PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

U nekom nepoznatom kutku svijeta, a kutak je, naravno, umanjenica od riječi ''kut'', a moja prva asocijacija na to je da me kutnjak, najjači i najveći zub, često bolio... Njegova bol drugačija je od one kojom nas obraduju drugi stanovnici naše čeljusti... Ma, šta mi to čitamo? – bunite se već na početku. Neutješno je kako za mene tako i za vas da bih ovako mogao unedogled. Šta Vam zvuči ubjedljivije – ''unedogled'' ili ''u nedogled''? ''Kut'' djeluje nekako bezazleno, nenametljivo i skrajnuto, a ''ugao'' oštrije, sirovije i mutnije. Ugao me podsjeća na guranje, grubost i silu (a vas?). Elem, u tom nepoznatom (možda i nepriznatom) uglutku svijeta, a uglutka, uzgred rečeno, nema u rječnicima naših jezika... Moramo prelomiti: neka to bude Marakeš, čije ime će djelovati šarmantnije ako ga napišem u izvornom obliku (Marrakesh). Ako ga pažljivije pročitate, zvuči poput kuckanja ili šuškanja, a čini se i kao da nešto tu ne prestaje da zvoni... Dakle, ondje, gdje sam i napisao, rika kukova nepoznate djevojke (djevice?) počinje osvajati... Ne mogu završiti rečenicu, jer želim dopisati da je njena figura oblikovana dirigentskom palicom koja igra pod prstima vjetrova Atlantika, da je sazdana (ne, ne, ovo treba zvučati nježnije, pa ću reći – satkana) od gustih nanosa najfinijeg pijeska... Zadržimo se malo na ovoj pokretnoj slici...i još malo... i još jedan trenutak. Hvala. Vraćam se onoj rečenici – mislio sam napisati da ona (ne rečenica, nego plesačica koja ne zna da je upravo posmatramo) počinje osvajati neki tuđi, po svim prilikama prazan prostor. Svaki prazan prostor doživljavam kao dalek i tuđ. Odsustvo se odvajkada činilo sablasnije od prisustva. No, naoštrimo svoj pogled, jer nam se u sljedećem kadru ukazuje pupak ove djevojke. Iz njega se, vjerujte mi na riječ, poput nekih zloslutnih sjenki, počinju pomaljati svi rođeni, nerođeni i budući - planirani i neplanirani fetusi. Ali, ovdje nije riječ o djevojci iz Marrakesha (možda ona nije iz ovog grada... možda je to jedna od mnogih divnih, a nesretnih pridošlica). Ne znam zašto sam ovako počeo. Zaboravite na kutove i kukove! To je naređenje! Mene čitate, pa imam pravo i da vam nešto naredim. Ako ne budete dobri ova kratka priča (ne, ne, ovo će biti roman) će se završiti onako kako niko od vas ne želi i ne sluti. Zašto uopšte razgovaram sa vama, kada ne znam ko ste? Vi znate ko sam ja i to nije fer. Tješim se da ni drugi pisci ne znaju ko je njihova publika. To nam je zajednička boljka, ali... ko nas pita? Sami smo sebi krivi. Istina, bio sam bezobrazan kada vam nisam rekao (''vam'' sam napisao velikim početnim slovom, pa sam ipak izmijenio) ime djevojke iz grada M. I sada vas pravim budalama jer pišem samo slovo ''M'', kao da vi ne znate o kojem gradu vam govorim. Nikako da pređem na stvar, a i ovaj pasus namjerno želim produžiti. A zašto? Pa, kako bih vas odvratio od čitanja onoga što će uslijediti. Šta bih vam još mogao napisati? Možda da ponovim neku od prethodnih rečenica. Zaboravite na kutove i kukove!

Nakon što sam uzeo dobar dio vašeg vremena, a uzeti je fini način da se nekome kaže kako smo mu nešto ukrali (ovdje se malo zaustavite i udahnite: nešto sam vam upravo ukrao! Zašto me i dalje čitate?), biću pošten prema svima vama (kao da vas je ko zna koliko...), prelazeći što prije na stvar.

(Pažljivom čitaocu ili, da budemo politički korektni, dobrovoljnom konzumentu ovog petparačkog štiva, trebala je upasti u oko kratkoća prethodnog pasusa u odnosu na onaj prije njega.)

''Jugoslavija se posvađala sama sa sobom'', jednom je izjavio jedan domišljati šestogodišnjak koji je, gle slučaja, u isto vrijeme moj najstariji sin. U nekoj drugoj prilici, on je (i dalje šestogodišnjak), grunuo kao iz topa: ''Banka je ambasada budućnosti''. Tumačenje prepuštam vama. Vratimo se na Jugoslaviju. Brak mojih roditelja mogao bi trajati gotovo koliko i pomenuta, bolno upokojena država. U njoj sam živio jadnih 18 mjeseci, nakon čega sam se našao u nekoliko zemalja, ne pomjerivši se sa mjesta na kojem sam se zatekao nakon što sam prestao biti fetus. Sva tri moja sina život su započela u istoj državi, na istom mjestu, gdje su i ostali. Ja sam, čini mi se, bolje prošao. Sljedeća rečenica odgovara ovom pasusu, ali ću je, kako bih vam se makar malo iskupio za prvi pasaž, prebaciti u novi red.

(''Dobila sam cijeli pasus – i to samo za sebe!'' –  uzviknula je rečenica koja slijedi. Kamo sreće da i ova kratka priča dobije status romana, pa će se i ona pridružiti slavlju naše privilegovane rečenice.)

Dvadeset i petog aprila ove godine (kasnije ćete vidjeti koja je to godina) napisao sam sljedeće: ''Kada provedete duže vremena na jednom mjestu imate osjećaj da su stvari izgubile boju ili da ih je prekrila debela paučina.'' Možda su navodnici suvišni.

Kroz prozor upravo dolijeće jedna psovka... Slagao sam vas,doteturala se kroz balkonska vrata, ali je ljepše napisati da je njen let uključivao neki otvoren prozor. Dolijeće još jedna. Neću vam reći koje su. Uslijedio je muk. U sljedećem trenutku, dvije psovke odjekuju mislima. Da nakon njih nije nastupio muk, ne bi odjekivale mislima. Ne bi na kraju postale moje. Jedno je sigurno – ja tako ne psujem. Nove psovke su obogatile moj unutrašnji svijet (spoljašnji nisu, jer nije moj). Bilo bi ih šteta izgovarati, jer bi možda izgubile svoju moć. Ostaviću ih za sebe. Neka mirno borave u mojoj glavi. Imao sam neodoljivu potrebu da napišem kako će ove (koje?) psovke bezbrižno lješkariti u nekom kutku moje lobanje, poput blaženih fetusa koji obitavaju u pupčanom području naše marakeške djevojke. Slijedi drugi upliv spoljašnjeg svijeta (koji, podsjećam vas, nije moj)... Trenutno se na TV-u reklamira dezodorans ''za cijelo tijelo''. I ne trudim se da razmišljam o tome šta bi ovakva izjava trebala da znači. Svjedočim još jednom pokušaju promjene scenarija: slučajno sam odabrao slova Cascadia Mono Light, što mi se svidjelo, pa sam bljedunjavu monotonost Ariala, koji mi je uvijek imao prizvuk kiselog deterdženta i klizavo-ljepljive ljepote sirene, zamijenio ovom varijantom. Ne, ipak neću otkazati poslušnost neodoljivo prozaičnom fontu Times New Roman. Uzgred, zgodno bi bilo prevesti ga kao Vremena novih Rimljana.

