PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

Voljene košonke i dragi košoni,

Moralnog sumraka sinovi, o mili moroni!

Vi, mazne drugarice i željezni drugovi,

Hej, nevjerne Tome i vaši hirovi!

Znate li za onog krpara, odrpanca,

Što zime ispraća iza zatvorskog katanca?

Lutalački gen kažnjavaju redari.

Samo ga ljeti, asfaltom vrelim puste da krstari.

Ritavac, sinoć, skliznu u rijeku, o punoj luni,

Jedinim svjedokom. Jer se zatetura, malo se zbuni.

Molebnim glasom pozva nekog, da ga taj izbavi.

Ne utopi se, nego se zadnjim riječima udavi.

Prkosna gospodo, svima vam i vama, oblaporne dame,

Poslanicu prenosim, o voajeri ulične drame!

Kakvu je i sam čuh, iz Njegovih kletve punih usta,

fetvu opomene, bez trunke oprosta.

N. B. Posljednja pjesma iz ciklusa Stilske vježbe u poeziji.

Selman Repišti, 

25. 8. 2017. 

Tebi, koji u pedalj poznaješ široke pute,

Što, suh poput mesne vješalice, nosiš grunge kapute,

Urbanoj ludi, starom majstoru mimogreda,

Poklonimo se! Ta, dođemo ti bar glasni Salute!

N. B. Rubaije (četvorke) su pjesme koje se najčešće sastoje od jednog katrena (četvorostiha).

Pjesma je dio ciklusa Stilske vježbe u poeziji posvećenog prosjacima, ogledalu savremenog društva.

Selman Repišti,  

25. 8. 2017. 

(Nastavak ciklusa pjesama Stilske vježbe u poeziji, ovaj put o odnosu bogova prema našem sirotanu koji umire od gladi, kraj punog kontejnera)

Kako je tužno biti Bog.
On, naprimjer, nema koga pozvati na ples.
Vječno nezadovoljan, pušući u rog,
Na krivima odvajkada iskaljuje bijes.

Mučeniku našem ne dade ni Dijanu,
A kamoli Vestu, Minervu, Junonu,
Ostavi ga, polusvjesnog, u mrklom bezdanu,
Da već za života upozna Sotonu.

A ovaj Hermesa, Hefesta i Posejdona,
Prokle za vatru, tuču i val,
Jer mu nebeska trojka, bez ikakvog pardona,
Priredi krvavi, za pamćenje, bal.

K tome mu Morana i Perun slavni,
U ljubavi vrhuncu, zaneseni, bestidni,
Zadaše groma udarac pradavni,
Bogovi, na ljudskoj pojavi vječno zavidni.

Zbogom, sujetni, a ipak moj Bože,
Ubožnik se Olimpu, napokon, obrati,
Ti, revni čuvaru grčko-rimske lože,
Svom božjaku, red je, trpnju prekrati.

Selman Repišti,
23. 8. 2017.

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ''za'' i ''protiv'', te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

 Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980).  Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

a)       ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;

b)       klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;

c)       klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ''dovela'' do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13 year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

4. 8. 2017.

U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ''Po život opasni pacijenti''. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba - one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).

U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da  mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).

Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.

Međutim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006).  Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razrađen plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje određenog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje određenog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (''kruto'') razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.

Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:

1)   identifikacija i proučavanje problema (uzeti u obzir 20 navedenih rizikofaktora, te pokušati zaštititi pacijenta, uz njegov dobrovoljni pristanak);

2)    predložiti alternativna rješenja, odnosno pristupe problemu suicida u datom slučaju (ambulantno liječenje, medikamentozna terapija, hospitalizacija; definisanje kratkoročnog  cilja: osigurati bezbjednost klijenta i dugoročnog cilja: tretiranje njegovog mentalnog poremećaja);

3)    evaluacija (uzeti u obzir i želje pacijenta vezane za korak broj dva; ako je pacijent označen kao vrlo suicidalan, treba ga hospitalizovati);

4)    izvođenje onoga što je određeno u koracima 2) i 3) (pažljivo motrenje pacijentovog ponašanja, te nadgledano provođenje propisanog tretmana) i

5)     praćenje u vidu stalnih procjena (cijelo vrijeme se procjenjuje stepen suicidalnosti i  evaluira svaka provedena intervencija od strane kriznog tima, kome pripada i sam  psihoterapeut).

Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Međutim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ''legalni izgovor'' psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.

Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.

Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.

Literatura

1.      Davison, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

2.      Knapp, S. J. & VandeCreek. L. D. (2006). Practical Ethics for Psychologists: A Positive Approach. Washington: APA.

3.      Koocher, G. P. & Keith-Spiegel, P. (1998). Ethics in Psychology: Professional Standards and Cases. New York/Oxford: Oxford University Press.

4.      Worchel, D. & Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

28. 7. 2017.

William Glasser (1925-2013) u svojoj knjizi ''Realitetna terapija u primjeni'' navodi pregršt slučajeva iz prakse, među kojima se jasno ističe jedan koji se tiče suicidalnog klijenta.

