Pol. Pomalo me iznenađujete.

DR BERING: Više me ne iznenađuje okolina, postao sam čudan samom sebi.

POL: Očito je da ste inspirisani. Volio bih za trenutak biti psiholog.

HANS: Nema potrebe za tim, Pol. Psihologa ima za bacanje. Broj im raste eksponencijalno. Možemo ih izvoziti. Što sam više postajao psiholog, to sam manje ostajao čovjek. Kolega Bering, nastavite.

DR BERING: Dakle, nekoliko puta sam poželio posmatrati život vašim očima. (Svi se pogledaše) Shvatio sam da sam zanemario vašu perspektivu.

POL: Multiplicitet istina. Nije loše, doktore Bering. Sada vidim da Vam filozofija nije toliko strana.

HEMFRI: Oduvijek sam bio zagovornik ideje o paralelnim univerzumima. Sada sam dobio nove ideje o njihovoj konceptualizaciji.

HANS: Kolega Ludvig, ako Vas tako mogu zvati, dobrodošli u klub. Vidim da je Vaše samootkrivanje jako poticajno za grupu. Slobodno nastavite.

DR BERING: Nakon dugo vremena, osjetio sam se povezanim. Umeženim. Pa čak i shvaćenim.

HANS: A prihvaćenim?

DR BERING: Tek sada, upravo sada, na trećoj seansi.

LANA: Doktore, polako se privikavam na činjenicu da ste i Vi običan smrtnik.

HANS: Lana, upravo si dala do znanja Ludvigu da je postao ravnopravan član ove grupe, da ne odskače i da se uklapa. Kolega Ludvig, čija Vas perspektiva naročito zanima?

DR BERING: Zamolio bih Sigmunda da podijeli svoje viđenje s nama. Vjerujem da bi stvarnost posmatrana njegovim očima mogla imati presudnu ulogu u našem viđenju sebe. (Sigmund se počeo samozadovoljno smješkati)

HANS: Znate za pravila. Trebate se okrenuti prema Sigmundu i uputiti mu svoju molbu.

DR BERING (Okreće se, ne samo licem, već i tijelom prema Sigmundu): Sigmunde, mislim da sam Vas zanemario na prethodnim sesijama. Da li biste nas htjeli upoznati sa svojom percepcijom ljudskog roda, a potom onih koji se nalaze u ovoj prostoriji?

SIGMUND: Okrenuti se bogu, znači raščistiti sa samim sobom. Čovjek je postao samodovoljan, u nekim slučajevima, čak, sam sebi suvišan. Ljudi su postali prijemnici, antikreativci. Njihova egzistencija se svela na ustaljeni niz radnji i obaveza, koje ne vode nikuda. Sloboda je postala ropstvo, jer je nisu sposobni transformisati u društveno-korisnu i moralno-prihvatljivu aktivnost.

POL: Ah, svevišnji parafrazira Eriha Froma.

SIGMUND (Nastavlja, ne obazirući se na Polovu primjedbu): Mjera opšte informisanosti postala im je praćenje političkih dešavanja i redovno čitanje dnevnih novina.  Sve manje čitaju, a sve više citiraju. Sve rjeđe istražuju i pitaju, a sve se češće izjašnjavaju i odgovaraju.

HEMFRI: Ako dopuštate da dodam, treći Njutnov zakon je krenuo suprotnim smjerom: reakcija je počela prethoditi akciji.

SIGMUND: Ti si onaj koji razumiješ.

HANS: Gospodine Sigmunde, kakvo je Vaše viđenje naše, da se stručno izrazim, grupne dinamike?

SIGMUND: Vidim je u tri faze. Prva je bila zabluda. Druga uvid. Treća pokajanje. Postali ste ono što ste bili.

POL: Mislim da Vas savršeno razumijem.

DR BERING: Konačno Vas razumijem.

LANA: Ah, ta filozofija. Na kraju uvijek pokaže lice ponizne sluškinje teologije.

POL: Lana, nismo na istim talasnim dužinama.

HEMFRI (Brzo ulijeće s komentarom): Pol, mislim da smo upravo svi postali usaglašeni po tom pitanju i stanju.

HANS: U redu je. Svi smo mi, negdje u suštini, došli do istog uvida, samo što se, ovako javno ili polujavno, pravimo da nismo shvatili poentu. (Ludvig odobrava)

LANA: Moram priznati da me Hans iznenadio svojom vještinom vođenja današnje seanse, pa bih pitala doktora Beringa da li dijeli moje mišljenje? Doktore Bering?

DR BERING: Svakako. Opet mi je neprijatno, ali moram to izustiti. Mislim da mi psihijatri moramo učiti od psihologa kako da se ponašamo u individualnim i grupnim susretima sa pacijentima. (Medicinska sestra i brat se pogledaše)

HANS: Klijentima, kolega Ludvig, korektnije ih je zvati klijentima. Naravno da trebate, ta vi niste izučavali socijalnu psihologiju, niti savjetovanje i psihoterapiju onako kako smo mi to činili tokom studija. Morate poraditi na svom senzibilitetu. Bez obzira na sve to, pozdravljam Vaše priznanje i vjerujem da ima nade za psihijatriju.

DR BERING: Ne bih išao toliko daleko da sam na Vašem mjestu, kolega Hans, ali...

HANS: Razumijemo se. (Namignuvši mu) Imam osjećaj da se naš tretman bliži kraju.

DR BERING: Moj posao je ovdje završen. Pomogao sam vam onoliko koliko je to trebalo. Nadam se da Vam nisam oduzeo sebe. Žalio bih ako je došlo do toga.

HANS: Još jednom Vam hvala, kolega Ludvig. Pomogli ste nam da ponovo postanemo, ostanemo i opstanemo.

LANA: Doktore Bering, šta Vi najčešće sanjate?

DR BERING (S olakšanjem): Često se zadesim u nekoj ulici, praznoj, nakon ponoći. Ništa se ne čuje, jedino ja urlam iz sve snage. Navodno se prisjećam da sam to veče pobjegao iz duševne bolnice, kao što je ova. Osjećam da niko ne čuje moju viku i drago mi je zbog toga. Konačno sam svoj. Svjestan sam da sanjam i ne želim se probuditi. Jasno mi je da sam lud i želim da tako i ostane. (Medicinska sestra i brat se pogledaše)

HANS: Često sam govorio da je ludilo jedini način da osviješten čovjek ostane normalan pred sobom, u ovakvom društvu.

POL: Možemo to preformulisati i na sljedeći način: danas je duševna bolnica jedino sigurno utočište za slobodnomisleće ljude.

HANS: Vaša misao nosi nešto drugačiji smisao, ali nije neistinita. Štoviše, izdanak je intelektualnog pesimizma.   Kolega Ludvig, nastavite, prekinuli smo Vas.

DR BERING: Kao što rekoh, dok sanjam, ja sam van okova. To nisu noćne more, to su najsmireniji trenuci mog života. Ključ mog izlječenja leži uglavljen u bravi liberalne psihopatologije. To je sve što sam vam imao potrebu reći.

HANS: Ludvig, hvala Vam, još jednom. Sada bih zamolio sve prisutne, uključujući tu i sebe, da izvedemo, svako za sebe, zaključke s ove terapije. Ili, da preformulišem pitanje: gdje ste sada, u odnosu na ono gdje ste bili prije i sa čime ste došli u grupu? Neću vas prozivati, molim da se sami javite.

DR BERING: Umjesto da sam psihijatar i psihoterapeut, koji je zadužen za mentalno zdravlje pet pacijenata i njihov napredak u tom pogledu... (Na trenutak zastaje) na kraju se osjećam kao jedini pacijent među Vama. Sada mogu reći da sam imao pet psihoterapeuta, koji su mi, nesvjesni toga, pomagali samo zato što su dobri predstavnici svojih profesija. (Lana odobrava, na Hemfrijevom licu se očitava zadovoljna smirenost, Hans klima glavom, Sigmund ga blaženo posmatra, a Pol je ispravio svoja leđa i vidi se da mu imponuje doktorovo priznanje) Ovo bi moralo ući u anale psihijatrijske nauke. Skovao sam i novi pojam: strukovna psihoterapija. Bez edukacije, bez iskustva u radu sa bolesnicima...

POL (Mirno se nadovezuje): ...sa iskustvom u vlastitoj struci i dobrim stažom u borbi protiv  weltschmerza.

HANS (Dodaje): ...i njegovom prihvatanju.

SIGMUND: Prihvatite ono što vam bog daruje. Jer ja sam milostiv.

POL: Evo kako ja shvatam misao gospodina Sigmunda.

SIGMUND: Činjenicu. Datost. Ne misao.

POL: U redu, nek' Vam bude. Dakle, svako od nas ima nebrojeno mnogo potencijalnih sudbina, odnosno budućih scenarija života. Ona koja nam je dodijeljena, ujedno je najbezbolnija.

LANA: Pol, je l' Vi vjerujete u to što ste upravo rekli?

POL: Nažalost, sve više.

LANA (Začuđeno): Gdje je nestao filozof u Vama? Ili, kada se to desilo?

POL: Filozofija je umrla onog trenutka kada je zaživjela demokratija.

HANS: Pol, kako je to djelovalo na Vas kada ste shvatili da je filozofija umrla?

POL: Ona je, zapravo, uginula. Mučki, nedostojanstveno, surovo.

HANS: Kako to mislite, mučki i surovo?

POL: Uništila su je takozvana prava. Recimo, svako ima pravo da javno iznese svoj stav o nekoj društvenoj temi. Problem je što neki ljudi nemaju vlastiti stav, nego je u pitanju rezultat grupnog mnijenja neuke većine.

HANS: Slobodno nastavite. Koje ste još pojave uočili, a da potkrepljuju ovaj Vaš zaključak?

POL: Odluke se više ne temelje na logičkom, opreznom promišljanju. Prosto su rezultat marketinškog imperativa.

A ono što mi je najteže... (Zastajkuje) je da mladi podižu pobune i mini-revolucije, samo zato da bi bili popularni i slavljeni. Međutim, u pozadini ovih postupaka, leži nedostatak ideala i iskrenog, intrinzičkog impulsa za promjenu. Grupna prava su se rascijepala na individualna. Postali smo robovi vlastitih potreba. Onda smo ih legalizovali, kako ih jedni drugima ne bismo osujetili.

HANS: Kako se osjećate u vezi s tim?

POL: Jako rezignirano. Sada mi je lakše. I... i... (Zamuckuje) još bih nešto podijelio sa vama.

HANS: Smognite snage za to.

POL: Moje mišljenje je da je homoseksualnost najveće biosocijalno postignuće naše civilizacije. (Svi ga pogledaše)

LANA: Kako, molim?

POL: Ono primitivno u nama je životinjskog porijekla. Evolucijsko breme, neizbrisiva je mrlja kulture. Počinjemo ga transcendirati, onda kada podrežemo izdanke prirode i osmislimo vlastitu prirodu. Modifikujemo je, ili izmislimo.

HANS: Lana, nema potrebe za čuđenjem. I sami smatrate da ste daleko superiorniji od nas. Uz to, oglušili ste se o moje suptilno koketiranje s Vama. Stoga, ne vidim problem sa ovim što je Pol rekao.

LANA: Koliko mi je poznato, psihoterapeut ne smije uspostavljati intimne veze sa svojim pacijentima. A Vi ste nam, trenutno, vođa grupe.

HANS: Intimne veze sa svojim klijentima. Budimo demokratični do kraja. Međutim, ja sam jedan od Vas, ovdje u ulozi pacijenta. Posve je slučajno što sam danas, ne svojom voljom, spontano skliznuo u psihoterapijske vode. Dozvolite zato da Vas pozovem na piće, naravno, nakon seanse, da ne ostavim utisak baš toliko neprofesionalne osobe.

LANA: Razmisliću o tome da izađemo kao klijenti, ravnopravni, onako nepretenciozno i neobavezno.

HANS: Lana, mislim da smo konačno počeli živjeti. Bez prošlosti, bez zabrinutosti za budućnost. Slaveći sadašnjost.

HEMFRI: Želio bih se uključiti u raspravu. (Hans mu sugeriše da to slobodno  učini) Stvarnost se grana. Nije riječ o bifurkaciji, već o mnogo složenijem modelu. Put kojim trebamo hodati dobija viši težinski ponder, dok se drugima pripisuje manji koeficijent vjerovatnoće. Svijet se ipak može svesti na matematiku. U nauci su prihvatljivija jednostavnija, elegentnija objašnjenja. (Lana likuje)

HANS: Sigmunde, imate li Vi nešto dodati? Da li je savršeni dizajn zaista perfektno osmišljen?

SIGMUND: Danas sam slušao kako progovaram kroz vas. Moram vam nešto priznati. Ako ste stvoreni po slici i prilici boga, a samo ste nesavršeni, onda postoji mogućnost da sam i ja nesavršen, sam po sebi. Bog sve vidi, ali sebe ne vidi.

POL: Ko se bogu ulizuje, sada usne oblizuje.

SIGMUND: Pol, nisam na to mislio.

HANS: Sigmunde, Vi ćete u svojim očima uvijek ostati bog. Međutim, sada ste me ubijedili da ste jako napredovali u ovoj terapiji. Želio bih još nešto reći, možda nevezano za ovu temu. Naime, mislio sam da je svijet skrojen po mjeri ekstraverata. Ali bez nas, introverata, ovi prvi ne bi imali svoj identitet.  Ne bi znali ko su i koji su njihovi dometi. Preko naših leđa, oni su ono što jesu.