Još nisam odlučio da li će ovo biti kratka priča, otužan pokušaj hitrog pripovijedanja ili ozbiljno književno djelo, neki zamršen i u fizičkom smislu težak roman. Mogao sam, kako bi neki rekli, isplesti (čitajte: izmisliti) dovoljno čvrstu mrežu u koju bih ulovio svoje priče koje su već ugledale svjetlo dana, proglašavajući ih romanom. Ali, to bi značilo da sam vas prevario. Vi ste očekivali pravi roman. A šta to zapravo znači ''pravi'' (a šta li znači ''roman'')? Da li bih vas prevario ako bih vam servirao fikciju, vrhunsku izmišljotinu, znalački izrežiranu vrhunsku laž? Da li biste više željeli da vam serviram mrvice svog života, prikazujući ih (što će reći: reklamirajući ih) kao krupne zalogaje koje biste, ne trepnuvši, strpali u svoj književni želudac? Ovaj pasus pišem u srijedu, 3. juna 2026. godine, između 21.35 i 21.45h. U međuvremenu sam se vratio dva pasusa unazad i nešto dodao (neću vam reći šta je to).

Šteta bi bila da se ne vratimo na našu Marakešanku (da li se baš ovako iz imena tog grada izvodi naziv njegovih stanovnica?). Sada ću joj pokloniti jedno moje usputno zapažanje, koje je pisano za neku drugu osobu. Ne brinite, dobro će joj stajati. U njenim zjenicama počivala je neka praiskonska tuga koja je najednom prerasla u krik i obuzela cijelo njeno biće. Ne sjećam se trenutka kada je, u sveopštem užasu koji se, poput okeanskog vala (mislimo li svi na Atlantik), obrušio na one koji su je netremice posmatrali, zatvorila oči. Niko nije vidio da su u njenim očima umrli nečiji drvoredi. Ako ovom događaju niko nije svjedočio, može li to značiti da se on uopšte nije ni odigrao? Stisnuti uz skute naše Marakešanke, nikada nećemo moći da nastavimo sa pripovijedanjem (ako ga je uopšte, do sada, i bilo...).Ovo ''do sada'' su neki od vas spojili u ''dosadu'' i možda su, što bi bilo krajnje pesimistično, a neizmjerno porazno po autora, zauvijek odustali od redaka koji ih čekaju.

Želite li da vašu pažnju pridobijem pričom o svom djetinjstvu? Nekada sigurno uhvatite sebe kako žvaćete (iako niste krava, može li se reći preživate?) svoje djetinjstvo. A ponekad poslije toga, možda, imate obilnu stolicu. Bogat je onaj ko ima ovakvu stolicu. Ili, ako bih vam pripovijedao o djetinjstvu, izložio bih vas vonju svoje nezaustavljive stolice. Da li to i dalje želite?

Može li ova kratka priča (ako je uopšte i priča) prerasti u roman? Kada ćemo joj dati posljednju šansu za to? Da li ćemo joj uopšte dati zadnju šansu? Da li je zaslužila? Da li ste se sažalili nad njom? Muk. Kao poslije one dvije psovke. I dalje vam neću reći koje su bile... Da li iz pupka može nastati cijelo tijelo? Jesu li banka i ambasada sličnije nego što smo mislili? Da li biste ozbiljnije shvatili mog najstarijeg sina, da je one dvije izjave izrekao kao sedmogodišnjak?

Znajte, onaj pupak nije samo njen. On pripada svima, mada niko od nas nije više fetus. Da li se ova kratka priča, osujećena u nastojanju da postane roman, pretvorila u Jugoslaviju, ambasadu, pupak, banku, psovku ili obilnu stolicu? Odgovor na ovo pitanje prepustiću vama. Samo mi preostaje da se složim sa onim što ste rekli. Pošto sam vam oduzeo (ukrao!) toliko vremena, red je da vam napravim i jedan, upravo ovakav ustupak. A ustupak se rimuje sa ''šesto, sedmo, osmogodišnjak'', ''kutak'', za milimetar slabije i sa ''pupak''.

''Ali, ako već ne mogu biti roman, dozvoli mi da ostanem kratka priča'', pobunila se ona. Primijetite da me ne persira. Tu nije kraj. Maloprije mi je naredila da je, citiram: ''ne trpam u poeziju''. Naslov je dokaz da je ona odnijela pobjedu. 

Selman Repišti,

Podgorica,

6. 6. 2026.   

Žedan sam dobrog slova, a gladan još bolje metafore. Imam 68 godina. Imam i demenciju. Penzionisani sam profesor psihijatrije. I pisac sam… ili sam bar to nekada bio. Predavao sam, između ostalog, poremećaje pamćenja. Sve su prilike da ću i njih uskoro da zaboravim.

Uvjeren sam da ću, ako budem stalno pisao, ponavljajući već napisano, sačuvati neke uspomene duže nego što bi to bilo moguće da se uopšte ne koristim ovom tehnikom. Psihijatar sam, koji je prije tri godine otišao u penziju. Okačio kopačke o klin.

Žedan sam dobre metafore, a gladan još boljeg slova. Imam šezdeset i kusur godina… gotovo sedamdeset. Već dvije godine imam demenciju. Sve više i više zaboravljam… nespretniji sam nego prije, a problematična je i moja orijentacija u prostoru i vremenu. Bio sam, a možda i ostao, pisac. Nisam vam rekao da sam psihijatar… A, da, već sam to napisao na početku. Nekulturno je ako se neko odmah ne predstavi. Bio sam i pisac… Vidim da ste i to već saznali.

Nekadašnji pisac ne može se baš istog trenutka sjetiti riječi koja mu u tom momentu zatreba. Zato ću, jer trenutno čitam Milerovu obratnicu, uzeti nekoliko riječi iz nje i napisati tri rečenice. Mislim da se moj mozak neće žaliti na ovu vježbu. Zaboravlja li, zaboravlja… pa ću ovako da ga, koliko-toliko, obuzdam.  