George je poslovno uspješan muškarac, oženjen i ima dijete. Teško priznaje terapeutu da je transseksualac i da bi želio promijeniti pol. Za njega je to, međutim, nemoguća opcija, pa radije bira samoubistvo kao najbrže i napraktičnije okončanje problema vlastitog seksualnog identiteta. Glasser je terapeut koji djeluje u okviru paradigme teorije izbora (''Svako je odgovoran za svoje ponašanje i slobodno bira vlastite akcije i reakcije''). On ima izvrstan pristup klijentu, kome već na početku seanse kaže: ''Mogu Vam pomoći samo ako ostanete živi i ako mi iskreno kažete o čemu razmišljate'' (str. 85). Nešto kasnije, nastavlja: ''Nemam snage viđati Vas ako moram brinuti o tome da u svakom trenutku možete okončati svoj život'' (str. 86). Dogovaraju se oko (već opisanog) ugovora, koji će oboje potpisati, potom Glasser od njega traži pištolj kojim se ovaj namjeravao ubiti. Predlažu rok od šest mjeseci tokom koga će mu pokušati pomoći. George daje Glasseru pištolj, a on ga čuva u svom radnom stolu. Ovo bi možda ličilo na neki ilegalni čin, međutim, riječ je o načinu upravljanja rizikom, te vještini i umješnosti jednog psihoterapeuta koji njeguje individualni pristup svakom od klijenata.

 Završetak ovog inserta psihoterapije može se ukratko opisati ovako: George je odustao od samoubistva, rekao ženi i djetetu da će primijeniti pol i to je naposlijetku učinio u jednoj od američkih klinika.

Pravno gledano, terapeut se u ovom slučaju izložio velikom riziku, jer je situacija bila neizvjesna. Međutim, on je znao zadržati pribranost, prisebnost i jednu dozu profesionalnosti (koja se ipak graničila i sa određenim stepenom prijateljske podrške i dogovora). Uzimajući u obzir ishod situacije, terapeut je postupio moralno ispravno, premda se rukovodio načelom ''cilj ne bira sredstvo''. Ipak, Glasser se cijelo vrijeme ponašao u skladu sa osnovnom pretpostavkom realitetne terapije, a to je sloboda izbora pojedinca. Dakle, uvažio je slobodnu volju svog klijenta, koji je dobrovoljno pristao na ovakav vid tretmana.

Ostavljamo neodgovorenim pitanje: ''Šta je bilo bolje za Georgeovu porodicu: da se ubio ili promijenio pol?'' Pošto je poznato da ga porodica nije adekvatno prihvatila nakon operacije, da li bi njegova supruga i dijete doživjeli isti stepen boli i bijesa da je izvršio suicid?

Ipak, ovo su pitanja koja više zadiru u spekulacije filozofske prirode. Dužnost svakog psihološkog savjetnika i psihoterapeuta jeste da podstiče klijenta da ovaj ustraje u ponašanjima koja su odraz nagona za životom (Eros), te da koriguje ponašanja koja su rezultat nagona za smrću (Tanatos).

Selman Repišti,

18. 7. 2017.

Model četiri stadijuma kompetencije (Model stadijuma učenja, Matricu svjesne kompetencije ili Ljestvicu svjesne kompetencije) vjerovatno je osmislio Noel Burch, zaposlenik korporacije Gordon Training International (GTI). Zapravo, još se spekuliše o tome ko je autor ovog pristupa učenju, kao i na osnovu kojih prethodnih sistema učenja je on osmišljen.

Po ovom modelu, četiri su ''stepenice'' (stadijuma, nivoa) usvajanja nove vještine, znanja ili bilo koje druge kompetencije:

1. nesvjesna nekompetentnost (eng. unconscious incompetence)

2. svjesna nekompetentnost (eng. conscious incompetence)

3. svjesna kompetentnost (eng. conscious competence) i

4. nesvjesna kompetentnost (eng. unconscious competence).

U prvom stadijumu, učenik/student ne zna ili ne razumije kako da uradi određeni zadatak. On ne zna ni to da ne posjeduje vještinu ili znanje relevantno za obavljanje ovakvog zadatka. Zapravo, učenik/student ne bi smatrao da je ovladavanje pomenutom vještinom (znanjem) nužno za izvršenje onoga što je zadato.

U drugom stadijumu, učenik/student shvata da ne razumije zadatak (problem) i da ne posjeduje ključne kompetencije potrebne za njegovo rješavanje. Na ovom nivou, počinje da uči novu vještinu, obično praveći neizbježne pogreške prilikom njene primjene.

U trećem stadijumu, vještina je savladana, jer učenik/student zna kako uraditi postavljeni zadatak, odnosno kako primijeniti stečena znanja. Međutim, kako bi pokazao svoju novostečenu vještinu i fond znanja, potrebno je da se koncentriše i da uloži napor. Dakle, demonstriranje vještine i ispravnog procesa rješavanja postavljenog problema nije nešto što učenik/student radi spontano. On prati i nadgleda svoje ponašanje i razmišljanje, a u isto vrijeme nije dovoljno siguran u sebe.

U posljednjem stadijumu, dolazi do spontanog pokazivanja novostečene vještine. Ono što je naučeno i uvježbano, sada se primjenjuje automatski i sa mnogo više samopouzdanja nego prije. Pri tome, broj pogreški je minimalan, a novoj (sada u potpunosti savladanoj) vještini učenik/student može podučavati druge. Isto tako, zadaci koji se temelje na onome što je ovako dobro naučeno i uvježbano, mogu se rješavati paralelno sa drugim problemima. Drugim riječima, demonstracija usavršene vještine ne zauzima mnogo kratkoročne memorije, niti iziskuje veliki napor prilikom prizivanja sadržaja iz dugoročne memorije.

