PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

Valja li pisati,

da bi se disalo,

ili da se otkrije smisao,

il', prosto, da bi se pisalo?

Treba li pjevati,

da bi se, riječima, drugima zapovijedalo,

da bi se, iz sveg glasa, zijevalo,

il', prosto, da bi se pjevalo?

Ne valja pisati,

samo da bi se čitalo,

do u tančine interpretiralo,

do u mučnine zanovijetalo.

Ne treba pjevati,

da bi se što dalje čulo,

da bi se nešto na jastuku usnulo,

da bi nam, prosto, već jednom svanulo.

Već valja pisati,

da bi se, napisano, moglo brisati,

da bi se nanovo moglo zapisati,

il' opet, nekada, izbrisati.

A kako bi trebalo pjevati?

Onako, kako bismo mogli sazrijevati,

pobjedu nad sobom izvojevati

i novu nit u staro ruho udijevati.

Ruku na srce, pisac ima jedno jedincato pravo: da se pokatkad zaigra, kao što to stalno čini Bog. Sve ostalo je nusprodukt mašte. I ovo prvo je uobrazilja, ako se promotri iz pravog ugla.

No, sebi ću dati za pravo da njoj dam prednost.

Ona (u kratkim crtama): Dama. Samodovoljna. Životna deviza: Drag mi je Platon, ali mi je draža ku*čina. Tabakera. Ako biramo strane, uvijek sam gore. Pobjednik. Heroj. Sloboda. Predvodnik. I ako ne biramo strane. Riječju i pokretom, samoživa i Šiva.

On (u nešto dužim crtama): Što gušća sjena, to jasnije vidi. Prirodno stanište: podzemlje. Zanimanje: uhoda. Omiljena aktivnost: ono kada opiše millerovski krug. 360 stepeni. Stepen po stepen, nonšalantno. Čemu žuriti? Da vidi s kakvim životom raspolaže. Da omiriše priliku za omamu prve svježe ženke. I njenu trenutnu pomamu. Da se povuče, čim postane prikaza. Odstupi, prije nego postane nakaza.

Ona i on (u najkraćim crtama): Bludilište. Brava i ključ. Puška i metak. Pikado i meta. Slon i amnezija. Pucketanje ljuske jajeta. Grčka vatra. Arhimedov katapult. Snošaj nebule i supernove.

Ne trebaju im imena. Previše ih banalizuju, zato. Davno su ih svukli. Jedno drugom. Sporazumno. Kako im i dolikuje.

Čujem da me neko od vas pitao svodi li se njihov život na dvanaestak redova što sam ih podastro pod vaše noge. Širi su nego što slutite. Dublji su nego što ćete ikada misliti. Hajmo pokušati ponovo. Kajem se što sam najslasnije plodove njihovog života već iscrpio uvertirom. Ili pak nisam?

Ona: Ljubitelj je prolaznosti. Treptaja.Češkog folklora, premda pjeva samo klasiku. Čisti urbanizam. Kada ispusti svoj glas, to vam izgleda kao da jednim brzim potezom stisnete harmoniku među dlanove i podlaktice. Tada se iz njenih usta (zaista impresivne kubikaže, koja mogu primiti frtalj tuceta onoga što joj je draže od Platona) izmigolji prava pravcata pastirska frula. Njeno korijenje. Tačka postanka. Izvor, sa koga je potekla, čeznući za nekim stranim barama. Prekookeanskim. Spomenuh reznonantnu kutiju. Ima ona još veću. Nakon svake dionice, zavibrira joj i kloaka. Sada procijenite (ja već jesam) je li njeno stvaralaštvo veće kada pomiri harmoniju i melodiju, ili kada se olakšava, trgajući donje rublje sa dezenom i mirisom tek ocvalih magnolija?

On: Lopov. Krade ljudske priče. Nabijeđeni spisatelj. Bilo mu interesantno kada je jedna petnaest ljeta bila stalni gost postelje nekog poznanika njenog muža. Nastade priča: Malo je pet, hoće još deset. Bilo mu zanimljivo kada je druga htjela biti muško. I druga priča: And what about erekcija?Vidio on da je neki izgubio sve. U jednom danu. Cijelo cjelcato sve. Pa treća: Noć kratkih rukava. Čuo on da je drugi napustio sve. Okrenuo leđa. Spustio roletne. Napisa i četvrtu: Mozak u pijesku. Voli on i sebe potkradati. Vidio da se svako poglavlje autobiografije dobro trampi za koju stotinu dolara. Eno ga: upravo vadi svoj identitet iz unutrašnjeg džepa i maše njime po ulici. Nekada se umori, pa ga negdje okači. Da svi vide. Da ne moraju zatvoriti millerovski krug. Da im na prvu bude jasno. Da se, ionako u žurbi, dive i čeznu. Uokvirujući ga, da naprave vlastiti selfi. Ma, sve je to isto, samo se on zaigrao. Poput Boga. Poput mene. Znate, ono s početka...

''Ali, vrijeme je za svršetak!'' – bunite se vi. Ako je tako (a vjerovaću vam da jeste), staviću ovaj kraj na aukciju. Pa ko više da, njegov je. Ne, nije njegov, nego ga može promijeniti onako kako želi. Ma, eto vam dva kraja. Drugi za prvi, a prvi za drugi dio priče. Uzmi ili ostavi! Dakle (spremni ste?):

Od sudbine njihove vješala načinih. Sa Danteom svjetove zamijeniše.

Zatresoše se Sejšeli. Pakao ovozemaljski edenom proglasiše.

Počnimo sa sto švicarskih franaka. Anyone?

Odlike zrele i psihički snažne ličnosti, kao i savjete koji vam mogu pomoći da to postanete, sažeo sam u osam kategorija. Nisam ih naveo po važnosti, jer je svaka od njih ravnopravan i jednakovrijedan dio mozaika koji objedinjuje različite aspekte rada na sebi.

1. Emocionalno i socijalno zrela ličnost će preuzeti odgovornost za svoje odluke i postupke

Priznajući svoje greške, pokazujemo da smo sposobni kritički i realno se osvrnuti na sve ono što radimo. Osim toga, preuzimanje odgovornosti u situacijama gdje zaista jesmo odgovorni za određeni ishod, posljedicu ili efekat naših djela, ukazuje na to da posjedujemo vrline i kvalitete kao što su: poštenje, iskrenost, objektivnost i uviđavnost.

2. Snažna ličnost je sposobna reći ''ne''!

Poštujte sebe, svoje potrebe, stavove i vrijeme koje vam je na raspolaganju. Ako niste u mogućnosti nešto uraditi za drugu osobu, ili ako ona od vas traži ono što ne biste željeli učiniti, ne oklijevajte joj dati odričan odgovor. Nekada ste umorni, opterećeni vlastitim problemima, željni da se bavite onim što volite... Zato, nemojte dopustiti da vas neko ograničava u tome. Uostalom, reći NE može se na mnogo načina, koji neće uvrijediti našeg sagovornika. Imajte takta, ali ostanite pri svom. Ovakve situacije (gdje argumentirano i s uvažavanjem sagovornika iskazujete negativan odgovor) jačaju vašu ličnost, doprinose njenoj stabilnosti i olakšavaju vam da u budućim, sličnim situacijama možete postupiti na isti način.

3. Budite autentični!

Nema potrebe da kopirate druge osobe, niti da budete ljubomorni na njih. Naravno, dobro je da imate pozitivan uzor. Međutim, ukoliko se stopite s masom drugih ljudi, gubite onaj istinski ''ja osjećaj'' i prestajete slijediti svoje želje, navike, karakterističan stil i neponovljiv izraz.

