PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

1. Koeficijent inteligencije ostaje isti tokom života

Ukoliko je koeficijent inteligencije dobiven na osnovu rezultata u testovima koji obuhvataju sposobnost rezonovanja (indukcije, dedukcije i logičkog rasuđivanja), onda on svoj maksimum dostiže u mlađoj odrasloj dobi, a potom postepeno opada. Ako smo rješavali testove koji uključuju verbalni aspekt inteligencije i neka pitanja iz oblasti opšte informiranosti, prosječni je trend da se ovdje dobiveni IQ povećava tokom života (jer prikupljamo sve više informacija o svijetu i našoj kulturi, postajemo vještiji u komunikaciji s drugima, stalno poboljšavamo vlastite jezičke sposobnosti...)

2. Koeficijent inteligencije je stabilan tokom dana

IQ blago fluktuira tokom dana, što se može dovesti u vezu sa unutrašnjim i okolinskim činiocima: umorom, nekim situacijama i sredstvima koji mogu djelovati stimulirajuće, te jednostavno čovjekovim dnevnim bioritmom. Intelektualne sposobnosti je najbolje testirati ujutro, između 9 i 12h, jer smo, uopšteno gledano, u tom dijelu dana mentalno najspremniji i ''najsvježija'' za ovakav vid aktivnosti.

3. Na uradak (rezultat) u testovima inteligencije utiče isključivo nivo intelekualnih sposobnosti osobe.

Ne. Ostali faktori koji bi mogli imati udjela su: motivacija ispitanika, psihički umor usljed testa koji ima mnogo zadataka, uvježbanost (prethodno rješavanje sličnih testova), strah od nepoznatog (ukoliko se isptanik prvi put susreće sa ovakvom vrstom testova), trema (tjeskoba, strepnja, anksioznost koja može biti i osobina ličnosti), vjerovatnoća odabira tačnog odgovora slučajnim pogađanjem (ukoliko nema negativnih bodova), kvalitet testa (tj. da li je dovoljno valjan i pouzdan)...

4. Kada bi imali dovoljno vremena, svi ispitanici bi riješili sve zadatke u testu.

Ne mora značiti. Testove možemo podijeliti na testove brzine i testove snage. U prvima imamo ograničeno vrijeme za rješavanje (a zadaci su većinom lagani), a u drugima se ispitanicima da onoliko vremena koliko im je potrebno, ali su zadaci poredani od najlakših do najtežih. S obzirom da su testovi inteligencije najčešće kombinacija testova brzine i snage, ne može se tvrditi da će svi ispitanici riješiti sve zadatke, kada bi imali dovoljno vremena (jer neke osobe jednostavno nemaju dovoljno intelektualnog kapaciteta da uopšte riješe zadatke iz kategorije ''teških'').

5. Inteligencija je neovisna o kontekstu ispitivanja.

Većinom netačno. Istraživanja pokazuju da neka djeca postižu niske ili prosječne rezultate na standardnim testovima inteligencije, te loše ocjene iz školskih predmeta gdje se mogu ispoljiti date intelektualne sposobnosti. Međutim, kada se od te iste grupe djece zatraži da pokažu ove sposobnosti tokom igranja njima omiljenih video-igrica: redovno se dešava da ovdje postižu iznadprosječne rezultate!

6. Koeficijent inteligencije dobiven na osnovu testova sa Interneta je valjan pokazatelj nečijih intelektualnih sposobnosti.

Nipošto. Testovi inteligencije koji se nalaze na Internetu nisu psihološki validirani instrumenti, tako da je upitna njihova: pouzdanost (tj. preciznost dobivenih rezultata), valjanost (pitanje je šta zapravo mjere, da li je to samo inteligencija ili sadrže pitanja koja provjeravaju opseg znanja iz neke oblasti itd.) i osjetljivost (tj. svojstvo testa da utvrdi male razlike među ispitanicima u mjerenoj karakteristici). Takođe, Internet-testovi inteligencije najčešće nisu normirani, odnosno rezultat se ne izračunava kao otklon od prosječnog rezultata osoba koje su ga rješavale, već je unaprijed određeno da rješenje određenog zadatka nosi ''nekoliko IQ bodova''.

7. Ako nam je neko rekao da mu je IQ=145, time smo dobili sve informacije o njegovim intelektualnim sposobnostima.

Kada čujemo ovaj podatak, možemo se zapitati sljedeće: ''Koji test je ispitanik rješavao?'',''Koje su norme za ovaj test (tj. koji rezultati spadaju u kategoriju prosječnih a koji u kategoriju ispod/iznadprosječnih rezultata)?'', ''Koji aspekt (ili aspekte) inteligencije mjeri dati test (percepciju, pamćenje, računanje, rezonovanje, verbalno razumijevanje, rječitost...)?'', ''Da li je ispitanik već rješavao isti test, ako jeste, da li je prošlo dovoljno vremena od prethodnog testiranja?''

Selman Repišti

Umjela se radovati poput iskrenog, neiskvarenog djeteta, koje u svojoj kosmičkoj zaigranosti  tek otkriva svijet oko sebe. Znala je da je ova sposobnost prirodni dar onih koji su zreli, istinski odrasli i koji samouvjereno premošćuju ambise života, prkoseći zlu, od sveg srca priželjkujući konačni trijumf nepatvorene dobrote.