DR BERING: Hans, ima smisla ono što govorite. Nego, mislite li da bi sada bilo vrijeme da završimo ovu seansu, malo smo je odužili?

HANS: Naravno. Imam osjećaj da smo se svi ponovo rodili. Ne kao tabula rasa, već zreli i osviješteni. Želim vam svima ugodan dan.

LANA: Ja moram još nešto reći. Svi veliki matematički problemi začin su ove oblasti. Ukoliko bi se riješili, matematika ne bi bila ono što jeste. Mislim da ću napraviti pauzu od Goldbaha. Ništa se neće promijeniti.

DR BERING: Želio bih i ja nešto dodati. Sutra ujutro ću vam svima napisati otpusne liste. Međutim, oni koji žele, mogu ostati u instituciji. Oni, kojima je ovo oaza slobodnog mišljenja i nužno utočište. (Svi mu uputiše pogled zahvalnosti) I, još nešto. (Okreće se medicinskoj sestri i bratu) Vi ste slobodni. Možete odmah ići. (U prvi mah se čude, u drugom trenutku već odlaze)

Grupa se raspušta. Glasni su. Ludvig izlazi zajedno s njima.

GLAS IZ POZADINE: Svijet ostaje nesvjestan za ono što se ovdje dogodilo. Možda tako treba i ostati. Konzistentnost je njegovo jedino pogonsko gorivo. A bog? Pobjegao je odmah, čim je stvorio svijet. Ah, taj univerzalni voajer, sigurno se negdje samozadovoljno smješka, gledajući svoj nesavršeni teatar u teatru.

K  R  A   J 

Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013) 

Botanički vrt duševne bolnice po svom izgledu je sušta suprotnost atmosfere koja vlada u toj instituciji. Kako se proljeće već davno ušunjalo u svaki kutak dvorišta, bio je šteta ne iskoristiti terapijski potencijal novog rađanja, prirodnog obnavljanja i kaleidoskopa različitih nijansi, koje se prelivaju jedna u drugu, čineći stvarnost ugodnom halucinacijom.

Dr Bering je predstavnik stare škole liječenja. Duboko vjeruje u kurativni efekat boravka bolesnika na otvorenom, u prirodi, ali, opet pod kontrolom svog malog bolničkog tima.

Zato je na vrijeme obavijestio svoje podređene gdje da dovedu i usmjere pacijente.

Prije svega, medicinska sestra i brat postavljaju iste stolice, na isti način, kao prethodne sedmice. Potom odlaze po bolesnike.

Tačno u 12:00, u pratnji medicinskog osoblja, ulazi petoro ljudi. Odmah nakon što su ih posadili na stolice, čuje se vojnički hod primarijusa Beringa. Teatralno izlazi iz bolnice i sjeda na svoje mjesto.

Pacijenti međusobno tiho pričaju, raspravljaju oko nečega, jedino Sigmund sjedi uspravnih leđa, uronjen u svoje meditacije, ponukane njegovim idejama veličine i omnipotentnosti.

DR BERING: Dobar dan! Danas ste nešto pričljivi. To samo može značiti da ste dobili životni polet i da ste spremni da nastavimo tamo gdje smo stali prošli put.

HANS: U meni je davno ugašena vatra života. Smisao više nije smislen. Ja umirem, da bih počeo iznova živjeti.

DR BERING: Hans, to su ozbiljne riječi, kada imam u vidu da ste nedavno pokušali samoubistvo. (Svi pogledaše u Hansa, čak i Sigmund)

SIGMUND: To je najveći grijeh. Šesta Sigmundova zapovijest glasi: ''Ne ubij''. Time se misli - ni sebe! Gdje će ti duša, Hans?

HANS: Samo ću vam reći da me razočarao život, ali, bojim se da ja njega nisam.

LANA: Psiholog, a samoubica. Hans, nisi ti nikakav psiholog, kada ne možeš sebi pomoći.

HANS: Pozitivna psihologija je jedno veliko sranje. Zaglupljivanje već posrnulih, nesigurnih ljudi.

LANA: Slažem se sa tobom, ali, kako pobogu nisi mogao sebi pomoći?

HANS: Što sam bliže psihologiji, to sam dalje od života.

LANA: A prošli put ste je uzdizali do nebesa. Šta se desilo u međuvremenu?

DR BERING: Hans, dopustite da odgovorim umjesto Vas. Lana, Hans pati od velikog depresivnog poremećaja. Njegovo raspoloženje je konstantno negativno. Ukoliko mu se desi da pokaže neke znake poleta i samoveličanja, to je kratkotrajno i sigurno prolazno.

LANA: Hans nema svoje ja.

DR BERING: Ako mu želite nešto reći, molim Vas da ne pričate u trećem licu. Direktno mu se obratite.

LANA: Hans, ti si izgubio svoje ja.

HANS: Nikada ga nisam imao, stoga ga nisam ni mogao izgubiti.

POL: Nikada nećemo doći do suštinskog sebe. Subjektivni samoposmatrač je krajnji vid objektivne budale.

DR BERING (Sada već iznerviran): Pol, molim Vas!

POL: Ali, za takvu spoznaju da spoznaja nije moguća, potreban je zavidan nivo inteligencije.

HANS: Evo ga opet... Filozof o inteligenciji zna koliko i pedagog o psihodijagnostici.

DR BERING: Hans, nemojte, molim Vas! Hajmo se vratiti na današnje ciljeve seanse. Ne smijemo toliko odstupati od dnevnog reda. Pravila službe su majka uspjeha. Pridržavajmo ih se. (Medicinski brat i sestra klimaju glavom u znak odobravanja)

LANA: Ali, doktore Bering, ako mogu primijetiti... Pa mi i nemamo dnevni red. Bar nas niste upoznali s njim.

DR BERING: Na dnevnom redu je, dakle, razgovor o vašim snovima, kako bismo što brže i obuhvatnije pristupili materijalu koji se krije u vašem nesvjesnom. Lana, hoćete Vi početi? Da li ima neki san koji Vam se često ponavlja?

LANA: Biću apsolutno kooperativna, mada ne znam čemu ovo sve vodi. Često se, u svojim snovima, zadesim unutar hiperkocke. Za one koji to ne znaju, (Hans se počeo smijati, Pol takođe, a Lana nastavlja pričati gledajući čas u jednog, čas u drugog) riječ je o kocki u četiri dimenzije. Gledajući je iz uobičajene perspektive, pred očima vam se prikazuju njene različite strane, jedna se pretvara u drugu, a da i ne znate zašto je to tako. (Čeka reakciju ostalih)

DR BERING: Lana, odlično, samo nastavite.

LANA: Kao što sam rekla, često sam u hiperkocki i nikako ne mogu da izađem vani. Naravno, znam da je to nemoguće, ali ja i dalje mislim da mogu iznaći način da budem izvan nje.

DR BERING:  Kako se osjećate kada vidite da još niste našli izlaz?

LANA: Frustrirano, ali ne i obeshrabreno.

HANS: ...ali ne i obeshrabreno. Vi matematičari ste, očito, bogovi, pa znate rješenja svih zagonetki. Koga zavaravate, osim sebe?

SIGMUND: Samo je jedan bog. On zna izlaz. On je, sam po sebi, izlaz i izbavljenje.

LANA: Hans, mi se bavimo problemima koje vi psiholozi ne možete shvatiti ni da živite triput duže od prosječnog ljudskog vijeka.

HANS: Ovo me počinje zabavljati. Volio bih Vas vidjeti kako ćete pristupiti određenim problemima iz neverbalnih testova inteligencije.

DR BERING: Ja sam ovdje doktor i psihoterapeut. Hans, nemojte se stavljati u moju ulogu.

HANS: Opšte je poznato da psihijatri imaju problem s autoritetom. Volio bih pristupiti sadržajima Vaših snova, dr Bering.

DR BERING: Vi ste ti koji trebaju biti analizirani i tretirani, a ne ja.

HANS: Svevišnji doktore Bering, ubuduće ću se ponašati onako kako Vi zapovijedate.

DR BERING: Ja Vam nisam neprijatelj. Ja sam tu da Vam pomognem.

HANS: Pomognete da izgubimo sebe. Istina. A fraze koje koristite su tako uobičajene za pedagošku psihologiju i na njih nasjedaju jedino djeca. Uvijek sam govorio da su edukacijski psiholozi izrod psihološke nauke i struke. Valjalo bi im ponekad preporučiti da popiju običnu kafu sa čistim pedagozima.

DR BERING: Vratimo se na Lanin san. Ako neko ima nešto da joj savjetuje... Samo, molim vas, konstruktivno i poticajno, ako je ikako moguće. (Naglašava posljednje dvije riječi)

SIGMUND: Nek mi se pomoli, rado ću joj pomoći. To treba uraditi prije spavanja. Jedino molitva će je spasiti.

LANA: Hvala Vam, gospode Sigmunde. Kada mi otkaže razum, rado ću se vratiti Vašem vjerskom nauku. Do tada ćete pričekati.

HANS: Lana, možda sam konkurencija doktoru Beringu, ali, savjetovao bih Vam da prestanete tražiti izlaz iz te svoje hiperkocke. Opušteno se šetajte njenim odajama i čekajte da se san završi. Nek buđenje bude Vaš izlaz te noći ili tog jutra.

LANA: Nisam ni znala da mogu dobiti ovakav savjet od osobe koja me najviše iritira u ovoj grupi. Hans, nemojte se osiliti, nisam rekla da Vas volim.

HANS: Psiholozi su davno uočili jedan fenomen. Zove se antiudvaranje. Osoba prvo kritikuje svog potencijalnog partnera, radi i govori sve ono što je suprotno jednom intimnom dijalogu, punom ljubavi. To je siguran znak da je zainteresovana za njega.

LANA: Ah! Samo se ti nadaj. Znaš da svaki psiholog želi biti psihoterapeut svom partneru. Sama sebi ne bih poželjela takvu sudbinu. Glupo je što ti uopšte to i objašnjavam. Ne zaslužuješ nikakvo pojašnjenje.

HANS: Ali sam te nesvjesno...

HEMFRI (Brzo dodaje): Privukao.

LANA: Muška sujeta je nešto što se ne da iskorijeniti. I dalje ste ostali na nivou pećinskog čovjeka. Antievolucija se, vidim, odvija bez ikakvog zastoja i poteškoća.

DR BERING: Lana, hvala. Hans, da li biste nas Vi upoznali sa onim što najčešće sanjate?

HANS: Da se i ja povjerim. Što da ne? Sanjam tri stvari. Da živim život prosječne osobe, radujem se sitnim stvarima, uživam u trenutnim, intenzivnim zadovoljstvima. Hedonistički. Do daske. Brzo i ne mareći za ono što slijedi. Zaboravljajući budućnost, a slaveći sadašnjost.

LANA: Ne vjerujem ti.

HANS: To nije ni važno, jer ne vjerujem ni sebi. Stvarnost treba položiti na glavu, s nogama koje streme prema nebu. Jedino tako mogu biti sretan.

DR BERING: Nisam siguran da Vas mogu pratiti, ali, molim Vas, nastavite.

HANS: Druga stvar: sanjam da nijedan moj kolega ili koleginica po struci, ne poznaju mehanizam asertivnosti. Za neupućene, (Gleda u Lanu) to je zauzimanje za sebe i vlastita prava. Moderni vid verbalne prostitucije, uglađene manipulacije i kulturne psihopatije. Većina današnjih psihologa je uvjerena da su spoznali domete psihologije, ukoliko su otkrili osnovne sastojke asertivnosti. Lažno govore kako im je stalo do sagovornika, kako se brinu da ne povrijede njegova osjećanja, a u stvarnosti su ravnodušne, antisocijalne ličnosti, koje teže ka moći, prestižu i samoreklamiranju.

DR BERING: Kako se nosite s tim saznanjem?

HANS: Osjećam se izopšteno i teško mi pada. Međutim, u zadnje vrijeme  primjećujem da i sam postajem dio psihosocijalne mašinerije. Ali ne nezamjenjiv, već potrošan i dotrajao.

DR BERING: Šta preduzimate da otklonite to osjećanje?

HANS: Već sam preduzeo. Odrekao sam se krova nad glavom. Sada sam svjedok udvojene samoće i postao sam slobodnomisleća jedinka koja je vlastitu egzistenciju uzela u svoje ruke. 

HEMFRI: A treći san?

HANS: Sanjam ga rjeđe nego prva dva. Tako sam prošle sedmice opet usnio da se nalazim u amfiteatru svog fakulteta, a oko mene šezdeset kolega sluša predavanje. Među njima nema žena. Kada smo, onako antiseksistički i hiperdemokratski, dopustili feminizaciju psihologije, vidjeli smo da naša nauka nikada neće više napredovati onim tempom kao prije ove pogrešne odluke.

LANA: Za ime boga!

SIGMUND: Imena boga nemojte spominjati, osim u dubokoj molitvi i posvećenoj predanosti njemu samome.

DR BERING: Hans, ako se ne varam, ali, puni ste predrasuda. Nesvjesno pokazujete ogorčenost prema Vama bliskim ljudima, a bojim se i da ste skloni osveti.

HANS: Jednostavno dijelim svoje preokupacije sa grupom i s Vama. To je sve.

POL: Sviđa mi se posljednji Hansov san. I mi u filozofiji imamo sličan problem. Žene su svele filozofiju na feminizam i rodne studije, koje se opet svode na feminističko buncanje.

LANA: Svi filozofi su bili homoseksualci. Usamljeni, odvojeni od realnosti, usmjereni na sebe. Narcisi i homoseksualci!