Nekada se uz ovaj model navodi i peti stadijum (koji, dakle, nije dio izvornog modela). Na petoj ''stepenici'', učenik/student je u stanju naučno objasniti sticanje određene vještine, osmisliti jednostavniji i efektniji način njenog usvajanja (tj. pokazati relevantnu inventivnost i praktičnost) i tome podučavati druge.

Cilj obrazovnog procesa trebao bi biti da učenici/studenti napreduju do četvrtog stadija, odnosno do nesvjesne kompetentnosti. Peti stadijum podrazumijeva njegovanje kvaliteta kao što su: kreativnost, preduzimljivost, originalnost i refleksivno mišljenje. Zato bi peti stadijum bio ''šlag na torti'' edukacijskog procesa.

Izvori

www.businessballs.com

www.exceptionalleaderslab.com

www.drillscience.com

Selman Repišti,

16. 7. 2017.

Kako percipiramo neugodna iskustva iz prošlosti? Na koji način možemo pomoći drugima i sebi? Šta se o tome može saznati iz ugla socijalne psihologije, te psihoterapije?

Cijeli tekst možete pročitati na sljedećem linku http://www.dwp-balkan.org/en/blog_one.php?cat_id=8&text_id=6

Selman Repišti 

U ovom tekstu obrađene su etičke (filozofske), psihološke i medicinske dileme i problemi vezani uz percepciju i poimanje asistiranog samoubistva kao jednog od mnogobrojnih psihosocijalnih fenomena.

Eutanazija je termin koji se koristi za svaki vid ubistva onih pacijenata koji su neizlječivo bolesni, koji trpe veliku bol i patnju, a vrši se zbog samih njih, kako bi ih se oslobodilo od daljih muka i jada (Singer, 2000). Po jednoj od podjela, može biti aktivna i pasivna. Aktivna obuhvata davanje odrrđenih (medikamentoznih) sredstava pacijentima, čije bi uzimanje rezultiralo njihovom smrću, dok se pasivna odnosi na uskraćivanje terapije pacijentima koji su najčešće u terminalnoj fazi bolesti.

Prema navodima Beauchampa (1999), eutnanazija (engl. physician-assisted suicide- PAS) je u medicini dugo bila zabranjivana, tj. medicinska etika je strogo osuđivala. Međutim, danas je u većini zemalja prihvatljivo ''vršiti'' pasivnu eutanaziju. Aktivna je dozvoljena u Holandiji, Japanu i u jednoj od američkih država (Oregonu). Ovaj autor aktivnu eutanaziju naziva ''ubijanjem'' (engl. killing), a pasivnu ''dozvoljavanjem da neko umre'' (engl. letting die). Pasivnu jednostavno definiše kao uskraćivanje hrane i vode određenoj osobi.

Kakva je veza između eutanazije i suicida? Osoba može da zahtijeva da joj se omoguće ili dostave smrtonosne doze lijekova ili pak da traži obustavljanje terapije, koje će s vremenom dovesti do njene smrti. Ovaj vid eutanazije naziva se dobrovoljnom eutanazijom. Singer (2000) ističe da je nekada teško povući demarkacionu liniju između dobrovoljne eutanazije i samoubistva kome se asistira.

Međutim, kod samoubistva kome se asistira, druga strana ne mora biti svjesna da je uključena u proces suicida. Worchel i Gearing (2010) navode primjer žene po imenu Sam koja je isplanirala samoubistvo na način da je, nakon što je od svog stomatologa dobila određenu količinu nekog lijeka, taj isti lijek tražila i od svog ljekara opšte medicine. Nakon što je priskrbila dovoljne količine datog lijeka, počela se ''opraštati od svijeta u kome je do tada živjela''. Njeno samoubistvo je spriječeno, zbog čega je Sam bila ljuta. Nedugo nakon toga, izvijestila je da uopšte ne žali što je htjela počiniti suicid. Ovdje vidimo da je osoba vlastitom voljom htjela sebi oduzeti život, te da je u svoj čin svjesno uključila jednog stomatologa i ljekara, pri čemu oni nisu bili svjesni da nekome pomažu u pokušaju suicida. Dalje Samino objašnjenje ide u prilog tzv. racionalnog samoubistva. Ona je rekla da joj niko nije preostao od porodice (jer joj je nedavno umro suprug, a djece nisu imali), prema tome, nikome nije nanijela štetu.

U vezi sa ovim, treba pomenuti samoubistvo Nica Speijersa iz 1981. godine. Kako navodi Motto (1999, prema Worchel i Gearing, 2010), Nico je bio advokat i suicidolog, ali je ipak počinio samoubistvo zbog, kako je to objasnio u svom oproštajnom pismu, neizlječive bolesti i neizdržljivog bola. Godinu dana prije nego što je digao ruku na sebe, napisao je knjigu Aiding Suicide, u kojoj je iznio osam uslova pod kojima ipak ''treba'' izvršiti samoubistvo. Navodimo njih četiri:

• kada odluka o suicidu nije donesena pod pritiskom, već slobodnom voljom izvršioca;
• kada individua pati od nepodnošljivog bola, a izlječenje je nemoguće;
• ako se angažuje pomagač, on mora biti kvalifikovani zdravstveni radnik ili doktor medicine ako su u pitanju lijekovi;
• sam čin suicida treba biti dokumentovan i proslijeđen odgovarajućim autoritetima.