Međutim, katkad je morala biti vulgarna, jer pobogu – svijet je bio tako morbidan, nezahvalan, nepopravljiv. Nije se ponosila ovom stranom svoje osobnosti, ali zaboga – ona je bila slika i prilika svih izazova i zakučastih momenata života koji Lejlu nisu nimalo štedjeli. Jednom je zapala u napast da se u potpunosti, lišena svega, prepusti poodavno nabujaloj rijeci koja je nosila sav kič i ostalo prljavo rublje čovječanstva. Rijeci punoj nemilosrdnih vrtloga, nakon čega bi završila na nekom ušću koje su čuvali, glavom i bradom, moderna Sodoma i još savremenija Gomora. Dežurale su one, onako gordo i krvožedno, radovale se novim žrtvama, blagosiljajući njihovu riješenost da se upuste u pregovore, da divane sa osljenim, pohotno-zavodljivim vragom novog doba.

Ipak, odabrala je svoj put, put poniranja u sebe. Zapravo, to je bio ključali kazan, čiji je sadržaj začinjen mirođijom samoodricanja i više nego prstohvatom isposništva. Lejla je znala da prečica do sreće nije moguća, te se onako prilježno i posvećeno, prihvatila vlastite misije – samospoznaje, širenja istine, ohrabrivanja drugih da se otisnu na pučinu savladavanja sebe, tog duhovnog poziva koji ih je, možda, mogao stajati i glave. Stoga je odvažno gledala sebi u oči, pokušavajući osvijetliti sjenu koja je bila njen vjerni pratilac, vječito vidljivi priljepak svakog koraka koji je načinila do i od sada.

Željela je postati još bolja osoba, vlastiti uzor, čiji je jedini autoritet bila savjest, koja je oduvijek pozivala na zalaganje za dobrobit čovječanstva. Htjela je obrisati svaku suzu u kojoj se kupala zjenica djeteta subsaharske Afrike, posljednju kap znoja žitelja siromašnih prostranstava Indije i svaki trag ubogosti u prašnjavim, prenatrpanim predgrađima Južne Amerike. Trudila se pomoći, ne čekajući da se to zatraži od nje. Nije se zadržavala na ispraznim riječima, obećanjima, lažnim, naoko uljudnim osmijesima... Djelovala je, rintala, bila desna ruka nemoćnih, unesrećenih i obespravljenih. Pred njenim očima, kao na filmskoj traci, odvijali su se prizori: bespoštedne, čelične pesnice rata; iz daljine veličanstvenih predjela polja pamuka i riže, ali na kojima su iskorišteni i nesretni ostavljali svoju mladost, pa i cijeli život, oni koji su bili iskonski dio civilizacijskog zaborava; kolone novih izbjeglica, kojima se nije mogao nazrijeti kraj i konac; bijelih samrtničkih postelja na kojima su svoj smiraj čekale još bljeđe siluete onih kojima je sudbina već bila zapečaćena...

Premda je Lejli bilo tek 26 godina, smatrala je da ima razlog za predstojeće odricanje od života. U posljednje vrijeme, osjećala je da fizički slabi, a njeni neprijatelji su samozadovoljno trljali ruke, šaljući joj prijeteće depeše, otvoreno je opominjući da se ne miješa u njihov plan, program istrebljenja svega onog što je ljudsko, duhovno, pa samim tim pripada nekom višem, univerzalnom smislu. Nastojali su joj oteti najveći dar prirode –  ljudski život, priliku za odrastanje, želju za stvaranjem, za samoostvarenjem.

Došao je i taj trenutak. Lejlu su našli u jednom sobičku koji je inače iznajmljivala, beozobzirno i divljački iskasapljenu do neprepoznatljivosti, sa velikom rupom u predjelu obnaženih grudi. Pokušali su joj uzeti dušu, a odnijeli su samo srce. Po ostacima hrane i pića na stolu ispred kojeg je nađena, konstatovano je da su, nakon njene smrti, počinitelji ponešto i prezalogajili (bezmalo, na posthumnom meniju našao se osrednji komad crvenog mesa), okrijepili se nekim jeftinim vinom i, u sebi svojstvenom ćeifu, ispušili po jednu cigaretu. Bez ikakvog stila i obzira, onako krvoslasno, beskrupulozno i uz nadobudnost samodovoljnih inatlija, para ogrezlih licemjera.

Pod prostirkom na kojoj je spavala, pronađena je oporuka naslovljena na ime svih nas. Glasila je ovako:

Obraćam se, bez potrebe za ikakvim posrednikom ili nekom trećom stranom, svoj čovječnosti ovoga svijeta. Znajte, moja smrt je samo isječak na zvjezdanom nebu moje misije. Stoga, ne dajte da vas ona pokoleba. Premda fizički odsutna, ne zaboravite da sam svakog časa u vašim mislima i djelima. Budite ono što jeste, ostanite dostojanstveni pohodeći horizonte svoje sudbine. Nemojte mnogo dramiti oko toga da li će vam i ko će vam uzvratiti ljubaznost, riječ ohrabrenja, čvrst zagrljaj ili osmijeh naklonosti...