DR BERING: Lana, bez obzira što Vam se ne sviđaju Polovi i Hansovi stavovi o rodnim pitanjima, molim Vas da ne iznosite tako opšte tvrdnje, koje mogu samo voditi vašoj međusobnoj konfrontaciji.

LANA: Pa, kad oni imaju pravo reći svoje mišljenje, imam i ja pravo na to.

HANS: Lana, naravno, ali Vi ste već iznijeli sadržaj svog sna. Vašu hiperkocku smo analizirali u svim dimenzijama. AkoVam se ne sviđa ovdje s nama, ili ako Vam smetaju naša mišljenja, vratite se u nju. Zamislite da Vas ona štiti od nas. Jer, ako Vi ne možete izaći iz hiperkocke, mi ne možemo ući u nju da Vam naudimo. Jesam li u pravu? (Dr Bering odobrava)

LANA: Tvoj komentar je bio suvišan. Doduše, malo te smatram pametnijim nego prije, ali opet...

HEMFRI: Ja bih želio podijeliti sa svima svoje noćne preokupacije i more.

DR BERING (Tonom radnika u butiku ili supermarketu): Izvolite. Šta nam želite ispričati?

HEMFRI: Često sanjam da sam, umjesto Šredingerove mačke, ja, sâm, u kutiji.

DR BERING: Šredinger je Vaš prijatelj, komšija, nadređeni?

HANS: O, doktore Bering. Pa Vi ste tipičan primjerak psihijatrijske elite. (Zadnje dvije riječi izgovara podrugljivo) Znao sam da ljekari, nakon što su završili srednju školu, nisu imali prilike da se dalje obrazuju. (Dr Bering ga gleda sa izrazom čuđenja i prikrivenog neprijateljstva) Pod obrazovanjem mislim na opštu informisanost i upoznavanje kulturnih tekovina koje je izučavao i proučavao, ili o kojima je bar čitao svaki iole osviješten akademski građanin. Uvijek ste smatrali da fizika i matematika nisu povezane sa vašom oblašću, jer su vam bile strane, daleke i teške za usvojiti. Onda ste odustali od njih za sva vremena.

DR BERING: Hans, puni ste neprijateljstva prema grupi, a naročito prema meni.

HANS: Samo iznosim svoje zapažanje. Vi me demantujte.

DR BERING: Ovo nije javna tribina, niti debata. Vratimo se na Hemfrijev san.

HANS: Hemfri, molim Vas, objasnite doktoru šta je to Šredingerova mačka.

HEMFRI (Sav sretan da je neko obratio pažnju na njegov predmet interesovanja): Eksperiment je zamišljen ovako. Ispričaću vam (Pogled mu leti od jednog člana grupe do drugog) jednu od njegovih popularnijih verzija. U kutiji se nalazi mačka, a u mačku je uperen pištolj. Pištolj je priključen na generator slučajnih događaja. Ukoliko taj instrument pokaže ili izbaci jedinicu, pištolj će usmrtiti mačku. Ukoliko bude slučajno generisana nula, pištolj neće opaliti. Problem sa kojim se susreću kvantni fizičari je sljedeći: da li je mačka živa?

POL: Veoma zanimljivo. Pažljivo Vas služam, Hemfri.

HEMFRI: Dakle, fizičari ne znaju je li pištolj opalio ili ne. Pretpostavimo da ne postoji način da to mogu saznati datog trenutka. Zato je najkorektnije, da ne kažem najtačnije, pretpostaviti da je mačka poluživa.

HANS: Ili, polumrtva.

HEMFRI: Upravo.

DR BERING: Koliko Vas razumijem, Hemfri, Vi ste opsjednuti pravim saznanjem o tome šta se desilo s mačkom?

LANA: Koliko ja razumijem, opsjednut je time šta se u datom trenutku (Naglašava prethodne dvije riječi) dešava s mačkom, tj. u kojem je ona stanju.

HEMFRI: Lana, u pravu si, ali ne u potpunosti. Ja nisam opsjednut samim stanjem. Ja sanjam da sam ja ta mačka, da imam svijest o tome šta odlučuje o mojoj sudbini. Tačnije, da znam kako je moja sudbina neizvjesna. Ne mogu predvidjeti ishod, pa osjećam ono što vi psihijatri...

HANS (Ubacuje se): ...što mi psiholozi zovemo anksioznošću, odnosno strepnjom.

HEMFRI: Nažalost, tako je. Koliko vidim, najbolje me razumiju Lana i Hans. Doduše, Hans nešto više.

HANS: A šta ako biste se pomirili sa sudbinom? Šta ako biste unaprijed sebe pripremili da ćete umrijeti?

HEMFRI: Onda bi mi možda bilo lakše, ali se opet ne bih mogao pomiriti da ću tog trenutka umrijeti.

DR BERING: Kako se završava taj san?

HEMFRI: Predosjećam da će se nešto dogoditi. A onda se probudim.

LANA: Nešto me ovdje kopka. Ukoliko postoji samo jedan metak u pištolju, a on ne opali, da li je tu kraj misaonog eksperimenta?

HEMFRI: Pištolj svakog trenutka ili opali ili ne opali. Nama je bitan taj trenutak, to iščekivanje.

HANS: Ako pištolj prvi put i drugi put ne opali, pa ako recimo opali sljedeći i svaki naredni put, onda je mačka svakako mrtva. Znači, u dužem vremenskom periodu, ona je gotovo pa sigurno mrtva. Malo je vjerovatan niz od velikog broja nula.

HEMFRI: Da, ali, ponavljam, ja sam svjestan samo jednog trenutka.

HANS: Ali, uvijek se probudite. Je li moguće da, dok razmišljate šta će se desiti sa Vama, generator slučajnih događaja izbacuje sve nule, pa ste Vi sigurni. I, opet kažem, na kraju se probudite. Pokušajte, u snu, osvijestiti da je to samo san i da je Vaša podsvijest jednostavno osjednuta tim eksperimentom, te Vas smješta na mjesto dešavanja, kako bi zadovoljila Važu profesionalnu radoznalost. Vi ste žrtva samog sebe. (Hemfri odobrava klimanjem glave i počinje da se opušta) Vi ste taj generator slučajnih događaja. I uvijek sebe spasite.

LANA: Da, ali, ako je on taj instrument, onda više ne može slučajno da stvara nule i jedinice. Onda stvara samo nule.

HEMFRI: Ne slutite koliko ste mi pomogli. Hvala Vam, oboma.

SIGMUND: Ne postoji slučajnost. Bog je most između nule i jedinice, smrti i života. To je njegova volja što Vas održava u životu.

DR BERING: Vidim da je grupa konačno ozbiljno shvatila svoj zadatak. Vi ste tu da podržite jedni druge. Naravno, zato što sam vam ja to omogućio. Uz pravo vođstvo, napredak je neminovan. Hemfri, imate li još nešto reći? (Hemfri odmahuje glavom i rukama) Dobro. Pol, šta najčešće sanjate?

POL: Sramota me priznati, a to uostalom nije moj stil, jer ja nisam slabić... Ali, sanjam da sam zarobljen u tijelu mentalno retardirane osobe...

DR BERING: Molim Vas, savremena psihijatrija ovaj poremećaj zove umanjenim intelektualnim sposobnostima, pa se pridržavajte toga.

HANS: Ah, etika u bijelim rukavicama. Zovete ga drugim imenom, a tretirate i ophodite se prema njemu upotrebljavajući iste, arhaične metode, tehnike i pristupe.

DR BERING: Hans, ovo je i Vaša moralna dužnost.

HANS: Etički kodeks je stvoren kako bi se, ionako psihopatizovani psihijatri i psiholozi, potakli da sa stilom uljepšavaju svoje mnogobrojne maske koje postavljaju između sebe i svijeta.

DR BERING: Pol, nastavite, molim Vas.

POL: Zarobljen u tijelu osobe sa intelektualnim deficitom, (Hans se smije, Dr Bering ga gleda s prezirom i žaljenjem) doživljavam da me članovi moje porodice tretiraju kao dijete, bez obzira što imam godina koliko imam. Moja dilema, koja mi ne da mira, je: da li oni to rade zato što me vole, ili zato što me žale?

DR BERING: Pol, smatrate li da ste za žaljenje?

POL: Imam osjećaj da me niko nije volio u životu.

DR BERING: Subjektivna nevoljenost i bespomoćnost nedvosmisleno ukazuju na depresivni poremećaj.

POL: Možda. Ali, moja glavna bojazan je da ću izgubiti zdrav razum i moć prosuđivanja. Nekako imam osjećaj da jedino to i imam i da je to jedino što me nije iznevjerilo.

LANA: Znam kako Vam je. I ja povremeno imam slične faze.

DR BERING: Pol, moraću Vam zakazati individualne susrete, kako bismo što detaljnije ispitali Vaše stanje i stepen depresivnosti. (Nakon kraće pauze, nastavi u nešto povišenom tonu) Sigmunde, ostali ste još Vi. Između ove dvije sesije ste relativno uspješno tretirani medikamentima koji su se pokazali uspješnim u liječenju Vaše bolesti.

HANS (Dobacuje): Poremećaja, doktore, poremećaja, ne bolesti. Zar se psiha i dalje kod vas u psihijatriji tretira kao da je riječ o tijelu? Prelistajte još jednom priručnike za klasifikaciju poremećaja, bez kojih Vi i Vaše kolege ne možete funkcionisati. Možda ćete, bez obzira na to, o nekada nazvanim neurozama, početi govoriti kao o anksioznim bolestima? (Naglašava posljednju riječ)

DR BERING: Hans, Vi niste u poziciji da mi se tako suprotstavljate. Molim Vas, nastavimo sa seansom onako kako je to zacrtano.

HANS: Kako ste Vi i Vaši priručnici to zacrtali, doktore. No, izvinite, u pravu ste. (Ironično) Nastavimo.

DR BERING: Sigmunde, možete početi.

SIGMUND (Puno mirniji nego prošle sedmice): I bogu se ponekad dogode košmari. Sanjao sam da sam opet čovjek. Da gledam, a ne vidim. Slušam, a ne čujem. Razgovaram, ali ne govorim. Znam, a ne razumijem.

DR BERING: Oprostite što Vas prekidam, ali, zanima me, kako ste se tada osjećali?

SIGMUND: Mali, sitan, beznačajan, prisutan na jednom mjestu u jedno vrijeme... Smrtan, ranjiv, osjetljiv, živ.

DR BERING (Čudeći se): Osjećali ste se, pored ostalog, i živi?

SIGMUND: Da, u stvarnosti sam iznad života i smrti. Nepovrediv. Nisam živ, jer bih tada mogao umrijeti. A nisam ni mrtav, jer tada ne bih mogao živjeti i djelovati. U snu sam se obreo u opredijeljenoj realnosti, gdje sam mogao biti svjestan dihotomije, a ne cjeline.

HEMFRI: Sigmunde, pa Vi niste ni svjesni koliko se ponekada znate približiti gorućim temama savremene fizike.

SIGMUND: Ja sam iznad fizike, a u svome snu sam bio njena žrtva.

DR BERING: Šta Vam je najviše smetalo? Da nije to što ste izgubili svu svoju moć?

HANS: Stavljate klijentu riječi u usta. Tipičan manir svakog psihijatra.

DR BERING (Praveći se da se ne obazire na Hansovu primjedbu): Sigmunde, ponoviću Vam svoje pitanje. Jeste li se osjećali nemoćno u svome snu, kao da ste ostali bez nečega što Vas je činilo snažnim i samopouzdanim?

SIGMUND: Oduzeta mi je slobodna volja da odlučujem, bez da snosim posljedice svojih odluka. Oduzeta mi je neprikosnovena vlast nad svim onim što postoji i ne postoji. Postao sam jedan od njih, (Gleda u ostale članove grupe) običnih ljudi. Osjetio sam se ograničeno i sputano.

DR BERING: Vaš san Vas vraća u stanje normalnosti. Kod Vas je obrnuto – san je realnost, a svakodnevica uobrazilja. Živite svoj san i bićete ono što ste nekada bili.

SIGMUND: Ali, meni je dobro ovako. Što bih se mijenjao? Ja sam isti, onakav kakav treba da budem.

DR BERING: Moraćemo pojačati medikamentoznu terapiju. Ali, o tome ćemo na individualnoj procjeni i praćenju Vaše bolesti.

HANS: Poremećaja, da se preciznije izrazimo.

DR BERING (Sada nervozno): Hans, nemojte sabotirati moj rad! Prilagodite se.

HANS: Ok, pokoriću se Vašoj volji. Samo, šta će o tome reći Sigmund?

SIGMUND: Klanjajte se samo meni. Ja sam taj koga trebate štovati.

DR BERING: Zato ostajem pri svom mišljenju. Mislim da smo danas svi napredovali.

LANA: Doktore Bering, koji su Vaši najčešći snovi?

DR BERING: Ne želim se kompromitovati. Mora se znati ko je ovdje autoritet. Ja sam taj koji prosuđuje. (Ovdje je napravio kratku pauzu, kako bi pridao značaj svojim riječima) Drago mi je da ste se danas otvorili više nego prošli put. Znate proceduru. Naredne sedmice, isto mjesto i isto vrijeme. Želim Vam ugodan ostatak dana.

Primarijus Bering ustaje i odlazi.

Medicinska sestra i brat, istim redoslijedom kao i prošli put, ispraćaju pacijente do njihovih soba.

 Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013)

Drama o apsurdu postojanja i hipertrofiji ega na račun superega

Lica:

Pol Ekendorf (filozof, 51 godina)

Sigmund Alper (teolog, 62 god.)

Lana Verlen (matematičarka, 35 god.)

Hans Gustafson (klinički psiholog, 27 god.)

Hemfri Šulc (fizičar, 46 god.)

Prim. dr Ludvig Bering (psihijatar, 60 god.)

medicinska sestra (42 god.)

medicinski brat (38 god.)

PRVI ČIN

Sterilna atmosfera duševne bolnice. Za pomenutu slobodno možemo reći da je prototip žargonske ludare. Velika prostorija za grupnu psihoterapiju. Šest stolica postavljenih u krug. Sve su iste.  Jedna je, doduše, malo izmaknuta, namijenjena uvaženom doktoru Beringu, načelniku bolnice, ali aktivnom profesionalnom učesniku u procesu rehabilitacije hospotalizovanih  pojedinaca koji beskrupulozno jure stranputicama mentalne patologije.

Tačno u 12.00, medicinska sestra otvara jedina vrata te prostorije, kroz koja ulazi pet pacijenata, jasno šifriranih i pažljivo etiketiranih preciznim, stručnim jezikom modernih dijagnoza. Ulaze jedno po jedno, praćeni medicinskim bratom, koji ih posjeda na gorepomenute stolice. To radi hladno, bez riječi, isključivo koristeći dobro uvježbane gestove (što, usuđujem se reći, jezivo podsjeća na redare i čuvare koncentracionih logora, oličenja arijevske pedanterije i proceduralne neprikosnovenosti).

Nakon što su svi sjeli, u prostoriju ulazi, onako pozerski i paradirajući, štovani primarijus Bering, ikona kliničke psihijatrije, maskota i brend svoje institucije. Medicinska sestra i brat mu pridržavaju stolicu, dok ovaj nonšalantno sjeda na svoje mjesto.

DR BERING: (Počinje zvaničnim i svečanim tonom, nastavljajući suzdržano i zagovarajući distancu): Dobar dan, dragi pacijenti, kako ste? Odmah bih vam objasnio o čemu se ovdje radi. Naime, ovo nam je prva seansa u ovakvom sastavu. Odmah ću Vas pripremiti da će ih biti još mnogo. Prvo ću vas upoznati sa nekoliko pravila. Dakle, ukoliko neko govori, drugi moraju biti tihi i slušati ga. Molim da niko od vas ne priča predugo, kako bi svi imali prilike nešto reći u sat i pol, koliko će trajati današnja i svaka druga seansa. Sada molim svakoga da se predstavi, tj. kaže svoje ime i nešto o sebi. (Svodeći svoje pacijente na učenike prvog razreda osnovne škole) Ima li dobrovoljaca? (Opet tonom učitelja koji koji izvodi đake na tablu, tokom časa utvrđivanja gradiva i ocjenjivanja)

POL: Ja sam Pol Ekendorf, do nedavno univerzitetski profesor filozofije, tačnije gnoseologije i epistemologije. Zapravo, kada kažem: ''Ja sam...'', mislim na predmet moje svijesti koji je tu prisutan u kontinuitetu. Ne kažem da je izrečeno objektivna takvost, već prosto moj pokušaj da objektivizujem subjektivno iskustvo vlastitog postojanja i konceptualnih kategorija koje svjedoče u prilog njega...

DR BERING (Prekida ga): Pole, koliko vidim iz Vašeg kartona, Vi imate ozbiljan poremećaj mišljenja, koji je nesumnjiv indikator shizoidnih tendencija. Bojim se da Vaša prirodna sklonost i navika detaljnog, dubokog i širokog razmatranja svakog objekta ili pojave, samo potpiruje Vašu patologiju i produbljuje poremećaj od koga patite. Pokušajte se usredsrediti na nas ostale, zaboravljajući pritom predmet svog prethodnog razmišljanja. U svakom slučaju, drago nam je da ste dio ove psihoterapijske grupe. (Nakon kratke pauze, odlučno nastavi) Ko je sljedeći? Iskoristite vrijeme sada, kasnije će vam trebati. Ali, tada ćemo morati da završimo današnju sesiju.

LANA: Ja sam Lana, imam 35 godina i nisam udata. Po struci sam matematičarka, ali nisam nikada bila zaposlena. Još od fakultetskih dana pokušavam dokazati, tj. potvrditi ili opovrgnuti Goldbahovu slutnju.

HEMFRI: Ako se dobro sjećam, ona glasi nešto poput ovoga: ''Svaki paran broj veći od dva može se izraziti kao zbir dvaju prostih brojeva.'' Nerado priznajem, ali, fizičarima je matematika okosnica čitavog korpusa znanja i metoda kojima raspolažu. Inače, ja sam dr Šulc, kvantni fizičar i kosmolog.

HANS: Ili, Vama je matematika isto što i pedagozima psihologija. Bez nje, ova bi oblast bila svedena na esejistiku.

LANA: Možda ćete se naljutiti, doktore Šulc, ali, moram dodati još nekoliko činjenica vezanih za Vaše iskreno zapažanje o međuzavisnosti naših oblasti. Mišljenja sam da uskoro neće doći do novih otkrića na polju fizike, upravo zato što su fizičari nedovoljno matematički pismeni. I, ne žele raditi na tome.

HEMFRI: Mnogo sebi dopuštate, mlada damo. Pokažite malo poštovanja prema...

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, oboje, da izbjegavate kritiku i optuživanje. I, potrudite se da se bavite životom, a ne stvarima koje ovdje nisu bitne i koje su previše apstraktne. (Pravi kraću pauzu, kako bi njegove riječi dobile na težini i bile shvaćene ozbiljno) Hans, Vi nam se niste predstavili?

HANS: Mislim da nema potrebe da se predstavljam, ali, ako baš insistirate... (Dr Bering klima glavom) Zovem se Hans Gustafson, a po profesiji sam beskućnik na neodređeno. Zapravo, završio sam kliničku psihologiju .... ali, kada sam došao do saznanja da je stepen priklanjanja modernoj psihologiji obrnuto proporcionalan količini istinskog življenja u sebi i sa svijetom, odlučio sam se...

DR BERING: Shvatili smo, za, da kažem u Vašem stilu, ''posao beskućnika''. Mislite li da je taj Vaš impuls ispravan? Je li Vaš ego mogao djelovati preventivno i spriječiti takve nagone ida, taj put ka samouništenju? Maskirani tanatos? Za neupućene, oprostite, to je nagon smrti.

HANS: Ono što Vi zovete nagonom samodestrukcije, u stvari je pokušaj transcendiranja vlastite mizerne, lažne, socijalno dodijeljene egzistencije. Zapravo, za mene je to napredak i put ka samoostvarenju.

DR BERING: Moram Vas razočarati, ali, bojim se da ste krenuli pogrešnim putem. Tu sam da Vam pomognem, i morate mi vjerovati, jer ja sam doktor. Kao što i sami znate, liječenje će potrajati, jer pokazujete puno otpora. Osim toga, ne sviđa mi se što racionalizujete svoje neprilagođene (Ovo je naglasio) misli. Nego, dovoljno za upoznavanje. Ostao nam je još gospodin Sigmund. Pa, izvolite.

SIGMUND (Viče): Ne može meni niko odrediti kada ću da pričam, a kada ne! Bar ne otkad sam postao bog. (Ton je tiši, glas ujednačeniji) A postao sam, kada sam vidio da je bog izgubio savjest. Samo sam ga zamijenio, jer sam jednog trenutka vidio da posjedujem više vrlina od njega i odjednom shvatio da nisam grešan zbog toga. Tada, kada je bog postao mrtav u mojim očima, počeo sam da živim u onome što me je on uvjerio da je stvorio, a u stvari je meni povjereno na čuvanje. Svijet je konačno postao dio mene, a ja dio njega. Maske padnu, tek nakon što se zamijene uloge. Jer, očigledan je neko tek onda kada postane neko drugi. Ali se usudi biti ovaj na svoj način.

DR BERING: Da, nije mi potreban karton i dijagnostički intervju da shvatim o čemu je ovdje riječ. (Mrmlja sebi u bradu) Deluzije veličine, shizofrenija, uznapredovala bolest, jasno k'o dan. S njim će biti teško raditi, ali će grupi biti jako zabavno. Ma, sve ovo je jedno pozorište, samo bez glumaca i unaprijed naučenog scenarija. (Obraća se pacijentima) Hvala vam što ste se predstavili. Odmah ćemo početi sistematski raditi na vašim problemima. Ja ću vam pomoći da ponovo zavolite drvo, da opet razmišljate o svakodnevnim problemima i integrišete se u društvenu zajednicu. Podvlačim, u sigurnim ste rukama (Medicinska sestra i brat u isto vrijeme klimaju glavom, bezrezervno se slažući sa primarijusovim riječima)

HANS: Oprostite, doktore Bering, ali pitanje je koliko nam možete pomoći. Koliko vidim, svi smo ovdje ''zatvoreni'' zato da biste nam usadili unaprijed propisane misli, u skladu sa osnovnim postulatima one psihoterapijske škole čiji ste zagovornik.

DR BERING: Hans, gotovo sam siguran da Vaše paranoidne bojazni nemaju realne utemeljenosti. One su rezultat uobrazilje, ali, rado ću se potruditi da Vam pomognem da se vratite na pravi kolosijek.

POL (S notom ironiije u glasu): Vi hoćete da budemo prosječni, da razmišljamo i ponašamo se kao stado, kao i svi ostali ''normalni'' ljudi...

HANS (Ne čekajući da Pol završi misao): Tačno ispod šešira normalne krive, na isti način svi ljudi žive. Već odavno, Gaus je rek'o, ka ekstremu samo teži neko.

DR BERING: Lijepi stihovi, Hans. Pozdravljam Vašu kreativnost, ali ono što govorite je osnov normalnosti i uslov za postavljanje demarkacione linije u odnosu na patološko. Ja tu ne vidim ništa sporno. Pole, ni Vi trenutno nemate uvida u svoje stanje, ali ćete kasnije usvojiti realne, normalne stavove koji su uslov Vašeg daljeg uspješnog (Ovo naglašava) uklapanja u društvenu sredinu.

LANA: Hans, ispada da se Vi dobro razumijete u primijenjenu matematiku. Ali, varate se! Vi stvari pretjerano uprošćavate i generalizujete.

HANS: Ne čudim se Vašem komentaru, jer znam da matematičari ne znaju primjenjivati svoja znanja. Poznato mi je da im je kolegij Statistika i vjerovatnoća nužno zlo, a polažu ga onako rutinski, i ostaju uskraćeni za saznanje o njegovom aplikativnom potencijalu.

LANA: Nemojte, molim Vas! Dobro znate da je matematika ezgaktna nauka, a psihologija se i dalje bavi fenomenima čiju realnu egzistenciju ne može dokazati. Vi ste previše konfuzni, a psihologija je pseudonauka.

DR BERING: Bojim se da ste se udaljili od svojih problema. Hajmo se vratiti na Vas, usmjerite se na svoju psihu, nek ona bude predmet Vaše analize.

HANS: Lana, u današnje vrijeme, matematičar jedino može biti profesor u školi. Vaše profesionalno samopoštovanje jeste visoko i u zabludi ste da ste najinteligentnija struka, ali ne trebate zaboraviti ko mjeri Vaš koeficijent inteligencije.

LANA: Vi, naravno. Ali to praktično ne znači ništa.

DR BERING: Vratimo se na Vaše probleme i tegobe.

LANA: Nemam ja nikakvih problema, doktore Bering. Samo dokazujem ko je ovdje ozbiljan, a ko nije.

POL: Lana, to nikada nećeš moći prosuditi sa apsolutnom sigurnošću. Svi smo ovdje pristrasni. Razmislite zašto.

DR BERING: Tvrdim da sam ja objektivan. Zato sam i tu.

HANS: Varate se, doktore Bering. Pol je u pravu. Razmislite zašto.

DR BERING: Mi nismo u istoj poziciji. Ja sam taj koji...

SIGMUND (Naprasno ga prekida): Niste Vi bog! Ja sam taj koji odlučuje o Vašoj sudbini, na osnovu Vaših djela i nedjela. Nemojte se igrati boga, opeći ćete se. Ja sam samo jedan. Jedino ja postojim, a Vi samo posredno i jedino po mojoj volji.

LANA: Dajteeeee...

DR BERING: Gospodine Sigmunde, koji su Vaši argumenti u prilog tome da ste bog?

SIGMUND (Viče): Meni ne trebaju argumenti. Moje postojanje je neupitno.

DR BERING: Dobro. Pole, po Vašem izrazu lica, vidim da želite nešto reći.

POL: Možda bismo trebali dopustiti Hemfriju da nešto kaže, jer cijelo vrijeme mi govorimo.

DR BERING: Slažem se, Pole, brzo učite. Hemfri, želite li nešto podijeliti sa mnom i s grupom?

HEMFRI: Postojanje boga je izlišno. Svemir je nastao pukom sluačajnošću, a nastavio se razvijati logičnim slijedom hemijskih reakcija. U ovom modelu, bog je suvišan.

SIGMUND: Vi ste zaluđeni! Nauka je za one koji misle. Ovdje ne treba misliti. Treba vjerovati. To je dovoljno da budete spaseni.

LANA (Podrugljivo): Vjerovati u Vas, nemojte, molim Vas...

SIGMUND: Kćeri moja, pomoći ću ti da dođeš sebi.

DR BERING: To je, valjda, moj posao.