Možda uz Rakovu obratnicu od američkog pisca Harolda Milera sve bude lakše… Sada sam vidio da se ovaj pisac zove Henri a ne Harold. Henri, Henri, Henri…

Katastrofa je kada je pogreb u isto vrijeme komičan i patetičan.

U malom kavezu sjedi mala ptica grabežljivog kljuna.

Želim da dovršim knjigu u krevetu do podne.

Milerove prevedene riječi sam pisao u italijanskom stilu… Čekajte! Ne kaže se tako, nego u… italiku. Da li je kič ako riječ "italik" napišem u italiku? Ili je to (treba mi rječnik, pa malo sačekajte)...?  Pleo... Da, pleonazam! U pravu sam.

Vježba sa tri rečenice je dobra za moj mozak. Mislim da se neće žaliti jer mu stvarno može pomoći. Samo da otvorim knjigu o kojoj sam vam pričao. Da, Miler, sjećam se da sam ga spominjao... Vidim, vidim... već sam smislio one tri rečenice. Ovako, biću iskren: plašim se da ne počnem koristiti tuđe riječi, misleći da su moje, ne znajući da kroz mene govori... zapravo...druga osoba. A neću da budem neko drugi. Ja sam bio profesor psihijatrije do prije tri godine. Jedno od mojih predavanja moralo je biti posvećeno poremećajima pamćenja. Plašim se da ću i njih zaboraviti. Nije problem da zaboravim halucinacije i maniju, ali bi mi bilo baš žao ako se ne bih mogao sjetiti poremećaja pamćenja. Ovih dana čitam Rakovu obratnicu. Možda je poštenije da priznam kako je prelistavam već nekoliko mjeseci. Držim svoj mozak u kondiciji – koliko god je to moguće. Ne gledajući u tu knjigu, upravo se prisjećam da ju je napisao Harold Miler. Ovo ''Miler'' se na engleskom piše sa dva ''l''. Miler je imao i srednje ime, ali to nije od neke velike važnosti za nastavak ove priče. Ne moram baš toliko znati u ovim godinama. A uskoro će mi punih sedamdeset. Dobrog sam zdravlja, samo je problem to prokleto zaboravljanje. To se stručno naziva ''demencija''. I nije nimalo bezazleno. Pišem, kako bih je makar malo usporio...

Ja sam bio i pisac. Sada ponavljam ovu činjenicu, kako je vi ne biste zaboravili. Jeste li čitali Slona od porculana, moju najuspješniju zbirku priča? A da niste možda imali u rukama zbirku poezije koju sam nazvao Kameno ostrvo? Ne, u ovoj drugoj knjizi su kratke priče, a u prvoj pjesme. Priča je bilo 18, a pjesama pedesetak. Brzo sabiram brojeve, pa vidim da je rezultat jednak broju mojih sadašnjih godina. A prije dvije godine sam dobio demenciju. Da je u pitanju virus, rekao bih da sam je ''zakačio''. Ali nije. To nije nimalo bezazlena stvar! Ja sam doktor i svjestan sam koliko je to krupno... Krupna stvar!

Ne znam jesam li vam rekao... Morao bih uložiti nadljudski napor da, u gustoj šumi onoga što sam napisao do sada, pronađem da li sam pomenuo nešto što mi je bilo na umu. I, nekada imam problem da utvrdim jesam li nešto samo pomislio ili sam to i rekao...

Dakle, možda vam jesam, a možda pak nisam rekao da mi je, prije četiri godine, umrla supruga. Bilo je to na drugom spratu gradske klinike. Izgledalo je kao da se samo spustila u zemlju. Poslije ženine smrti, stekao sam averziju prema bijeloj boji. Umrla je na drugom spratu ove klinike... prije neke četiri godine. A prije 34 godine, na istoj klinici, ali na nekom drugom spratu... rodio mi se sin. Sjetio sam se! Na petom spratu! Izgledalo je kao da se nekim čudom spustio sa neba, jer je peti sprat bio zadnji u zgradi koju sam vam spomenuo. On sada ima 34 godine i pokušava biti pisac. Kao ja. Sjećam se da sam vam rekao da sam pisac. Za svaki slučaj, podsjećam vas da sam bio i psihijatar. Ja nikada nisam bio sklon ponavljanju. To mi je došlo s godinama, kao i svakoj drugoj osobi koja zađe u sedmu deceniju. Međutim, sad sam posve siguran da napreduje prebrzo za moj ukus. To je sigurno demencija. Rekao sam vam da imam demenciju. I prezirem bijelu boju. Ovakav odnos prema jednoj naizgled bezazlenoj i bezličnoj boji vezan je za jedan moj lični gubitak. Krupan gubitak. Opisao sam ga u jednoj pjesmi. Njene stihove znam napamet. Ja sam bio i pjesnik. Nisam pisao samo prozu. Imam i zbirku poezije koju sam objavio pod naslovom Ostrvo od porculana. Proveo sam mnogo vremena pišući pjesme. A ona pjesma glasi ovako (nisam je zaboravio):

Umiranje je, bez sumnje,

Dostojanstveniji događaj

Nego što je to rođenje...

Čin rođenja je bučan

Hiljade truba iz dječijih usta

U jedan glas progovore

A umiranje krasi samo

Ukras diskretni –

Mekani dodir svečane tišine.

Ovo što mi se dešava moglo me pogoditi u 86-oj, a ne u 68-oj. Međutim, mislim da je sada kasno za ikakve prepravke. To mi je upravo saopštio pisac ove kratke priče. Bio je nemilosrdan prema meni i mojoj sudbini.

Ali, nisam te ubio na kraju priče! – ovako sam se obratio bezimenom psihijatru.

Ne mogu mu vjerovati, jer pripovijedanje još nije stiglo do svog konca. Možda već u sljedećem pasusu budem mrtav.

Proglasio sam te i pjesnikom! Bio si i psihijatar! Pozajmio sam ti prvu rečenicu priče. Znaš li ti koliko si normalnih ljudi poslao na psihijatriju? Ovaj jezivi detalj tvoje ne baš slavne profesionalne prošlosti nisam otkrio čitaocima. Blagoslovio sam te zaboravom tih i sličnih mrlja u tvom životu i karijeri. Nisi baš zahvalan lik! Ali, smrt ne zaslužuješ. Dovoljno si kažnjen zaboravom.

Ne sviđa mi se naziv koji si dao priči o meni. Zvuči kao da mi se izruguješ! Kako da se neko prisjeti amnezije? Bolje je bilo da si me ubio na samom početku, kako ne bih morao da raspravljam sa tobom. I, otkud ti pravo da se baviš mojim životom? Ja se tvojim ne bavim, niti to namjeravam. Apsolutno me ne zanima! Zašto si me ovdje zarobio? Zašto si mi uopšte rekao da sam pisac? Sada će svi znati sa kakvim problemima se suočavam. Moj ugled je na kocki, razumiješ li? Moj ugled...