Ako neko posrne, podignite ga sa zemlje; ako ko želi prikratiti svoj život (za koji držim da  nam treba biti čast što smo ga zaslužili, ma kakav on bio), odvratite ga, saosjećajno, od tog pokušaja; ako kogod ne zna kuda će i kako će, nenametljivo ga usmjerite na pravi put; ako se neko s prezirom ophodi prema potrebitima, pokažite mu, vlastitim primjerom, da su oni ogledalo cijelog ljudskog roda; a ako nabasate na grubijana, poklonite mu se, razoružajte ga svojom blagošću, primite u hram opraštanja, nježnosti i brižnosti.

Izlišno mi je potpisati se, ostaviti lični štambilj, jer vam se obraćam iz vas samih, iz onoga što jeste, ali ste to možda zaboravili. Učim vas iz onoga što možete i trebate biti, iz samog izvora znanja, onoga što bi neki nazvali gola ljubav ili bezuslovno prihvatanje. Plač ili uspjeh drugih – naš je vlastiti. Granica između vas i ostalih ustvari je most kojim trebate hoditi. Ne zastajkujte, uvijek koračajte uspravnih leđa u susretu sa samima sobom!

                                                                                             Selman Repišti 

Ne vjerujte psihologu koji o radosti života govori s maskom na licu, ukočeno, svisoka – zaleđenog osmijeha, hladnog pogleda i krutog tjelesnog stava. On ne misli ono što govori – život je za njega samo projekat, odnosno, scena koja mu služi za manipulaciju drugima. 

Ne vjerujte osobi koja se ne raduje spontanim trenucima pošteno zaslužene tuđe sreće (makar bila i vezana za nekoga ko joj nije naročito drag). One neće iskreno pozdraviti ni vašu sreću.

Ne vjerujte ljudima koji se ne raduju na autentičan način vašem (opet zasluženom i teškom mukom stečenom) uspjehu. Oni su, jednostavno, dobro uvježbani glumci na daskama života i prijateljstva. 

Ne vjerujte onima koji vas (navodno) slušaju, ali vas ne čuju. Oni samo nervozno klimaju glavom dok im nešto pričate, a ustvari ne pokazuju nikakvo interesovanje za sadržaj onoga što ste podijelili s njima (makar to bilo intimno i delikatno).

Ne vjerujte osobama koje bez uzbuđenja i inspiracije pričaju o svojim životnim ciljevima, nadama i željama. Oni su proračunate, lijene i, nerijetko, emocionalno hladne.

Vjerujte onima koji istinski vjeruju u vas, bezuslovno vas prihvataju i spremno opraštaju vaše pogreške. Za njih vrijedi živjeti!

Selman Repišti

Tri su načina da dobijete Nobela za mir ili književnost. Prvi, premda malo vjerovatan, jeste da živite za pisanje, pišete za život i umirete za stvaranje. To se zove samoizgaranje. Drugi je da živite negdje u Zapadnom Svijetu i povremeno (mislim, samo nekoliko minuta) zaboravite na svoje užitke, javno nastupajući protiv tlačenja onih trećih, četvrtih, zadnjih… Treći je da ste rođeni u nekoj od zemalja Istočne Evrope i da, s vremena na vrijeme, skoknete do nekih i nekakvih bojnih polja (molim vas, odaberite prave trenutke i scene,  važno je stići u momentu kada se dešava nešto senzacionalno – ”marketing bola” i ti fazoni – ma, razumjećete me o čemu pričam). Za treći put vam savjetujem da ne pišete poeziju, ona je davno izašla iz mode. Treba vam nešto svježije, sirovije, up-to-date. Kratko, da se ne gnjave glavešine koje o ovoj nagradi odlučuju. Da im ne prisjedne ugodna toplota njihovih širokih fotelja.

(Odnedavno sam se počeo zanimati za uzajamni odnos temperature i masnog tkiva. Uzmimo za primjer ljude koji mnogo vremena provode u sjedećem položaju. Toplota bi trebala topiti njihovo salo, dok bi nedostatak kretanja doprinosio tovljenju, pružajući sigurno utočište njihovim punomasnim šlaufima. Stoga bi kratka proza bila ravna dodiru nježnog pera – prvo bi ih zagolicala, potom opustila, a na koncu učvrstila njihovu ustoličenu polu-figuru.)

Adam je poslušao moj posljednji savjet (odakle li ga je samo iščačkao?). Nije rođen u Francuskoj, Španiji, a kamoli u Velikoj Britaniji. On je, recimo, istočni-evropejac. Ponekad obiđe neke proteste, malo se slika (posljednja fotografija u prvom planu pokazuje njegov osmijeh usnama, ali ne i očima, dok su u drugom izmučena tijela boraca za univerzalni, nesebični boljitak)… Umalo da zaboravim – član je neke međunarodne organizacije, poznate u njegovoj zemlji isključivo po engleskom akronimu (niko ne zna izgovoriti njen naziv, niti se trude da to urade, ta to je tako nepotrebno). Inače, potiče sa sela,  što opravdava činjenicu da svoje ”međunarodno” članstvo ponosno nosi na svom licu i tucetu bedževa sa antiratnim parolama. Od iste je organizacije dobio neki džeparac za putovanje u susjednu državu koja je prije nekoliko dana spremno i ponosno zaratila sa samom sobom. Ovakve su joj organizacije pripomogle da taj rat i nastavi.