Kao što vidimo, uslov za asistirano samoubistvo je prisustvo kompetentnog, kvalifikovanog medicinskog radnika. Dakle, osobe koje rade u okviru zdravstvenih ustanova su najpozvanije kada se treba ''pomoći'' pojedincu u ostvarenju ideje o uništenju vlastitog života. Ne pozivaju se prijatelji, vjerski autoriteti (npr. sveštenici...), pravni profili, već se cijeli proces prepušta ljekarima i/ili medicinskim tehničarima, kojima se daje moć nad nečijim životom, čime ih se jednim dijelom poistovjećuje sa ulogom Boga, odnosno vrhovnog autoriteta.

Literatura 

Beauchamp, T. L. (1999). The medical ethics of physician-assisted suicide. Journal of Medical Ethics, 25, 437-439.

Singer, P. (2000). Praktična etika (2. izdanje). Beograd: Signature.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

1. 7. 2017.

Nedim belongs to the small group of those who have enough courage to open up about main issues in their society. Under the Communist regime, intellectuals who at the same time were dissidents were banned and their works did not pass the censorship process. If a poem, story, or a newspaper article included some elements (even if they were given between lines) of negative critics towards the political acme, it has been categorized as the kitsch.

Nowadays, intellectuals in Nedim's country are ignored by the political authorities. The people became less educated and they cannot make a difference between the real and the commercialized pieces of art, or literature anymore. Hence, they are not able to figure out the in-depth meaning of revolting articles that invite people to make some changes of their everyday, social reality. Thus, political bosses just put these kinds of articles aside and keep on tailoring the everyday life of the oppressed nations.

Our main character is unemployed. In fact, he likes to say that he is blissfully jobless. He regularly publishes his short articles and, as expected, nobody gives a single comment on them. Nevertheless, he is happy because he is allowed to write what he wants, without any consequences.

Nedim is such kind of person that does a lot of apologizing to his friends, acquaintances as well as to all of those who are part of his microcosmic world. It appears that he usually is not guilty and he did not do something wrong, however, he wants to apologize for some tiny, irrelevant things. He thinks that to be sorry for something is one of the signs of politeness. Another is the gratitude. Nedim wants to express his gratitude to all those who do him any favor. Or, if they turn his asking for a favor down, he says 'thanks' to them because they provided him with their refusal. In one of his articles, our protagonist divided people into four categories, based on the combination of apologizing and gratitude patterns in their behavior.

The first group comprises those who have a habit of apologizing for something, but not of gratitude. Those people use to apologize because they have low levels of self-esteem and are prone to depression. Furthermore, they have no energy and vigor to express gratitude because they are passive, introverted, and reserved.

The second category includes those who want to express gratitude to someone, but do not want to apologize for their behavior or words. The are, in fact, those who are self-confident and think of themselves as infallible. Their act of thankfulness is nothing else but their strategy of manipulating with others.

The third one encompasses people who are neither grateful nor familiar with apologizing. They are iron-handed, antisocial, cruel, and ruthless persons who are usually considered as political leaders.

The last category is a sort of a shelter for those who are pushed to the margins of society. They always feel guilty of something, despite the fact that they should be ashamed of nothing. To remind you, Nedim is a proud member of this group of his compatriots. This is because he feels that he has not done sufficient things and activities to help his fellows. Sometimes, he thinks about committing suicide. However, he always gives up because he realizes that he can be more useful for the humankind alive rather than deceased.

Accordingly, he wants to put more effort into social activism. So he collected some of the brightest eggheads of his country and made a circle called 'A prosocial laboratory'. The prime mission of this informal association was enhancing awareness of contemporary issues and making solutions that can improve community a whole.

As time passed by, the political and criminal underground impact on the media decreased and the respect for human rights was rocketed. This small circle became an influential political party. Unfortunately, this was a calm before the storm. Government leaders were working on a plot to overthrow 'A prosocial laboratory'. One day, their headquarters were set on fire. There was only one of the newspapers where a front-page headline was dedicated to this revolutionary group. Later, this newspaper was prohibited by the political authorities.

The third era has come. The intellectuals are neither prohibited nor ignored. Actually, the government lets them live in such a delusion that they can change the world. After they stick to this belief for a particular period of time, the oligarchic leaders knock them down cold-bloodedly. If Nedim was alive, he would call it 'the return to the Communist regime with the aroma of the Capitalist hypocrisy'. This is like a virus which mutated and became more dangerous for all humankind.

Selman Repišti

Početak maja ove godine treba ostati upamćen u kolektivnom sjećanju po velikom gubitku za našu nauku i struku. Nema sumnje da nas je kolega Joško Sindik višestruko zadužio svojim dugogodišnjim radom, energičnim zalaganjem koje je poprimalo granice profesionalnog sagorijevanja i izuzetno bogatom naučno-stručnom produkcijom koju je poklonio regionalnoj ali i široj akademskoj zajednici.

Naš Joško je bio odgovoran, predan svojoj profesiji, samodisciplinovan, principijelan, pošten, pravičan, iskren, strpljiv, u svakom trenutku voljan pomoći svim svojim saradnicima.  Čovjek čelične volje, nepokolebljiv u prevazilaženju prepreka koje su mu se često nalazile na putu i čovjek velikog srca.

Prilikom pripreme naučnih i svih ostalih radova, stalno se trudio rasteretiti svoje saradnike, tako što je veliki dio posla odrađivao samostalno, kvalitetno i na vrijeme. Svakom kolegi priznavao je zasluge koje su im objektivno i pripadale, s tim što je nerijetko znao i pružiti nam, po mom mišljenju, i više od toga. Neumorno je pružao čvrstu i sigurnu podršku svima nama koji smo mu se obraćali bilo za profesionalni bilo za savjet koji se tiče života uopšte. Odazivao se ažurno na svaki zahtjev, molbu i upit, a njegovi odgovori bili su iscrpni, često motivacione prirode, te puni iskrenog saosjećanja i razumijevanja.