4. Budite fleksibilni i otvoreni za nova iskustva!

Fleksibilnost za sobom nosi kreativnost, a i uvjet je za dobru prilagodbu na vašu psihosocijalnu okolinu. Ako ste uz to otvoreni za nova iskustva i doživljaje, to svjedoči o vašoj hrabrosti da prihvatite promjene i spremnost da naučite nove stvari. Zapravo, ovaj vid otvorenosti je, slikovito rečeno, ''eliksir za psihološku mladost''. Sve dok stičete nova znanja i vještine i svakog dana unosite dašak nečeg novog u vaš život, može se reći da ste mentalno i socijalno vitalni.

5. Aktivno se suočavajte s problemima!

Nemojte zaobilaziti prepreke! Pristupite im konstruktivno i promišljeno, odmjeravajući dobitke i gubitke. Pravilo je da se problemi rješavaju što prije, ali prije toga treba promisliti o njima i racionalno ih ''napasti''. I ova aktivnost učvršćuje vašu ličnost, čineći vas otpornim na životne poteškoće i probleme koji slijede. Osim toga, više nećete gledati na problem kao na nešto nesavladivo, već kao na izazov i priliku da budete još snažnija ličnost.

6. Slijedite svoj sistem vrijednosti!

Principijelnost nije kruto pristajanje uz neki sistem vrijednosti, već način da naše odluke, reakcije i ponašanje budu u skladu sa onim što zaista jesmo. Svako od nas ima svoj sistem vrijednosti, a ako ga se ne pridržavamo, ljudi nam često ''prišivaju'' ove etikete: nepouzdan/a, neodgovoran/a, prevrtljiv/a, dvoličan/a, licemjeran/a, neprincipijelan/a... Ako budete poštovali svoje principe, i drugi ljudi će vas poštovati i u vama vidjeti zrelu, odnosno snažnu ličnost.

7. Usavršite svoje komunikacijske vještine!

Interpersonalne vještine su ključni aspekt produktivnog i uzajamnog, obostranog odnosa sa drugima. Emocionalna i socijalna inteligencija uslov su za: razumijevanje osjećanja drugih ljudi, adekvatno odgovaranje na njihova osjećanja, slobodno ispoljavanje vlastitih emocija, mišljenja i stavova, konstruktivnu komunikaciju i uspješno potvrđivanje svog mjesta u društvu/kulturi/sredini kojoj pripadate.

8. Zrelu ličnost odlikuje sposobnost uvida u vlastita, unutrašnja stanja i doživljaje

Ovakav uvid, pri kojem možemo trezveno procijenjivati i spremno pratiti tok vlastitih misli, doživljaja i raspoloženja, naziva se intrapersonalnom inteligencijom. Naravno, ova vještina se može uvježbavati, jer intrapersonalna inteligencija nije nešto što je fiksno, nepromjenjivo. Intrapersonalni uvid vam omogućuje da bolje vladate sobom, osluškujete svoje potrebe i kontrolirate vlastito ponašanje, usmjeravajući ga ka željenim ciljevima.

Sazrijevanje je kontinuiran proces na kome svako od nas može raditi. Dakle, nemojte se prosto prepuštati životu. Uzmite kormilo u svoje ruke i samouvjereno se otisnite na pučinu svoje budućnosti!

Ismin doprinos teoriji Velikog praska

‘Hoš sa mnom na kafu?’
‘Imate ovdje cura koliko hoćete. Što njih ne pitate?’
‘Meni je jedan Ismo tokom rata, dok sam spavo, popušio. Nako od sebe, na prepad. I meni bogam bilo fino. Bogam! Imam ti ja ženu, sa njom sina ’85. godište. Radio u ovoj firmi prekoputa nas. Pa hoš na kafu, bolan?’
‘Dajte, ne pričajte gluposti.’
‘Šteta…’

Odšepa prema Austrijskoj ambasadi. Sreo ga par mjeseci kasnije u Vilsonovom. Zagleda. Belji. Samo muškadiju.

Lani otegnuo papke. Prije nego su ga otpravili u vječna lovišta, racku mu bio, priča se, k’o palma. Jaja k’o hurme. Sramota za jaja. 

Proeta

Reda rečenice k’o domine. Samo to radi po vascijeli dan. Tačka, pa veliko slovo, pa opet tačka. Veliko slovo. Svaka k’o za romana. A onda spektakl. Tranžira ih, po pet-šest riječi svaki red. Da napravi stih. Ka’e malo po malo – i eto ti pjesme. Čeka ne’ak’i festival. Priprema se po’ godine ranije. Psihički. I mehanički. Žiri oduševljen – pjesma pun pogodak, a ono iskasapljeni romančić. Pripovijeda. Ne pjeva. Samo kazuje. Sve se vrti oko para teških riječi. Publika pada na koljena. U toj pozi, ženama aplaudiraju dojke. Dekoltirana pneumatika. On se znoji i što se više čuje, tim više likuje. 

Neki poeta u zadnjem redu, čija elegija nije ušla u uži krug, prozva ga proeta.


Majstore, morel’ zadnja?

O njoj samo znam da su je tri-četiri povalila na zadnjem sjedištu nečijeg golfa. Na čistini. Par puta. Tako se razrasla prvi put. Drugi golf je, ubrzo nakon mature, odvez’o u glavni grad. Pet sati, bez pauze. Nije se isplatilo gubiti vrijeme. Čim je vid’la prvu zgradu, drugi put se razrasla. Odmah odlučila: pušiće Marlboro, pit’ kafu s mlijekom ili Ajriš kofi, živjet’ prekoputa Centralne banke, zaposlit’ se u međunarodnoj firmi i probit’ međ’ gradske face. Lizat’ šam-kremu sa ulaštenih pločnika. Ovaj luksuz nije bilo teško priuštiti, s obzirom da je posjedovala vjernu presliku kravljeg jezika, koji je više uzbuđivao one kauboje sa zadnjeg sjedišta nego njene bradavice, poluuspjele replike omanje balege. 

Prođoše godine, a ona završi (kako je običavala reći) ‘vlakutet’. Zatim se našla u nazavidnoj ‘sitovaciji’: šta radit’ ako se ne dobije pos’o? Da l’ se vratit’ nazad prugom (golf je odavno nadrasla) ili ostat’ i čekat’? Odlučila se za ovo drugo. Otvorila se i nova dilema: Da l’ radit’ štogod u struci (kako bi ona rekla ‘struki’) ili ‘bilo šta što ti neko da’? Prifati se opet drugog. Zaposli se k’o hostesa. A ona? K’o da je stjuardesa. Treći put se razrasla. 

U autu nikad nije sjedila na zadnjem sjedištu, osim kad je ufati neki dert, pa ko biva da obnovi gradivo. Da sanja budna. Tad je bila svoja na svome. A vako, javno, gospođa. Ne mereš joj pera odbit’. Što bi ovdje rekli – ‘rodžena’ Sarajka.

Selman Repišti

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

- Šta je prav ugao?

- Šta proučava slavistika?

- Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ''Možda je riječ o pravougaoniku... hm... možda je to ugao između dvije prave linije ... dakle koji nije krivolinijski...'' Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ''Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ''v'' od ''f''. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ''mačjim kašljem'' (naročito zato što ... nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ''U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega... Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti...''. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

- Pravougaonik.

- Naučno područje o svim vrstama slavlja.

- Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

- Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

- Koja je vrijednost broja pi?

- Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

- 25.

- 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ''rješenje'' 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

- Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvorEnesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje ...)

(...)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(...)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ''Da''. Hitro je dodao: ''Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi ... sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio...''

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ''Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane 'sud', te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.''

Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.

Sjećate li se, kada je ona
pariških kabarea primadona, 
bajna i prpošna, pažnje gladna, 
upoznala onog  udvarača, nametljiva, odvratna?

Svoju je krepost na kocku stavila, 
odjednom se, sirota, ozarila, 
onako slobodna, nestalna, slasna,
podlegla šarmu nekog probisvijeta glasna. 

Loši maniri monmartrovskog boema, 
za njene uši, postadoše poema, 
bljutava, niska, priprosta serenada, 
cijelim njenim bićem netom ovlada.