Bio si psihijatar i pisac. Trenutno imaš 68 godina. Živimo u istom gradu. Poznajem ti sina. Želi biti pisac. Baš kao i ti. Poznavao sam ti i suprugu. I ja zazirem od bijele boje. Dodao bih da trenutno čitam 'Rakovu obratnicu'. Treći put. Pročitao sam trećinu. Pozajmio sam ti neka svoja iskustva. Sada smo kvit. I, nemoj računati na to da ću te ubiti. Dok budeš nastavljao svoje pripovijedanje, sam ćeš sebi produžavati život. Neću se više javljati. Ne želim te više prekidati. Idem da pišem novu priču – 'Kameno ostrvo i na njemu slon od porculana'.

Hej! Sada ti kradeš moje ideje! Ja sam prije nekoliko decenija pisao o onome o čemu bi ti sada pisao! Vidio si šta čitam, pa su i tebe zasvrbjele oči i prsti. Kako živimo u istom gradu, ako sam ja samo izmišljeni lik? Jesi li nam to izmislio i grad? Ova polustvarnost mi ide na živce. Izvuci me odavde! Iskupi se! Sada se više ne ljutim. Preklinjem te!

(...)

Imam 36 godine i pokušavam biti pisac. Jedan američki književnik je rekao da, ako želimo postati ozbiljni pisci, svakog dana trebamo napisati bar 1000 riječi (ili 2000, nisam siguran). Mislim da se lakše pridržavati tog principa nego preći 10000 koraka, kako savjetuju neki drugi profili stručnjaka. Dok je moj otac bio mlad, nije bilo ovakvih savjeta. Ni prvog ni drugog. On je bio psihijatar, ali i – pazite sada – pisac. Ja, za razliku od njega, pišem samo prozu. Nekako mi se nikada nije pjevalo. Uostalom, proza je konkretnija i ima više smisla od poezije. Ovdje sam prepričao njegovu pjesmu:

Ne smijemo sumnjati u to da je proces umiranja dostojanstveniji od procesa rađanja. Ima neke iritantne buke u samom činu rođenja. Dječji plač zvuči poput glasnog orkestra u kojem dominira zvuk velikog broja glomaznih truba. Rađanje se umnogome razlikuje od umiranja i sahranjivanja, čijoj atmosferi najviše doprinosi kurtoazna šutnja. Dok tišina ovom događaju daje svečanu notu, rođenje se može poistovjetiti sa nesnosnom bukom koja nimalo ne prija ničijem uhu.

Moram vam priznati da je, krajem života, moj otac malo pomjerio pameću, tvrdeći da ga je neko zarobio u priči koju je pisao (Sjećanje na jednu amneziju, prekucao sam je iznad svog teksta). Još nevjerovatnija tvrdnja je da mu je taj neko rekao da dobro poznaje našu porodicu. Nisam rekao da ih 'dobro' poznajem, već da ih, jednostavno, poznajem. Tada sam odmahivao glavom, ali sada svjedočim sličnom doživljaju: da sve što upravo pišem nezaustavljivo izlazi iz mene i da me niko ne pita želim li zaista napisati sve ovo. Čudan je to osjećaj... I, ako nije previše neobično, svakih petnaestak sekundi čini mi se da čujem nečiji šapat. A taj neko mi govori:

Nastavi, nastavi...

Selman Repišti,

Podgorica,

28. 12. 2025.

Selman Repišti

Iako slijedi nekoliko naizgled nepovezanih bilješki (zvaćemo ih literarnim mrvicama), autor napominje da ih treba shvatiti kao izraz jednog (naravno, ne i jedinog) pogleda na (današnji) svijet (ma šta podrazumijevali pod tim).

1. (1. 3. 2026)

Istina ima etiku koju laž ne posjeduje. Laž ima morbidnu estetiku koje nema u istini. Pod uslovom da je istina makar malo iskrivljena, ona bi se mogla okvalifikovati kao laž. Dakle, umjetničko djelo je estetizovana istina, što će reći – laž. Pod uslovom da logičku koherentnost istine smatramo minimalističkim umjetničkim zahvatom, i istina bi imala svoju estetiku. Da li bismo, na tom tragu, eleganciju jedne neprikosnovene uzročno-posljedične dosljednosti istine mogli prihvatiti kao apstraktnu estetsku minijaturu?

2. (2 ili 3. 3. 2026)

Poezija je glas srca, a proza pretežno govor razuma. Poezija je muzika, a proza, u ovom kontekstu, nešto poput nauke. Može li se muzika svesti na poeziju? Može li se nauka svesti na prozu? Može li se između života i književnosti staviti znak jedakosti? Da li je književnost, zapravo, život kojem je pribrojen njegov višak, uz  raznorazne nusprodukte življenja? U tom slučaju, književnost je, u odnosu na život, nešto veće i obimnije. A da li je onda život jedna od mnogobrojnih verzija književnosti?

3. (5. 3. 2026)

Zagnjuren u svoje nove knjige (koje su najčešće stara izdanja, nerijetko starija od mene), podvlačim njihove redove, ne olovkom već cijelim svojim tijelom (preciznije, bićem). Pokret, koji titra između tjemena i pete, mogao bi se opisati kao krivolinijsko (možda sinusoidno?) kretanje. Svakako, ovakvo kretanje, ako bi se pažljivo pratilo, ličilo bi na neku vrstu ritma (možda zaista sinusoidnog tipa).

4. (7. 3. 2026)

U duši svakog od nas leži po jedna duševna bolnica. Danas je korektnije zvati je psihijatrijskom bolnicom, ali ono ''duševna'' nekako više priliči literarnom izrazu. Ona je nastanjena poznatim i nepoznatim likovima. Jedni čuče u nekom uglu, drugi o nečemu raspravljaju, treći su nam posve nepoznati, a četvrti nepomično leže. Ja nisam ja. Ja sam svi mi. Mislim na one u sebi. Svi smo mi svi oni u sebi.

5. (6. 3. 2026)

Mi nismo sami. I upravo se iz tog osjećanja ili doživljaja rađa usamljenost. Kao da nam drugi, dok smo u njihovom društvu ili dok razmišljamo o tome da smo među njima, otimaju dio nas samih. Kao da i mi krademo dio tuđe ličnosti. Ako je obostrano, ne znači da je prijatno. Ako niko ne postavlja pitanja o tome, ne znači da je tako najbolje. Biti usamljen znači ne biti u mogućnosti biti sam. Dok je samoća metafizički ideal i nasušna potreba našeg bića, usamljenost je neizbježna vanjska realnost. Stvarnost koja tupo boli.