Joško Sindik je tokom svog radnog vijeka ''zaronio'' u podobar broj naučnih disciplina: psihologiju, pedagogiju (odgojne nauke), kineziologiju, antropologiju, kriminologiju, statistiku u društvenim naukama, metodologiju, medicinu, informatiku, turizmologiju... Uzmimo samo doprinose u okviru psiholoških disciplina: razvojne psihologije, psihologije ličnosti, socijalne psihologije, edukacijske psihologije, psihopatologije, kliničke psihologije, kognitivne psihologije, sportske psihologije, zdravstvene psihologije, industrijske/ organizacijske psihologije...  Siguran sam da će, i nakon njegovog ''odlaska'', sljedećih par godina iz štampe izlaziti naučni i stručni članci koje je pisao odgovorno, objektivno i predano. Pored toga, bavio se književnošću, s tim da je imao sposobnost povući jasnu crtu između svojih naučnih i literarnih aktivnosti. Njegova poezija bila je (i ostala) odmjerena, koncizna, pristojna, precizna, a najvećma svima razumljiva i dostupna.

Smatram da je jako mali broj elektronskih medija i portala koji su propratili ovaj tužan događaj i nenadoknadiv ljudski i profesionalni gubitak. Jošku smo mnogo veći dužnici, te se trebamo sramiti zbog ovakvog laissez-faire odnosa prema moralnim, iznimno produktivnim i prosocijalno angažovanim profilima kakav je bio. Drugim riječima, on je pozitivni egzemplar budućim generacijama koje su stalno u potrazi za pravim uzorima i modelima ponašanja i vladanja. Na nama (mladim istraživačima, a bogme i nešto vremešnijim kolegama) je da pokušamo nastaviti naučno-profesionalnu tradiciju i filozofiju koju je Joško propagirao kroz svoju bibliografiju: poštivanje etičkih standarda nauke i struke, pomaganje kolegama na ma kojem nivou profesionalnih znanja i vještina oni bili, nesebično dijeljenje znanja sa akademskom i širom društvenom zajednicom, kao i neprestano samousavršavanje kroz proces edukacije koja se ne završava svršetkom formalnog obrazovanja.

Joško, hvala Ti za sve što si uradio za nas! Izražavam iskreno žaljenje što Ti se nismo uspjeli ni znali odužiti onako i onoliko koliko zaslužuješ. Završio bih citirajući naslov pjesme iz jedne od zbirki poezije koje si napisao (Lik iz drugog filma): bio si ''s naporom prosječan ili s lakoćom genijalan''.

Selman Repišti,

28. 6. 2017.

Mula se, onako zdepasta i bezlična, niti konj niti magarac, nastavlja gegati po balkanskoj pustoši. Ovaj put traži novinare, kako bi joj ovi mogli predati ključ koji otvara vrata nepresušnog stručnog umijeća koje posjeduju.

Mula: Gospođice Dogmatarević, čast mi je razgovarati sa Vama. Željela bih da mi ukratko dočarate  užitak koji doživljavate prilikom obavljanja svog posla, odnosno...

Žurnalistica (prekida mulu): Hvala Vam, mulo, što ste osjet'li potrebu razgovarat' s pravim ljudima, kojima, eto, pripada i moja malenkost. Kako bi odgovorila na Vaše pitanje, ispričat ču Vam jednu anegdotu. Za razgovor sa svojim sugovornicima, gotovo se nikako ne pripremam. Užitak koji crpim iz toga očituje se u mojem smijehu koji nastupi čim pogriješim neki biografski podatak o osobi koju intervjuiram. Meni je to zabavno. Ljudski je griješit', kako bi to rekao jedan filozof.

Mula: Oprostite, ali nije mi jasno zašto se ne pripremite za intervjue.

Žurnalistica: Pa, kako ne s'vatate. Ne moram Vam crtati. To je zato jer ne poštujem svog sugovornika. Ja sam sebi najbitnija i imam potpuno legitimno pravo na ovaj osječaj. Čemu se krit'? To je sasvim transparentna stvar.

Mula: A zašto često, u ulozi spikerke, koristite neprikladan i neprirodan akcenat koji nije u duhu našeg govornog jezika? Da li je to...?

Žurnalistica (prekida mulu): Zato što me to izdvaja od običnih ljudi, koji i nisu baš tako pismeni. Mislim da se ti ljudi zbog svog siromaštva ne mogu posvetiti pravilnom govorenju. Spajaju kraj s krajem i sve ostalo... E, a ja ne želim biti dio te grupe.

Mula: Jedno vrijeme ste vodili emisiju Osjećajte se zdravo i sretno... U kojoj mjeri ste potkovani u oblasti medicine, nutricionistike i slično?

Žurnalistica: Pravo da Vam kažem, tu sam baš ono tanka. Al' izguglam neki krači tekst koji je neko objavio na Internetu, pa se iz njega podrobno informiram. I to je, zapravo, dovoljno. Ljudi hoče nešto jednostavno, da mogu odmah primijenit'.

Mula: Čujem da ste nedavno imali promociju svoje knjige Tople ispovijesti žene koja živi pod jorganom. Možete li nam reći nešto više o tome?