Najednom, kao što biva iznebuha, 
napusti predjele našega sluha, 
pokvari se, chanteuse-balerina, 
više se ne navija, uzalud aplauz i potoci vina. 

Negdje sredinom prošloga vijeka, 
pojavila se, opet, odmjereno-prijeka,
ali njena put je, zbog ljubavnika sramna, 
sad već bila mračna, gorčinom izbrazdana.

No, nemojte da vas pokoleba,
ova nepravda, šćućurena između zemlje i neba, 
plesala je, nikad prevaziđena primadona,  
po nepisanim pravilima kafanskog bontona.

Napomena: chanteuse - fr. pjevačica

Selman Repišti 

Nije teško biti akademski snob. Ali je jako teško doći do pozicije u kojoj se osoba može razmetati i nametati svojom kolekcijom titula. Ja sam prosto ono ''MA'', koje mogu staviti iza svog prezimena. Za dio našeg naroda, koji je (s razlogom ili bez njega) nedovoljno obrazovan, ovo ''MA'' podjeća na slog djeteta koje pokušava izgovoriti riječ ''mama''. ''MA'' može značiti i pomireno potvrđivanje da je nešto takvo kakvo jeste. Primjer: ''Ma, šta ćeš, tako ti je to.'' ''MA'' je zgodno upotrijebiti i u ovakvoj rečenici: ''Ma koliko mi bio drag Platon, draža mi je istina''. ''MA'' može biti i skraćenica za: marketinšku aktivnost, momentalnu akciju, Moskovsku alijansu, Miralemovu aščinicu, Madridsku aleju i slično. Ja sam, uz to, i ''BA''. ''BA'' je slog riječi baba, ali može prilično dobro poslužiti kao kratica za: Bosansku armiju, brdskog avlijanera, bezobraznog alavca, brokersku agenciju itd. Završio sam prvi i drugi ciklus jednog studija. Riječ ''ciklus'' uvijek me podsjeti na menstrualni ciklus ili ciklično kretanje planeta. Dakle, riječ je o ponavljajućem, opetovanom kretanju od jedne tačke do te iste tačke. Često se upitam da li trebam iznova i iznova upisivati prvi i drugi ciklus studija, kako bih opet došao do dvije iste tačke. A onda ulovim sebe, zapetljanog u kontradikciji. Kako je moguće da sam bio na drugom ciklusu, ako me prvi ciklus vraća u svoju početnu tačku? Kako je moguće da sam izašao iz kruga i ušao u drugi? Je li riječ o nekakvoj Mebijusovoj vrpci? Nekoj petoj dimenziji? Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, nisam filozof.  

Kada neko ispred svog imena stavi ''dr. sc.'' ili ''mr. sc.'', to bi značilo da je doktor, odnosno magistar nauka/znanosti. To je donekle opravdano u slučaju magistra, jer odnedavno imamo i magistra struke (koji struke nije ni primirisao, taj sam!). Ali, zaboga, zašto ''dr. sc.''? Može li biti doktor cementa, doktor trotoara, doktor trafike, doktor strujnog kola ili doktor oblačenja? Ako osobe (tzv. akademski radnici) baš žele da naglase da nisu doktori ničega drugog, osim nauka/znanosti, preporučujem im da ispred svog imena stave ovu kraticu: ''dr. nič. dr. os. znan.'' (doktor ničega drugog osim znanosti). Pošto većina ovih ljudi zasita voli duge titule, ova bi zadovoljila njihove akademske apetite (pogledajte, dvaput se ponavlja kratica ''dr.'', što je super, jer će obični živalj misliti da su dvostruki doktori). Kako se kod nas doktorom zove i ljekar/liječnik, ne bi bilo loše da umjesto ''dr.'' koriste kraticu ''lij.'' ili ''lč.'' Možete misliti kako bi to divno izgledalo da ispred nečijeg imena stoji ''lč. sc.'' (jedna naša, druga latinska kratica, ma divotica!). 

Često se dešava da neko ko je univerzitetski profesor, osim onoga uobičajenog ''prof. dr.'' doda i ''red.'' (redovni profesor). Tako imamo sljedeću situaciju: naša skraćenica + latinska ili naša skraćenica + naša ili latinska kraćenica + (ako još doda ono zloglasno ''sc.'') latinska skraćenica. Na nesreću, ovakve kombinacije govore o elementarnoj nepismenosti nekih od onih koji ih rado koriste. Nerijetko vidimo i ovakav slučaj: ''Prof. dr. (ime , prezime), dipl. ing.''. Dakle, neke osobe, nakon svog prezimena, dodaju i titulu koja je niža od one prethodne. Da malo iskarikiram sebe, evo kako bi to izgledalo u mom slučaju: Selman Repišti, MA, BA, SSS, OŠ (magistar struke, magistar nauka, lice za završenom srednjom stručnom spremom, lice sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem). Naravno, nakon svog imena, mogao bih napisati i ovo: ''II c., I c.''. To bi značilo da sam završio drugi, ali i prvi ciklus (zamislite, moram navesti da sam završio i prvi ciklus studija, a već je poznato da sam završio drugi ciklus studija – kao da II ciklus ne podrazumijeva uspješno okončanje prvog?). 

            Nije zgoreg ''obraditi'' i značenja skraćenice ''spec.'' Laiku bi ovo moglo značiti: specifičan, nekome specimen (uzorak), specijalan, dok oni vični latinskom jeziku mogu pomisliti da je riječ o vrsti u biološkom smislu (lat. species). Zar nije bolje staviti (nakon svog prezimena) otorinolaringolog, pulmolog, defektolog ili slično? Međutim, mi smo redovno kompleksaši i bez razmišljanja usvajamo ono što nam se servira. 

Zar je vredniji neki ''prof. dr. sc.'' ili ''mr. sc. spec.'' od majke koja već 18 godina brine o djetetu sa posebnim potrebama? Zar je važnija nečija titula od oca koji radi po 14 sati dnevno, da bi svojoj porodici priskrbio najosnovnije potrepštine? Očito je da je bitnije titulirati i titulokratisati, kompleks Boga je mnogima sigurno utočište, a pozicija superiornosti idealno mjesto da anuliraju druge ljude. Naravno, donekle smo i mi krivi... Ne libimo se na ulici pozdraviti riječima: ''Dobar dan, doktore!'' ili ''Poštovanje, profesore'' (to obično izgovorimo glasnijim tonom nego što bismo pozdravili nekog sebi ravnog''). Tako možemo čuti na TV-u: ''Gospodin magistar je svečano presjekao vrpcu...'' (gospodin je osoba muškog spola, koja se odlikuje karakterističnim manirom, kavaljerskim pristupom i spontanom uglađenošću, a mnogi današnji ''magistri'' i ''doktori'' nisu vični ni kulturnoj komunikaciji niti se mogu pohvaliti decentnom, ali originalnom pojavnošću).

Akademski snobizam je i apsolutna nedodirljivost (po)štovanog ''prof. dr. sc. spec.'' On nalikuje pripadnicima bramanske kaste ili generalnom direktoru neke ultra-mega-giga-tera korporacije, kojem radnici ne mogu baš tako lako oduzeti ni minutu vremena. Akademski etablirani snob svakoga će posmatrati s visoka, trudeći se družiti sa ''sebi ravnima'', u isto vrijeme im zavideći (i gledajući ih ispod oka). On neće poštovati ničiji rad, a rado će prihvatiti tuđi, objaviti ga pod svojim imenom i hvaliti se na sva zvona kako je produktivan i naučno angažovan. Možda da zaključimo? O ovoj temi bi se još štošta moglo napisati, ali poenta svega je da smo svi ljudi, sa sličnom biološkom osnovom, načinom razmnožavanja, kretanja i zadovoljavanja temeljnih potreba. Zašto se pojedini moraju isticati na neadekvatan način, ponižavajući druge, smijući im se u brk ili ih posmatrati kao gubavce koji nisu vrijedni toplog ljudskog kontakta? Razmislimo, djelujmo, promijenimo se! Još nije kasno, ta svi smo obdareni razumom! Bolje (g)rob nego snob? Ili, bolje nešto treće, nego ovo dvoje?