LANA: Sa mnom je sve u redu, ko se treba liječiti, nek se liječi.

DR BERING: Lana, zašto ste onda Vi tu?

LANA: Ja sam žrtva velike nepravde.

DR BERING: Čemu takva paranoja? Vi ste ovdje svojom voljom. To je znak da nesvjesno želite sebi pomoći.

LANA: Niste u pravu. Svijetu treba pomoć. Liječite sistem, liječite društvo. Mene ostavite na miru.

DR BERING: Frojd je davno rekao da svi mi, s vremena na vrijeme, pribjegavamo projekciji, mehanizmu odbrane koji se sastoji u tome da vlastite negativne osobine i stanja pripisujemo drugima.

LANA: Ja ih ne pripisujem, ja svjesno tvrdim da je sistem truo. I ponavljam, sa mnom je sve u redu.

HANS: Ovdje bih se složio s Lanom.

LANA: Ah, ne mogu vjerovati. Koliko vidim, ovdje su gotovo svi protiv Vas, doktore Bering. Šta biste sada rekli za moju paranoju?

DR BERING: Ne bih vjerovao u takvu vrstu teorije zavjere. Vi se samo ne slažete sa mnom, ali, kao što sam već rekao...

HANS (Ironično): Ubijedićete nas. Ne sumnjam. (Smije se, i Pol se smije)

DR BERING: Ne smijete zaboraviti da sam ja ovdje autoritet. (Medicinska sestra i brat opet ponosno i potvrđujuće klimaju glavom) Mi nismo u istom položaju.

POL: Možda da pitamo gospon Sigmunda šta misli o tome. Pa, Vi ste rivali. Neko od Vas dvoje će na kraju završiti kao bog, a drugi kao njegov sin ili sluga. (Hans, Lana i Hemfri se smiju, Sigmund kipi od bijesa, a dr Bering zadržava hladnokrvan izraz lica i gard profesionalca)

HANS: Ovaj uvid zahtijeva prikladne stihove. Evo moga boga? Koga? Boga? Kojeg boga? Svoga boga? Ma, ništa od toga. Između njih dvoje nikad neće vladati sloga.

DR BERING: Vi ovo smatrate humoreskom? Istraživanja pokazuju da dozirana upotreba humora podstiče izlječenje pacijenata. Potcrtavam, dozirana. (Naglašava zadnju riječ)

HANS: Dr Bering, bojim se da psihijatrija i metodologija jedino imaju zajedničko to što su riječi iste dužine. Ako pod istraživanjima podrazumijevate male uzorke i subjektivne procjene psihijatra prilikom smještanja pacijenata u kategorije zvane dijagnozama...

DR BERING: Hans, molim Vas. Nema potrebe za ikakvom konfrontacijom. Razumije se da svi vi psiholozi gorite od podsvjesne žudnje za smještanjem psihijatra na Vašu psihoterapijsku sofu. Vaš kompleks niže vrijednosti uvijek je daleko nadrastao Vaše kompetencije i realne stručne domete.

HANS: Možda jeste, ali, niste Vi taj koji možete suditi o tome. Sigmund je jedini koji može dati valjan, nepristrasan sud. (Svi se smiju, samo Sigmund likuje) Slava Sigmundu!

POL: Slava gospodu Sigmundu!

SIGMUND: Bićete spašeni. Konačno me prepoznajete u sebi i sebe u meni. Mi smo jedno. Univerzum je ništa drugo do savršen odraz moje volje. Determinizam je ultimativni fatalizam. Uzrok je savršen, posljedica očekivana. Ondje gdje vas je nekoliko, tu sam i ja. U svima Vama i oko svih Vas.

DR BERING: Koliko vidim, neki od Vas žele preuzeti moju ulogu. E, pa vidite, niste u toj poziciji. Ja sam taj koji odlučuje. Ja sam...

SIGMUND: ...Sotona, glavom i bradom. Otpadnik i odmetnik. E, pa vidite, Vi ne možete biti ni to. Ja sam taj koji imam pravo kršiti zakone koje sam propisao. Ja imam apsolutno pravo da ih mijenjam i korigujem, ali to ne znači da su oni nesavršeni. Jedino ja imam neotuđivo pravo biti đavo.

LANA: Hans, i gospodin Sigmund je postao pjesnik. Ali, može mu se, pa on je zaboga bog. (Smije se)

HANS: I Sotona, ne zaboravi. On je dualitet. Janusov lik. Obje strane istog medaljona. Jin i jang. Brahma i Šiva. Smijem li ja onda biti Višnu, onaj koji održava ovaj svijet?

SIGMUND (Viče): Bogohuliš! Nemoj se igrati svojim životom, čeka te neizvjesna sudbina. Ne smiješ bacati kockice, bog je uvijek bio predvidljiv. Ja sam konstanta.

LANA: Sigmunde, Vi ste postali i matematičar? Sve me više oduševljavate, samo nastavite.

SIGMUND (Kategorički): Ja mogu biti šta god hoću!

DR BERING: Sve sam bliže zaključku da svi u grupi potkrepljujete Sigmundovu patologiju.

HEMFRI: Ja ne. Ja je jednostavno prihvatam kao patologiju. U suprotnom, morao bih oboriti sve aktuelne modele nastanka i razvoja vasione. Ja sam učesnički posmatrač, dio našeg referentnog sistema, ali moj pogled seže dalje i mogu sagledati situaciju onakvom kakva jeste.

POL: Ne bih se složio s Vama, Hemfri. Mi smo uvijek involvirani, i kada gledamo, oči su nam napola sklopljene. A kada slušamo, uši su nam bombardovane frekvencijama koje tog trenutka ne želimo da čujemo.

HEMFRI: Šta Vi znate o frekvenciji? Pa, vi filozofi ste zaboga pobjegli u tu svoju doktrinu, jer ste uvijek pokazivali nedostatak logičke inteligencije, nužne za izučavanje prirodnih nauka. Kritikujete ih, ali ih ne razumijete. Niti ćete ih ikada razumjeti.

DR BERING: Hajmo, opet smo se udaljili od nas samih. Ovo nije akademska rasprava.

POL (Ne obazirući se na riječi primarijusa Beringa): Bar smo bolji od psihologa. Oni su izrod filozofije. (Pritom gleda u Hansa, neće li ovaj šta odgovoriti)

HANS: Onog trenutka kada je psihologija prigrlila objektivne metode prirodnih nauka, npr. u vidu psihofizike, ona je konačno raskrstila sa filozofskim špekulacijama i misaonim eksperimentima.

POL: Nisam Vas mislio uvrijediti, samo nalazim kontraargument onome što je izložio Hemfri.

DR BERING: Vratimo se na probleme. Zato smo tu, zar ne? (Opet im se obraća kao djeci)

HANS (Nakon što je saslušao doktora Beringa, okreće se Polu): Nisam ni ja Vas mislio uvrijediti, ali moram reći još ovo. Filozofija je u današnje vrijeme potrebna samo vječnim studentima i ljudima koji se ne mogu izboriti sa normalnim krizama odrastanja i razvoja u zrelu jedinku. Oni je koriste kao opravdanje svojem kašnjenju, regresiji, zaostajanju ili fiksaciji. (Dr Bering nesvjesno klima glavom, u znak odobravanja)

POL: Sada me ljutite. Vi u životu niste ništa pročitali...

HANS: I pročitao i napisao. No, to sada nije važno. Elem, filozofi jedino mogu naći svoje mjesto u srednjoškolskoj učionici i političkoj fotelji, premda im ni ondje nije mjesto.

POL: Postajete bezobrazni. Slušajte, ...

DR BERING (Prekida ga): Molim Vas, nema potrebe za...

POL: Rekli ste da ne smijemo jedni druge prekidati. Dr Bering, sami se ne pridržavate tog pravila. Jeste li i Vi bog?

DR BERING: Nema potrebe za konfliktom. Meni je dopušteno da Vas prekinem, ukoliko smatram da previše raspravljate o irelevantnoj temi ili ne date drugima da govore.

SIGMUND: On nije bog. Ja sam bog. Bio i biću. Ne podrivajte vjere korijenje. Vaše će carstvo biti podzemno. Čistilište će Vam misaona imenica postati. Raja vrata zaključana, vječno ćete progonjeni biti.

LANA: Ovo postaje zanimljivo. Doktore Bering, osjećam se bolje. Svevišnji Sigmunde, hoće li me stići Vaša milost?

SIGMUND: Blago krotkima, njihovo je carstvo Sigmundovo. Nemojte imati blaga ovozemaljskog, darujte ga kraljevstvu mojemu. Kćeri, za tebe ima nade, ako se još na vrijeme pokaješ. Na dobrom si putu da zaslužiš moju milost. Jer profitiraju oni koji duhovnost biraju.

POL: U uporedbi sa ovim ljudima ovdje, pomisliću da sam normalan. Onda neću smjeti pogledati svoj odraz u ogledalu. Mediokritetski lik koji ugledam, biće ubitačniji od smrtne kazne ili stuba srama.

HANS: Nesvjesna želja svakog filozofa je da postane psiholog. Niste daleko, Pole, ali niste ni tako blizu.

POL: Vrijeđa me Vaša bahatost. Vi ste mladi, nemate dovoljno životnog, niti akademskog iskustva. Samoživost će Vas koštati i karijere i ugleda.

HANS: Ne bojim se za sebe, gospon Pol. Ali, strepim, kao stručnjak i kao čovjek sklon empatiji, za Vas. Pitate se zašto. Jadna je akademska budućnost onih koji još citiraju Sokrata i slične izvore još od prije 2400 godina, kao da su i dalje aktuelni. Mi u psihologiji nemamo taj problem. A Vi se zapitajte na koga se pozivate i koliko je Vaš obrazac mišljenja prikladan današnjim prilikama življenja i izazovima savremene ere.

POL: Kako Vas nije sramota? Tako o Sokratu? Pa Vi ste još i neobrazovani. Kako se samo usuđujete?

HANS: Pol, branite li Vi to Sokrata?

POL: Sokrata nije niko trebao braniti. On je, sam po sebi, bio oličenje istine i razborite misli.

HANS: Ah! Uvijek sam se pitao bi li se savremeni filozof odlučio, za svoje ideale, popiti otrov kukute.

POL (Ljutito): Pa, ovo je nevjerovatno!

HANS: Brzo ću završiti. Vidite, ono što jedino znate i vežete za psihologiju je psihoanaliza. Mislite da se cijela psihologija može svesti na Frojdovo učenje? Pa to je jedina oblast, zapravo podoblast, koja Vam je bila i ostala shvatljiva. Seks i agresivnost su dvije stvari koje Vam nikada nisu bile strane.

POL: Nikada se nije moglo razgovarati s psiholozima. Vi poznajete samo barbiturate i neuroleptike. Tako mislite da ćete riješiti ozbiljne probleme ljudi koje primate k sebi na terapiju.

HANS: Lijepo Vas je slušati, Pole, ali, opet Vam kažem, u zabludi ste. Mi ne koristimo psihofarmake u pomaganju svojim klijentima. A možda odajete utisak informisane osobe, kada Vas čujemo da bez greške izgovarate nazive određene grupe lijekova. Međutim, pitam se, znate li u koje ih svrhe koriste psihijatri? Koji je njihov hemijski sastav? Koje su njihove indikacije i kontraindikacije? Površnim znanjem možete fascinirati laike, ali doktora Beringa i mene ne.

DR BERING: Slažem se. Psihijatriju ostavite psihijatrima. Ponavljam, vratimo se na probleme. (Pol diže ruku) Pole, izvolite, samo kratko, kako bismo uskoro zatvorili ovu seansu.

POL: Molim Vas da ukorite ovog mladića za ovakvo ponašanje. Njegova priča i takozvani argumenti koje iznosi su jedno obično smeće. On ne zna šta priča. Oduvijek je bilo jasno da psiholozi imaju ozbiljnih psihičkih problema.

HANS: Pol, žao mi je što ste i Vi podlegli neosnovanim pretpostavkama i suludim predrasudama. No, ne krivim Vas. I Vi ste jedan od laika. Univerzitetski profesor može biti ekspert za svoju uskostručnu oblast, ali amater i neznalica za ostale branše. Filozofi su oduvijek ostavljali iluziju sveznadara, koji su tu da nas poduče kako ono što znamo, u stvari, ne znamo, ili nećemo nikada spoznati i saznati. I uvijek su se postavljali u poziciju svemoćnog i neprikosnovenog autoriteta objektivnog saznanja.

POL (Imperativno): Ne vrijeđajte me! Pobogu, smirite se! Nisam navikao na ovakav diskurs!

HANS: Hvala što ste me podsjetili. Možda ste primijetili (Obraća se svima) da je svaka druga riječ savremenog filozofa ''diskurs''. Divim im se što su proširili svoj vokabular. Možda ipak ima nade za Vas, Pol? Isti ste kao i ostali. Mogu Vam reći da napredujete ka izlječenju. (Pol se crveni od bijesa) Zapravo, Vi ćete ovdje najprije ozdraviti.

DR BERING: Hans, moram primijetiti da ste zajedljivi. Zamoliću Vas da ubuduće ostanete u granicama pristojnosti i uljudnosti. Još nešto, Hans. Ja sam ovdje doktor i niko drugi. Ja sam taj koji mogu da Vas izliječim. Pole, izbacite svoju agresiju i neprijateljstvo prema Hansu. Ali, pokušajte to uraditi na dostojanstven način.

POL: Hans, Vi niste dorasli ovom diskursu.