(Inače, ljubav internacionalne organizacije prema svojim članovima koji dolaze iz zemalja ”u razvoju” ogleda se u tome da ih šalju u opasna područja, kako bi ovi, u svojstvu potrčka-reportera, imali ekskluzivno pravo na privatne snimke, a možda i na neku privatno-intimnu granatu, metak ili iznenadnu detonaciju. Antipulacioni kapitalizam ili  turistička eugenika – prosudite sami.)

Stigao je juče, nakon niza iscrpljujućih provjera, barijera i ispitivanja. Prvo što je uradio bilo je neobavezno voajerisanje svojim digitalnim foto-aparatom. Naveče je napisao nekoliko redova u svoj dnevnik (tefter, bilježnicu, ma kako hoćete). Sigurno predviđate da su to teze za novu kratku priču. Negdje je čuo da su izvjesni vajni spisatelji jednostavno skupili svoje novinske tekstove (nazivajući ih short stories) i platili nekome da od toga skrpi roman. Dobro je čuo. Može i on to.

(Ovdje stvarno vjerujem u organizacione sposobnosti našeg lika. Bojim se da ne pretjeram, ali govorim o nečemu poput menadžmenta u književnosti. No, nisam ovdje da pripovijedam. Nastavimo zajedno uhoditi našeg Adama.)

Zadržao se tri dana. To je razumljivo, budući da njegov džeparac odražava dva nauma međunarodne organizacije. Prvo, da se njen entuzijastični član pošalje pravo u provaliju sukoba, koja poput crne rupe guta sve i svašta što joj se drzne približiti. Drugo, da novčana svota pokrije kratko, kritično vremensko razdoblje. Jer, šta će ova organizacija ako se Adam vrati? Uzalud je potrošila svoja finansijska sredstva. A preko onih do tri dana može nekako i preći. Naplatiće ih drugi put. Ergo, Adam je žrtva. Ali, Adam je i kandidat. Za šta? Pa za Nobela. Uklapa se u profil. Zasad igra po mojim pravilima. U boljoj je poziciji nego većina nas, a prvi put u istoriji književnosti u zavidnijem položaju od samog pripovjedača.

Nakon povratka u svoju domovinu, Adam je kod kuće. Zapravo, ima svoju sobu, iznajmljenu u glavnom gradu. Želi biti u centru dešavanja. On je pozvan i prozvan da prati važnija dešavanja, da koristi bankomat i još mnogo, mnogo gradskih kurioziteta.

(Inače, susret seljaka sa automatom za izbacivanje novca poslovični je primjer ljubavi na prvi pogled. Eto, vidite, ipak u današnje vrijeme ima iskrene ljubavi. Zato vam moram malo pobliže objasniti ovaj odnos seljaka prema bankomatu. U početku, Adam mu je prišao  stidljivo, ali sa izvjesnom dozom neskrivenog interesovanja. Potom, položio je ruke na njega, da opipa to čudotvorno djelo mehanike. Zatim, prokljuvio je mehanizam koji izbacuje ono što mu pripada – njegov novac. Jednom sam ga čuo kako glasno navija da mu bankomat ispljune krupnije novčanice, jer je sramota da drugi primijete kako, kasnije, plaća sitnišem. Nakon što je, taj put, pomuzao svoju kibernetičku kravu, okrenuo se i uputio prolaznicima onaj iskreni osmijeh očima.)

Posebno zadovoljstvo predstavljala su mu sredstva uplaćena na račun, od strane one međunarodne organizacije. Znao je da uvijek može otići na neki od bankomata, jednu od njegovih ovaca i, na očigled svih koji su se ondje zadesili, ponosno sačekati svoju porciju novca. Nego, da se vratimo njegovoj privatnoj preokupaciji. Od 9 do 2 ujutru razrađivao je bilješke iz svog dnevnika. Radio je na jednoparagrafskim pričama. Svoj angažman shvatao je ozbiljno. Mislio je da će ga i drugi poštovati, ukoliko ustraje u cijenjenju svog rada. Uobičajena floskula, koja će, kasnije ćemo vidjeti, imati efekta.

Prošle su neke dvije-tri godine. U međuvremenu, napredovao je na iluzornoj ljestvici pozicija u njegovoj organizaciji. Sada je bio projekt-menadžer i imao je, za njegov pojam, impresivnu kolekciju veza i prijateljstava. Posjetio je nekoliko ratišta, sada uz do zuba naoružanu pratnju, shodno glavnom geslu njegove organizacije: Sigurnost je imperativ neodemokratskog društva. Napisao je i svoj roman.

(Zapravo, kompilaciju odjeljaka. Reportersko zbrda-zdola zdanje. Neću objašnjavati dalje. Vjerujem u vaš common sense. Samo ću vam još povjeriti da se roman zove ”Brazde i usjekline lica rata”)

Ergo, Adam nije više žrtva. Zato, neka vas ne začudi što je ova međunarodna organizacija odlučila predložiti ga za Nobela. Jedina dilema bila je da li da se konkuriše za najviše priznanje za mir, ili za književnost. Povukli su veze da ova vrsta oskara bude za obje kategorije. Vjerovatnoća je veća. Ako jedna ne upali, možda se druga osmijehne (i usnama i očima).