Selman Repišti

Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se oni ponašaju prema nama. Zapravo, živjeti u skladu sa filozofijom ''uzvratiti udarac''. Identificirati se s nekom društvenom ulogom gdje možemo zadovoljiti potrebu za moći, dominacijom. Boriti se, udarati glavom u zid, pokazati krajnji oblik tvrdoglavosti i svojeglavosti. A sve to kako bismo zadobili primarnu kontrolu.

Ali, možemo se odlučiti da radimo na sebi, da prihvatimo filozofiju ''živjeti s tim (saznanjem, problemom)''. Mijenjati sebe, spustiti kriterijume, ovladati sobom, steći samokontrolu zajedno sa fleksibilnošću. Zadobiti sekundarnu kontrolu!

Želio bih nešto napisati i o sljedećoj pojavi, navici ili fenomenu. On(a) se zove mjesto (lokus) kontrole. Ako smatramo da je (skoro) svaki događaj u našem životu rezultat neke više sile, tuđe volje, sudbine, sticaja okolnosti, onda psiholozi kažu da imamo vanjski lokus kontrole. Drugim riječima, uticaj na važne događaje u našem životu kao da je van naše kontrole, izvan našeg djelokruga. Tipične izjave osoba sa vanjskim lokusom kontrole su:

Biće što mora biti.

Desiće se što je suđeno da se dogodi.

Sve je to Božja volja.

Takva mi je sudbina, šta ćeš.

A ako smatramo da možemo postupati i ponašati se po svojoj slobodnoj volji, te ako snosimo i preuzimamo odgovornost za svoje postupke, psiholozi kažu da je za nas karakterističan unutrašnji lokus kontrole. Dakle, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu, sadašnjost i budućnost, sreću i neraspoloženje, put ka uspjehu i neuspjehu. U ovom slučaju, odlikujemo se osobinama kao što su: aktivnost, djelotvornost, efikasnost i svrsishodnost.

Nekada se dešava da osobe s vanjskim lokusom kontrole budu pasivne i prepuste se sudbini. S druge strane, oni s unutrašnjim lokusom kontrole nekada neuspjeh koji je rezultat sticaja okolnosti pripisuju samima sebi. Oni su, u svojim očima, krivci za neku situaciju koja je bila nepredvidljiva.

Zato je dobro da smatramo kako je život u našim rukama, ali da se mogu pojaviti i neke iznenadne okolonosti, koje nisu rezultat naše volje i ponašanja. Dakle, da je naše poimanje sebe i svijeta pod uticajem unutrašnjeg lokusa kontrole, ali ne njegove ekstremne varijante. Uz to, trebamo shvatiti da izvjesni događaji nisu pod našom kontrolom. Drugim riječima, da ne možemo ostvariti apsolutnu kontrolu nad životom, već da se jednostavno trebamo pomiriti s nekim stvarima i prilagoditi im se. To znači sticati sekundarnu kontrolu.

 Selman Repišti

Socijalna podrška važan je aspekt društvenih odnosa. Ona ima pet oblika:

Emocionalna socijalna podrška ogleda se u ljubavi, prihvatanju, povjerenju i brizi i saosjećanju koje primamo od strane naše porodice i prijatelja.

Informacijska socijalna podrška ogleda se u savjetima, prijedlozima i vlastitim životnim iskustvima, koje nam saopštavaju naši najbliži, bilo da je to bračni partner, prijatelj ili roditelj.

Socijalna podrška koja se odnosi na cijenjenje i evaluaciju podrazumijeva povratne informacije od osoba koje su nam bitne, a koje žele da nam učvrste samopoštovanje, poboljšaju sliku o sebi ili da nam dobronamjerno daju do znanja koje su to naše negativne osobine i ponašanja i kako ih što bezbolnije promijeniti.

Instrumentalna socijalna podrška odnosi se na konkretnu pomoć koju primamo od nekoga. Tako nam roditelj može pričuvati dijete, prijatelj ponuditi finansijsku pomoć, a bračni partner pomoći oko kušnih poslova.

Socijalna podrška koja se odnosi na druženje ogleda se u grupnoj pripadnosti (npr. kao član neke nevladine organizacije, sportskog udruženja i slično imamo osjećaj grupne pripadnosti, osjećamo se osnaženo i povezano sa ljudima kojima smo okruženi i sa kojima dijelimo iste socijalne uloge i pripadnost).

Pored toga, dva su tipa socijalne podrške:

Očekivana socijalna podrška odnosi se na naše vjerovanje o tome da nam neko može pružiti određenu vrstu pomoći i podrške. To, u stvarnosti, ne mora biti slučaj, ali je bitno da nas drži uvjerenje kako nismo sami i kako je nekome stalo do nas.

Stvarna (primljena) socijalna podrška obuhvata socijalne resurse koje su nam već pružili ili koje će nam vrlo vjerovatno obezbijediti osobe kojima vjerujemo i na koje računamo.

Jaz između očekivane i stvarne socijalne podrške dodatno produbljuje depresiju, dok svijest o tome da imamo razgranatu mrežu socijalne podrške vodi ka optimizmu, zadovoljstvu životomi dobrom mentalnom zdravlju.

Ovaj članak pripada grupi tekstova koji se odnose na psihoedukaciju. Psihoedukacija je informisanje opšte populacije, klijenata u psihoterapiji, učenika u školama... o značenju psiholoških termina, te objašnjavanje psihosocijalnih i fizioloških procesa koji stoje u pozadini različitih psiholoških fenomena (npr. anksioznosti, ponašanja u grupi, percepciji, kreativnom mišljenju, donošenju odluka...).

Selman Repišti 

1. Reprogramirajte svoje misli!

Način mišljenja je nešto što se stiče i na šta je čovjek naviknut, te je shvata ''zdravo za gotovo''. Riječ je o obrascima koji diktiraju vaše ponašanje, osjećanja, potrebe i namjere. Svaka negativna misao djeluje poput širenja epidemije – s vremenom ''zarazi'' i druge misli. Međutim, ako je zamijenite pozitivnom, onda je po srijedi isti mehanizam djelovanja, samo što on ovdje vrši utjecaj u suprotnom smjeru. Dakle, jedna dovoljno jaka pozitivna (afirmativna) misao može poništiti nekoliko negativnih (samoporažavajućih i samoopterećujućih) misli.

Prvo što od vas tražim da uradite jeste da napišete pet negativnih misli koje vas opterećuju. Da vam olakšam posao, reći ću vam da su one obojene: kritikama i samokritikama, nezadovoljstvom, narušenim samopouzdanjem, besperspektivnošću, osjećajem nevoljenosti, te osjećajima nesposobnosti ili uskraćenosti. Evo vam i primjera: ''Ja sam glup/a'', ''Nikada sebi neću pomoći'', ''Niko me ne voli'', ''Ružan/a sam'', ''Baš sam nesposoban/a''... Nakon što ste ih stavili na papir, sada imate njihov pregled i možete preći na drugi korak. Pored svake negativne misli koju ste kod sebe ''ulovili'', napišite po jednu pozitivnu misao. Opet ću vam olakšati. Pozitivne misli ili afirmacije se trebaju odnositi na: pozitivna osjećanja prema samom sebi, visoko samopouzdanje, očekivanje radosti i emocionalne ispunjenosti, pozitivan odnos prema budućnosti, te na osjećaj da vas drugi prihvataju i cijene. Slijede primjeri: ''Ja sam inteligentna osoba'', ''Imam hrabrosti suočiti se sa svojim problemima'' (ili ''U meni leži snaga koja mi pomaže da ustrajem''), ''Uvijek ima neko ko me voli i želi u svom društvu'', ''Zgodna sam i poželjna osoba'', ''Smatram se sposobnim/om za razne stvari''...  Jedno pravilo: svaka pozitivna misao bi trebala sadržati samo riječi afirmacije. Dakle, loše definirana pozitivna misao je: ''Nisam ružna niti glupa'' (jer sadrži negaciju i dvije riječi koje nose negativne konotacije ''ružna'' i ''glupa''). Dobro definirana pozitivna misao je: ''Lijepo izgledam, a uz to sam pametna''.

