Ne vjerujte psihologu koji o radosti života govori s maskom na licu, ukočeno, svisoka – zaleđenog osmijeha, hladnog pogleda i krutog tjelesnog stava. On ne misli ono što govori – život je za njega samo projekat, odnosno, scena koja mu služi za manipulaciju drugima.
Ne vjerujte osobi koja se ne raduje spontanim trenucima pošteno zaslužene tuđe sreće (makar bila i vezana za nekoga ko joj nije naročito drag). One neće iskreno pozdraviti ni vašu sreću.
Ne vjerujte ljudima koji se ne raduju na autentičan način vašem (opet zasluženom i teškom mukom stečenom) uspjehu. Oni su, jednostavno, dobro uvježbani glumci na daskama života i prijateljstva.
Ne vjerujte onima koji vas (navodno) slušaju, ali vas ne čuju. Oni samo nervozno klimaju glavom dok im nešto pričate, a ustvari ne pokazuju nikakvo interesovanje za sadržaj onoga što ste podijelili s njima (makar to bilo intimno i delikatno).
Ne vjerujte osobama koje bez uzbuđenja i inspiracije pričaju o svojim životnim ciljevima, nadama i željama. Oni su proračunate, lijene i, nerijetko, emocionalno hladne.
Vjerujte onima koji istinski vjeruju u vas, bezuslovno vas prihvataju i spremno opraštaju vaše pogreške. Za njih vrijedi živjeti!
Selman Repišti
Tri su načina da dobijete Nobela za mir ili književnost. Prvi,
premda malo vjerovatan, jeste da živite za pisanje, pišete za život i umirete
za stvaranje. To se zove samoizgaranje. Drugi je da živite negdje u Zapadnom
Svijetu i povremeno (mislim, samo nekoliko minuta) zaboravite na svoje užitke,
javno nastupajući protiv tlačenja onih trećih, četvrtih, zadnjih… Treći je da
ste rođeni u nekoj od zemalja Istočne Evrope i da, s vremena na vrijeme,
skoknete do nekih i nekakvih bojnih polja (molim vas, odaberite prave trenutke
i scene, važno je stići u momentu kada se dešava nešto senzacionalno –
”marketing bola” i ti fazoni – ma, razumjećete me o čemu pričam). Za treći put
vam savjetujem da ne pišete poeziju, ona je davno izašla iz mode. Treba vam
nešto svježije, sirovije, up-to-date.
Kratko, da se ne gnjave glavešine koje o ovoj nagradi odlučuju. Da im ne
prisjedne ugodna toplota njihovih širokih fotelja.
(Odnedavno sam se počeo zanimati za uzajamni odnos temperature i
masnog tkiva. Uzmimo za primjer ljude koji mnogo vremena provode u sjedećem
položaju. Toplota bi trebala topiti njihovo salo, dok bi nedostatak kretanja
doprinosio tovljenju, pružajući sigurno utočište njihovim punomasnim šlaufima.
Stoga bi kratka proza bila ravna dodiru nježnog pera – prvo bi ih zagolicala,
potom opustila, a na koncu učvrstila njihovu ustoličenu polu-figuru.)
Adam
je poslušao moj posljednji savjet (odakle li ga je samo iščačkao?). Nije rođen
u Francuskoj, Španiji, a kamoli u Velikoj Britaniji. On je, recimo,
istočni-evropejac. Ponekad obiđe neke proteste, malo se slika (posljednja
fotografija u prvom planu pokazuje njegov osmijeh usnama, ali ne i očima, dok
su u drugom izmučena tijela boraca za univerzalni, nesebični boljitak)… Umalo
da zaboravim – član je neke međunarodne organizacije, poznate u njegovoj zemlji
isključivo po engleskom akronimu (niko ne zna izgovoriti njen naziv, niti se
trude da to urade, ta to je tako nepotrebno). Inače, potiče sa sela, što
opravdava činjenicu da svoje ”međunarodno” članstvo ponosno nosi na svom licu i
tucetu bedževa sa antiratnim parolama. Od iste je organizacije dobio neki
džeparac za putovanje u susjednu državu koja je prije nekoliko dana spremno i
ponosno zaratila sa samom sobom. Ovakve su joj organizacije pripomogle da taj
rat i nastavi.
(Inače, ljubav internacionalne organizacije prema svojim članovima
koji dolaze iz zemalja ”u razvoju” ogleda se u tome da ih šalju u opasna
područja, kako bi ovi, u svojstvu potrčka-reportera, imali ekskluzivno pravo na
privatne snimke, a možda i na neku privatno-intimnu granatu, metak ili
iznenadnu detonaciju. Antipulacioni kapitalizam ili turistička eugenika –
prosudite sami.)
Stigao je juče, nakon niza iscrpljujućih provjera, barijera i
ispitivanja. Prvo što je uradio bilo je neobavezno voajerisanje svojim
digitalnim foto-aparatom. Naveče je napisao nekoliko redova u svoj dnevnik
(tefter, bilježnicu, ma kako hoćete). Sigurno predviđate da su to teze za novu
kratku priču. Negdje je čuo da su izvjesni vajni spisatelji jednostavno skupili
svoje novinske tekstove (nazivajući ih short
stories) i platili nekome da od toga skrpi roman. Dobro je čuo. Može i
on to.
(Ovdje stvarno vjerujem u organizacione sposobnosti našeg lika.
Bojim se da ne pretjeram, ali govorim o nečemu poput menadžmenta u
književnosti. No, nisam ovdje da pripovijedam. Nastavimo zajedno uhoditi našeg
Adama.)