Šta reći o proglašenju pobjednika? Povratak u raj, smoking, paunov hod, Nobelova nagrada za književnost, s obrazloženjem: ”Adam Sjerkovski doprinio je miru na našim prostorima. Svojim opusom (malo sam bezobrazan, pa se sada uključujem u same redove pripovijedanja, ali – kakav opus, ta, to je samo jedan pišljivi roman, ako je uopšte i roman?!) je zasluženo obogatio književno-mirotvorno nebo (kakva sintagma! najava literarnog Hollywooda!) još jednom zvijezdom (znao sam da je riječ o Hollywoodu!!) koja će svojim sjajem nastaviti da potiče buduće misionare mira (nisam znao da su peace studies postale vjera, prije su New Age pokret razmaženih bogatuna) dajući im krila da se otisnu u nepregledna prostranstva demokratskog svemira (aha, sada se svemir kolonizuje u ime vladavine naroda, kakvo dražesno zapažanje!).”

Ergo, cijeli svijet je postao žrtva Adamove slave. Možda nam je najpametnije da, onako nonšalantno, nabacimo maske i izađemo na ulice, uzvikujući parolu: ”Je suis Adam” (Ustvari, mislim da smo previše zainteresovani za cijeli ljudski rod, pa bismo mogli proslavljati nekako u stilu: ”Nous sommes Adam!”).

Selman Repišti

PRVO PRAVILO

Kada planirate da u npr. sljedećih mjesec dana potrošite novac na neke stvari ili aktivnosti, uvijek uzmite u obzir gornju granicu prihvatljivih troškova (npr. ako planirate kupiti neki komad namještaja, te ako procjenjujete da bi vas to koštalo 100 - 200 KM, uvijek planirajte da će koštati 200 KM; kasnije, kada uspijete dobiti neki popust ili kupiti jeftiniji komad namještaja koji vam se sviđa, a recimo koji košta 120 KM, imat ćete osjećaj da ste u plusu 80KM (jer se plaćena cijena za 80KM manja od one koju ste planirali platiti). 

DRUGO PRAVILO

Jedno zanimljivo pravilo koje smo davno pročitali u jednom priručniku popularnog karaktera je sljedeće: potrudite se da vani ne kupujete ono što lako možete napraviti kod kuće (ovo se prvenstveno odnosi na hranu i piće).

TREĆE PRAVILO

Istraživanja u oblasti ekonomske psihologije pokazuju da smo više skloni kupovati, ukoliko u novčaniku imamo starije (''istrošenije'') novčanice i sitniš, nego kada imamo nove, krupne novčanice. Dakle, ovaj bi savjet glasio ovako: ako nemate potrebe za tim, nemojte razbijati krupne novčanice, nemojte nositi mnogo kovanica i trudite se da nosite novije novčanice. 

ČETVRTO PRAVILO

U kupovinu idite, uvijek kada je to moguće, kada ste siti i kada niste žedni. Tada, psihološki, odnosno nesvjesno, kupimo manje stvari.

PETO PRAVILO

Režije, po mogućnosti, plaćajte u prostorima (poslovnicama) koji pripadaju vodovodu, elektrodistribuciji..., jer u tom slučaju ne plaćate proviziju (provizija je niska, ali je bolje nešto uštedjeti, nego prosto ostaviti novac koji ne morate dati).

ŠESTO PRAVILO

Istraživanja također pokazuju da, kada smo napeti, nezadovoljni ili razdražljivi, tada kupujemo impulzivno i neracionalno (te potrošimo više novca nego što smo planirali). Stoga, pokušajte ići u shopping opušteni i smireni.

SEDMO PRAVILO

Pokušajte planirati dugoročno (''na duge staze''). Dakle, polako odvajajte novac za omiljenu stvar koju želite kupiti ili aktivnost koja vas ispunjava i pričinjava vam zadovoljstvo. Nakon perioda štednje novca i nakon što sebi priuštite tu stvar (koja u trenutku kupovine može biti na sniženju ili još većem popustu nego što je bila kada ste je prvi put htjeli kupiti), osjećaćete se samoefikasno, primijetićete da je vaša strpljivost urodila plodom i bićete zadovoljni sobom što ste uspjeli odložiti zadovoljstvo - pokazujući pritom sposobnost da se oduprete početnom impulsu, racionalnim razmišljanjem i ponašanjem. Istraživanja pokazuju da osobe koje mogu odložiti zadovoljstvo, polakoga iščekivajući i živeći u nadi da će si ga uspjeti priskrbiti - imaju bolje mentalno zdravlje, veći su optimisti i emocionalno su stabilniji. 

Selman Repišti 

Prvi i osnovni princip je tzv. ”pravilo 10%”. Od svake svoje zarade (plate, honorara, sitnih privatnih poslova) odvojite 10% od ukupnog iznosa. Ovaj dio zarade ostavite sa strane do kraja mjeseca. Na kraju tekućeg mjeseca, kada većina nas u finansijskom smislu ostane ”kratkih rukava”, iznenadiće se da je na ovaj način uspjela sačuvati određenu sumu novca, koju može potrošiti na neka sitna zadovoljstva, slobodne aktivnosti, plaćanje jednog dijela režija i slično.