6. (26. 2. 2026)

U očima jednog djeteta (samo jednog?) odražava se naša kolektivna savjest. Kada je u zjenicama tog djeteta (samo tog?) zamro svaki sjaj, s njim je umrla i savjest čitavog svijeta. Živimo u vrijeme takvog umiranja. I djece i savjesti. Čovjek još ne zna da je već mrtav. Neki misle da je samo spao na niže grane evolucije (možda se sada nalazi rame uz rame sa životinjskim carstvom), odbacivši krila ljudskosti. Ko će posvjedočiti da smo mrtvi, ako nikoga od nas više nema među živima? Ko će mi vjerovati?

7. (7. 3. 2026)

Neki ljudi nisu ništa drugo do svoja prošlost. Sadašnjost nesmetano prolazi pored njih. Više je ne pozdravljaju, niti ih ona otpozdravlja. Sadašnjost je to davno prestala činiti. O budućnosti da i ne govorimo... Ovi ljudi kreću se unatraške, što ih dovodi u zabludu da će u nekoj dalekoj budućnosti svjedočiti trenutku svog rođenja (ili začeća?). U njihovom vrtu rastu samo pupoljci koji nikada ne postanu ruže. Zeleni pupoljci vječito zeleni i vječno pupoljci. Oni sebe nikada ne vide u mrtvačkom sanduku. Mogu se zamisliti samo u kolijevci. Oni nikada nisu bili veliki jer su uvijek ostajali minijaturni. Oni nikada nisu živjeli, jer se ne mogu pomiriti sa vlastitom smrtnošću. To što ih možda neki od nas nisu sreli, ne znači da se oni ne nalaze među nama. To su sjenke čije postojanje ne podrazumijeva da su nečija projekcija. Oni su antimaterija koja pluta u nekoj razvodnjenoj dimenziji polupostojanja. Da objasnimo još jednom, za svaki slučaj: oni su nijemi posmatrači svoje prošlosti. A možda i naše. Ili zajedničke.

8. (8. 3. 2026)

Ko je glavni junak u mitu o Adamu i Evi (ili, Evi i Adamu)? Zmija? Ona nije ni dobra ni loša. Ona je, jednostavno, onakva kakva jeste. Dobar ili loš može biti samo dvojac iz prve rečenice. Da li je zmija naivna? Ne! Naivni, lukavi ili mudri mogu samo biti Adam i Eva. I smokvin list je jedan neutralni rekvizit ove prascene. Isto važi za jabuku. Zmija, smokvin list i jabuka su dio scenografije. Adam i Eva su žrtve te namještaljke. Oni su dio jedne uspješne režije. Možda im je i radnja predstave bila unaprijed poznata. Stoga je njihova krivica ništa do oblik umjetničkog izraza. Ali, ako su oboje umjetnici, onda oni nešto stvaraju? Možda donekle i jesu krivi. Ali, ko su bili alternativni glumci? Možda su Adam i Eva, pojavivši se na sceni, učinili nekome uslugu? Ako su oni prihvatili da počine grijeh, kako bi spasili nekog drugog, vjerujem da bi im publika aplaudirala. Da li ovacije znače slavljenje grijeha ili pokušaj da se vikne: ''Niste sami! Vidite koliko nas je.'' Međutim, da li Adam i Eva zaista imaju publiku? Za koga igraju tu predstavu? Da li je svrha predstave pohvala apoteoza umjetničke samodovoljnosti? Da li možemo govoriti o umjetnosti koja nema svoju publiku?

9. (8. 3. 2026)

Zavidim svima koji mogu svjedočiti drugačijem proljeću, onome koje nije moje i koje nisam nikada imao prilike da upoznam. Kada govorimo o godišnjim dobima, proljeće i jesen ipak ne bismo trebali zvati zasebnim godišnjim dobima. Zašto dio jeseni i proljeća ne dodijelimo zimi, a dio ljetu? Samo su ljeto i zima prava godišnja doba, zato što predstavljaju istinsku dihotomiju (dvopolnost? dvojezičnost? dvoličnost?) prirode – toplo i hladno, širenje i skupljanje, okrenutost prema vani i prema unutra.

Moram se osvrnuti i na užasni ambis vremenskih zona. Ne mogu ni pojmiti kako je onima koji su u vremenskoj zoni drugačijoj od moje. Mogu samo naslutiti da su njihova mentalna bića drugačije oblikovana od mojeg. Oni ne samo da žive po diktatu neke nepoznate ruke vremena, već obitavaju i u drugačijem prostoru. Izgleda da postoje i oni paralelni svjetovi koji se mogu vidjeti. Međutim, iako se čini da su međusobno blizu, oni su daleki i otuđeni jedni od drugih. Otuđenost je alijenacija, a alien je vanzemaljac. Ali, svjetovi o kojima pišem nisu vanzemaljski.

Dodao bih da prostor ne može bez vremena. Kada bi stalo vrijeme, zaustavio bi se i prostor. Kada bi se okamenio prostor, ukipile bi se i kazaljke. 

10. (nije datirano)

Ne mora značiti da svi oni koji imaju kuću posjeduju i dom. Dom nije fizička, opipljiva kategorija. I kuća i dom mogu biti oduzeti, napušteni, srušeni i spaljeni. Ipak, dom je ideja, pa se i više opire uništenju. Ali, i ideje mogu biti oduzete. I dom se može ugasiti. Za razliku od kuće, to može biti zauvijek.

11. (31. 12. 2025)

Ne mogu napisati roman jer će se, dok budem pisao, štošta oko mene i u meni promijeniti. A kada se promijeni, roman bi trebalo pisati iznova. A kada bih ga pisao iznova, neminovno je uzeti u obzir sve nove promjene. Za kratku priču treba mi manje vremena, što je praćeno znatno slabijim mijenjanjem unutrašnjeg i društvenog pejzaža. Te mikropromjene su mi prilično podnošljive, pa mi i svaka priča koju završim lakše padne na želudac. Ovakav rasplet djeluje prilično ohrabrujuće jer je stomak obično veoma osjetljiv dio tijela svakog pisca.

Podgorica, 8. mart 2026.  

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Stoga, psihoedukacija može individualna, porodična i grupna. 

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research, 19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica, 109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

Selman Repišti, MA psihologije 

Tišina toliko tišti
jer tišina i ti ste isti.

A ti se utišaj, diši još tiše
da čuješ kako tišina diše.

Od tišine glas išti
jer tišina o tebi vrišti.

Selman Repišti,
17. 3. 2022.

Dragi prijatelji, 

Provodim jedno psiholosko istrazivanje  pa bih zamolio zaposlene blogere i citaoce da ispune jednu petominutnu anketu na linku ispod: 

 https://www.surveymonkey.com/r/93PDQXN

Hvala Vam unaprijed i sretni praznici!

''Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.''

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

Tog trenutka je Šiva, svjetski prosjak milostivog pogleda, još jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvorišta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepuštena točku dharme, prežvakavala još jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana je otišla Vesna...

Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ''ne ište ništa osim pjesme'' i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, otišla s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se duša preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka.

Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom što ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar.

Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono suštoliko, nepredstavljivo.

Hindustan je našoj pjesnikinji bilo prapočivalište i željeno posljednje odredište, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja.

Zato, zbogom Vesna, i neka ti je (a znam da jeste) laka vrhunaravna Indija.

Selman Repišti

7. 9. 2018.

Na rastanka dan, 

Ona zgrabi korak, 

Ja zadržah san. 

S. Repišti, 

28. 8. 2018.  

Ogledalo,

Kada si me zadnji put pogledalo?

Šta li si, onda, jasno ugledalo?

Nije tvoje pravo lice to što sam vidjelo,

nit' ispeglano, preda mnom sređeno odijelo,

Zato ne pitaj za ono što ti se zacijelo ne bi svidjelo.

Ogledalo,

U šta si, ukočena radoznalosti, gledalo?

Čemu si se, zapravo, ugledati nadalo?

Nije pogled čist to što sam vidjelo,

nit' biseri, dragulji, zlato žuto, bijelo,

Nego što ti se nikako, ama baš nikako, ne bi svidjelo.

Selman Repišti,

19. 6. 2018.

Of course, depression is a very frequent psychological disease which can have a debilitating effect on your everyday life. However, there is some good news! It can be successfully treated with the help of clinical psychologists, psychiatrists, and psychotherapists. Moreover, you can help yourself by using various psychological techniques. One of them is related to mental restructuration. Are you ready for change?

Please, choose to work on changing your own pattern of thinking. Negative thoughts look just like these ones: ''I am a completely unsuccessful person'', ''I will never achieve something important to me'', ''I feel totally helpless'', ''I am not a self-confident person at all'', ''Nobody loves me as I am'', ''Nobody admires me'', ''Nobody understands me'', and so on, and so on...

Thus, you can work on reprogramming your brain. In other words, you can decrease your self-destructive mind activity. Let's see how... First of all, there does not exist a person who is unsuccessful in the all domains of life. Furthermore, there is no such a person whose self-confidence equals to zero. Hence, you are successful whilst doing at least some things and you are a self-confident person whilst interacting with at least some people. In addition, there is always someone who loves us (sometimes we do not know it and have to find out who is that person or a group of people). Moreover, there are lots of individuals who are jealous of our behavior, clothing, personality traits, intelligence, etc. But they usually do not admit it (believe me or not, that is true!).

Therefore, your new (positive, healthy, and self-nourishing) thoughts can be as follows: ''I can make success if I put some effort in a situation'', ''I am a person who works on building my self-confidence and self-esteem'', ''I know that some people admire my skills, competencies, charisma, or how I look like in their eyes'', ''I cannot make all people love me. Instead, I can be happy because I know that my family and my friends have positive emotions toward me'', ''People similar to me can understand me. This insight is sufficient for me because I think in a realistic way''.

Thus, your thoughts should be optimistic, realistic, and self-explanatory (i.e. logical). We cannot expect of everybody to accept our personality traits, approve our behavior, love us, or understand our inner psychological states. And you can think of yourselves in positive terms. It is free of charge and is very beneficial for your mental health as well as for meeting your short- and long-term goals.

Depression mostly relies on negative thoughts and the best way to attack it is to start with making your patterns of thinking open to positive influences from inside (subconscious and conscious part of your personality) and from outside (social environment). 

Selman Repišti

January 27, 2018

Prepuštajte se samo vjetrovima koji vas mogu odvesti daleko, predaleko... i još dalje. Poglede štedite i poklanjajte ih samo poljima koja su široka... i koja se još šire, dostižući apsolutne dimenzije. Kako ćete znati koja su koja? Ako im ne vidite kraja ni svršetka, vaš odabir je onaj pravi. Uvijek namignite morima koja vam se uspiju predstaviti kao okeani... Tako ćete rasti, razraštavati se, granati... Možda ćete se, uzgred, rastajati sa nekim dijelovima sebe ili svoje prošlosti... Ali, sve strastvenije ćete se zaljubljivati u vrhunsku igru balerine Zemlje, dok će vas jezgra ove planete, šaljući vam dobro znane poljupce gravitacije, sve jače privlačiti sebi.

Arabija je durbin, kroz koji nazirete siluete mainstream i Dalekog Istoka. Pobožni Hindusi su ovdje obično izvođači svih mogućih radova, čineći ''prvu liniju'' u realizaciji brutalno zahtjevnih arhitektonskih i građevinskih poduhvata. Snalažljivi Pakistanci su vozači i dogovarači prevoza, a pristupaju vam nekom od varijacija sljedeće iluminacije: ''Šta je prvo što stranac treba imati u nepoznatoj zemlji? Prijatelja, znači, mene.'' Bezbrižni Filipinci pokušavaju imitirati uzuse afroameričkog geta, a međusobno se oslovljavaju riječju ''kabayan'' – ''zemljak''. I bude im iskreno drago kada ugledaju ''svoga'' i ''svoju''. Naš durbin se ponekad okrene i prema srcolikom crnom kontinentu. Nevino nasmijani Afrikanci predano čuvaju stambene jedinice bezbrižnih petro-bogatuna, trudeći se biti uvijek na usluzi. Skupa s  Indijcima, posvećeni su i održavanju parkova koji, svi do jednog, izgledaju kao fatamorganične oaze. Ne poput onih u nemilosrdno toplom zagrljaju  dobrodošlice pustinje, već oaza uguranih među mozaične uzorke pločica, betona i asfalta. Svi ovi narodi u Arabiji vide Bliski Zapad. Njihove busole štimaju se u pravcu obećane zemlje. A Ujedinjeni Arapski Emirati su, bezmalo, Sjedinjene Američke Države Istoka.

No, Azijski južnjak i jugoistočnjak nerado se odriče svojih duboko ukorijenjenih navika održavanja higijene po gradskim i dogradskim ulicama, te ritualnog izbacivanja plućnog sekreta na te iste ulice i trotoare. Nerijedak prizor je češljanje tek oprane kose i dovođenje u red crnih, gustih brkova, bilo u hodu, bilo na nekom autobuskom stajalištu. U lavaboima javnih WC-a može se, katkad, naći šareni splet ribljih iznutrica. U drugim prilikama, u ''piš-kaki'' kabinama, (jugo)istočnoazijske novopridošlice prepuštaju se užitku tuširanja. Ali, trebalo bi im progledati kroz prste, budući da su im daleki preci bili začetnici jedne od najimpozantnijih renesansi: one orijentalne. Zadivljujuće je i kako se pribrano snalaze u svim zamislivim i nezamislivim gužvama i prilikama, ma kako one bile zamršene ili nedovoljno jasne na bilo koji drugi način. Oni vole biti što više pod nebom i među neprestano cirkulirajućim svijetom. Pošto su pod krovom i u srcu Svijeta, konačno mogu biti dio Svega.