HANS: Eto, vidite da sam bio u pravu.

LANA: Ej, ako nastavite, ovaj susret će se produžiti do u nedogled.

DR BERING: Hvala, Lana. Vi ste ozbiljno shvatili pravila naših sesija.

SIGMUND: Kraja još neće biti. Kada ja zapovijedim, svijetu će doći posljednji minut. A onda se pazite svojih djela. Vaša djela će Vas osuditi, a malobrojne iskupiti.

HEMFRI: Univerzum je lanac međuzavisnih događaja, a ako dođe do njegovog kraja, to neće prkositi osnovnim zakonima fizike. Objedinjujuća teorija će, nadam se, uskoro objasniti sve što postoji.

LANA: Hemfri, sjetite se Kurta Gedela i njegove teoreme nekompletnosti. Nijedan formalni sistem nije u mogućnosti da u cijelosti opiše i objasni skup pojava i fenomena na koje se odnosi. Tako ni fizički model, niti teorija, niti zakon. Univerzum je, prema tome, neobuhvatljiv.

HEMFRI: Ah, vi nepraktični matematičari. Matematika je možda savršena, ali, u stvarnosti je puno varijabli u igri. Ukoliko ih Vi ne možete obuhvatiti u potpunosti, nemojte potcjenjivati fizičare.

LANA: Fizika je u zadnje vrijeme postala metafizika. M-teorija, strune, crvotočine, čestice i antičestice – sve je to naučna fantastika.

HEMFRI: Ne kritikujte ono što površno poznajete. Lijepo je rekao Hans. Ono što važi za Pola, važi i za Vas.

LANA: Nemojte da Vam mjerilo bude jedan skorojević koji je, samo zato što je klinički psiholog, uvjeren da je spoznao stvarnost.

SIGMUND: Ja sam nespoznatljiv.

DR BERING: Lana, molio bih Vas da ne vrijeđate Hansa. Među svima Vama treba vladati uzajamno poštovanje i uvažavanje.

LANA: Oprostite, ali, nisam impresionirana njegovim odnosom prema nedužnom gospodinu Polu. Zašto njega niste opominjali kao mene?

DR BERING: Lana, bojim se da se ponašate kao dijete. Pokušajte biti malo zreliji. Ja Vam svima želim pomoći.

SIGMUND: Samo Vam ja mogu pomoći. Molitva je iz raja izašla.

DR BERING (Daje znak medicinskoj sestri i bratu da priđu i pripreme se da otprate pacijente do svojih soba): Dobro. Ovdje bih završio današnju seansu. Dakle, da rezimiramo. Danas ste spontano nametali teme razgovora. Većina tema odnosila se na profesionalnu netrpeljivost i nadmetanje. Zaključujem kako smatrate da ste jedni drugima rivali, a u stvari ste saradnici i partneri u liječenju i oporavku. Trebate imati zajednički cilj, a to je mentalna rehabilitacija. (Svi gledaju u jednu tačku, u primarijusa Beringa) Naravno, ne možete se nikada izliječiti, samo zaliječiti, a jedino Vam ja mogu pomoći u tome. Sami to ne možete. Budite jedni drugima podrška. Tako ćete biti uspješniji, jači i samopouzdaniji. Sada, nek svako kaže svoje viđenje današnje seanse, ali, molim Vas, kratko. Počnimo od Lane.

LANA: Bar smo se upoznali. Osjećam da sam izgubila vrijeme, ali večeras ću to nadoknaditi. Dokaz Goldbahove slutnje mora se pomoliti na vidiku.

DR BERING: Hajmo redom (Proziva ih jasno i glasno, kao što to  radi vaspitač djeci u vrtiću): Hans, Hemfri, Pol, pa Sigmund.

HANS: Slažem se s Lanom, oko upoznavanja. (Lana se sarkastično smije) Dodao bih još nešto: možemo zaključiti da svi trebamo poraditi na svom prenaduvanom egu. Uz dužno izvinjenje, i Vi, doktore Bering. (Medicinska sestra i brat negoduju, dajući do znanja primarijusu Beringu da treba nešto reći u svoju korist i demantovati Hansa)

HEMFRI: Malo sam se počeo plašiti da ćete mi opet pokušati infiltrirati boga u moje naučne sheme, ali mislim da sam ga opet uspio izbaciti.

SIGMUND: Teške su riječi koje izgovaraš. Budi bolji čovjek, da bi ti se ukazao bog. Srljaš nepromišljeno, tvoje riječi će te odati, tvoje misli će te okovati, tvoja djela će te osuditi.

POL: Danas sam vidio ko su mi neprijatelji, a ko prijatelji. Više je onih prvih, ali drugi se mogu pokazati kao pogubniji.

HANS: Vi filozofi ste eksperti za poslovice. A nedavno ste počeli izricati i proročke sudove. Pa, Vi ste prevazišli sebe. Moram Vam se pokloniti. (Prilazi Polu i saginje se, što je trebalo izgledati poput dubokog naklona; Pol za to vrijeme sjedi posve ukočeno)

POL (Konačno progovara): Nemojte se ponižavati, Hans. Zaista nema potrebe za tim. Nisam Vam ja velečasni Sigmund.

SIGMUND: Nemojte se klanjati zlatnim kipovima ili lažnim prorocima, jer duša će Vam biti prokleta, u Had vječno protjerana.

DR BERING: Gospodine Sigmunde, kakvi su Vaši utisci o ovom susretu?

SIGMUND: Da ja nisam htio, ovaj susret se ne bi ni održao. On je rezultat božje volje. I on je morao proteći onako kako je to trebalo da bude. Sudbina je mjerilo svih stvari. Samo sam ja vječan, ostalo je prolazno i bezvredno. Danas sam vidio da moja djeca pate od mnogih zabluda. Melem je nepoljuljana vjera u jednog, bezuslovna i apsolutna.

DR BERING: Hvala svima na impresijama. Vidimo se opet sljedećeg ponedjeljka, u isto vrijeme. (Opet daje signal medicinskoj sestri i bratu da otprate pacijente, potom, ne čekajući njihov sljedeći korak, izlazi iz prostorije)

MEDICINSKA SESTRA: Hajmo svi ustanite. (Svi ustaju, svjesni vojnički inspirisane lakrdije)

MEDICINSKI BRAT: Stanite u red. (Poredali su se  jedno iza drugog) Uputite se prema izlazu.

HEMFRI: Zanimljiv paradoks. U ovom slučaju, ulaz je fizički, ali ne i konceptualno, isto što i izlaz.

POL: U pravu ste, Hemfri. Dvostruko jeste sliva se u jedinstveno ''postoji''. Samo, u pitanju su dva registra i dvije vrste međuprožimajućeg postojanja.

MEDICINSKI BRAT (Okreće se prema medicinskoj sestri): Dobro je da nismo završili fakultet. I mi bismo bili ovakvi.

MEDICINSKA SESTRA: Nije nam bezveze govorio profesor neuropsihijatrije u srednjoj školi: ''Dužnost je majka duševnog zdravlja.''

MEDICINSKI BRAT: Ako razmišljaš, počneš da umišljaš. Odvedimo ih do spavaonica. (Odvode ih, kao na robiji.)

                                               Nastaviće se... 

Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013). 

Kroz kašalj, koji je zvučao poput umornog laveža kakvog vremešnog psa, prolomio se uzvik glavnog i odgovornog urednika studentskog lista ''Budućnost jugoslavenske omladine'':

''Ti si ludaaaaa!''

Urednik je bio stariji od nje pola decenije. Teški okvir njegovih naočala, mjestimice požutjela brada i tamnonarandžasti brkovi ne ostavljaju mi mnogo prostora, nego da ovu razliku zaokružim na punu deceniju. Niko ga nije mogao zamisliti bez teške, bakreno-pepeljaste lule. Zvao ju je surlom. Zato ne čudi što su ga najbliži saradnici proglasili Slonom. I imao je kćerku i sina, koji su, kada bi skupa skočili na zlatni tas vremenske vage, težili pola decenije. To ga nije spriječilo da se posveti mlađoj kolegici, odlazeći proljetos i ljetos na ''domaća'', a tako divlja ostrva. Oboje su voljeli te jadranske sirotane. Urednik nikada prije nije pisao pjesme. Smatrao je da su one ništa drugo do bijela zastava na koplju kukavica. Hrabro srce može samo pisati priče i romane. To je i pokušavao raditi. Međutim, nakon povratka s posljednjeg ljetovanja, sročio je prvu pjesmu. I to o žućkastom, poprilično stidljivom cvijetu agave. Kao znamenje njihovog neumornog hodanja i traganja za mjestom gdje će se pretvarati da su tek izgubili nevinost. I kao omaž tekili, koju su pili umjesto vode. Ines ju je nalivala iz flaše, jer je uvijek govorila kako se želi napiti na samom izvoru. Urednik je uvijek s nestrpljenjem čekao da mu prespe iz svojih usta, samo onoliko koliko je ona htjela.

A sada je htjela zaploviti ka Indiji. Ostaviti iza sebe za onaj standard dobro plaćeno mjesto lektorice u BJO uredništvu. Počela je govoriti kako je nešto vuče i kako se tome nečemu ne smije i ne želi oduprijeti. Obrazlagala je da studij psihologije, koji je završila u roku, nije ispunio njena očekivanja. Patetični monolog gradio se na refren-uvidu:

''Željela sam proniknuti u duši, a u ovom nauku ni 'd' od duše...''

***

Sa jednim od posljednjih oktobarskih izlazaka sunca, prepustila se prvom tirkiznom zagrljaju Bengalskog zaliva. Drugog je dana već upoznala jednog našeg ambasadora, sa kojim je ubrzo našla zajednički jezik – jezik bijega i povratka svojoj, kako je zvala, biološkoj majci Indiji. Zapadnjački odgojena djevojka, odmah je poletjela na krilima intuicije. Za nju je bengalski jezik, koji je trebala savladati, zvučao poput kosmičkog pjeva zaostalog nakon pradavnog rođenja vasione. Bhajani, indijske duhovne pjesme, neprijatne nezrelom zapadnjačkom uhu, zvala je tihim vibracijama zvjezdanog runa... Počela je uranjati u oniks u kobrinim očima, koji koji drugi nisu uspijevali zamijetiti. Bila je sposobna proniknuti u prevrtljivu narav monsuna, shvatajući uzrok iza sveopšteg bijesa boginje Kali. Nije joj smetalo što su je noću uznemiravali jantarni komarci, a svoj bljedocrveni lotos ubrzo je poklonila ambasadoru. Sada Šakti i Šiva, s krem-žutog kreveta svake su zore netremice posmatrali statuu Hanumana koja se ponosno uzdizala s poda njihove sobe. Pored nje, bila je manja figura Bude od žada, s purpurnim vijencem oko vrata. Božanstva su uzvraćala pogled, te se Ines jednog jutra odvažila zamoliti ih da joj daruju... ništa više nego... Riječ. Inspiraciju, nadahnuće. I, dobila je ono što je zatražila. Sljedećih je dana neumorno i nezaustavljivo pisala, i pisala... Otkrivala je nove riječi: ''mojost'', ''sveNjegovost'', ''drugost'', ''svepozorišnost'', ''dvojednost'', ''nadprizornost''... Čula je ono što su drugi vidjeli, a vidjela i mirisala ono što su drugi samo slušali.

***

Šest mjeseci docnije, ambasador je dobio premještaj. Poslan je u Kinšasu. Ubrzo je smijenjen,  a iz Konga se vratio s etiketom stranog plaćenika koji ruši krvavim srpom i teškim čekićem izgrađenu domovinu. U međuvremenu, Ines se ponovo susrela sa olistalim i ocvjetalim Zagrebom. Uljuljkana svedenost gradskih galerija i knjižara, te dobro poznata raskoš narodnog teatra više je se nisu dojmile kao prije:

''Previše umjetnosti za moj ukus. Sve to na jednom u moru nemjesta.''

Osjećala je da ju je Europa otela iz toplog ručja pramajke Indije. Drugi put. Prvi je bio kada je rođena. Pogrešno mjesto. Opet ono nemjesto. A nekoć je našla svoje pramjesto. I dalje je mogla, ako bi se prepustila kontemplaciji, svući koprenu iluzije s ovostranog svijeta. Onaj drugi, ostao je samo čežnja. Mogla ga je vidjeti, mirisati i osluhnuti, ali ne i stopiti se s njim. Indija je nešto poput očnjaka u ustima Višnua, božanstva koje održava cjelinu stvorenog i nestvorenog. Danas bi ovog boga, u šund-kombinaciji tradicionalne i moderne Indije, nazvali jednim od triju top menadžera kosmosa. Ines ne pristaje na to. Zato je dozvolila da je smrvi sjećanje na ondašnju Indiju. I ambasador se, svaki dan salutirajući vlastitoj duši, zarobljen negdje u nekom podrumu, prepustio ovakvom slatkom stradanju. Unutarnjem pogledu na čudesni potkontinent, kolosalni zub božanstva čije ime miriše na sijamske plodove višnje.

Selman Repišti,

27- 30. 1. 2017.

Imala je ime sa ukusom mora
Usne od svile, nestašne, bez srama,
Vodila odjednom šaku razgovorā
Ali je u svemu ostajala dama.

Molio sam vječno biće sa visina
Da pomogne odmah koliko se može
Glumio sam zato pobožnoga sina,
Noseći je nagu odmah ispod kože.

Al’ me kocka usuda progoni!
Samo jednom ljubiti sam znao…
Ne daju mi sudbinici oni,
Kažu da sam dane nebu krao.