Drugo pravilo racionalnog raspolaganja novca je da u supermarket idete tek onda kada ste napravili definitivni spisak namirnica i stvari koje su vam potrebne. Dakle, ne kupujte ništa što se ne nalazi na ovom spisku. Također, preporučujem da uzmete običnu korpu, a ne kolica, jer sama veličina kolica djeluje na nas tako da kupimo više stvari nego što nam treba.

Treće pravilo je da se povremeno pokušate lišiti nekih malih, ali gotovo svakodnevnih troškova. Uzmimo za primjer kafu koju pijete u kafiću. Ne morate svaki dan popiti kafu negdje vani. Nekada je puno ljepša atmosfera kod kuće. Isto tako, imam primjer za one koji konzumiraju cigarete. Ako pretpostavimo da pušite po jednu kutiju dnevno, cigara koje koštaju oko 4 KM (2 eura), možemo vam savjetovati da ne ispušite svih 20 cigara, već 17. Na mjesečnoj bazi, to je ušteda od 3x 0,20  x 30 = 18 KM (tj. tri cigare po 0,20 feninga puta 30 dana).  Za ušteđeni novac možete recimo platiti račun za Internet, vodu… ili si priuštiti neki vid razonode na kraju mjeseca.

Četvrto pravilo je nošenje manje novca uza se. Dakle, izađete vani, ponesete recimo 20-30% manje novca nego što ste planirali i time sebe ograničite po pitanju izdataka koje ćete imati tokom tog izlaska.

Peto pravilo odnosi se na sedmična (nedjeljna) sniženja. Za neke namirnice i ostale kućne potrepštine možete sačekati dan (ili dane) u sedmici kada su one snižene, te tako ostvariti još jedan vid uštede.

Pretpostavljam da vjerovatno znate za većinu ovih pravila, ali svrha ovog teksta je da vas podsjeti na njih i da vas podržim u njihovoj primjeni.

Sretno,

Psihološka regeneracija (u daljem tekstu PR) ili samoobnova (SO) odnosila bi se na sve ono što preduzimamo kako bismo uspjeli da očuvamo, njegujemo i obnovimo svoj psihološki potencijal. Prije svega, PR podrazumijeva sposobnost da pomognemo sebi u situacijama (i nakon njih) kada nam je narušeno samopoštovanje, te kada određeni unutrašnji ili vanjski faktori prijete da naruše naš duševni mir, mentalno zdravlje i emocionalnu stabilnost.

PR je proces koji može započeti i prije neke nemile i neprijatne okolnosti. U tom slučaju, ogleda se u anticipiranju (pretpostavljanju i predviđanju) mogućih ishoda pomenutih okolnosti – procjenu eventualne psihološke štete ili opasnosti, te analiziranje svih mehanizama koji su nam na raspolaganju da je preveniramo, prihvatimo i nosimo se s njom. Dakle, PR može biti svjestan proces, kada ''hladne glave'' procjenjujemo omjer gubitaka i dobitaka, odnosno potencijal naših strategija prevladavanja stresa u datim okolnostima i nakon njih. SO se, stoga, tiče naše volje i unutrašnje snage da situaciju preokrenemo u svoju korist, ili da iz nje (ukoliko je zaista neprijatna) izađemo sa što manje gubitaka i ostalih negativnih ishoda.

Primjer:Još jedan u nizu intervjua za posao

Ovdje je dobro poslužiti se strategijom snižavanja očekivanja. Budimo spremni na različite ishode. Nemojmo puno očekivati od intervjua. Jednostavno, pripremimo se najbolje što možemo, a negativan ishod ne mora biti naša krivica. Ukoliko pak dođe do pozitivnog ishoda, radost će biti tim veća što nismo mnogo očekivali od datog intervjua. Međutim, ako ne budemo primljeni na određeno radno mjesto i osjećamo da nam je profesionalno samopoštovanje i vjerovanje u svoje sposobnosti narušeno, naše je da kažemo sebi kako dovoljno vrijedimo, kako smo se potrudili koliko smo mogli i kako ovaj nepovoljan ishod prosto ne zaslužuje da mu više posvećujemo svoje vrijeme i pažnju.

PR se odvija i uz pomoć područja emocija. Da bismo se unaprijed pripremlili na neku neprijatnu situaciju, trebamo sniziti svoj nivo anksioznosti (tjeskobe) i pokušati se prepustiti pozitivnim emocijama (raditi stvari koje nas ispunjavaju, motivišu, opuštaju i ohrabruju). Važno je, dakle, da prevagnu pozitivna osjećanja. Nakon situacije koja je bila bolna, takođe treba biti otvoren za pozitivna iskustva, osjećanja i osobe. Obratiti se nekome ko je harizmatičan, optimističan, inspirativan. Prepustiti se dobrom raspoloženju, jer vjerujte – negativne emocije nisu vrijedne našeg života. Stoga ne smijemo biti fiksirani na njih, niti dozvoliti da one vladaju našim mišljenjem i ponašanjem. Zapamtite da ste Vi jedina osoba koja vlada svojim ponašanjem, emocijama, mišljenjem, izborima i donošenjem odluka. Premda naše emocije često budu proizvod neke situacije, one ipak nastaju u našoj glavi i podložne su našem uticaju. Na nama je da odaberemo da negativna osjećanja pretvorimo u pozitivna.