Arapski vjetar ne odlazi iz gulfa (Persijskog ili Arapskog zaliva, kako ga ko nazivao...). Ali vjetrovi s Istoka neprestance naviru i ostaju da kruže ovim istim zalivom. Zapadnjaci, raskalašno i onako dionizijski, obično krstare brodicama, čamcima i jedrenjacima, posmatrajući sa sigurne distance šta se to zbiva na pjeskovitom potkontinentu. Prizivajući i oživljavajući lutalačko-voajerski, tj. darvinistički duh, ponovo se pokušavaju igrati kolonizatora. I čini se da im to prija... Postoji, dakako, i ona grupa bivših konkvistadora koji su posljednjih par decenija nešto evoluirali i prihvatili lokalne običaje domorodaca ovog potkontinenta. Oni su obično na kopnu, ali je zanimljivo da se povremeno prepuštaju impulsu kretanja prema obalnim područjima.

Riječ, dvije o Arapima? Za razliku od drugih pripadnika dugačkog južnog pojasa Azije, po stasu su izuzetno visoki, a po temperamentu opušteni i umjereni. Pokazuju onoliko interesovanja za radoznalog došljaka, koliko je to primjereno odnosu dva stranca koji su par zajedničkih sekundi svojih života proveli u nekoj tački što je opisuju koordinate javnog prostora. Arapi su tihi i blagi, a gestikulacija im je svedena tako da nipošto ne narušava lični prostor uznemireno-iscrpljenih dođoša-lutalica. U prepoznatljivim bijelim haljinama, izgledaju kao da lebde, poput duhova. Prema tome, njihova pojavnost prije je pristojno odsustvo nego objektivno, dosadno prisustvo.

I, umalo da zaboravim debeli pustinjski ćilim kojim je prekriven pljosnati, široki patos sedlolikog Arapskog kopna. Pustinja više nije nužno zlo i konkretno ovaploćenje fraze in the middle of nowhere. Ona je sve slabije i rjeđe dostupna zjenicama posjetilaca, pa postaje još mističnija nego što je bila. Ovdje se, danas, za pustinjom traga ... Ne bježi se od nje, kao što je to nekoć bio slučaj. Traganje je tim veće što smo davnije posmatrali TV reportaže s ekspedicija pjeskovitim predjelima bliske Azije i mediteranske Afrike, te što su snimci bili mutniji (a naročito ako su bili porizvod crnobijele tehnike videoprenosa). Pustinju doživljavam ne kao prokletstvo, prazninu i divljinu, već kao izazov, iskušenje i neobičnu priliku koja mi se ukazala. Prigodu da svjedočim raskošnom (a u isto vrijeme tako jednostavnom) braku vječnoplavog svoda sa njenim uporno žutim licem. Obrazom, izbrazdanim vajarskim djelima boga Eola. Dinama, koje je ovaj veliki skulptor pravio po uzoru na grbe ''pustinjskih lađa''.

Selman Repišti,

14. 1. 2018.

 Njujork, nevina igra i jedan pogrešan gutljaj

- Nama kažete? Odnekud se poznajemo?

Da, vama se obraćam. Pridružite mi se u večernjoj šetnji jednom, danas neuglednom uličicom naslikanom na platnu jesenjeg izdanja Menhetna. Sada polako podižite pogled kao kada se, krotko, želite obratiti onom Jednom i Jedinom. I još samo zalijepite svoje zjenice na osvijetljeni prozor na zadnjem katu art deco zgradurine u koju upravo upirem svojim prstenjakom. (Kažiprstom se koristim jedino kada, daleko od tuđih pogleda, imam priliku da regulišem nosnu hidrauliku. Srednjim prstom, u vrlo vrlo rijetkim trenucima, pokazujem da sam čitao prvo izdanje bontona antikurtoazije. Palcem se, u poznatom simetričnom gestu poslužim kada nekome želim sreću, a na mali prst gotovo uvijek zaboravim, kao da i ne postoji.)

Spremni na ono što ćete ugledati? Iza velikog pravougaonog okna bočno oivičenog dvijema karijatidama, igra se mala Ben Sur. Trogodišnje dijete, na pohabanom brodskom podu svoje sobe, upravo trpa golemu, izlizanu kraljicu u mala, balava usta. Halapljivi gutljaj (za koji je prethodno uzela podobar zalet) praćen je sa par gromkih udaraca dlanovima u onu olupinu od poda. Instantno, uz jedan škripeći ''tras'', otvaraju se vrata, istiskujući očevu golemu, masnu figuru. Poput spasioca koji hitro, hladne glave, izbavlja onesviještene brodolomnike, zgrabi svoju kćerku i vještim pokretom joj istjera najšarmantniju šahovsku figuru iz grla.

U ljepoti je više kiča nego u tuzi

- Ben, zar to nije muško ime? Mogu li te zvati Veliki Ben? Koliko je uopšte sati u Londonu? – Endrju se konačno obrati svojoj petnaestogodišnjoj, do sada petoj djevojci.

- Ne, možeš. Ondje je, za tvoju informaciju, upravo vrijeme za čaj. – spremno odvrati gospođica Al-Zar.

- Prije bih espresso macchiato bez obzira koje je doba dana.

- I, šta to govori o tebi? Da imaš ukusa?

- Da me čini sretnim i normalnim, samo to. Ko još u današnje vrijeme srče šoljicu čaja? I to u javnosti...

- Tvrdiš da ima neke estetike u normalnosti? U zrnu kafe i kapljici mlijeka propuštenim kroz pištavi mehanizam neke brzopotezne mašinerije? – Ben ga upitno pogleda svojim velikim zjenicama, iza kojih se činilo da su sakrivene dvije minijature dalekog Neptuna. 

- Ako baš hoćeš filozofirati, ljepota je u sreći. Tužno je uvijek bilo i ostaće ružno. Meni je to sasvim logično – Endrju će mirno.

- Pa ti nisi čestito tugovao. U mojoj domovini, slikarstvo i skulptura razvili su se iz duboke kolektivne boli. Moji nomadi su željeli pretvoriti nalete svoje unutrašnje oluje u privremene vanjske objekte. A sve da bi ih mogli pogledati u oči i dati im do znanja da ih se ne boje. Figure su bile od pijeska. Njih su šibali vazdušni bičevi pustinjskih oluja. Oker-skuplture nestajale su pred očima, bombardovane kovitlacima tog istog pijeska. Mom narodu je u tim trenucima bilo lakše. Cijela čerga je, bar nekoliko trenutaka, mogla odahnuti. I crteži po površini mora pijeska imali su kratak životni vijek. Taman pomisliš da ih dlijeto u rukama vjetra želi dodatno dotjerati, a ono im na kraju zbriše sve konture.