Žurnalistica: Da, redovno čitam žutu štampu, pa sam preuzela ključne životne mudrosti izrečene od strane džet-seta iz našeg regiona. Malo sam to nadogradila, pa je sve otišlo u štampu. Narod dobro reagira na to, a posebno moje kolege. Čak štaviše, nude mi da se ubrzo opet izda, u večem tiražu nego što je bio moj.

Mula: Hvala Vam na iscrpnim odgovorima. Molim Vas da mi kažete i šta držite  za svoj najveći profesionalni uspjeh...

Žurnalistica (prekida mulu): To je nesumnjivo raspirivanje međunacionalne mržnje u našoj državi, pa i u regionu. Za to, moram priznati, trebam zahvaliti svojim nadredženima. Oni pišu, a ja to lijepo pročitam pred kamerom. I, moram Vam reč', dobro zvuči. Da nije ovol'ke podijeljenosti u društvu i k tome da dodam nacionalističkih naboja, ja bi možda ostala bez posla. Zna se koju opciju ja zastupam i, hvala Bogu, jako dobro kotiramo, mogu vam reč'.

Mula: Za kraj, da li znate da se velika većina gledalaca žali na Vašu boju glasa i usiljenost prilikom medijskih nastupa?

Žurnalistica: Poznato mi je to da se gro gledaoca žale... negdje sam načula... Ali, ja sam sebi dobra kakva jesam i meni moj glas uopće ne smeta. Nakon svakog nastupa, uradim selfi i snimim kratku poruku za svoje prijatelje na društvenim mrežama, pa se onda objavim da me drugi lajkaju i šeraju.

Mula: Želim Vam uspješan nastavak karijere.

Žurnalistica: Valja. Ne sumljaj u to.

Selman Repišti,

20. 6. 2017.

Mula se neprestano šeta našim Balkanom. Tu je i da ponese sav teret koji mi nismo u stanju podnijeti. Ona ne može biti kao velikani koje intervjuiše. Ali, bar može razgovarati s njima, kojima hrani sujetu zauzvrat dobivajući neke zanimljive informacije. Kako? Taze, iz prve ruke. Mulini sagovornici su iskreni, onako do srži, misleći da je mula samo – mula.

Mula: Dobar dan, poštovani profesore. Kako ste?

Profesor: Ne, ne, ne... Nisam ja profesor. Ja sam profesor doktor znanosti.

Mula: Zaista se izvinjavam. Na to sam i mislila. Možete li nam reći kako se postaje doktor znanosti?

Profesor: Vid'te, malo proširite magistarski rad, prepišete štogod teorije iz drugih knjiga i članaka i... eto doktorata. A poslije, je l' te, angažujete studente koji znaju engleski da Vam ponešto objave i vani, što bi se reklo – u inostranstvu. I zahvaljujući tome dobijete puno bodova za sve jače akademske titule.

Mula: Jeste li napisali neku knjigu?

Profesor: Ja, ja, objavio sam svoj doktorat od jedne donacije – kao knjigu. To se kaže – monografija. Poslije sam ovu knjigu, zapravo udžbenik, prodavao studentima. I dobar je osjećaj znati da ti je hoće skoro svi kupiti. Onda znaš da si postigao svrhu.

Mula: Aha. A da li je znanost isto što i nauka?

Profesor: Ne, apsolutno ne. Znanost je znanstvenija od nauke. Kada se kaže ''znanost'', to je nešto impozantno i stameno, a kada spomenete ''nauku'', e to je nešto onako općepoznato.

Mula: Profesore doktore znanosti Teflonagiću, a da li ste vi upoznati sa elementima pismenosti?

Profesor: Ja nisam dužan znati ništa što nije u direktnoj konekciji sa mojom strukom. Ja sam pedagog-psiholog po svojoj osnovnoj vokaciji.

Mula: Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme?

Profesor: Vid'te, ja sam, da budem iskren, završio prve dvije godine srednje trgovačke škole. Nije bilo lako, što jest jest. Ali, uspio sam. Kada sam kretao na fakultet, doveo sam dva svjedoka da potvrde kako sam zgotovio cijelu srednju školu u ratu. Svakako više znam o biznisu i ekonomiji nego današnji srednjoškolci. A i nije neki grijeh, je l' te? Ovo su one... kako se to zove... bijele laži, što se ono kaže u narodu...

Mula: Kao pedagog-psiholog, šta savjetujete roditeljima – kako da se ophode prema djeci?

Profesor: Nisam ja tu da savjetujem. Ja sam ekspert u području svoje znanstvene discipline. Ja sam, znate, teoretičar.

Mula: Dobro. A šta se preporučuje roditeljima, imajući u vidu teorije odgoja?

Profesor: Djeca trebaju da rastu i razvijaju se, što ostvaruju kroz izvjestan broj stadija, koji se kvalitativno razlikuju jedan od drugoga. Naime, razvojna postignuća su ono što poredstavlja prelaz iz jednog u drugi stadij, počev od rođenja, pa sve do zrelosti.

Mula: Uredu. Hvala Vam. Sada bih Vas molila da mi kažete da li čitate na odmoru i je li to nešto vezano za Vašu struku ili je riječ o sasvim drugačijem štivu za opuštanje?

Profesor: Dvaput godišnje idem na odmor. Smatram da čitanje nije dobro za ovaj vremenski period, zato što zamara mozak. Mentalni napor treba dozirati. Zato ne pretjerujem.

Mula: A kakvo je Vaše mišljenje i stav o današnjim studentima?