Primjer: Uprkos svemu što ste uradili za svoje dijete, ono je nezahvalno i ravnodušno prema Vama

Ovakav odnos direktno pogađa Ahilovu petu svakog normalnog, angažovanog roditelja. Ali, nedajte da Vas zavede! Vaša savjest je mirna. I to je najbitnije. Ako ste djetetu dali maltene sve što ste mogli, Vi ste dovoljno uradili za svoj odnos s njim. Trebate biti staloženi, jer ste mu pružili ono što možda Vi niste imali tokom svog djetinjstva i odrastanja. Dakle, budite svjesni pozitivne slike o sebi (ako je Vaše dijete nije osvijestilo). Vi ste roditelj za primjer – budite svjesni svog ponosa, zadovoljstva i ispunjenosti. Nekada djetetu treba vremena, da sazrije, da Vas razumije, da dođe u Vašu ulogu – ulogu dobrog i podržavajućeg roditelja. Stoga, glavu gore, jer Vi ste već obavili svoju životnu misiju. Zahvalnost bi trebala uslijediti kad-tad, zato budite strpljivi i opušteni.

Nadam se da sam Vam bar donekle uspio dočarati neke od mehanizama psihološke regeneracije (samoobnove). Sažimajući, osnovni principi bi glasili ovako:

a)  Budite dovoljno racionalni. Razmišljanje ''hladne glave'' nam omogućava da pronađemo alternativna rješenja za svoje probleme i prihvatljiva objašnjenja za tuđe i vlastito ponašanje u datim okolnostima.

b)     Uvijek održavajte pozitivnu sliku o sebi u svojim očima (ako drugi ne žele vidjeti i spoznati koliko vrijedite – nemojte tome pridavati važnost, to je njihov problem).

c)      Učinite sve da Vaše samopoštovanje bude stabilno – cijenite sebe, ističite vlastite vrline i nemojte dozvoliti da Vas iko pokoleba u ovom nastojanju.

d)     Povežite se sa svojim osjećanjima. Osluškujte puls svojih emocija. Suočite se s njima, a potom negativna transformišite u pozitivna. Neka Vam ovo postane navika – kao neki vid životne gimnastike.

       Selman Repišti 

Neosporno je da će se i dalje voditi polemike oko toga rađamo li se kao tabula rasa ili smo osuđeni da vučemo težak rep nasljeđa naših predaka i prethodnika... Ali, ono što je sigurno jeste da samo malobrojni okončaju svoj život kao tabula, a još k tome i rasa. Bijeli, čisti, prirodni. Olakšani i oslobođeni. Onako bestežinski, duhovno obnaženi.

Njih dvoje su bezvremeni par. Zapravo, gotovo svaki par je takav. Čim usklade one početne, osjetljive, kritične kadrove svog zajedničkog života, postaju ozbiljni kandidati koji će se pojaviti na pozornici vječnosti. Žena će vješto sakrivati svoju vremešnost, a muškarac se dičiti mudrošću i statusom koje mu starenje donosi. Ona će uporno sužavati otvor lijevka pješčanog sata, a on neće imati ništa protiv da kazaljke marljivo iscrtavaju zamišljene koncentrične kružnice – paradoksalno pojednostavljen prikaz zamršene putanje vremena. On zna da je krug zatvoren i konačan, ali isto tako je svjestan da ga mu ne može naći početka, nit' kraja. A ona je sigurna da se satovi (ručni, zidni, pješčani, Big Ben, praški i svi mogući), bar u njenom slučaju, mogu usporiti, ulijeniti i možda, nekada (ako je ikako moguće), prestati ići naprijed. Ona se prkosno odupire promjeni i zaslužuje epitet bezvremenosti. On ponosno podupire promjenu, ne plaši je se, pobjeđuje je. Njemu treba prikačiti orden bezvremenosti. Zato što je ona strastveni kolekcionar epiteta, a on je porazio vrijeme, bez da se i sukobio s njim. Ona vapi za samom sobom, za vlastitim identitetom, a on za priznanjem (makar i usljed izmišljenog junaštva iliti podviga).

Vrijeme se, dakle, rado gnijezdilo između njihovih vlažnih poljubaca, nasumičnih dodira, spontanih zagrljaja... Ono je imalo mnogo slobodnog vremena, pa je moglo sebi dozvoliti taj luksuz da oslušne šta se to priča o njemu iza njegovih atlasovskih leđa. I nije bilo zadovoljno. Mislilo je da je uzalud izmišljeno, da je kategorija prostora realnija od njega. Da ono praktično i ne postoji (inače, uvijek se nadmetalo s prostorom, pokatkad ga nadglasavajući, a većinom izvojevajući Pirove pobjede, iz kojih je crpilo kakvu-takvu sočnu i samodovoljnu odštetu). Zatim je počelo sa samooptuživanjem: ''Moglo sam se malo bolje potruditi da me ljudi shvate ozbiljno. Možda sam moglo poraditi na vlastitoj reklami, ta to je sada moderno. Trebam se približiti narodu. Samo sam sebi krivo. Ne poštujem dovoljno sebe, pa me ni mojipodređeni ne poštuju onoliko koliko zaslužujem''(Inače, vrijeme je rođeno s kompleksom niže vrijednosti, jer je srednji rod, za razliku od prostora, koji može uživati sve blagodati i poželjne konotacije muškog roda.)