Imala je ime sa mirisom mora,
Budila je bludnje davno uspavane,
Rasplela je kose, princeza bez dvora,
Zemlje očajanja, pjesme nepjevane.

Sanjao sam jednom da će doći vrijeme
Kada tajna stigne neka iz daljina,
Čekao sam dugo da proklija sjeme
Koje osta samo srca izraslina…

 Selman Repišti 

Prelistavam Novine Planete,

I vidim:

Brodove što tonu,

Djecu u lokvama plača,

Novog despota na tronu,

Stradanja od njegovog mača.

Okrećem listove mraka:

Dukata pune kese,

Ukradeno svjetovno blago,

Narod što kuga trese

I tijelo, nemoćno, nago.

Pitam Te opet: Čemu sad sve to?

Zašto nas tama vreba iz(a) ugla,

Je li nam ovo zadnja minuta,

Odraz grozote, najnižeg rugla,

Gdje li je nada, kuda li luta?

Odlažem štivo, klonule ruke,

Spustiću kapke, bez puno muke,

U san se spremam, jastuk već čeka,

Ni danas nisam našao lijeka...

''Ne brini više i budi sretan,

Prestani žalit' i biti sjetan,

Ja takve stvari na vagu stavim,

Odijelo svakom po mjeri pravim.''

Selman Repišti 

Sanjam da moj identitet spava između tvojih nogu...

Budim se kao novopridošlica,

Rezultat serijske proizvodnje,

Slomljeno koplje bezuspješnog nadvladavanja jaza

Između  mete i dometa,

Rezultanta želje i  tuđe postelje...

S. Repišti 

Umjela se radovati poput iskrenog, neiskvarenog djeteta, koje u svojoj kosmičkoj zaigranosti  tek otkriva svijet oko sebe. Znala je da je ova sposobnost prirodni dar onih koji su zreli, istinski odrasli i koji samouvjereno premošćuju ambise života, prkoseći zlu, od sveg srca priželjkujući konačni trijumf nepatvorene dobrote.

Međutim, katkad je morala biti vulgarna, jer pobogu – svijet je bio tako morbidan, nezahvalan, nepopravljiv. Nije se ponosila ovom stranom svoje osobnosti, ali zaboga – ona je bila slika i prilika svih izazova i zakučastih momenata života koji Lejlu nisu nimalo štedjeli. Jednom je zapala u napast da se u potpunosti, lišena svega, prepusti poodavno nabujaloj rijeci koja je nosila sav kič i ostalo prljavo rublje čovječanstva. Rijeci punoj nemilosrdnih vrtloga, nakon čega bi završila na nekom ušću koje su čuvali, glavom i bradom, moderna Sodoma i još savremenija Gomora. Dežurale su one, onako gordo i krvožedno, radovale se novim žrtvama, blagosiljajući njihovu riješenost da se upuste u pregovore, da divane sa osljenim, pohotno-zavodljivim vragom novog doba.

Ipak, odabrala je svoj put, put poniranja u sebe. Zapravo, to je bio ključali kazan, čiji je sadržaj začinjen mirođijom samoodricanja i više nego prstohvatom isposništva. Lejla je znala da prečica do sreće nije moguća, te se onako prilježno i posvećeno, prihvatila vlastite misije – samospoznaje, širenja istine, ohrabrivanja drugih da se otisnu na pučinu savladavanja sebe, tog duhovnog poziva koji ih je, možda, mogao stajati i glave. Stoga je odvažno gledala sebi u oči, pokušavajući osvijetliti sjenu koja je bila njen vjerni pratilac, vječito vidljivi priljepak svakog koraka koji je načinila do i od sada.

Željela je postati još bolja osoba, vlastiti uzor, čiji je jedini autoritet bila savjest, koja je oduvijek pozivala na zalaganje za dobrobit čovječanstva. Htjela je obrisati svaku suzu u kojoj se kupala zjenica djeteta subsaharske Afrike, posljednju kap znoja žitelja siromašnih prostranstava Indije i svaki trag ubogosti u prašnjavim, prenatrpanim predgrađima Južne Amerike. Trudila se pomoći, ne čekajući da se to zatraži od nje. Nije se zadržavala na ispraznim riječima, obećanjima, lažnim, naoko uljudnim osmijesima... Djelovala je, rintala, bila desna ruka nemoćnih, unesrećenih i obespravljenih. Pred njenim očima, kao na filmskoj traci, odvijali su se prizori: bespoštedne, čelične pesnice rata; iz daljine veličanstvenih predjela polja pamuka i riže, ali na kojima su iskorišteni i nesretni ostavljali svoju mladost, pa i cijeli život, oni koji su bili iskonski dio civilizacijskog zaborava; kolone novih izbjeglica, kojima se nije mogao nazrijeti kraj i konac; bijelih samrtničkih postelja na kojima su svoj smiraj čekale još bljeđe siluete onih kojima je sudbina već bila zapečaćena...

Premda je Lejli bilo tek 26 godina, smatrala je da ima razlog za predstojeće odricanje od života. U posljednje vrijeme, osjećala je da fizički slabi, a njeni neprijatelji su samozadovoljno trljali ruke, šaljući joj prijeteće depeše, otvoreno je opominjući da se ne miješa u njihov plan, program istrebljenja svega onog što je ljudsko, duhovno, pa samim tim pripada nekom višem, univerzalnom smislu. Nastojali su joj oteti najveći dar prirode –  ljudski život, priliku za odrastanje, želju za stvaranjem, za samoostvarenjem.

Došao je i taj trenutak. Lejlu su našli u jednom sobičku koji je inače iznajmljivala, beozobzirno i divljački iskasapljenu do neprepoznatljivosti, sa velikom rupom u predjelu obnaženih grudi. Pokušali su joj uzeti dušu, a odnijeli su samo srce. Po ostacima hrane i pića na stolu ispred kojeg je nađena, konstatovano je da su, nakon njene smrti, počinitelji ponešto i prezalogajili (bezmalo, na posthumnom meniju našao se osrednji komad crvenog mesa), okrijepili se nekim jeftinim vinom i, u sebi svojstvenom ćeifu, ispušili po jednu cigaretu. Bez ikakvog stila i obzira, onako krvoslasno, beskrupulozno i uz nadobudnost samodovoljnih inatlija, para ogrezlih licemjera.

Pod prostirkom na kojoj je spavala, pronađena je oporuka naslovljena na ime svih nas. Glasila je ovako:

Obraćam se, bez potrebe za ikakvim posrednikom ili nekom trećom stranom, svoj čovječnosti ovoga svijeta. Znajte, moja smrt je samo isječak na zvjezdanom nebu moje misije. Stoga, ne dajte da vas ona pokoleba. Premda fizički odsutna, ne zaboravite da sam svakog časa u vašim mislima i djelima. Budite ono što jeste, ostanite dostojanstveni pohodeći horizonte svoje sudbine. Nemojte mnogo dramiti oko toga da li će vam i ko će vam uzvratiti ljubaznost, riječ ohrabrenja, čvrst zagrljaj ili osmijeh naklonosti...

Ako neko posrne, podignite ga sa zemlje; ako ko želi prikratiti svoj život (za koji držim da  nam treba biti čast što smo ga zaslužili, ma kakav on bio), odvratite ga, saosjećajno, od tog pokušaja; ako kogod ne zna kuda će i kako će, nenametljivo ga usmjerite na pravi put; ako se neko s prezirom ophodi prema potrebitima, pokažite mu, vlastitim primjerom, da su oni ogledalo cijelog ljudskog roda; a ako nabasate na grubijana, poklonite mu se, razoružajte ga svojom blagošću, primite u hram opraštanja, nježnosti i brižnosti.

Izlišno mi je potpisati se, ostaviti lični štambilj, jer vam se obraćam iz vas samih, iz onoga što jeste, ali ste to možda zaboravili. Učim vas iz onoga što možete i trebate biti, iz samog izvora znanja, onoga što bi neki nazvali gola ljubav ili bezuslovno prihvatanje. Plač ili uspjeh drugih – naš je vlastiti. Granica između vas i ostalih ustvari je most kojim trebate hoditi. Ne zastajkujte, uvijek koračajte uspravnih leđa u susretu sa samima sobom!

                                                                                             Selman Repišti 

Tri su načina da dobijete Nobela za mir ili književnost. Prvi, premda malo vjerovatan, jeste da živite za pisanje, pišete za život i umirete za stvaranje. To se zove samoizgaranje. Drugi je da živite negdje u Zapadnom Svijetu i povremeno (mislim, samo nekoliko minuta) zaboravite na svoje užitke, javno nastupajući protiv tlačenja onih trećih, četvrtih, zadnjih… Treći je da ste rođeni u nekoj od zemalja Istočne Evrope i da, s vremena na vrijeme, skoknete do nekih i nekakvih bojnih polja (molim vas, odaberite prave trenutke i scene,  važno je stići u momentu kada se dešava nešto senzacionalno – ”marketing bola” i ti fazoni – ma, razumjećete me o čemu pričam). Za treći put vam savjetujem da ne pišete poeziju, ona je davno izašla iz mode. Treba vam nešto svježije, sirovije, up-to-date. Kratko, da se ne gnjave glavešine koje o ovoj nagradi odlučuju. Da im ne prisjedne ugodna toplota njihovih širokih fotelja.

(Odnedavno sam se počeo zanimati za uzajamni odnos temperature i masnog tkiva. Uzmimo za primjer ljude koji mnogo vremena provode u sjedećem položaju. Toplota bi trebala topiti njihovo salo, dok bi nedostatak kretanja doprinosio tovljenju, pružajući sigurno utočište njihovim punomasnim šlaufima. Stoga bi kratka proza bila ravna dodiru nježnog pera – prvo bi ih zagolicala, potom opustila, a na koncu učvrstila njihovu ustoličenu polu-figuru.)

Adam je poslušao moj posljednji savjet (odakle li ga je samo iščačkao?). Nije rođen u Francuskoj, Španiji, a kamoli u Velikoj Britaniji. On je, recimo, istočni-evropejac. Ponekad obiđe neke proteste, malo se slika (posljednja fotografija u prvom planu pokazuje njegov osmijeh usnama, ali ne i očima, dok su u drugom izmučena tijela boraca za univerzalni, nesebični boljitak)… Umalo da zaboravim – član je neke međunarodne organizacije, poznate u njegovoj zemlji isključivo po engleskom akronimu (niko ne zna izgovoriti njen naziv, niti se trude da to urade, ta to je tako nepotrebno). Inače, potiče sa sela,  što opravdava činjenicu da svoje ”međunarodno” članstvo ponosno nosi na svom licu i tucetu bedževa sa antiratnim parolama. Od iste je organizacije dobio neki džeparac za putovanje u susjednu državu koja je prije nekoliko dana spremno i ponosno zaratila sa samom sobom. Ovakve su joj organizacije pripomogle da taj rat i nastavi.

(Inače, ljubav internacionalne organizacije prema svojim članovima koji dolaze iz zemalja ”u razvoju” ogleda se u tome da ih šalju u opasna područja, kako bi ovi, u svojstvu potrčka-reportera, imali ekskluzivno pravo na privatne snimke, a možda i na neku privatno-intimnu granatu, metak ili iznenadnu detonaciju. Antipulacioni kapitalizam ili  turistička eugenika – prosudite sami.)

Stigao je juče, nakon niza iscrpljujućih provjera, barijera i ispitivanja. Prvo što je uradio bilo je neobavezno voajerisanje svojim digitalnim foto-aparatom. Naveče je napisao nekoliko redova u svoj dnevnik (tefter, bilježnicu, ma kako hoćete). Sigurno predviđate da su to teze za novu kratku priču. Negdje je čuo da su izvjesni vajni spisatelji jednostavno skupili svoje novinske tekstove (nazivajući ih short stories) i platili nekome da od toga skrpi roman. Dobro je čuo. Može i on to.

(Ovdje stvarno vjerujem u organizacione sposobnosti našeg lika. Bojim se da ne pretjeram, ali govorim o nečemu poput menadžmenta u književnosti. No, nisam ovdje da pripovijedam. Nastavimo zajedno uhoditi našeg Adama.)

Zadržao se tri dana. To je razumljivo, budući da njegov džeparac odražava dva nauma međunarodne organizacije. Prvo, da se njen entuzijastični član pošalje pravo u provaliju sukoba, koja poput crne rupe guta sve i svašta što joj se drzne približiti. Drugo, da novčana svota pokrije kratko, kritično vremensko razdoblje. Jer, šta će ova organizacija ako se Adam vrati? Uzalud je potrošila svoja finansijska sredstva. A preko onih do tri dana može nekako i preći. Naplatiće ih drugi put. Ergo, Adam je žrtva. Ali, Adam je i kandidat. Za šta? Pa za Nobela. Uklapa se u profil. Zasad igra po mojim pravilima. U boljoj je poziciji nego većina nas, a prvi put u istoriji književnosti u zavidnijem položaju od samog pripovjedača.

Nakon povratka u svoju domovinu, Adam je kod kuće. Zapravo, ima svoju sobu, iznajmljenu u glavnom gradu. Želi biti u centru dešavanja. On je pozvan i prozvan da prati važnija dešavanja, da koristi bankomat i još mnogo, mnogo gradskih kurioziteta.