Zadržao se tri dana. To je razumljivo, budući da njegov džeparac
odražava dva nauma međunarodne organizacije. Prvo, da se njen entuzijastični
član pošalje pravo u provaliju sukoba, koja poput crne rupe guta sve i svašta
što joj se drzne približiti. Drugo, da novčana svota pokrije kratko, kritično
vremensko razdoblje. Jer, šta će ova organizacija ako se Adam vrati? Uzalud je
potrošila svoja finansijska sredstva. A preko onih do tri dana može nekako i
preći. Naplatiće ih drugi put. Ergo,
Adam je žrtva. Ali, Adam je i kandidat. Za šta? Pa za Nobela. Uklapa se u
profil. Zasad igra po mojim pravilima. U boljoj je poziciji nego većina nas, a
prvi put u istoriji književnosti u zavidnijem položaju od samog pripovjedača.
Nakon
povratka u svoju domovinu, Adam je kod kuće. Zapravo, ima svoju sobu,
iznajmljenu u glavnom gradu. Želi biti u centru dešavanja. On je pozvan i
prozvan da prati važnija dešavanja, da koristi bankomat i još mnogo, mnogo
gradskih kurioziteta.
(Inače, susret seljaka sa automatom za izbacivanje novca
poslovični je primjer ljubavi na prvi pogled. Eto, vidite, ipak u današnje
vrijeme ima iskrene ljubavi. Zato vam moram malo pobliže objasniti ovaj odnos
seljaka prema bankomatu. U početku, Adam mu je prišao stidljivo, ali sa
izvjesnom dozom neskrivenog interesovanja. Potom, položio je ruke na njega, da
opipa to čudotvorno djelo mehanike. Zatim, prokljuvio je mehanizam koji
izbacuje ono što mu pripada – njegov novac. Jednom sam ga čuo kako glasno
navija da mu bankomat ispljune krupnije novčanice, jer je sramota da drugi
primijete kako, kasnije, plaća sitnišem. Nakon što je, taj put, pomuzao svoju
kibernetičku kravu, okrenuo se i uputio prolaznicima onaj iskreni osmijeh
očima.)
Posebno
zadovoljstvo predstavljala su mu sredstva uplaćena na račun, od strane one
međunarodne organizacije. Znao je da uvijek može otići na neki od bankomata,
jednu od njegovih ovaca i, na očigled svih koji su se ondje zadesili, ponosno
sačekati svoju porciju novca. Nego, da se vratimo njegovoj privatnoj
preokupaciji. Od 9 do 2 ujutru razrađivao je bilješke iz svog dnevnika. Radio
je na jednoparagrafskim pričama. Svoj angažman shvatao je ozbiljno. Mislio je
da će ga i drugi poštovati, ukoliko ustraje u cijenjenju svog rada. Uobičajena
floskula, koja će, kasnije ćemo vidjeti, imati efekta.
Prošle su neke dvije-tri godine. U međuvremenu, napredovao je na
iluzornoj ljestvici pozicija u njegovoj organizaciji. Sada je bio
projekt-menadžer i imao je, za njegov pojam, impresivnu kolekciju veza i
prijateljstava. Posjetio je nekoliko ratišta, sada uz do zuba naoružanu
pratnju, shodno glavnom geslu njegove organizacije: Sigurnost je imperativ neodemokratskog
društva. Napisao
je i svoj roman.
(Zapravo, kompilaciju odjeljaka. Reportersko zbrda-zdola zdanje.
Neću objašnjavati dalje. Vjerujem u vaš common sense. Samo ću vam još povjeriti
da se roman zove ”Brazde i usjekline lica rata”)
Ergo, Adam
nije više žrtva. Zato, neka vas ne začudi što je ova međunarodna organizacija
odlučila predložiti ga za Nobela. Jedina dilema bila je da li da se konkuriše
za najviše priznanje za mir, ili za književnost. Povukli su veze da ova vrsta
oskara bude za obje kategorije. Vjerovatnoća je veća. Ako jedna ne upali, možda
se druga osmijehne (i usnama i očima).
Šta reći o proglašenju pobjednika? Povratak u raj, smoking,
paunov hod, Nobelova nagrada za književnost, s obrazloženjem: ”Adam Sjerkovski
doprinio je miru na našim prostorima. Svojim opusom (malo sam bezobrazan, pa se sada uključujem u
same redove pripovijedanja, ali – kakav opus, ta, to je samo jedan pišljivi
roman, ako je uopšte i roman?!) je
zasluženo obogatio književno-mirotvorno nebo (kakva sintagma!
najava literarnog Hollywooda!) još
jednom zvijezdom (znao sam
da je riječ o Hollywoodu!!) koja
će svojim sjajem nastaviti da potiče buduće misionare mira (nisam znao da su peace studies postale vjera,
prije su New Age pokret razmaženih bogatuna) dajući im krila da se otisnu u
nepregledna prostranstva demokratskog svemira (aha,
sada se svemir kolonizuje u ime vladavine naroda, kakvo dražesno zapažanje!).”
Ergo, cijeli
svijet je postao žrtva Adamove slave. Možda nam je najpametnije da, onako
nonšalantno, nabacimo maske i izađemo na ulice, uzvikujući parolu: ”Je suis
Adam” (Ustvari,
mislim da smo previše zainteresovani za cijeli ljudski rod, pa bismo mogli
proslavljati nekako u stilu: ”Nous sommes Adam!”).
Selman
Repišti