Treći korak je prepisati listu pozitivnih misli na poseban papir i pokušati je naučiti napamet. Za početak, treba je nositi uza se, te je što češće čitati. Kada pozitivne misli znate napamet, lista vam više neće trebati, a ponavljanjem ovih misli ćete reprogramirati svoje misaone sheme. Iznenadit ćete se kada ćete odjednom, usljed nekog povoda (situacije, događaja, spoznaje) spontano pomisliti nešto pozitivno. To će biti znak da ste zaista ''resetovali'' svoj ''mentalni računar'', koji sada radi u vašu korist.

2. Pretvorite osjećanja strepnje u stanje opuštenosti!

Anksioznost, tj. tjeskobno iščekivanje nekog negativnog ishoda (najčešće kada on nije prijeteće prirode) stanje je koje muči veliki dio naše populacije. Ovo nije samo stanje, već produženo negativno raspoloženje koje odvraća organizam od normalnog funkcioniranja.

Ali, glavu gore! Imam recept za vas! Logično je da stanje unutarnje pobuđenosti i strepnje nije spojivo sa unutarnjim mirom i relaksiranošću. Ova dva stanja se međusobno isključuju. Kako ćete sebi pomoći? Lezite ili sjednite na neko mirno mjesto. Pokušajte se opustiti uz tihu muziku ili govoreći sebi nešto poput: ''Ja sam miran... sve više i više se opuštam... moje noge su opuštene... moj trup je opušten... moje ruke su opuštene... moja glava je lagana i opuštena... mojim tijelom se širi mir...sve je u ravnoteži... zato se osjećam dobro...'' U isto vrijeme, pokušajte disati što laganije, u ujednačenom ritmu. Nagli udisaji i izdisaji su znak tenzije i u početku ćete primijetiti da vam oni smetaju. Ali, ne brinite. Kako vrijeme bude odmicalo, oni će se prorijediti, a vaše disanje postat će usklađenije i harmoničnije.

Drugi korak je ''prizivanje'' određenih misli i slika koje vam stvaraju tjeskobu i neprijatnost. U početku, zamislite one situacije koje vam toliko ne smetaju, ali vam ipak nisu baš prijatne. Kasnije postepeno prelazite na sve ''ozbiljnije'' situacije, odnosno one koje vam zadaju više problema. Ključna stvar je disanje. U trenucima zamišljanja ovakvih scena, trebate se potruditi da vaše disanje i opuštenost tijela ostanu što mirniji i stabilniji. Tako opuštenost ne ostavlja mjesta za anksioznost/tenziju koju biste prije osjećali pri samoj pomisli na neprijatne situacije. Naravno, nećete odmah moći ''istjerati'' strepnju i tjeskobu, ali kako budete provodili sve više vremena u ovim vježbama, tako ćete biti otporniji na stres i anksioznost. Eto vam trećeg koraka – ponavljanje ove vježbe, dok je četvrti korak suočavanje sa realnim situacijama koje vas čine anksioznim. Prilikom direktnog suočavanja (dakle, u stvarnom životu, ne više u mislima), trebate opet nastojati da sačuvate svoj unutrašnji mir, kao i prihvatljivi tempo disanja. To što ste u početku jednostavno zamišljali ove situacije i scene, pripremilo vas je za aktivno, realno suočavanje sa svojim problemima i ojačalo vaše mehanizme za odbranu od stresa.

3. Potucite depresiju kad god i gdje god stignete, sa svim sredstvima koja su vam na raspolaganju!

Depresija zna biti nevjerojatno iscrpljujući poremećaj. Nemate energije, dosadno vam je, ne volite sebe, osjećate se beznadežno, sve vam je nekako bezbojno i bezukusno, ne radujete se više starim aktivnostima, gubite apetit (ili neobuzdano jedete), ne možete spavati (ili prespavate velik dio dana), gubite na težini (ili se prekomjerno gojite)... U svakom slučaju, vaše ponašanje, navike i emocije su ekstremne i ne znate kako da sebi pomognete. Ako su ovi simptomi jako izraženi, molim vas da se obratite psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru, za svoje dobro. Oni će znati kako da vam stručno i odgovorno pomognu da ponovno zavolite život. Ako ste skloni depresiji, a ove simptome doživljavate povremeno i u manjoj mjeri, onda opet imam recept za vas. Naravno, i oni koji trebaju ići psihologu mogu paralelno sa stručnom pomoći unaprijediti svoje raspoloženje i smanjiti intenzitet i trajanje ovakvih stanja i simptoma. Evo kako ćete sebi pomoći.

Povećajte svoju energiju! Može vam se činiti da nemate dovoljno energije započeti neku aktivnost. Ali, ja samo tražim da počnete prakticirati neki vid gimnastike, brzog hodanja ili se baviti kućanskim poslovima po vlastitom izboru. E, sada nastupa iznenađenje! Jeste li spremni? Bavljenje nekom aktivnošću, po vlastitom izboru, povećava nivo vaše energije. Očekivali ste da vas iscrpi? Neće, jer tijelu šaljete signal da obnovi svoje zalihe energije i ono vam uzvraća (mehanizmom povratne sprege, ''kaže vam'': ''Trebam se aktivirati, sada ću angažirati svoje fiziološke kapacitete i sisteme da udovoljim vašem zahtjevu''). Tijelo posjeduje unutrašnju (inherentnu) mudrost i spremnost da se povinuje našim željama i očekivanjima. Ono je u službi nas, a mi smo ti koji imamo ulogu naredbodavca, odnosno neke vrste nadređenog ili šefa. Odabranu aktivnost trebate prakticirati redovno (npr. jednom dnevno po pola sata), jer će to izbalansirati nivo vaših hormona i neurotransmitera (''prijenosnika u mozgu'', zaduženih za kvalitetu i trajanje vašeg raspoloženja). Time će vaša fiziologija početi raditi za vas i vaše dobro raspoloženje. Kasnije, kada steknete naviku vezanu za odabranu aktivnost, vaš organizam će spontano pokazati potrebu za njenim upražnjavanjem. Rezultat? Postat ćete mirniji, kao i zadovoljniji samim sobom, svijetom i životom.

Druga tehnika (ili izbor) je druženje, odnosno boravak u grupi ljudi koji su vam bitni i kojima ste vi važni kao prijatelj (ili član porodice, kolega i slično). Samoća potkrepljuje depresiju, dok boravak ili rad na istom poslu (ili u istoj aktivnosti: sportu, društvenim igrama...) s drugima smanjuje osjećanja kao što su tuga, neraspoloženje, beznadežnost ili neugodnost. Istraživanja dosljedno pokazuju da su ekstraverti (komunikativne, druželjubive, dinamične i otvorene osobe) veći optimisti, zadovoljnije životom, boljeg mentalnog zdravlja i emocionalne stabilnosti. S druge strane su introverti (tihe, povučene i nedruštvene osobe), koji ne pokazuju toliko zadovoljstvo životom i samim sobom. Ali, dobra vijest je da naša odluka da duže vremena boravimo s drugim ljudima i traženje njihove podrške mogu povećati našu razinu optimizma, poboljšati sliku o sebi i učiniti nas sretnijima. Dakle, nije toliko važno koji ste tip ili profil ličnosti, važno je da razumijete koje aktivnosti i odluke vam mogu unaprijediti život i raspoloženje. Od vas jedino tražim da se odlučite na ovo, da odaberete tražiti socijalnu podršku i provodite što više vremena s drugima.