- Pobjednici pišu istoriju. Oni su sretni. Ko preživi, pisaće. I smijaće se. Zar to nije dovoljno? – uskliknu Endrju.

- Jesi li ikada čuo da je dobar pisac isto što i sretan literata? Liči li ti život na burni planinski potok što se obrušava s obronaka Kordiljera ili na smrdljivu vodu stajaćicu koja isuši svake prestupne godine? – razočarano će Ben Sur.

- Izgleda da nismo jedno za drugo. – zaključi Endrju.

Oboje se složiše.

Kako se čita... tako se i piše... jednostavno je... poštuj kliše!

-Muče me dva pitanja, madam! – reče mademoiselle Al-Zar, podižući svoje naliv-pero u zrak.

-Izvol'te, Ben Sur. Vi uvijek imate nešto pitati. – umorno, ali zainteresovano odgovori šezdesetogodišnja profesorica američke književnosti.

- Englezi i Amerikanci uvijek persiraju, zar ne?

- Koliko ja znam, to nije tačno. Oni nikada ne koriste ovaj oblik pristojnosti. Ali zato imaju druge načine...

- Ali, kako molim?  ''You'' je uvijek propraćeno sa ''are'', a ''are'' se koristi za množinu. Čak i uz ''you'' koje koristimo da zamijenimo samo jednu osobu.

- Bojim se i sigurna sa da nisam nikada tako razmišljala niti pročitala išta slično.

- Ali, nije li tako, kada sada razmislite o tome?! – ljutito će naša Ben Sur.

- Ne znam. Treba vremena da se svare ovakve stvari. Zasad nije. Prvi put čujem da je neko izjavio ovako nešto. A koje je Vaše drugo pitanje, molim? – pomirujućim tonom odvrati profesorica.

- Da... Zašto književnike koji ne pristaju uz vladajuću politiku kroz modernu istoriju svrstavaju u dječje pisce? Da se malo bolje izrazim, ubace ih u fioku dječje književnosti, koju čim prije zapečatiraju.

- Hm... Pa to i nije baš tako... Uzmite primjer...

- Znači li to da pripovjedač koji se ne miješa u politiku nije odrastao? Hoću reći, nije sazreo?

- Nee... ne bi trebalo.

- Ne bi trebalo, ali takvim ga smatraju, zar ne?

- Hajmo to ostaviti za neki drugi put, važi? – profesorica klima glavom očekujući da se nadobudna Ben složi. Bar iz pristojnosti.

- Hajmo – žustro odgovori naša junakinja (i dodade u sebi: ''...kao i sve drugo, ostaviti ga za nikada'').

Mladi smo, dok smo drugima smiješni; stari, kada još samo sebe smatramo ridikulom

Oktobar se vratio s godišnjeg odmora i opet uselio na Menhetn. U međuvremenu je ugodno kremasta obalna sumaglica porodila plejadu nekih novih skajskrejpera. Iz moje perspektive, ovi  neboderi podjećaju na niz dezodoransa u rafovima kakvog supermarketa i uspravno postavljenih napuhanih prezervativa. Ovako složeni, ravni su mega-instalaciji neofuturističkog hedoniste u čijem svijetu su godišnja doba prije anomalija nego što su pravilo. Ipak, Ben Sur i dalje uživa u jesenjem izdanju oronule višekatnice u kojoj nije prestajala živjeti od male, intimne nezgode sa velikom, hladnom drvenom figurom.

Ako ste još raspoloženi za popodnevnu šetnju, opet ću vas zamoliti da pogledate prema istom prozoru. Ali, da se pripremite za drugi prizor. U staklu su se, pritisnute tegom vremena, otisnule bore jednog nekada doobro prepoznatljivog lica. Lica, kojem su (samo ili čak) preostali pogled i osmijeh. Dobro ste primijetili, ovo lice gleda samo sebe, jer je vanjska strana stakla toliko mutna da je prozorsko okno postalo jedno veliko uokvireno ogledalo. A kome se to lice smije? Tu ste u krivu. Smije se nama, jer se nismo uspjeli iskobeljati iz odijela skrojenog po standardnoj mjeri. Istrošenog sakoa, za kojeg smo mislili da je sliven po našim dimenzijama. Ludačke košulje, u kojoj visimo po tuđim obzorima.

Selman Repišti,

17. 11. 2017. 

Putem sljedećeg linka možete skinuti drugu verziju Zbirke zadataka iz statistike u društvenim naukama: https://www.researchgate.net/publication/320237372_ZBIRKA_ZADATAKA_IZ_STATISTIKE_U_DRUSTVENIM_NAUKAMA_DRUGA_VERZIJA_Workbook_of_statistics_in_social_sciences_The_second_version

Poglavlja

Tabelarno i grafičko organizovanje i prikazivanje podataka

Mjere centralne tendencije i varijabilnosti

Z-vrijednosti i normalna kriva

Standardna greška i intervali pouzdanosti aritmetičke sredine

T-testovi

Analiza varijanse (ANOVA)

Regresijska analiza

Neki neparametrijski statistički postupci

Indeksni brojevi

Vremenske serije

Neke mjere asocijacije: omjer rizika i omjer šansi

Osnovne teorije vjerovatnoće i kombinatorike

Odgovori na pitanja i rješenja zadataka 

Selman Repišti 

Sanjaj!

Ali samo kad si budan.

Da možeš dosanjati

Što će spavač, u tvrdom mraku, tek prisanjati.

I tiho, u besvijesti, prespavati.

Sanjaj!

Al' se nemoj  uspavati!

Tako možeš usnuti

Dublje nego kad želiš, samo, brzo zaspati.

I sljedeće zore, naglo, ustati.

Budi se!

Al' se nemoj uplitati!

Jasnije ćeš vidjeti

Nego kad bi se, namah, htio umiješati.

Zaletjeti, i život prekrojiti.

Sanjaj!

Ali znaj da su ti kapci sneni!

A ako zaboraviš da se probudiš,

To je kao da nisi, nijednom, istinski usnuo.

Putuj!

Ali ne prosto da bi okončao putešestvije.

A ako si vođen, samo, dolaskom na odredište,

To je kao da pravi putnik, nikada, nisi znao postati.

Putuj!

Ali se ne zaplići o tuđe korake.

A ako krišom, nesiguran i bez karte, tuđe putokaze pratiš,

To je kao da si, još jednom, promašio svoj svojcati put.

Selman Repišti,

3. 10. 2017.