Umjela se radovati poput iskrenog, neiskvarenog djeteta, koje u svojoj kosmičkoj zaigranosti tek otkriva svijet oko sebe. Znala je da je ova sposobnost prirodni dar onih koji su zreli, istinski odrasli i koji samouvjereno premošćuju ambise života, prkoseći zlu, od sveg srca priželjkujući konačni trijumf nepatvorene dobrote.
Međutim, katkad je morala biti vulgarna, jer pobogu – svijet je bio tako morbidan, nezahvalan, nepopravljiv. Nije se ponosila ovom stranom svoje osobnosti, ali zaboga – ona je bila slika i prilika svih izazova i zakučastih momenata života koji Lejlu nisu nimalo štedjeli. Jednom je zapala u napast da se u potpunosti, lišena svega, prepusti poodavno nabujaloj rijeci koja je nosila sav kič i ostalo prljavo rublje čovječanstva. Rijeci punoj nemilosrdnih vrtloga, nakon čega bi završila na nekom ušću koje su čuvali, glavom i bradom, moderna Sodoma i još savremenija Gomora. Dežurale su one, onako gordo i krvožedno, radovale se novim žrtvama, blagosiljajući njihovu riješenost da se upuste u pregovore, da divane sa osljenim, pohotno-zavodljivim vragom novog doba.
Ipak, odabrala je svoj put, put poniranja u sebe. Zapravo, to je bio ključali kazan, čiji je sadržaj začinjen mirođijom samoodricanja i više nego prstohvatom isposništva. Lejla je znala da prečica do sreće nije moguća, te se onako prilježno i posvećeno, prihvatila vlastite misije – samospoznaje, širenja istine, ohrabrivanja drugih da se otisnu na pučinu savladavanja sebe, tog duhovnog poziva koji ih je, možda, mogao stajati i glave. Stoga je odvažno gledala sebi u oči, pokušavajući osvijetliti sjenu koja je bila njen vjerni pratilac, vječito vidljivi priljepak svakog koraka koji je načinila do i od sada.
Željela je postati još bolja osoba, vlastiti uzor, čiji je jedini autoritet bila savjest, koja je oduvijek pozivala na zalaganje za dobrobit čovječanstva. Htjela je obrisati svaku suzu u kojoj se kupala zjenica djeteta subsaharske Afrike, posljednju kap znoja žitelja siromašnih prostranstava Indije i svaki trag ubogosti u prašnjavim, prenatrpanim predgrađima Južne Amerike. Trudila se pomoći, ne čekajući da se to zatraži od nje. Nije se zadržavala na ispraznim riječima, obećanjima, lažnim, naoko uljudnim osmijesima... Djelovala je, rintala, bila desna ruka nemoćnih, unesrećenih i obespravljenih. Pred njenim očima, kao na filmskoj traci, odvijali su se prizori: bespoštedne, čelične pesnice rata; iz daljine veličanstvenih predjela polja pamuka i riže, ali na kojima su iskorišteni i nesretni ostavljali svoju mladost, pa i cijeli život, oni koji su bili iskonski dio civilizacijskog zaborava; kolone novih izbjeglica, kojima se nije mogao nazrijeti kraj i konac; bijelih samrtničkih postelja na kojima su svoj smiraj čekale još bljeđe siluete onih kojima je sudbina već bila zapečaćena...
Premda je Lejli bilo tek 26 godina, smatrala je da ima razlog za predstojeće odricanje od života. U posljednje vrijeme, osjećala je da fizički slabi, a njeni neprijatelji su samozadovoljno trljali ruke, šaljući joj prijeteće depeše, otvoreno je opominjući da se ne miješa u njihov plan, program istrebljenja svega onog što je ljudsko, duhovno, pa samim tim pripada nekom višem, univerzalnom smislu. Nastojali su joj oteti najveći dar prirode – ljudski život, priliku za odrastanje, želju za stvaranjem, za samoostvarenjem.
Došao je i taj trenutak. Lejlu su našli u jednom sobičku koji je inače iznajmljivala, beozobzirno i divljački iskasapljenu do neprepoznatljivosti, sa velikom rupom u predjelu obnaženih grudi. Pokušali su joj uzeti dušu, a odnijeli su samo srce. Po ostacima hrane i pića na stolu ispred kojeg je nađena, konstatovano je da su, nakon njene smrti, počinitelji ponešto i prezalogajili (bezmalo, na posthumnom meniju našao se osrednji komad crvenog mesa), okrijepili se nekim jeftinim vinom i, u sebi svojstvenom ćeifu, ispušili po jednu cigaretu. Bez ikakvog stila i obzira, onako krvoslasno, beskrupulozno i uz nadobudnost samodovoljnih inatlija, para ogrezlih licemjera.
Pod prostirkom na kojoj je spavala, pronađena je oporuka naslovljena na ime svih nas. Glasila je ovako:
Obraćam se, bez potrebe za ikakvim posrednikom ili nekom trećom stranom, svoj čovječnosti ovoga svijeta. Znajte, moja smrt je samo isječak na zvjezdanom nebu moje misije. Stoga, ne dajte da vas ona pokoleba. Premda fizički odsutna, ne zaboravite da sam svakog časa u vašim mislima i djelima. Budite ono što jeste, ostanite dostojanstveni pohodeći horizonte svoje sudbine. Nemojte mnogo dramiti oko toga da li će vam i ko će vam uzvratiti ljubaznost, riječ ohrabrenja, čvrst zagrljaj ili osmijeh naklonosti...
Ako neko posrne, podignite ga sa zemlje; ako ko želi prikratiti svoj život (za koji držim da nam treba biti čast što smo ga zaslužili, ma kakav on bio), odvratite ga, saosjećajno, od tog pokušaja; ako kogod ne zna kuda će i kako će, nenametljivo ga usmjerite na pravi put; ako se neko s prezirom ophodi prema potrebitima, pokažite mu, vlastitim primjerom, da su oni ogledalo cijelog ljudskog roda; a ako nabasate na grubijana, poklonite mu se, razoružajte ga svojom blagošću, primite u hram opraštanja, nježnosti i brižnosti.
Izlišno mi je potpisati se, ostaviti lični štambilj, jer vam se obraćam iz vas samih, iz onoga što jeste, ali ste to možda zaboravili. Učim vas iz onoga što možete i trebate biti, iz samog izvora znanja, onoga što bi neki nazvali gola ljubav ili bezuslovno prihvatanje. Plač ili uspjeh drugih – naš je vlastiti. Granica između vas i ostalih ustvari je most kojim trebate hoditi. Ne zastajkujte, uvijek koračajte uspravnih leđa u susretu sa samima sobom!
Selman Repišti