Treća tehnika odnosi se na nagrađivanje. Nakon što ste uspjeli izaći vani, družiti se i/ili završili određenu fizičku aktivnost, čestitajte sebi! Nagradite se omiljenim jelom, zanimljivim filmom, masažom, mirisnom kupkom i slično. Zapamtite, nagrada treba biti nešto što vi vrednujete kao ugodno, zanimljivo i/ili poželjno. Svako od vas treba osmisliti svoj sistem nagrađivanja.

Četvrta tehnika je pravljenje dnevnog plana. Svako veče se posvetite organiziranju sljedećeg dana. Ako ste tijekom dana nečim zauzeti, vrijeme će vam proći brže, a zaboravit ćete i na depresiju. Dakle, neće vam biti dosadno niti ćete osjećati da dan traje duže nego što zdravorazumski očekujemo. Svaki sat možete se posvetiti nekoj zanimljivoj aktivnosti, koja vas čini sretno angažiranima. Ponavljam, od vas tražim samo da počnete s takvom aktivnošću.

Na kraju, svi vi koji se osjećate depresivno, kombinujte metodu uspostavljanja obrasca pozitivnog mišljenja sa četiri opisane tehnike. Studije u ovoj oblasti pokazuju da je zajedničko djelovanje raznih tehnika samopomoći povezano sa bržim oporavkom od tjeskobnih i depresivnih stanja, te boljim i trajnijim rezultatima (tj. većim unapređenjem mentalnog zdravlja i njegovim uspješnijim održavanjem, odnosno ''njegovanjem'').

Nadam se da sam vam (bar donekle) pomogao svojim stručnim znanjima i iskustvom. I, zapamtite, osnovni principi pozitivne psihologije i savjeti koje nam nudi ostaju samo nebrojeno puta ispričana i prepričana priča koji možete čitati i o kojoj možete čuti svaki dan. Ova ''priča'' postaje dosadna, zamorna i počinje pomalo odbijati.

Međutim, ukoliko recepte pozitivne psihologije odaberete sprovoditi u djelo, mijenjajući odnos prema sebi i životu, možete vidjeti da ova oblast ima veliki potencijal za pozitivnu transformaciju svakoga od nas. Zato, nek vaš angažman ne ostane samo na čitanju ova tri teksta. Očekujem da krenete u akciju, da se zainteresirate za svoj život i ostvarite sve svoje mogućnosti i prilike koje vam se pružaju. Ono što vam garantiram i bezuvjetno pružam je moja svesrdna podrška. Dakle, zavolite sebe i inspirirajte druge! Potom uživajte u plodovima svojih odluka i aktivnosti. U tome vam želim svu sreću ovoga svijeta! Ponavljam, nemojte smetnuti s uma da uživate moju punu podršku.

Selman Repišti

''Jebeš državu bez valute'' – iskašlja Tereza i nastavi srkati svoje treće pivo.

''Znam da Vam je ovdje bolje. Mislim u Bosni. Bolje nego je bilo meni.'' – dodade nakon što se, na trenutak, zagrcnu. Brzo se povratila. Ta, ona ima toliko kafanskog staža.

Kao što se očekuje od ovog profila ljudi, odmah pređe na stvar. Na sagu o svom djetinjstvu. Rane godine provela je u jednom sarajevskom sirotištu. U sirotištu, u kome je bila roditelj drugoj djeci. Sanjala je da bude vaspitačica... Jednu je nekom prilikom i pretukla, što joj je tada dalo privremeni smisao života.

''Izašla sam jača nego što sam mislila da ću ikada biti'' – rekla je kroz lavlji smijeh, busajući se lijevom šakom u prsa (u desnoj je bila prazna krigla kojom je signalizirala konobaru još jednu turu).

''I željela sam očeličiti svoju kćerku. Nema pravo da mi zamjeri. Moj je izbor što sam je donijela na ovaj svijet.''

Potom se prihvatila propovijedi o, kako je to zvala, ''olovnoj, ali dobrohotnoj disciplini''.

''Sigurno se pitate kako ja, koja sam iz Sarajeva, ne miješam izgovor afrikata ... Ni moja kćerka nema problema sa razlikovanjem č i ć, dž i đ... A znate li zašto (persirala je svaku punoljetnu osobu koju je srela makar i deseti put u životu i oduvijek se pitala zašto ne persiramo Bogu)? Morala je sići niz stepenice i opet se uspeti izgovarajući 'ćup', 'četka', 'džak' i 'đak'. Ako pogriješi, mora ispočetka. Živjele smo na četvrtom spratu, što je doprinijelo ozbiljnosti ove bezazlene vježbice.''

Konobar je već donosio četvrto Sarajevsko, a ona je odmahivala glavom, mrmljajući neke molitve. Odjednom, lice joj se, navodno od stida, sakrilo iza zara sjete.

''Nisam zadovoljna. Kćerka mi je izrasla u neku nepoznatu, površnu osobu.''

''Ljudi su, što dublje zarone u sebe, sve dalje od sebe'' – nekako mi se ote iz grla.

''Onda je ona svoja na svome. Niko joj to ne spori. Zato je toliko zaljubljena u sebe, e to me već boli. Zapravo, voli samo svoje 'ja' i svog 'duhovnog' učitelja. Oblijepila mi je zidove njegovim slikama. Nisu joj ravni ni tapetar ni Warhol! Zamisli, još me tjera da ga držim ispod jastuka.''

''Jebeš majku'', otpi gutljaj, ''čija je kćerka od sebe napravila valutu'', pa još jedan veliki gutljaj, ''i koja košta sve skuplje i skuplje''.

Pljunu, ustade, zamanta joj se, brzo se devranisa i odgega prema Imperijalu.

S. Repišti 

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ''ukus'' bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem  i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ''tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati''. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ''nepobitnoj činjenici mjesta rođenja'').

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ''mehki kao duša''. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše...

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ''svojem'' Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ''preselio'' na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija... Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ''Da mi je samo jedan griz... Onda bih mirne duše mogla umrijeti''. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala... U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta.  Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ''svoje ljude'', ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko ... konačno ... i ispeče.

Selman Repišti

Čilska šalitra

Čujem da provodi predvečerja u društvu pune flaše domaćeg crvenog vina. I u razgovoru sa ženom, omanjom kućanicom čiji pogled se nevješto probija kroz debela stakla okruglih naočala, sada već poluispijenu flašu i gradaciju gašenja dnevnog svjetla između građanskog i astronomskog sumraka.

Žena je ovdje statista sa ugovorom na neodređeno, komad namještaja, neko ko je od poodavno ništa drugo do jedno veliko, ontološko uho. Slušni aparat, koji uvijek pažljivo natakne, kao što je nekada majčine naušnice, svjedok je postojanja ovog ultrauha.

Vino je ukusa crnog, panonskog grožđa, a ravnica, u naletu Božjeg jeda bačena negdje u zagrebačko zaleđe, već miriše na ovogodišnju jesen. I Ivan se sjeća. Svake predvečeri iznova. Imao je 17 godina kada se slučajno zadesio u tijesnom šatoru sa desetak godina starijim parom. Kampovali su negdje u Titinoj Makarskoj. Zanu je, nekad oko tri ujutru, probudio inače nemiran mjehur. Potajno mu je tepala, nazivajući ga prednjom pi*kom. S godinama je naučila da jasno razlikuje ovaj od pravog svraba. Prvi je mogao biti uvod u drugi, ako se dovoljno posveti kontemplaciji o njemu. Mogla ga je dovesti tamo gdje treba. Kako bi došla do izlaza iz šatora, morala je preskočiti Ivana. Bila je mala i nije čudno što se očešala o njegov (za njega još nedovoljno poznat) ponos. Odmah je primijetila: ''Od tebe će, bome, biti nešto vel'ko.'' On se, kao da je čuo u sebi izgovoreno proročanstvo, probudio, postao svjestan spontane, noćne erekcije, prekrivši genitalije jednom, a oči drugom rukom. Tik prije njegove intervencije, pogledi su im se prikovali jedan za drugi. Nastavio je spavati, a ona je ispraznila svoju bešiku. I bilo joj je ugodno, ugodnije nego prije.  