Ovaj monolog se završio čvrstom odlukom o odmazdi. Naš par će platiti za svoje grijehe. Oduzeće im se mnogo toga što im je vrijeme podarilo: ranu zrelost, riznicu iskustva, pažljivo i mukotrpno sklapan mozaik mudrosti. Zato je vrijeme, kao autor najkomplikovanijih kalendara, vremeplova, istorijskih tokova, račvanja, revolucija i nivelacija, sastavilo agendu svojih sljedećih koraka:

Meta: ona i on

Cilj: povratiti njihovu vremešnost 

Raspoloživa sredstva: samozaborav, vraćanje, brisanje, promjena smjera strelice vremena

Očekivani ishod: tabula rasa

Vremenski okvir preduzetih mjera: čim prije!

On i ona su postepeno počeli osjećati promjene. Glavna je bila zaboravljanje, te nije čudo što su sve češće jedno drugom upućivali pitanja: Gdje? Kada? Kako ono? S kim? Koga to? Zašto? Odakle sada ovo? O kome se radi? Sjećaš li se ti toga? Odgovor je, bez izuzetka, bio: ''Ne znam'', doduše, u nekim prilikama: ''Nisam siguran/a''. Uzgred, oboje su već navršili 80 godina, tako da im, s vremenom,ove promjene nisu bile nikakva novina. Još malo, i krajnji cilj je bio postignut – zaboravili su vlastita imena i sve ono što su do tada naučili. Dobro, neke stvari su išle po automatizmu, međutim, za nju i njega nisu bile svrsishodne i opravdane, već nešto što se podrazumijeva. Nešto na šta su se već poodavno navikli. Gospodin Alchajmer je zadovoljno trljao svoje ruke, nakon uspješno sklopljenog posla sa gospon Vremenom.

Vrijeme je likovalo: stvari su konačno došle na svoje (naravno, iz perspektive vječnosti). On je nije više mogao nazvati njenim imenom, a ni ona njega. On se nije više mogao pomiriti sa svojim odrazom u ogledalu. Taj odraz je pripadao nekome drugom. Ona više nije poznavala niti njega, niti njegovu sliku o ogledalu. Ni on njenu. Postali su isti, a tako strani, da dalji ne mogu biti. Počeli su se plašiti jedno drugog, a možda su i mislili da su međusobno ukrali svoje identitete. Ona je možda trebala biti on, a onona... Kako god... Bilo kako bilo, sve razlike između njih su zbrisane. Silom prilika, stopili su se u jedno, nesigurni u to da li su ustvari dvoje.

Ali, ono što je vrijeme previdjelo, bila je bezvremenost. Ona i on su izgubili svaki pojam o prolaznosti i trajanju. Zapravo, više nije bio moguće naučiti ovaj pojam, jer je tabla njihovog iskustva bila zauvijek izbrisana. Stvorila se praznina, koja ni u kojem slučaju nije mogla ponovo prigrliti vrijeme. Zapravo, ono je stalo, pa se mogao steći utisak da ga tu nikada nije ni bilo ili da uopšte ne postoji. Vrijeme je opet doživjelo poraz. Onaj fatalni, nakon kojeg treba dići ruke od svega. Ali, znalo je vrijeme i nezgodnije pasti, poderati koljena, izgubiti svijest. Ipak, njegov usud je vječno trajanje, lišenost promjene. Jedino je ono, samo po sebi, bilo konstanta. Uostalom, jedino je to moglo i biti, da bi moglo druge navijati po vlastitoj volji, raspoloženju i hiru... Taj kreativni mehanizam, ta samovoljna mašinerija...

Neki od nas misle da su rođeni u znaku tabulae rasae. Drugi, pak, jednostavno, ne dijele mišljenje s njima. Ali, upravo smo upoznali par, nju i njega, koji će i umrijeti kao tabula, a još i rasa. Odgovorno tvrdim da postoji još cijeli garnizon takvih. Možda oni nisu u konfliktu sa nepopustljivim prinicipima vremena, ali zasigurno imaju izražen instinkt brisanja, samoponištavanja i, posljedično (ili posve slučajno), samooslobađanja.

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. On je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ''ja'' (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ''neuhvatljiv''. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ''virtuelno ponašanje'' na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ''privatno'' tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u.Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (''sistem'') zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranojaprilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ''podijeljen'' s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti...). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ''internetokratije''), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ''ranjivi'' i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI  treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VIdrugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ''utakmicu'' i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Rasna posvuduša,

Navodno plave krvi,

Harala je namiguša

Pločnikom što strvinarima vrvi.

S muštiklom međ' zubima,

Igrala je oberdamu,

Nogom, usnama, grudima,

Razbuktavala metež i galamu.

Al' nije joj pošlo za rukom

Prevariti prekaljene lisce,

Svojim treptajem, hodom i strukom,

Paradiranjem nadobudne misice.

Danas je naša dama

Na glasu jeftine kurtizane,

Nekoć plastično lice reklama,

Okliznulo se, palo na niske grane.