Neosporno je da će se i dalje voditi polemike oko toga rađamo li se kao tabula rasa ili smo osuđeni da vučemo težak rep nasljeđa naših predaka i prethodnika... Ali, ono što je sigurno jeste da samo malobrojni okončaju svoj život kao tabula, a još k tome i rasa. Bijeli, čisti, prirodni. Olakšani i oslobođeni. Onako bestežinski, duhovno obnaženi.

Njih dvoje su bezvremeni par. Zapravo, gotovo svaki par je takav. Čim usklade one početne, osjetljive, kritične kadrove svog zajedničkog života, postaju ozbiljni kandidati koji će se pojaviti na pozornici vječnosti. Žena će vješto sakrivati svoju vremešnost, a muškarac se dičiti mudrošću i statusom koje mu starenje donosi. Ona će uporno sužavati otvor lijevka pješčanog sata, a on neće imati ništa protiv da kazaljke marljivo iscrtavaju zamišljene koncentrične kružnice – paradoksalno pojednostavljen prikaz zamršene putanje vremena. On zna da je krug zatvoren i konačan, ali isto tako je svjestan da ga mu ne može naći početka, nit' kraja. A ona je sigurna da se satovi (ručni, zidni, pješčani, Big Ben, praški i svi mogući), bar u njenom slučaju, mogu usporiti, ulijeniti i možda, nekada (ako je ikako moguće), prestati ići naprijed. Ona se prkosno odupire promjeni i zaslužuje epitet bezvremenosti. On ponosno podupire promjenu, ne plaši je se, pobjeđuje je. Njemu treba prikačiti orden bezvremenosti. Zato što je ona strastveni kolekcionar epiteta, a on je porazio vrijeme, bez da se i sukobio s njim. Ona vapi za samom sobom, za vlastitim identitetom, a on za priznanjem (makar i usljed izmišljenog junaštva iliti podviga).

Vrijeme se, dakle, rado gnijezdilo između njihovih vlažnih poljubaca, nasumičnih dodira, spontanih zagrljaja... Ono je imalo mnogo slobodnog vremena, pa je moglo sebi dozvoliti taj luksuz da oslušne šta se to priča o njemu iza njegovih atlasovskih leđa. I nije bilo zadovoljno. Mislilo je da je uzalud izmišljeno, da je kategorija prostora realnija od njega. Da ono praktično i ne postoji (inače, uvijek se nadmetalo s prostorom, pokatkad ga nadglasavajući, a većinom izvojevajući Pirove pobjede, iz kojih je crpilo kakvu-takvu sočnu i samodovoljnu odštetu). Zatim je počelo sa samooptuživanjem: ''Moglo sam se malo bolje potruditi da me ljudi shvate ozbiljno. Možda sam moglo poraditi na vlastitoj reklami, ta to je sada moderno. Trebam se približiti narodu. Samo sam sebi krivo. Ne poštujem dovoljno sebe, pa me ni mojipodređeni ne poštuju onoliko koliko zaslužujem''(Inače, vrijeme je rođeno s kompleksom niže vrijednosti, jer je srednji rod, za razliku od prostora, koji može uživati sve blagodati i poželjne konotacije muškog roda.)

Ovaj monolog se završio čvrstom odlukom o odmazdi. Naš par će platiti za svoje grijehe. Oduzeće im se mnogo toga što im je vrijeme podarilo: ranu zrelost, riznicu iskustva, pažljivo i mukotrpno sklapan mozaik mudrosti. Zato je vrijeme, kao autor najkomplikovanijih kalendara, vremeplova, istorijskih tokova, račvanja, revolucija i nivelacija, sastavilo agendu svojih sljedećih koraka:

Meta: ona i on

Cilj: povratiti njihovu vremešnost 

Raspoloživa sredstva: samozaborav, vraćanje, brisanje, promjena smjera strelice vremena

Očekivani ishod: tabula rasa

Vremenski okvir preduzetih mjera: čim prije!

On i ona su postepeno počeli osjećati promjene. Glavna je bila zaboravljanje, te nije čudo što su sve češće jedno drugom upućivali pitanja: Gdje? Kada? Kako ono? S kim? Koga to? Zašto? Odakle sada ovo? O kome se radi? Sjećaš li se ti toga? Odgovor je, bez izuzetka, bio: ''Ne znam'', doduše, u nekim prilikama: ''Nisam siguran/a''. Uzgred, oboje su već navršili 80 godina, tako da im, s vremenom,ove promjene nisu bile nikakva novina. Još malo, i krajnji cilj je bio postignut – zaboravili su vlastita imena i sve ono što su do tada naučili. Dobro, neke stvari su išle po automatizmu, međutim, za nju i njega nisu bile svrsishodne i opravdane, već nešto što se podrazumijeva. Nešto na šta su se već poodavno navikli. Gospodin Alchajmer je zadovoljno trljao svoje ruke, nakon uspješno sklopljenog posla sa gospon Vremenom.

Vrijeme je likovalo: stvari su konačno došle na svoje (naravno, iz perspektive vječnosti). On je nije više mogao nazvati njenim imenom, a ni ona njega. On se nije više mogao pomiriti sa svojim odrazom u ogledalu. Taj odraz je pripadao nekome drugom. Ona više nije poznavala niti njega, niti njegovu sliku o ogledalu. Ni on njenu. Postali su isti, a tako strani, da dalji ne mogu biti. Počeli su se plašiti jedno drugog, a možda su i mislili da su međusobno ukrali svoje identitete. Ona je možda trebala biti on, a onona... Kako god... Bilo kako bilo, sve razlike između njih su zbrisane. Silom prilika, stopili su se u jedno, nesigurni u to da li su ustvari dvoje.

Ali, ono što je vrijeme previdjelo, bila je bezvremenost. Ona i on su izgubili svaki pojam o prolaznosti i trajanju. Zapravo, više nije bio moguće naučiti ovaj pojam, jer je tabla njihovog iskustva bila zauvijek izbrisana. Stvorila se praznina, koja ni u kojem slučaju nije mogla ponovo prigrliti vrijeme. Zapravo, ono je stalo, pa se mogao steći utisak da ga tu nikada nije ni bilo ili da uopšte ne postoji. Vrijeme je opet doživjelo poraz. Onaj fatalni, nakon kojeg treba dići ruke od svega. Ali, znalo je vrijeme i nezgodnije pasti, poderati koljena, izgubiti svijest. Ipak, njegov usud je vječno trajanje, lišenost promjene. Jedino je ono, samo po sebi, bilo konstanta. Uostalom, jedino je to moglo i biti, da bi moglo druge navijati po vlastitoj volji, raspoloženju i hiru... Taj kreativni mehanizam, ta samovoljna mašinerija...

Neki od nas misle da su rođeni u znaku tabulae rasae. Drugi, pak, jednostavno, ne dijele mišljenje s njima. Ali, upravo smo upoznali par, nju i njega, koji će i umrijeti kao tabula, a još i rasa. Odgovorno tvrdim da postoji još cijeli garnizon takvih. Možda oni nisu u konfliktu sa nepopustljivim prinicipima vremena, ali zasigurno imaju izražen instinkt brisanja, samoponištavanja i, posljedično (ili posve slučajno), samooslobađanja.

Selman Repišti