Sljedećih dana, Ivan nikako nije mogao izbaciti iz glave misao o tome da je ona učiteljica. I Zana se vraćala na taj detalj o sebi. Nijedno nije znalo zašto. Najednom je, jutro uoči povratka u Visoko, njen muž bio nekim poslom odsutan na dva-tri sata. Oblačila se u šatoru. Željela je da neko naiđe. U isto vrijeme, nesvjesno se ubadala noktom kažiprsta u stomak. Ivan je naišao. Začuđen. U očima mu se jasno ocrtavalo iznenađenje i neka nevina nada. Zana je opet pomislila da je učiteljica. On je to i izgovorio: ''Hoćeš li me naučiti?'' Zbog onoga što je uslijedilo i potrajalo dobrih 12 godina, Ivan je gotovo opsesivno tražio savjet od obične flaše, premda domaćeg crvenog, a opet samo vina.

Sarajevo, novembra 1985. godine. Predratni studentski dom. Ivan joj prilazi s leđa, dok ona nad kadom pere svoju improvizovanu odjeću. Odjeća je podsjeća na majku, koja je vrebala svaki trebutak kada bi se Zana zadesila pred jednim jedinim kućnim ogledalom. Govorila bi joj, bez trunke kajanja u svom zajedljivom, sitnom glasu: ''Ti misliš da si lijepa. Izbij si tu misao iz glave''. Dodala bi primjedbu o tome koju odjeću njena kćerka smije, a koju ni pod koju cijenu ne smije pronosati svojom kasabom. Ulazi joj. Osjeća ga sve do mozga. Uvijek se iznenadi. I uvijek ga želi. Do kraja. U pauzama mu pomaže da savlada osnove voćarstva i vinogradarstva. Upisao Poljoprivredu. Ne s namjerom da je završi.

I nanovo Sarajevo, poznog proljeća 1986. godine. Mirsadi treba pet minuta da dođe do njegove sobe. Ne gubi vrijeme na oblačenje. Trči mu gola. Kuca jednom, a nakon što on ne otvara, ulazi sa dvije riječi. Izvini i izvoli. On se ne buni. Tražen je. Mirsadi nije prvi put. Sa prve strane ploče navija Štulićev glas. Oboje su prespavali još jedan ispit. Mirsada nije jedina. Postoji nepisana lista čekanja na noćne posjete. Pričalo se da je imao stila. Jugoslovenski rok je pratio one koje su tiho uzdisale. Nešto bučnijim posjetiteljkama puštao je šapat nekog instrumentala. Petkom oko pet, dolaze Zana i jedan poveći ruksak. Oboje na vikend. Sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I tako svaki vikend, ljetovanje, pa vikend, pa zimovanje. Zimovanje na moru. Zaokruže mjesec, rastanu se negdje na pola puta, tješeći se da Visoko nije toliko daleko od Sarajeva. U međuvremenu, oboje slušaju drugu stranu one iste ploče, tražeći mjesto u Štulićevoj poetici.

Još jednom Sarajevo, duboka jesen 1991. godine. Ivan se boji rata, odlazi u Hrvatsku. I ona ga se plaši, ali nema gdje otići. Tako se (doduše glumeći) bojala njegovog, a on je tješio riječima kako je i ''ku*ac meso ... nema kosti ... neće te ubosti''. Nakon njegovog iznenadnog odlaska, tutanj granate, odsjaj tuđe kame i preciznost po ko zna kojeg snajpera ostali su u pozadini. S one strane velike pozornice. Nije se obazirala na opasnost. Čekala je da se nešto desi. Susret ili smrt.

Te je godine zadocnio posljednji snijeg i okopnio tek u maju. S prvim žuborom vode, stigla je vijest da je Ivan povukao neke veze i da Zana samo treba dati zeleno svjetlo. Neko bi je dovezao do Rumunije, gdje bi se sastali i otišli zajedno u svijet. Odlučila je napraviti rez. Ovdje se završava i njen dnevnik. Tačno petnaest godina kasnije, počela je osjećati onaj isti svrab u predjelu mjehura. Nije jenjavao i ovaj put je bio neprijatan. Prošlo je još pet godina i negdje oko tri poslije ponoći, u sparnoj avgustovskoj večeri, muž se probudio sa erekcijom, a nju zatekao u lokvi krvi. Te noći se, prije nego što je utonula u san iz kojeg se više neće probuditi na ovom svijetu, molila za svoj oprost. Ne zna da li ga je dobila.

Burkini

Slagao sam. Vidjeli su se još jednom. Na sahrani njene majke. Nisu razgovarali, samo joj je izjavio saučešće. Primijetila je da se iskrivio, smršao, podobro osijedio i da hoda jako sporo. Trudila se da ostane suzdržana. Isto popodne, počeli su se javljati simptomi kancera. Mogla je napipati neku masu loptastog oblika u donjem abdomenu. Odlučila je da je treba ignorisati. Nekada joj se, u sanjivom bunilu, činilo da nosi njegovo dijete. Ni trenutka nije pomislila da ga abortira. Budila se, polako shvatajući šta se dešava. ''Od njega je'', mislila je, ''makar to bilo i nešto što bi joj naudilo.'' Držala se tako kao da je sve uredu. Gordo i arogantno, po običaju.

Svakog ljeta, imala je osjećaj da joj neko želi nauditi. Njoj i bebi. Imala je naviku šarmirati sve muškarce koji su, makar slučajno, ukrstili korak s njenim. Šarm je sada iščilio, a od njega ostala samo olupina na njenom licu – blagi, iznureni osmijeh kakav viđamo u horor filmovima, pred sveopšti pokolj koji podmuklo visi u zraku. Neizostavan dio njene opreme za more – crnobijeli ili tamnoplavi bikini zamijenila je jednodijelnim, po mišljenju većine  (i nje same) neprivlačnim kupaćim kostimom.

Jedino njemu je dopuštala da je uzme onako kako on želi. Inače, grozila se odnosa sprijeda, budući da je njen ujak (koji je umro na sličan način poput njenog), negdje kada je navršila šesnaestu godinu, iskoristio priliku i uletio joj u sobu. Hvatajući je lijevom rukom za desnu dojku, a kažiprstom druge pritišćući donji dio njenog stomaka, dudlao je komunističku ''Drinu'' i proizvodio neke čudne zvuke. Nešto između mljackanja, kašljucanja i otpuhivanja. Radio je nemilosrdno žvakao neku pjesmu s Opatijskog festivala, za koju je Zanina mama izjavila da je po njenoj volji i ukusu. Otada je Zana izgubila svako povjerenje u starije muškarce, kako je govorila, ''one koji bi joj mogli biti nešto kao otac''. I otada se gnušala svakog intimnog odnosa. Njen muž i Ivan imali su posebne povlastice, zadobivši teško stečeno povjerenje, prvi od njenog struka do koljena, a drugi od tjemena i sve do tabana.

Na sahrani njene majke lila je kiša. Zana se sjetila one pjesme s Opatijskog festivala. Neko je nekog čekao na kiši. I onda je onaj koji je to sve vidio komponovao pjesmu. Pa se ispostavilo da je pjesma pobjednička. Po stručnom sudu komunističkog žirija i jugoslovenske omladine.  Njen sprovod izgledao je potpuno drugačije. Praćen orkestrom čuđenja i tišine. Jedino se iz daljine čuo svadbeni poklič krajiških grmalja. Zagrebački komad Panonije je, s druge strane, bio ravniji nego ikada. I, još jedna flaša bila je sravnjena sa svojim dnom.