(Inače, susret seljaka sa automatom za izbacivanje novca poslovični je primjer ljubavi na prvi pogled. Eto, vidite, ipak u današnje vrijeme ima iskrene ljubavi. Zato vam moram malo pobliže objasniti ovaj odnos seljaka prema bankomatu. U početku, Adam mu je prišao  stidljivo, ali sa izvjesnom dozom neskrivenog interesovanja. Potom, položio je ruke na njega, da opipa to čudotvorno djelo mehanike. Zatim, prokljuvio je mehanizam koji izbacuje ono što mu pripada – njegov novac. Jednom sam ga čuo kako glasno navija da mu bankomat ispljune krupnije novčanice, jer je sramota da drugi primijete kako, kasnije, plaća sitnišem. Nakon što je, taj put, pomuzao svoju kibernetičku kravu, okrenuo se i uputio prolaznicima onaj iskreni osmijeh očima.)

Posebno zadovoljstvo predstavljala su mu sredstva uplaćena na račun, od strane one međunarodne organizacije. Znao je da uvijek može otići na neki od bankomata, jednu od njegovih ovaca i, na očigled svih koji su se ondje zadesili, ponosno sačekati svoju porciju novca. Nego, da se vratimo njegovoj privatnoj preokupaciji. Od 9 do 2 ujutru razrađivao je bilješke iz svog dnevnika. Radio je na jednoparagrafskim pričama. Svoj angažman shvatao je ozbiljno. Mislio je da će ga i drugi poštovati, ukoliko ustraje u cijenjenju svog rada. Uobičajena floskula, koja će, kasnije ćemo vidjeti, imati efekta.

Prošle su neke dvije-tri godine. U međuvremenu, napredovao je na iluzornoj ljestvici pozicija u njegovoj organizaciji. Sada je bio projekt-menadžer i imao je, za njegov pojam, impresivnu kolekciju veza i prijateljstava. Posjetio je nekoliko ratišta, sada uz do zuba naoružanu pratnju, shodno glavnom geslu njegove organizacije: Sigurnost je imperativ neodemokratskog društva. Napisao je i svoj roman.

(Zapravo, kompilaciju odjeljaka. Reportersko zbrda-zdola zdanje. Neću objašnjavati dalje. Vjerujem u vaš common sense. Samo ću vam još povjeriti da se roman zove ”Brazde i usjekline lica rata”)

Ergo, Adam nije više žrtva. Zato, neka vas ne začudi što je ova međunarodna organizacija odlučila predložiti ga za Nobela. Jedina dilema bila je da li da se konkuriše za najviše priznanje za mir, ili za književnost. Povukli su veze da ova vrsta oskara bude za obje kategorije. Vjerovatnoća je veća. Ako jedna ne upali, možda se druga osmijehne (i usnama i očima).

Šta reći o proglašenju pobjednika? Povratak u raj, smoking, paunov hod, Nobelova nagrada za književnost, s obrazloženjem: ”Adam Sjerkovski doprinio je miru na našim prostorima. Svojim opusom (malo sam bezobrazan, pa se sada uključujem u same redove pripovijedanja, ali – kakav opus, ta, to je samo jedan pišljivi roman, ako je uopšte i roman?!) je zasluženo obogatio književno-mirotvorno nebo (kakva sintagma! najava literarnog Hollywooda!) još jednom zvijezdom (znao sam da je riječ o Hollywoodu!!) koja će svojim sjajem nastaviti da potiče buduće misionare mira (nisam znao da su peace studies postale vjera, prije su New Age pokret razmaženih bogatuna) dajući im krila da se otisnu u nepregledna prostranstva demokratskog svemira (aha, sada se svemir kolonizuje u ime vladavine naroda, kakvo dražesno zapažanje!).”

Ergo, cijeli svijet je postao žrtva Adamove slave. Možda nam je najpametnije da, onako nonšalantno, nabacimo maske i izađemo na ulice, uzvikujući parolu: ”Je suis Adam” (Ustvari, mislim da smo previše zainteresovani za cijeli ljudski rod, pa bismo mogli proslavljati nekako u stilu: ”Nous sommes Adam!”).

Selman Repišti

Neosporno je da će se i dalje voditi polemike oko toga rađamo li se kao tabula rasa ili smo osuđeni da vučemo težak rep nasljeđa naših predaka i prethodnika... Ali, ono što je sigurno jeste da samo malobrojni okončaju svoj život kao tabula, a još k tome i rasa. Bijeli, čisti, prirodni. Olakšani i oslobođeni. Onako bestežinski, duhovno obnaženi.

Njih dvoje su bezvremeni par. Zapravo, gotovo svaki par je takav. Čim usklade one početne, osjetljive, kritične kadrove svog zajedničkog života, postaju ozbiljni kandidati koji će se pojaviti na pozornici vječnosti. Žena će vješto sakrivati svoju vremešnost, a muškarac se dičiti mudrošću i statusom koje mu starenje donosi. Ona će uporno sužavati otvor lijevka pješčanog sata, a on neće imati ništa protiv da kazaljke marljivo iscrtavaju zamišljene koncentrične kružnice – paradoksalno pojednostavljen prikaz zamršene putanje vremena. On zna da je krug zatvoren i konačan, ali isto tako je svjestan da ga mu ne može naći početka, nit' kraja. A ona je sigurna da se satovi (ručni, zidni, pješčani, Big Ben, praški i svi mogući), bar u njenom slučaju, mogu usporiti, ulijeniti i možda, nekada (ako je ikako moguće), prestati ići naprijed. Ona se prkosno odupire promjeni i zaslužuje epitet bezvremenosti. On ponosno podupire promjenu, ne plaši je se, pobjeđuje je. Njemu treba prikačiti orden bezvremenosti. Zato što je ona strastveni kolekcionar epiteta, a on je porazio vrijeme, bez da se i sukobio s njim. Ona vapi za samom sobom, za vlastitim identitetom, a on za priznanjem (makar i usljed izmišljenog junaštva iliti podviga).

Vrijeme se, dakle, rado gnijezdilo između njihovih vlažnih poljubaca, nasumičnih dodira, spontanih zagrljaja... Ono je imalo mnogo slobodnog vremena, pa je moglo sebi dozvoliti taj luksuz da oslušne šta se to priča o njemu iza njegovih atlasovskih leđa. I nije bilo zadovoljno. Mislilo je da je uzalud izmišljeno, da je kategorija prostora realnija od njega. Da ono praktično i ne postoji (inače, uvijek se nadmetalo s prostorom, pokatkad ga nadglasavajući, a većinom izvojevajući Pirove pobjede, iz kojih je crpilo kakvu-takvu sočnu i samodovoljnu odštetu). Zatim je počelo sa samooptuživanjem: ''Moglo sam se malo bolje potruditi da me ljudi shvate ozbiljno. Možda sam moglo poraditi na vlastitoj reklami, ta to je sada moderno. Trebam se približiti narodu. Samo sam sebi krivo. Ne poštujem dovoljno sebe, pa me ni mojipodređeni ne poštuju onoliko koliko zaslužujem''(Inače, vrijeme je rođeno s kompleksom niže vrijednosti, jer je srednji rod, za razliku od prostora, koji može uživati sve blagodati i poželjne konotacije muškog roda.)

Ovaj monolog se završio čvrstom odlukom o odmazdi. Naš par će platiti za svoje grijehe. Oduzeće im se mnogo toga što im je vrijeme podarilo: ranu zrelost, riznicu iskustva, pažljivo i mukotrpno sklapan mozaik mudrosti. Zato je vrijeme, kao autor najkomplikovanijih kalendara, vremeplova, istorijskih tokova, račvanja, revolucija i nivelacija, sastavilo agendu svojih sljedećih koraka:

Meta: ona i on

Cilj: povratiti njihovu vremešnost 

Raspoloživa sredstva: samozaborav, vraćanje, brisanje, promjena smjera strelice vremena

Očekivani ishod: tabula rasa

Vremenski okvir preduzetih mjera: čim prije!

On i ona su postepeno počeli osjećati promjene. Glavna je bila zaboravljanje, te nije čudo što su sve češće jedno drugom upućivali pitanja: Gdje? Kada? Kako ono? S kim? Koga to? Zašto? Odakle sada ovo? O kome se radi? Sjećaš li se ti toga? Odgovor je, bez izuzetka, bio: ''Ne znam'', doduše, u nekim prilikama: ''Nisam siguran/a''. Uzgred, oboje su već navršili 80 godina, tako da im, s vremenom,ove promjene nisu bile nikakva novina. Još malo, i krajnji cilj je bio postignut – zaboravili su vlastita imena i sve ono što su do tada naučili. Dobro, neke stvari su išle po automatizmu, međutim, za nju i njega nisu bile svrsishodne i opravdane, već nešto što se podrazumijeva. Nešto na šta su se već poodavno navikli. Gospodin Alchajmer je zadovoljno trljao svoje ruke, nakon uspješno sklopljenog posla sa gospon Vremenom.

Vrijeme je likovalo: stvari su konačno došle na svoje (naravno, iz perspektive vječnosti). On je nije više mogao nazvati njenim imenom, a ni ona njega. On se nije više mogao pomiriti sa svojim odrazom u ogledalu. Taj odraz je pripadao nekome drugom. Ona više nije poznavala niti njega, niti njegovu sliku o ogledalu. Ni on njenu. Postali su isti, a tako strani, da dalji ne mogu biti. Počeli su se plašiti jedno drugog, a možda su i mislili da su međusobno ukrali svoje identitete. Ona je možda trebala biti on, a onona... Kako god... Bilo kako bilo, sve razlike između njih su zbrisane. Silom prilika, stopili su se u jedno, nesigurni u to da li su ustvari dvoje.

Ali, ono što je vrijeme previdjelo, bila je bezvremenost. Ona i on su izgubili svaki pojam o prolaznosti i trajanju. Zapravo, više nije bio moguće naučiti ovaj pojam, jer je tabla njihovog iskustva bila zauvijek izbrisana. Stvorila se praznina, koja ni u kojem slučaju nije mogla ponovo prigrliti vrijeme. Zapravo, ono je stalo, pa se mogao steći utisak da ga tu nikada nije ni bilo ili da uopšte ne postoji. Vrijeme je opet doživjelo poraz. Onaj fatalni, nakon kojeg treba dići ruke od svega. Ali, znalo je vrijeme i nezgodnije pasti, poderati koljena, izgubiti svijest. Ipak, njegov usud je vječno trajanje, lišenost promjene. Jedino je ono, samo po sebi, bilo konstanta. Uostalom, jedino je to moglo i biti, da bi moglo druge navijati po vlastitoj volji, raspoloženju i hiru... Taj kreativni mehanizam, ta samovoljna mašinerija...

Neki od nas misle da su rođeni u znaku tabulae rasae. Drugi, pak, jednostavno, ne dijele mišljenje s njima. Ali, upravo smo upoznali par, nju i njega, koji će i umrijeti kao tabula, a još i rasa. Odgovorno tvrdim da postoji još cijeli garnizon takvih. Možda oni nisu u konfliktu sa nepopustljivim prinicipima vremena, ali zasigurno imaju izražen instinkt brisanja, samoponištavanja i, posljedično (ili posve slučajno), samooslobađanja.

Rasna posvuduša,

Navodno plave krvi,

Harala je namiguša

Pločnikom što strvinarima vrvi.

S muštiklom međ' zubima,

Igrala je oberdamu,

Nogom, usnama, grudima,

Razbuktavala metež i galamu.

Al' nije joj pošlo za rukom

Prevariti prekaljene lisce,

Svojim treptajem, hodom i strukom,

Paradiranjem nadobudne misice.

Danas je naša dama

Na glasu jeftine kurtizane,

Nekoć plastično lice reklama,

Okliznulo se, palo na niske grane.

NELSONU MANDELI

Nepojmljivo širok za haiku,

nipošto svediv na statičnu sliku,

pagodno besmrtna starosti,

puteno ponosna blagosti,

nepobjedivi oče Madiba!

Udno obala jina i janga,

postajuć' svetiji od hinduskog Ganga,

oprezno si upisao liniju gipku,

vješto razapinjuć' crno-bijelu čipku.

Šamanski majstore Nelsone,

spajao si  južnjačke, strpljivo, eone,

tvoje su ruke, prečasni Mandela,

bile ćuprija afričkih favela.

Skrušeni oče Madiba,

za sve ti, još jednom – spasiba.

MAJCI TEREZI

Velika Majko odežde ljudske,

siromašno siroče

ubogosvako

kitila si

i štitila

okrajkom plavičastim

sarija anđeoskogpamučnog.

Majko Zemljo kore osunčane,

utroba Ti ni časa

ne bješe tijesna

za svu djecu othranjenu

porcijom škrtom

kašike paorske.

Zemljo blagorodna,

tkanja raznorodna,

svi smo,

od Skoplja do Kalkute,

i prije Tebe

odabrali Tvoje skute.

MAHATMI GANDHIJU

Neustrašivi  asketo,

ahimse luče čuvaru,

nenametljivi profeto,

čovjekoliki Avataru!

Pamte li kako ti se poklonio

dželat tvoj krvožeđuzaluđeni

što ti je atmuod tijela odvojio,

ubogi sužanj netom probuđeni?

Znaju li kako se osramotiše,

pljunuvši ljudskom rodu u lice,

u sablasti, odmah se pretvoriše,

u nakaradne, kukavne izdajice.

Blasfemijom ovilite, Mohandas,

zlatom zemaljskim pohlepno se kite,

vulkan oholosti – moderni je Parnas,

ratoljubni bataljoni – njegove su svite.

Molim te, Mahatma, uprkos tome,

Oprost im pruži, za njih se založi,

njihove su duše usljed karme trome,

na njihovo tjeme ti ruku položi.