Profesor: Kako o kome. Znate, oni lošiji bolje plaćaju. A, vjerujte, bolji se pak ne isplate. Visoko obrazovanje treba funkcionirati kao pijaca, to je razmjena usluga, novca i ostalih dobara. I treba se držati ove zakonitosti. Uostalom, nisam jedini koji ovako razmišljam.

Mula: A, da li se ja, kao križanac magarca i kobile, mogu upisati na fakultet?

Profesor: Što da ne. Potrebna je, ono što se kaže, želja, namjera i motivacija. I ne smije se štediti na obrazovanju. Fakultet je fakultet.

Mula: Idete li na neke naučno-stručne kongrese i simpozijume?

Profesor: Ne propuštam ih. I, kaže se znanstveno-stručni simpoziji. Malo da se okupam i osunčam ili da se spustim par puta skijama, kako gdje i kada. A neki student mi pripremi prezentaciju iz svog seminarskog, pa malo i izlažem na takvim kongresima.

Mula: Hvala Vam na ovom razgovoru.

Profesor: Nema na čemu. Svrati do fakulteta, jest da nije vrijeme upisa, al' ćemo se valjda nekako dogovoriti.

Selman Repišti,

18. 6. 2017.

1.

Transegzistencijalna psihologija nije u potpunosti nova disciplina, odnosno praksa povratka apsolutu i istinskoj vlastitosti: ''Već je bar jednom rečeno - kako se vratiti na početak?''

2.

Transcendent je subjekt, koji se nalazi na putu širenja vlastitog  ja ili je već postigao trenutke jedinstva sa samim sobom (tj. univerzumom): ''Upražnjavanjem prakse širenja egzistencijalnog polja, postajemo ono što trebamo biti.''

3.

Iskustvo ''s one strane svijesti'' (npr. uranjanje u apsolut i/ili okeansko osjećanje i/ili vrhunski doživljaj) naziva se transcend: ''Ekstenzivna iskustva su očigledne manifestacije univerzalnog, kosmičkog  ja.''

4.

Transpersonalni ambijent  je vlasništvo svih nas: ''Mjesto u nemjestu područje je samosustizanja, bez naznaka bilo kakve interferencije.''

5.

Egzistencijalna pukotina je stanje između biti i ne biti, stvarnosti i imaginarnog, postojanja i nepostojanja, subjekta i objekta, pitanja i odgovora: ''Među(ne)- postojanje je prvi korak ka samoutrnuću.''

6.

Susret sa samim sobom trebao bi biti najvažniji događaj u našem životu: ''Sam sebi postajem životni par-tner/spiritualni vođa/duhovno oličenje/egzistencijalni blizanac.''

7.

Samospoznaja je sinonimno određena kao: samo-postizanje, samostapanje, blažena samovitost, samo-dovoljna ostvarenost i samootrgnuće.

8.

Samouništenje nije ništa drugo, do uništenje vlastitih želja i očekivanja, u cilju samonadilaženja (samotran-scendencije): ''Lišite se mene, da biste došli do Sebe.''

9.

Svrha života je, pored ostalog, odbacivanje bremena prošlosti, fantazija i projekcija budućnosti i prihvatanje sadašnjosti kao jedinog ontološki ispravnog egzistencijalnog okvira: ''Sadašnjost je jedina realnost. Ona je takva kakvom se upravo prikazuje.''

10.

Nužno je shvatiti kako je poželjno prihvatiti da, što više dajemo (odnosno, odričemo se materijalnih sredstava, predmeta i objekata za koje smo vezani), to ćemo više imati (tj. brže se i uspješnije povezati sa samima sobom): ''Pružanje je oblik duhovnog/istinskog stjecanja.''

11.

Trebamo naučiti kako da učimo od svojih sugovornika, kao i iz svake situacije (bila ona pozitivna ili negativna): ''Prihvati ulogu vječnog učenika.''

12.

Poželjno je da razumijemo i usvojimo pojam mindfulness (svjesnost cjelovitosti i punine trenutnog opažaja, doživljaja i/ili iskustva), te da postanemo svjesni što više situacija tokom dana u kojima smo doživjeli ovo stanje: ''Sada sam u potpunosti ovdje.''

13.

Svako dolazi do svoje suštine (srži vlastite ličnosti i slično) na sebi svojstven način: ''Svako do sebe može isključivo kroz sebe'', ''Svako svoj put prelazi drugačijim koracima.''

14.

Teorijska znanja treba primjenjivati u maksimalnoj mogućoj mjeri na široki dijapazon prilika i situacija u kojima sudjelujemo: ''Neka tas prakse bude bar u ravnoteži sa tasom teorije.''

15.

Njegovati umjetnost šutnje: ''Uvježbavati osluškivanje glasa tišine''.

16.

Doživjeti suprotnosti kao dva ravnopravna, međusobno prožimajuća aspekta jedne (jedine) stvarnosti: ''Crno je u onoj mjeri bijelo u kojoj je bijelo crno'', ''Paradoksima nije mjesto u prosvijetljenom umu'', ''Rođenje je drugi naziv za smrt, a smrt je termin za rođenje''.

17.

Naš zadatak je zatvoriti unutarnji krug koji je jedino vidljiv i obuhvatljiv iz ugla vječnosti (odnosno proširenog selfa): ''Geštalt je univerzalno-individualna samosličnost.''

18.

Spoznajom sebe, dolazimo do saznanja da smo isti kao prije, ali sa potpunim uvidom u ono što istinski jesmo: ''Spiritualna metamorfoza omogućuje dinamičnu kon-zistentnost našeg bića.''