Selman Repišti 

Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo dati približan odgovor, budući da se fado ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno veći problem  stvara onaj drugi (specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam... Fado je kulturno-suzdržana dužnost iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi i sjeti. Fado povezuje sve one zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno (ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.

Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu kob. On je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo pljunuo u lice. Nije lako ''donijeti'' fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument, nauštrb svog fizičkog oblika.

Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najvremešnijeg lisabonskog kvarta (Alfama). Ova četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto poput hamama.  Prostire se od estuara rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv ''Bijela ruža'', po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti. Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta je Loucura (''Ludilo''), u kojoj se pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se nastavio pronositi glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i privrženost. Drugim riječima, fadista naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod. A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ''ono nešto'' tanano, paperjasto, mekano i nečujno... taj čarobni fado:

Alfama

Kada bi mrak na Lisabon pao

Poput bez jedra jedrenjaka

Cijela Alfama izgleda kao

Bez prozora baraka

U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.

Mansarda to je,

Od tuge skrivena

gdje Alfama robuje

Među četiri zida vodena

Četiri lelek-zara

I četiri zida strepnje

Gdje se noću pjesma stvara

Što se uz gradske zidine, blistava, penje...

U svojoj boli zatočena,

To u dertu Alfama grca i stenje.

Ali, Alfama na fado ne miriše,

Već na usamljenost ljudske tuge,

I zbog bolne rane tiho diše,

Gorki je začin mekog hljeba za uboge...

Alfama fado ne izdiše,

Ali šta može, kad nema pjesme druge.

Rosa branca (Bijela ruža)

Na podiju, dok ružu na grudi privijam

Sa mnom će plesati svako

Ne prestajem da se izvijam

Ruža se slomila, kao da je staklo.

Svak' kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek' bijelu ružu ubere

I stavi na grudi, da čuje njihov damar.

O grmlju ruže, mala ružo

Ukrasu moje bašte cvjetne

Ti, koji toliko ruže ljubiš

Zašto ne zavoliš i mene?

Svak' kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek' bijelu ružu ubere

I privije na grudi. Osjetiće damar.

Recusa (Poricanje)

Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila fadista,

Iz očiju sunce izgubiti

Postati kip, skultptura il' bista,

Tad' ja fadista ne mogu biti.

Ako biti fadista znači biti sjetan

Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista

I ako fado kaže: ''Nemoj biti sretan'',

Ja nisam i ne mogu biti fadista.

Ako iza fada stoji

šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh

Koji u svom lutanju svačija usta zadoji

Biti fadista, isto je što i grijeh.

Ali ako mogu pobjedu izvojevati

Nad stihovima zaboravljenim

Ni tada fadista neću postati,

Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.

Loucura (Ludilo)

Fadu pripadam 

Onom koga u dušu poznajem,

Živim  pjesmu koju skladam,

Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.

On se riječima ne može izraziti,

Ali kad srcu dopustim pjevati, 

Vidim da me je znalo pažljivo slušati.

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,

Nit' dubokog jada našeg fada.

U ovako bolnom glasu

Leži krivica svih vas

Poeta u mog života spasu...

Ludilo, to je ono što stalno slušam

Ali blagoslovljena je ludost

Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se okušam.

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,

Niti našeg fada.

Povo que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci...)

Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću!

Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,

Koji svetu zemlju može kupiti od vas

Ali kojem svoj život dati ne moraš.

Za okrugli stol sjedam

Onako pijana, u kolibi, u kojoj se skrivam

I poljubac po poljubac snivam.

Ono što si mi dao bilo je vino

Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,

Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.

S mirisom svjetlosti i s ukusom blata

Ljubav sam vodila

Za njih sam bila udata...

Narode, ljudi, vaša sam oduvijek bila               

Zbog vas sam u tamjana visine poslata

Ali vam život nikad nisam uzela.

Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću,

Tu može biti onaj koji te brani, znaš,

Koji može kupiti svetu zemlju od vas

Ali kojem svoj život prodati ne moraš.

Evo nekoliko linkova:

https://www.youtube.com/watch?v=HJ-ugf0_YPg

https://www.youtube.com/watch?v=7d4CgbMe9mM

https://www.youtube.com/watch?v=Oyk0x4yk424

Selman Repišti 

Nesanica (insomnija) pogađa nekih 30% opšte populacije. Međutim, ozbiljna, ponavljajuća nesanica prisutna je kod 10-15% opšte populacije. Nešto je češća kod razvedenih ili rastavljenih osoba, žena i starijih ljudi.

Više je podjela insomnije, stoga, i više njenih oblika/vrsta. Po vremenskom intervalu u kojem nastupa, nesanica može biti inicijalna (poteškoće prilikom padanja u san), tranzitorna (problemi sa održavanjem sna, u smislu učestalog buđenja tokom noći) i terminalna (poteškoće koje se ogledaju u veoma ranom buđenju, uprkos potrebi organizma da odspava još neko vrijeme i uprkos tome što nam objektivne prilike dozvoljavaju duže spavanje).Po tome šta joj je uzrok, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nesanica je zaseban psihofiziološki problem, odnosno poremećaj spavanja, dok je sekundarna nesanica rezultat nekog medicinskog ili psihološkog problema ili nastaje kao reakcija na specifične okolinske uslove. Po trajanju, insomnija se javlja u dva oblika: akutnom (nesanica ograničenog trajanja, koja je rezultat novonastale situacije: doživljenog stresa usljed npr. preopterećenosti na poslu, preseljenja, važnog životnog događaja i slično; ova vrsta nesanice nestaje čim dođe do prilagodbe na nove okolnosti) i hroničnom obliku (može potrajati godinama i zahtijeva pravovremeni, adekvatan tretman).

Kako da pomognete sebi i drugima?

1. Prestanite piti kafu i alkoholne napitke nekoliko sati prije spavanja.

2. Radite neku vrstu vježbi, gimnastike tokom dana (ali ne i neposredno pred spavanje, jer to može dodatno povećati budnost).

3. Odredite tačno vrijeme buđenja i ustajanja svakog dana (kako biste na neki način podesili svoj bioritam).

4. Idite u krevet kada osjetite da ste baš umorni.

5. Ne upotrebljavajte laptope, tablete, mobilne telefone... bar sat-dva prije spavanja.

6. Ne jedite velike obroke unutar nekoliko sati prije odlaska u krevet.

7. Obezbijedite sebi odgovarajuće vanjske uslove za spavanje (adekvatnu temperaturu i zamračenu prostoriju koliko je god moguće izolovanu od buke, te kvalitetan madrac i jastuk koji vam odgovara).

8. Nakon što legnete, izbjegavajte gledati u sat (jer to dodatno može povećati vašu tjeskobu glede nesanice).

9. Ne koristite svoju spavaću sobu u druge svrhe, osim u svrhu spavanja i seksa (dakle, u ovoj sobi ne biste trebali raditi, obavljati telefonske pozive, gledati TV i slično).

10. Pošto nesanica može biti rezultat problema sa kojima se susrećete svakog dana, pokušajte razmisliti kako ih riješiti. Za početak, napišite listu problema, presavijte papir i ostavite ga van spavaće sobe.

11. Pokušajte stvoriti neki vid rutina ili rituala koji vam olakšavaju odlazak na spavanje (npr. topli čaj, čitanje nekog lakog štiva pred spavanje, masaža i slično).

12. Pokušajte koristiti što manje količine tableta za spavanje, zbog mogućnosti navikavanja (ovisnosti).

Na kraju, provjerite da li zaista imate problema sa spavanjem. Nije strašno ako ne možete zaspati prvih 15-20 minuta nakon što legnete. Međutim, ako to traje više od pola sata, a naročito nekoliko sati i ako se ponavlja iz noći u noć, potražite stručnu pomoć. Takođe, ukoliko ne možete sami da se izborite sa svojim svakodnevnim problemima, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Možda se, u međuvremenu, riješite i nesanice.

S. Repišti