19.

Iskustvo prosvjetljenja nastaje kada shvatimo da nema razlike između pitanja i odgovora: ''Kada zamre dijalektika, dijalozi postaju suvišni.''

20.

Dužni smo podučiti druge kako se korača, ali ne smijemo hodati umjesto njih: ''Osvijetlite im staze, a potom ih pustite da sami održavaju plamen onako kako su ga naučili zapaliti.''

21.

Ne treba gledati u ogledalo, da bi se vidio vlastiti odraz. ''Gledajte kroz i unutar ogledala.''

22.

Misli iz vlastitog selfa, preispitaj realnost /Think from your own self, question reality/: ''Probudite se, jer ćete jedino tako postati i ostati (biti) svjesni.''

23.

Ostanimo nepoljuljani. To je početak unutarnjeg rasta. ''Ma šta se dešavalo oko vas, zadržite unutarnji osmijeh.''

24.

Podesimo frekvenciju vlastite egzistencije tačno između subjekta i objekta. ''Postanite promatrač i promatrani. U isto vrijeme, budite učenik i učitelj.''

25.

Krajnji rezultat transpersonalnog izleta može se opisati kao osjećaj bezvremene, samodovoljne šutnje: ''Na kraju će se čuti samo tišina. Bit će sve na svom mjestu.''

26.

Širina, dubina i tačka slivaju se u jedno. ''Nek sve vidljivo i spoznatljivo bude ono što uistinu jest.''

                                                                   27.

Egzistencijalni prostor, odnosno ''manevriranja'' u njemu, klasificirana su na sljedeći način:

a)      primarna egzistencija (1E): nivo (modalitet, registar) koji je odraz postignuća egzistencijalnog subjekta, a tiče se izjednačavanja egzistencije i esencije (apsolutna zaokruženost), predstavlja najviši oblik bivstvovanja;

b)      sekundarna (prijelazna) egzistencija: može se javiti u dva oblika: antiegzistencija (2AE) -nihilacija standardnog registra bivstvovanja i duhovni put od egzistencije ka esenciji (2EE) - zagovaraju ga različiti legitimni religijski pravci i frakcije i

c)      tercijarna (standardna) egzistencija (3SE): najniži oblik življenja - odnosi se na uobičajeni egzistencijalni registar i velika većina ljudi egzistira u ovom modalitetu bivstvovanja. 

Selman Repišti

(Iz istoimene knjige objavljene 2013. godine) 

U našem zen-kavezu, 
Ne oklijevam posmatrati te iz ptičje perspektive. 
Ne, na to nisam prinuđen. 
Niti je moj pogled iznuđen, 
Već je riječ o sretnoj okolnosti da jednim treptajem 
Obuhvatim čitavu panoramu fraktalne fizionomije 
Toliko nam ljubljene Andaluzije, 
Dadilje neba i zemlje. 
Raspoređujući prste duž tvog razdjeljka, nadobudno ispipavam 
Dok se ne uspavam, 
Plovnost rijeke Gvadalkivir i arapsku ornamentalistiku Sevilje, 
Pokušavajući se uvući u jednu od uzanih ulica antiknog dijela Kordobe. 

Sada znam puzati putevima imaginarne seobe.

Kako te je jedino moguće smjestiti cijelu, 
Onako ružičastu i bijelu, 
U bezdimenzionalni prozor nadrealistički uprizorene fraze, 
Svjestan sam da bi objektivni posmatrač, 
Još jedan akademski otirač, 
Prilikom filigranskog reljefiranja tvoga tijela 
Sigurno pribjegao zakonitostima neeuklidske geometrije, 
Onaj neuki možda samo planimetrije, 
Nakon čega bi se oboje predali, 
Pokleknuvši pred nemogućim zadatkom, 
Te šokirani neopisivim ostatkom, 
U najboljem slučaju završili nepovratno poljuljanom stručnom sujetom. 

Sada znam zašto te ispraćaju s dubokim pijetetom. 

Često ulovim svoje očne jabučice 
Kako netremice 
Prate krivulju dima, 
Produkta novopripaljene cigarete kojoj si, očekivano 
I predano, 
Udahnula šansu za jednokratni život. 
Vizuelno mapirajući ovu putanju, 
Obuzima me miris i toplota rastakanja već istopljenog Dalijevog sata, 
Dok kroz neka unutrašnja vrata 
Prisluškujem nebrušeni vokal dalekog Lisabona 
Koji se pita je li dostojan pjevati u svoje ime 
Interpretirati već poznate rime 
Dobro znane epidemije nostalgije. 

Sada znam zašto mi prijaju tolike količine sangrije. 

Ne trebam te gledati, da bih te ugledao. 
Onako, kako sam nekoć izgledao, 
Ravno je rifu nenaštimane gitare španskog vagabunda. 
U hermetičnoj semiotici jedne gibraltarske sumaglice 
Tačno na sredini neke bezimene ulice, 
Posmatramo flamenko naših kontura, 
Igre persone i sjene, ulivanje i pretakanje, 
Preraslo u uigrano uskakanje. 
Dok se ova serija samozavodljivih scena bliži kraju, 
Shvatamo da smo svjedočili nevinoj fatamorgani diplopije, 
Koja je uspjela da nas opije, 
Objasni Veliki prasak i otkrije tajnu bitka. 

Konačno, poznat mi je sadržaj svoje sudbine svitka.

Selman Repišti